Poslovni broj:P-109/2020-30

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice ZN, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Marijana Belčića iz Osijeka i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srba, odvjetnika iz Osijeka, nakon donošenja i objave dana 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. Ugovora o kreditu sklopljenog dana 12. svibnja 2005., između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13. svibnja 2005., po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem: OU-531/05, u dijelu odredbe koji glasi: - „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“.

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 1.225,74 € (slovima: tisućudvjestodvadesetpeteuraisedamdesetčetiricenta), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

– 0,96 € tekućom od 01.10.2005.

– 1,68 € tekućom od 01.11.2005.

– 1,36 € tekućom od 01.12.2005.

– 2,42 € tekućom od 01.01.2006.

– 21,74 € tekućom od 01.06.2010.

– 14,47 € tekućom od 01.07.2010.

– 29,86 € tekućom od 01.08.2010.

– 22,72 € tekućom od 01.09.2010.

– 36,08 € tekućom od 01.10.2010.

– 30,39 € tekućom od 01.11.2010.

– 25,83 € tekućom od 01.12.2010.

– 39,63 € tekućom od 01.01.2011.

– 46,77 € tekućom od 01.02.2011.

– 40,17 € tekućom od 01.03.2011.

– 38,73 € tekućom od 01.04.2011.

– 34,50 € tekućom od 01.05.2011.

– 42,93 € tekućom od 01.06.2011.

– 53,81 € tekućom od 01.07.2011.

– 52,36 € tekućom od 01.08.2011.

– 82,58 € tekućom od 01.09.2011.

– 64,17 € tekućom od 01.10.2011.

– 55,98 € tekućom od 01.11.2011.

– 55,90 € tekućom od 01.12.2011.

– 55,37 € tekućom od 01.01.2012.

– 59,07 € tekućom od 01.02.2012.

– 61,66 € tekućom od 01.03.2012.

– 62,35 € tekućom od 01.04.2012.

– 59,73 € tekućom od 01.05.2012.

– 66,21 € tekućom od 01.06.2012.

– 66,31 € tekućom od 01.07.2012.,

do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023., do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024., pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.248,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da su dana 12. svibnja 2005., tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu, ovjeren dana 13. svibnja 2005., po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem: OU-531/05, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.349,17 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca, s mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 295,81 CHF, obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan dospijeća. Kredit je u cijelosti otplaćen dana 11. lipnja 2012. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,85% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku od dana 5. studenog 2007., pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za oko 20.000,00 kuna. S obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom Banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni u razdoblju između 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a sve to u svezi i s člankom 1111., i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima. Također člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a., stavak 1. ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema članku 6. stavak 3. Zakona o sudovima, propisano je da je svatko u RH dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a što tuženik odbija, pa slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu stranke su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018., u cijelosti promašeno. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupkom utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF. Činjenica je da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, odnosno tužitelju je ugovor obrazložen od strane istog. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika DN, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju kao i javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka i tužitelja u svojstvu stranke. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u vremenskom periodu od sklapanja do otplate ugovora o kreditu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br.Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja na način kako je to predložio tužitelj jer je isto usmjereno na pretvaranje predmetnog ugovora o kreditu u kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom i to kamatom u visini koja se primjenjivala na kredite u CHF. Ako bi, unatoč navedenom, sud odredio provođenje vještačenja po prijedlogu tužitelja, vještak bi u obzir trebao uzeti i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način kako je to određeno tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika, protiveći se prigovoru mjesne nenadležnosti kao neosnovanom. Sukladno odredbi članka 502. c. Zakona o parničnom postupku, sud je u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Franak, pa tužitelj drži da u tom pravcu nema potrebe dalje obrazlagati postojanje osnova svog zahtjeva. Prigovor zastare je neosnovan, a tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava stajalište Vrhovnog suda RH iz odluke Rev-2245/2017, od 20. ožujka 2018., i Ustavnog suda RH iz odluke U- III-2922/2018., od 20. veljače 2020. Tužitelj smatra da se tuženik neosnovano poziva na činjenicu da je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika jer okolnost da je ugovor solemniziran ne znači da je pri tome "nerazumljiva odredba učinjena razumljivom", kao što to obrazlaže VTS, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj 528-50-2830240 od 12. svibnja 2005., potvrđenog dana 13. svibnja 2005., po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem: OU-531/05; prijepis knjigovodstvene kartice na dan 9. listopada 2019.; otplatni plan kredita; sudsku praksu; Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila; Tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF od 1. kvartala 2004., do 4. kvartala 2013.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 8. siječnja 2025.; saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke na ročištu od 17. travnja 2025.

5. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj P-109/2020-13, od 3. siječnja 2023., odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž- 129/2023-2, od 24. srpnja 2024.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka DV Consulting slijedi da je dana 12. svibnja 2005., je tužitelj kao Korisnik kredita sa tuženikom kao Kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 528-50-2830240 na iznos u visini od 20.349,17 CHF. Ugovor je potvrđen po Javnom bilježniku dana 13. svibnja 2005., pod poslovnim brojem OU- 531/05. Temeljem tako zaključenog Ugovora, Kreditor je odobrio i stavio na raspolaganje Korisniku kredita iznos u visini od 20.349,17 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Kreditora, važećemu na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je 84 mjeseca, a visina anuiteta primjenom kamatne stope od 5,85% godišnje (iz Ugovora o kreditu, uz napomenu da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva), je iznosila 295,81 CHF mjesečno. Prema podacima iz prvog otplatnog plana na listu 18 spisa, visina anuiteta iznosi 295,81 CHF, a datum korištenja kredita je 17. svibnja 2005., kada je srednji tečaj Kreditora iznosio 4,734747 kn za 1 CHF, pa je nastavno na navedeno visina anuiteta 295,81 CHF x 4,734747 kn=1.400,59 kn mjesečno. Kroz razdoblje otplate kredita se visina kamatne stope mijenjala na slijedeći način od 11/2007. iznosila je 6,45% godišnje, od 05/2008. iznosila je 6,75% godišnje, od 03/2009. iznosila je 7,75% godišnje, od 07/2011. iznosila je 7,50% godišnje, od 10/2011. iznosila je 6,75% godišnje. Iznos izračunate tečajne razlike je 1.035,72 EUR- a i ovo je razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike. Kredit nije uredno otplaćivan, pa je obveza koja u pojedinim mjesecima nije plaćena, podmirena u nekom od slijedećih mjeseci. Vještak je izvršio preknjiženje iznosa koji nisu pomireni u redovnom plaćanju obveza, već su podmireni u nekom od slijedećih mjeseci. Samo pozitivna tečajna razlika iznosila je 1.225,74 EUR-a, a navedeni iznosi su prikazani u tablicama po mjesecima i godinama.

7. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i nije imao prigovor na isti, te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 2. veljače 2025., na način pobliže opisan pod II/izreke presude, kojim potražuje isplatu ukupnog iznosa od 1.225,74 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, na ime pozitivne tečajne razlike, dok je tužbeni zahtjev pod I/izreke presude ostao neizmijenjen.

8. Tuženik ističe da je tužitelj podneskom od 2. veljače 2025., smanjio tužbeni zahtjev, odnosno djelomično povukao tužbu u ovoj pravnoj stvari, a tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe, ujedno navodeći da je neosnovan zahtjev tužitelja kojim traži zatezne kamate tekuće na svaki pojedini navodno preplaćeni iznos, kako je to naznačeno u tužbenom zahtjevu. Smatra da zahtjev tužitelja nije osnovan za povrat u smislu članaka 1112. ZOO-a, odnosno stav da bi tuženik bio nesavjestan, u smislu članka 1115. ZOO-a. Nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, kao ni pitanja za vještaka.

9. Iz iskaza tužiteljice u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopila 2005., na iznos od oko 15.000,00 kuna protuvrijednosti u CHF, za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, na rok otplate od 7 godina i otplatila ga je u cijelosti. U to vrijeme nije bila vlasnik/suvlasnik firme ili obrta. Predmetni ugovor o kreditu dobila je u banci, prije potpisivanja ga je pročitala. Pročitala je predmetni kredit prije potpisivanja no nije u cijelosti razumjela sve ugovorne odredbe, osim onih koje se odnose na visinu kredita, rate i vremenski rok trajanja otplate. Nitko joj nije objašnjavao što znači valutna klauzula, odnosno nitko ju nije upozorio da bi tečaj CHF- a mogao toliko porasti u odnosu na kunu, niti ju je itko upozoravao da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu. U banci joj nisu čitali predmetni ugovor o kreditu, niti su joj objašnjavali pojedine ugovorne odredbe, niti na koji se način mijenjala kamatna stopa, niti o kojim parametrima ovisi, niti je o njima mogla posebno pregovarati. Nije mogla podići kredit u drugoj valuti jer su joj u banci rekli da je kredit u CHF-u za nju najpovoljniji. Nije u cijelosti shvaćala što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te je vjerovala banci. Nikada ne bi sklopila takav Ugovor o kreditu da je znala da će se rata toliko povećati zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti bi mogla podići kredit u nekoj drugoj valuti s obzirom na njena primanja. Javni bilježnik joj nije čitao odredbe predmetnog ugovora o kreditu, već je samo ovjerio potpis. Nije se interesirala u drugim bankama za uvjete kreditiranja, jer je Auto kuća surađivala s tuženikom i nije mogla sklopiti ugovor u nekoj drugoj valuti i u nekoj drugoj banci za kupnju predmetnog osobnog automobila. Rata joj je s početnih od oko 1.400,00 kuna porasla na oko 2.100,00 kuna. Kredit je plaćala osobno uplatama u banci. Kada je počela dobivati te povećane rate, išla se u banku interesirati zašto je to tako, ali su joj rekli da je to svima tako i da oni tu ne mogu ništa. U trenutku sklapanja ugovora nije imala nejasnoća, no imala je povjerenja u banku pogotovo jer je i Auto kuća tada surađivala s njima.

10. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja kao uvjerljivom, okolnosnom, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, a sud je odbio prijedlog punomoćnika tuženika za saslušanjem javnog bilježnika kao nesvrsishodnim, budući isti nema ekonomskih saznanja vezanih za pojedine ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i njihovim kretanjima na tržištu i parametrima o kojima ovise.

11. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

12. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

13. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

16. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

17. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

18. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 528-50-2830240 dana 12. svibnja 2005., na iznos od 20.349,17 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja, na rok vraćanja od 84 mjeseca, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 295,81 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, a kredit je isplaćen 17. svibnja 2005., kada je srednji tečaj kreditora iznosio 4,734747 kuna za 1 CHF, pa je visina anuiteta iznosila 1.400,59 kuna mjesečno, a zbog povećanja tečaja tijekom otplate kredita rata kredita se povećavala do oko 2.400,00 kuna mjesečno, a kredit je u cijelosti otplaćen zaključno s danom 11. lipnja 2012.

20. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

21. Kako tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

22. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

23. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem dijela ništetnosti odredbi iz članka 7. Ugovora o kreditu broj 528-50-2830240 od 12. svibnja 2005., između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13. svibnja 2005., po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem: OU-531/05, u dijelu odredbe koja glasi:"…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećoj na dan dospijeća,…", sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

24. U odnosu na smanjenje tužbenog zahtjeva, budući je isti postavljen okvirno, za navesti je da presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/2019 i C-259/2019, prema kojima u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva potrošačima (kao tužiteljima) treba u cijelosti priznati nastale parnične troškove, obzirom da bi suprotno postupanje bilo protivno članku 6. i članku 7. Direktive, te ne bi odvraćalo trgovce od korištenja nepoštenih ugovornih odredaba u budućnosti. Prema tome, imajući u vidu da su Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud, te su po svojoj pravnoj snazi iznad domaćeg prava, kao i da stajalište suda EU obvezuje nacionalni sud u sporovima pokrenutima radi zaštite potrošačkih prava istima neovisno o postotku njegova uspjeha u sporu u cijelosti prizna i dosudi naknadu parničnog troška koji je bio nužan za svrhovito vođenje parnice, pa u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a, u pogledu djelomičnog priznavanja uspjeha u parnici jer bi opisano postupanje bilo u suprotnosti s relevantnim tumačenjem odredbi Direktive 93/13. Za navesti je da tužitelj nije povukao tužbu niti po jednoj osnovi, niti je došlo do preinake tužbe, budući je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, a tužitelj nije financijski stručnjak već potrošač koji prilikom podnošenja tužbe nije posjedovao stručna financijsko-knjigovodstvena znanja za egzaktan izračun preplaćenih iznosa, već je tužbeni zahtjev postavio okvirno, dok je nakon provedenog vještačenja svoj zahtjev uskladio s istim.

Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz valutu CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 1.225,74 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznos predstavlja razliku na ime pozitivne tečajne razlike u odnosu na tečaj za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita, sve pobliže opisano pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

25. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

27. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženih podneska od 26. lipnja 2020., 11. prosinca 2022., i 2. veljače 2025., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 20. prosinca 2022., 6. studenog 2024., i 17. travnja 2025., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, kao i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 375,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 73,00 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.248,00 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

28. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21. rujna 2022., i 14. studenog 2024., u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak, uz pripadajući PDV od 25%, budući isti predstavljaju nepotreban trošak, kao ni trošak sudske pristojbe na tužbu preko iznosa od 73,00 eura, do iznosa od 76,97 eura, budući je tužitelj sudsku pristojbu na tužbu uplatio u iznosu od 73,00 eura, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

U Osijeku, dana 21. svibnja 2025.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika