Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-486/2024-10

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A  I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivica Grubišić u pravnoj stvari tužitelja UJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Marijan Belčić iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupan po odvjetničkom Društvu Mađarić&Lui iz Zagreba, radi Obvezno - ništetnost nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 20. svibnja 2025. u prisustvu punomoćnika parničnih stranaka, 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50- 2947422, sklopljenog dana 14.07.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 26.07.2005. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa iz Osijeka pod br. Ou-968/05, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb da tužitelju UJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 248,89 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 29.07.2005. godine po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb da tužitelju UJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.178,09 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom 22. svibnja 2025. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu 776,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 3. prosinca 2024. tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim točke 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50- 2947422, zaključenog između tužitelj i tuženika 14.07.2005. kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

1.1. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 28.07.2005. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.875,24 kn1, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 248,89 EURA.

1.2. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe.

2.1. Nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 14.07.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-2947422 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 12.173,06 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.2. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ništetna U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 26.05.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.4. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: potvrda tuženika od 24. srpnja 2024. str. 6 spisa, ugovor o kreditu br. 528-502947422 str. 7 -11, iskaz tužitelja kao stranke u postupku

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim točke 3. ugovora o kreditu br. 528-502947422 od 14.7.2005. o plaćanju 3,30% naknade tuženiku za obradu kredita te da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 248,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 29.07.2005.

5. Sporno je među parničnim strankama da li je tužitelj potrošač, da li je riječ o nepoštenoj i slijedom toga ništetnoj odredbi i prigovor zastare.

6. Među strankama nije sporno, da su zaključile naprijed navedeni ugovor o kreditu po kojem je tuženik dao tužitelju u zajam iznos od 12.173,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je čl. 3. ugovoreno plaćanje tuženiku naknade od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je tužitelj od tuženika naplatio dana 28.07.2005. . naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.875,24 kn/248,89 eura.

7. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je namjena kreditnih sredstava bila kupovina osobnog automobila za osobne potrebe, da u postupku koji je prethodio zaključenju ovog ugovora banka nije objasnila tužitelju što plaća naknadom za obradu kredita i zašto baš u tom postotku. Da tužitelj nije zahtijevao mijenjanja uvjeta ugovora jer je bila riječ o tipskom ugovoru koji je mogao prihvatiti ili odustati od zaključenja ugovora, i da je znao da banka neće pristati na zaključenje ugovora bez naplate naknade za obradu kredita. U vrijeme realizacije predmetnog kredita tužitelj nije imao obrt, OPG a niti se bavio nekom poslovnom aktivnošću.

8.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Budući da je namjena kredita bila kupovina osobnog automobila, što je sud utvrdio saslušanjem tužitelja i uvidom u čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za prijevozom.

9. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10. U čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu je vidljivo da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od čak 3,30% od iznosa kredita. Naime kada tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je sporna odredba određena po tuženiku tipski bez mogućnosti pregovaranja i da je sastavni dio formalnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati, a niti je upoznat sa sadržajem tarife banka na koju ta sporna ugovorna odredba upućuje tada je na tuženiku, na kome je teret dokaza, da je u postupku koji je prethodio zaključenju ugovora upoznao tužitelja od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita i koje to troškove ona pokriva. S obzirom na navedeno sud zaključuje da tuženik nije dokazao da je pružio potrebne obavijesti tužitelju o tome što plaća navedenim postotkom naknade za obradu kredita.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka uopće ne navodi da naknada zavisi od troškova tuženika prilikom obrade kredita. Od čega se sastoji navedena naknada to iz odredbe čl. 3. ugovora nije jasno i što tužitelj plaća u omjeru od 3,30% od iznosa kredita. Riječ je o visokom postotku naknade za koji tuženik nije pružio dokaze da odgovara i približno troškovima koje je tuženik imao prilikom zaključivanja navedenog ugovora.

12. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, te sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO. Tužitelj nije upoznat niti sumarno što tuženik naplaćuje navedenom naknadom pa je takva odredba za svakog potrošača nerazumljiva i stavlja ga u neravnopravan položaj jer mu nije dana mogućnost da o spornoj odredbi pregovara i utječe na visinu što dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sama činjenica da tužitelj ne zna na što se odnosi naknada stavlja ga u neravnopravan položaj pa je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i slijedom toga ništetnom.

13. Već sama činjenica da je naknada obrade određena u postotku od odobrenog iznosa kredita govori u prilog o tome da takvom ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, stvarni troškovi se iskazuju u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog kredita.

14. U vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati. Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je tužitelju naknada naplaćena od strane banke prilikom isplate kredita ali u postupku koji je prethodio sklapanju ugovora nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova obrade kredita u iznosu koji je naplaćen.

17. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes tužitelja kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 3. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva, a koji iznos mu je bio neophodan za kupovinu osobnog automobila.

18. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

20. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% od iznosa kredita.

21. Odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako se predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a takva tužba se može uvijek podnijeti očito je da tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa je prigovor zastare neosnovan.

22. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga u ovoj pravnoj stvari zastara još nije ni počela teći, naime počet će teći od dana pravomoćnosti predmetne presude. U istovjetnim pravnim stvarima takvo je i stajalište Vrhovnog suda. Slijedom navedenog prigovor zastare je neosnovan glede kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

23. Čitanjem potvrde tuženika sud je utvrdio da je prilikom isplate kredita dana 28. srpnja 2005. od tužitelja naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.875,24 (3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. ugovora o kreditu. Imajući u vidu navedena utvrđenja valjalo je tuženika obvezati na povrat iznosa od 248,89 eura koliko tužitelj i zahtijeva tužbenim zahtjevom.

24. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten u odnosu na naplatu naknade za obradu kredita iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od 29. srpnja 2005. kao prvog narednog dana od dana stjecanja utvrđene razlike. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2.

ZOO (NN 35/05 i dr.).

25. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a VPS je 1.340,50 eura.

Tužitelj je uspio u sporu i zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 eura, sastava obrazloženog podneska od 13.3.2025. iznos od 200,00 eura, ročište 15.4.2025. iznos od 200,00 eura, ročište 20,5.2025.. iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude 100,00 eura, ukupno 900,00 eura, PDV 225,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, ukupno 1.178,09 eura.

Trošak sudske pristojbe na tužbu tužitelj je već platio pa mu je taj trošak priznat. Tužitelj kao potrošač po čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama nije obveznik plaćanja pristojbe već tuženik po čl. 13. Zakona o sudskim pristojbama iz kojeg razloga tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 15.5.2025. kojim obavještava sud da je platio sudsku pristojbu jer sud tu činjenicu utvrđuje uvidom u e spis tako da podnesak nije bio potreban.

Na dosuđeni parnični trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

Sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 776,00 eura jer isti nije uspio u sporu.

U Vukovaru, 22. svibnja 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Marijan Belčić

2. Tuženiku po odvjetničkom društvu Mađarić&Lui