REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-438/2024-15

[adresa] U 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice UA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Vedran Rubelj, odvjetnik u Puli, Besenghijeva ulica 1, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (OIB: 72910430276), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli (OIB: 93993757343), Pula, Rovinjska 2a, radi utvrđivanja vlasništva, 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II- 942-03/23-01/12, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 23. siječnja 2024. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je tuženik dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.000,00 eura (slovima: dvije tisuće), u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove odluke, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška ovog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, KLASA: UP/I-942-03/21-01/27, URBROJ: 2163-24-02/14-23-44 od 7. travnja 2023., donesenim u povodu prijedloga Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, za utvrđivanje statusa imovine u odnosu na k. č. [katastarska čestica]/ZGR, sve k. o. [katastarska općina], upisane na imena PA, GA, AA i JA, riješeno je:

1. Utvrđuje se da je dana 18. prosinca 1954., nekretnina k. č. [katastarska čestica], na taj dan upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], na taj dan u vlasništvu na ime PA pok. BA, u 2/24 dijela, GA, u 2/24 dijela, AA, u 2/24 dijela, i JA, u 2/24 dijela, sada upisane kao dio nekretnine pod oznakom k. č. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u vlasništvu na ime UA u 1/1 dijela, temeljem odredbe članka 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanata, postala društveno vlasništvo.

2. Utvrđuje se da je, dana 18. prosinca 1954., nekretnina k. č. [katastarska čestica], na taj dan upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], na taj dan u vlasništvu na ime PA pok. BA, u 2/24 dijela, GA, u 2/24 dijela, AA, u 2/24 dijela, i JA, u 2/24 dijela, sada upisane kao dio nekretnine pod oznakom k. č. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], temeljem odredbe čl. 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanata, postala društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske.

3. Utvrđuje se da je, dana 18. prosinca 1954., nekretnina k. č. [katastarska čestica]/ZGR, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], na taj dan u vlasništvu na ime PA pok. BA, u 2/12 dijela, GA, u 2/12 dijela, AA, u 2/12 dijela, i JA, u 2/12 dijela, temeljem odredbe čl. 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanata, postala društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske.

Točkama 4. i 5. određena je zemljišnoknjižna provedba tog rješenja, dok je točkom 6. odlučeno o troškovima postupka.

2. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-03/23-01/12, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24- 02 od 23. siječnja 2024. odbijena kao neosnovana.

3. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu. Prije svega smatra da je osporavano rješenje tuženika nezakonito iz razloga što ga je donijela i potpisala neovlaštena osoba ravnateljica Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, koja nije čelnik tijela, a ni službena osoba u opisu poslova koje je vođenje tog postupka odnosno rješavanje o upravnim stvarima. Navodi da je ravnatelj uprave kao državni službenik zadužen za upravljanje radom upravne organizacije ustrojene u sastavu ministarstva te da on nije čelnik tijela već je to ministar. S obzirom na navedeno smatra da je već zbog tog formalno-pravnog razloga osporavano rješenje nezakonito. Nadalje u odnosu na meritum upravne stvari obrazlaže kako smatra da je pogrešan zaključak i stav prvostupanjskog tijela, a potom i tuženika, da se ovdje radi o nekretninama koje su na dan 18. prosinca 1954. prešle u državno odnosno društveno vlasništvo, a to stoga što da su optanti mogli neograničeno raspolagati nekretninama sve do 23. prosinca 1950. pa kako je BA umro dana **.**.1949., dakle prije 23. prosinca 1950., to da nisu postojale zapreke za nasljeđivanje njegove imovine odnosno za stjecanje prava vlasništva nekretnina nasljeđivanjem, budući da su, prema odredbama relevantnih zakona koji su važili u trenutku smrti ČA, nasljednici stjecali vlasništvo naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva koje se otvara smrću osobe, slijedom čega su nasljednici pok. ČA, bez obzira na njihov eventualni status optanta, mogli slobodno raspolagati naslijeđenom imovinom jer se ne radi o imovini koja je bila u njihovom vlasništvu na dan 15. rujan 1947., već o naknadno stečenoj imovini nasljeđivanjem. Navodi da su prema točki 10. Priloga IV. Ugovora o miru s Italijom, optanti mogli slobodno i neograničeno raspolagati svojom imovinom kako među živima tako i za slučaj smrti, s time da je takvo stanje u odnosu na optantsku imovinu trajalo do 23. prosinca 1950. Tako da je navedeno i u Uputstvima za rješavanje imovinsko pravnih odnosa na nekretninama stranih državljana na pripojenom području izdanim od strane Republičke uprave za imovinsko-pravne poslove broj 3/181978 od 29. rujna 1978. Navodi da je KA umro **.**.1949., dakle prije 23. prosinca 1950., te da su njegovu imovinu s danom smrti naslijedili njegovi nasljednici

– djeca, neovisno o danu donošenja rješenja o nasljeđivanju koje je donijeto 21. kolovoza 1990., s obzirom da prema načelima nasljednog prava u času smrti ostavitelja nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega prelazi ostavina po sili zakona, što u konkretnom slučaju znači da je imovina iza pok. ĆA po sili zakona prešla na njegove nasljednike na dan 18. srpnja 1949. Navodi da se u spomenutim Uputstvima iz 1978. navodi da su svi pravni poslovi, uključujući i nasljeđivanje, koji uključuju imovinu optanta, sklopljeni do 23. prosinca 1950. valjani, a posljedično tome da su valjana i sva daljnja raspolaganja tom imovinom. Tužiteljica također napominje da je identično pravno stajalište zauzeo i Općinski sud u Puli kad je u ostavinskom postupku iza pok. ČA, koji se vodio pod poslovnim brojem O-246/89, donio rješenje o nasljeđivanju od 21. kolovoza 1990. obrazlažući da ne postoje zapreke za nasljeđivanje te da se ostavina iza pok. ČA može provesti jer je isti umro prije 1954. Slijedom navedenoga, predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak. Tužiteljica je ujedno zatražila naknadu troška ovog spora.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iz obrazloženja osporavanoga rješenje te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

5. Zainteresirana osoba u svom odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

6. U tijeku spora održana je rasprava 13. svibnja 2025. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je opunomoćenik tužiteljice, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika i zainteresiranu osobu koji su uredno pozvani. Rasprava je na temelju odredbe čl. 89. st. 4. ZUS, a u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresirane osobe.

7. Među strankama je u ovome sporu sporno je li osporavano rješenje potpisala ovlaštena osoba i je li tuženik pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan zbog formalno-pravnog propusta koji je nastao u žalbenom postupku.

10. U konkretnom slučaju nije sporno da je rješenje kojim je odlučeno o žalbi tužiteljice potpisala ravnateljica Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo (SA), a tuženik se u odgovoru na tužbu nije očitovao o prigovoru tužiteljice da ravnateljica za to nije bila ovlaštena.

11. Prema odredbi čl. 23. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) u upravnom postupku postupa službena osoba u opisu poslova koje je vođenje tog postupka ili rješavanje o upravnim stvarima, sukladno propisima o ustrojstvu javnopravnih tijela. St. 2. istog članka propisano je da u javnopravnim tijelima službena osoba koja vodi postupak ili rješava o upravnim stvarima mora imati odgovarajuću stručnu spremu, potrebno radno iskustvo i položen državni stručni ispit. St. 3. propisano je da ako u javnopravnom tijelu nema osobe ovlaštene za rješavanje o upravnoj stvari, rješenje donosi čelnik tijela.

12. Sukladno citiranim odredbama, rješenje u upravnom postupku može donijeti i potpisati službena osoba u čijem opisu poslova koje je vođenje tog postupka odnosno rješavanje o upravnim stvarima ili čelnik tijela, ako u javnopravnom tijelu nema osobe ovlaštene za rješavanje o upravnoj stvari, dok je u konkretnom slučaju osporavano rješenje potpisala ravnateljica Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo koja prema tada mjerodavnim propisima nije bila čelnik tijela, a ni službena osoba u čijem opisu poslova koje je vođenje tog postupka odnosno rješavanje o upravnim stvarima.

13. Naime, prema odredbi čl. 56. st. 1. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 66/19 i 155/23, dalje: Zakon o sustavu državne uprave) čelnik ministarstva je ministar.

14. Nadalje, prema Uredbi o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva pravosuđa ("Narodne novine", broj 97/20 i 85/22), koja je važila u vrijeme donošenja osporavanog rješenja, u Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo ustrojena je Služba za drugostupanjske poslove koja provodi drugostupanjske postupke izvlaštenja, naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, te druge drugostupanjske upravne postupke, u kojoj su ustrojeni Odjel za drugostupanjske poslove i Odjel za područne jedinice drugostupanjskih postupaka, pri čemu potonji ima određene samostalne izvršitelje u Rijeci za područje mjesne nadležnosti Upravnog suda u Rijeci.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 430. citirane Uredbe, ravnatelji uprave rukovode radom uprave.

16. Stoga, budući da su u Ministarstvu pravosuđa i uprave raspoređeni državni službenici u čijem je opisu poslova rješavanje drugostupanjskih upravnih poslova iz područja imovinskog prava, neki od tih službenika je sukladno navedenom trebao rješavati u konkretnom upravnom postupku i potpisati osporavano rješenje. Ukoliko ni jedan od službenika raspoređenih u službi za drugostupanjske poslove ne bi imao odgovarajuću stručnu spremu, potrebno radno iskustvo i položen državni stručni ispit, što ovaj Sud ne nalazi vjerojatnim, osporeno rješenje bio bi ovlašten donijeti i potpisati ministar kao čelnik tijela. Ravnatelj uprave kao državni službenik zadužen za upravljanje radom upravne organizacije ustrojene u sastavu ministarstva nije čelnik tijela, a nije ni životno da bi uz upravljanje upravnog organizacijom u sastavu ministarstva mogao rješavati sve drugostupanjske upravne postupke iz nadležnosti Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo.

17. Iz navedenoga slijedi da je o žalbenim prigovorima tužiteljice odlučila osoba koja za to nije bila ovlaštena. Stoga Sud nije ispitivao zakonitost razloga radi kojih su žalbeni prigovori tužiteljice ocijenjeni neosnovanima, kada o tim prigovorima nije odlučivala mjerodavna osoba, jer već samo iz toga slijedi da razlozi radi kojih ti prigovori nisu uvaženi ne mogu biti valjani. Slijedom toga, Sud je na temelju čl. 117. st. 1. ZUS usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i poništio osporavano rješenje tuženika te je vratio predmet tuženiku na ponovni postupak.

18. U ponovnom postupku tuženik je vezan pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda iz obrazloženja ove odluke, te je obvezan donijeti odluku u ponovnom postupku u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS. Dakle, u ponovnom postupku, potrebno je da žalbene prigovore tužiteljice ispita i ocjeni ovlaštena osoba i da potpiše drugostupanjsko rješenje kojim je odlučeno o žalbi tužiteljice.

19. Odluka Suda o troškovima spora iz točke II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

20. Budući da se prema čl. 144. st. 3. ZUS vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom to je tužiteljici sukladno Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) priznat trošak za sastav tužbe i za zastupanje na ročištu za raspravu u ovom sporu putem opunomoćenika u iznosu od 1.000,00 eura po radnji, što sveukupno iznosi 2.000,00 eura.

21. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 28. lipnja 2024. putem opunomoćenika iz razloga što se radi o podnesku kojim se je tužiteljica dodatno očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu, a tuženik u odgovoru na tužbu nije iznio nikakve nove činjenične ili pravne navode već je samo naveo da ostaje kod svega navedenoga u obrazloženju osporavanog rješenja na što se je već tužiteljica očitovala u tužbi za koju radnju joj je priznat trošak. Dakle, tužiteljica se može dodatno očitovati u sporu ukoliko to smatra potrebnim, međutim ta dodatna radnja (dakle ne radi se o nužnoj radnji) ne može ići na teret druge strane jer se ne radi o opravdanom trošku kako to propisuje čl. 144. st. 1. ZUS. Stoga je u tom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška ovog spora.

22. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljici nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 21. svibnja 2025.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. izreke ove presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS).

Protiv točke II. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 148. st. 5. ZUS u vezi s čl. 128. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužiteljice Vedranu Rubelju, odvjetniku u Puli, Besenghijeva ulica 1

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Pula, Rovinjska 2a