Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-261/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, Juraja Križanića 15a, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate te radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 11. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Andreje Fosin, odvjetnice iz Varaždina i zamjenice punomoćnika tuženika NK, odvjetničke vježbenice iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, te objave presude 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.095,02 eur (dvije tisuće devedeset i pet eura i dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke na:

iznos 22,31 EUR od 21. listopada 2011.

iznos 45,25 EUR od 19. studenoga 2011.

iznos 45,46 EUR od 21. prosinca 2011.

iznos 51,29 EUR od 24. siječnja 2012.

iznos 54,28 EUR od 23. veljače 2012.

iznos 52,97 EUR od 21. ožujka 2012.

iznos 51,27 EUR od 24. travnja 2012.

iznos 52,49 EUR od 31. svibnja 2012.

iznos 54,23 EUR od 28. lipnja 2012

iznos 104,25 EUR od 25. kolovoza 2012.

iznos 47,50 EUR od 28. rujna 2012.

iznos 50,72 EUR od 27. listopada 2012.

iznos 52,86 EUR od 21. studenoga 2012.

iznos 51,72 EUR od 22. prosinca 2012.

iznos 49,73 EUR od 23. siječnja 2013.

iznos 49,14 EUR od 22. veljače 2013.

iznos 49,04 EUR od 21. ožujka 2013.

iznos 52,78 EUR od 18. travnja 2013.

iznos 46,53 EUR od 22. svibnja 2013.

iznos 45,51 EUR od 21. lipnja 2013.

iznos 46,15 EUR od 20. srpnja 2013.

iznos 46,29 EUR od 21. kolovoza 2013.

iznos 47,79 EUR od 20. rujna 2013.

iznos 48,83 EUR od 22. listopada 2013.

iznos 49,97 EUR od 21. studenoga 2013.

iznos 52,78 EUR od 24. prosinca 2013.

iznos 49,94 EUR od 22. siječnja 2014.

iznos 42,64 EUR od 22. veljače 2014.

iznos 46,46 EUR od 21. ožujka 2014.

iznos 28,90 EUR od 19. travnja 2014.

iznos od 27,32 EUR od 22. svibnja 2014.

iznos od 27,66 EUR od 19. lipnja 2014.

iznos od 20,62 EUR od 21. lipnja 2014.

iznos od 28,79 EUR od 22. srpnja 2014.

iznos od 29,69 EUR od 21. kolovoza 2014.

iznos od 40,99 EUR od 23. rujna 2014.

iznos od 16,76 EUR od 23. rujna 2014.

iznos od 30,88 EUR od 17. listopada 2014.

iznos od 16,84 EUR od 19. listopada 2014.

znos od 32,26 EUR od 21. studenoga 2014

iznos od 16,94 EUR od 23. studenoga 2014.

iznos od 32,53 EUR od 20. prosinca 2014.

iznos od 16,90 EUR od 23. prosinca 2014.

iznos od 67,73 EUR od 21. siječnja 2015.

iznos od 15,65 EUR od 25. siječnja 2015.

na iznos od 184,38 EUR od 2. rujna 2015.

do isplate sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102066915 sklopljen između tužitelja ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 dana 27.09.2004. u čl. 10., a koji glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita obračunate s datumom plasmana.“ te se nalaže tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a,OIB: 23057039320 da tužitelju ĆK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 350,88 eur (slovima: tristo pedeset eura i osamdeset osam centa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, koja teče od uplate 28. rujna 2004. i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, da tužitelju ĆK na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 1.035,44 eur (tisuću trideset pet eura i četrdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. svibnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita dana 27. rujna 2004. sa tuženikom, sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102066915 te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Navodi da provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102066915 od 27. rujna 2004. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Poziva se na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., te tužbu unatoč sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju podnosi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove. Tužitelj ističe da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio mu na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 53.980,00 chf po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja. U čl. 7. Ugovora o kreditu bila je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u skladu s valutnom klauzulom. Odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102066915 od 27. rujna 2004. kojom je ugovorena vezanost uz valutnu klauzulu u chf je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ništetna. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena vezanost samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti za koju se promjena veže, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, jer je u ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj si je smatrajući da je tuženik svojim postupanjem od njega stekao bez osnove značajan novčani iznos, izvršio izračun više plaćenog uz tečaj chf na dan isplate kredita, obuhvatio je razdoblje od isplate kredita pa do prihvaćanja konverzije i utvrdio iznos postojeće preplate od 38.193,86 kn. Tuženik je u čl.10. Ugovora o kreditu ugovorio i ništetnu ugovornu odredbu kojom je tužitelja obvezao na plaćanje naknade od 1% na iznos kredita, a radi obrade zahtjeva i odobravanja kredita. Tužitelj je naknadu platio 27. rujna 2004. u iznosu od 2.643,67 kn / 350,88 eur. Navedena ugovorna odredba je bila unaprijed sastavljena u tipskom ugovoru o kojoj tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja slijedom čega je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja. Radi svega navedenog tužitelj je podnio tužbu radi isplate i radi utvrđenja ništetnim odredbe iz članka 10. ugovora o kreditu te isplatu zbog ništetne odredbe ugovora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, dok visinu postavljenog tužbenog zahtjeva nije osporavao. Tužitelj smatra da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani jer je potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na propisani trogodišnji zastarni rok i činjenicu da je tužitelj vršio plaćanja po uvećanim anuitetima od kojeg plaćanja je prošlo više od tri godine do trenutka podnošenja tužbe. Tuženik smatra da tužitelj mora dokazati svoj status potrošača te da su stranke sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz chf u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u chf konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Poziva se i na Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. te na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. te povezujući te odluke s konkretnim tužbenim zahtjevom navodi da Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, da je Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, da tužitelj kao korisnik kredita u chf nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u eur od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u eur-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na chf korisnike kredita. Poziva se na odluku Suda Europske unije C-567/2020od 5. svibnja 2022. te navodi da sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz chf u eur, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Glede i informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik navodi kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da su kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. eur, chf ili usd) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr, zatim da je iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo da isti sadrži posebnu dredvu – valutna klauzula, te da je tužitelj svojim potpisom potvrdio da ga je tuženik informirao io svim posljedicama i eventualnim rizicima tečaja. Navodi da su tužitelju bili dostupni dokumenti Informacija Pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, brošura stambeni krediti Erste banke, da je svaki korisnik kredita dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva chf, usd i eur u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u chf, a da je službenicima banke dana i jasna uputa gđe. DK (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Osim toga, tuženik naglašava i objašnjava kako tuženik niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u chf te tako trpi isti tečajni rizik u chf. Glede zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita smatra da je predmetna odredba govora jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je tužitelj s istom je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, te da ta Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Osim toga, prigovara i zastari potraživanja po toj osnovi jer je ista naplaćena 28. rujna 2004.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj se u podnesku od 18. prosinca 2024. poziva na Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/18 od 19.03.2019., te da Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom Rev 1096/22 i Ustavni sud Republike Hrvatske potvrđuju da potrošač nije izgubio pravni interes na utvrđenje ništetnosti i obeštećenje nakon prihvata konverzije u odnosu na ugovorenu jednostranu promjenjivost kamatne stope, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 1096/22 i u odnosu na valutnu klauzulu chf. U odnosu na stav tuženika o valutnoj klauzuli tužitelj ističe da je Visoki trgovački sud u presudi broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. obrazložio kako je upravo ugovornom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je potrošač rizik preuzeo na sebe, pritom ne znajući za taj rizik jer ga tuženik kao banka o tome nije informirao, prouzročena neravnoteža između prava i obveza stranaka, te je tuženik takvim postupanjem povrijedio kolektivni interes i prava potrošača.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 2402006-1031-262160/51400607-5102066915 od 27. rujna 2004., otplatni plan, Aneks ugovora o kreditu, pregled prometa po partiji kredita, izračun konverzije kredita, plan otplate, dokumentaciju tuženika s listova 98 do 295 spisa i 383 do 392 spisa, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, dok druge dokaze stranke nisu niti predlagale.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu chf, zatim utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom je tužitelj obvezan na plaćanje naknade od 1% na iznos kredita, a radi obrade zahtjeva i odobravanja kredita te isplata zbog stjecanja bez osnove prema toj ništetnoj odredbi.

7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 27. rujna 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102066915 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, te je namjena kredita – stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine, te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 53.980,00 chf po srednjem tečaju tuženika za chf važećem na dan korištenja kredita, da je ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, da je na dan izračuna konverzije 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 42.747,54 chf, te da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u chf u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur iznos neotplaćene glavnice kredita na isti dan iznosio 29.010,27 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, te da pritom nije utvrđen preplaćeni iznos već manjak u iznosu od 1.353,47 eur. Nije sporno da je tužitelj otplatio navedeni kredit u cijelosti, niti je sporna visina tužbenog zahtjeva. Nesporno je da je tužitelj tuženiku platio iznos naknade za obradu kredita u utuženom iznosu od 350,88 eur.

8. Sporna je među strankama osnova potraživanja tužitelja, odnosno da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, odnosno da li tužitelj ima pravni interes potraživati takvu isplatu budući da je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zatim da li je ništetna odredba ugovora kojom je ugovorena naplata naknade za obradu zahtjeva i odobravanja kredita kao i to da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citirane odredbe proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 27. rujna 2004. tuženik – banka, davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu kojim je utvrđeno da je trećetužena Erste&Steiermärkische bank d.d., u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Erste&Steiermärkische bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Erste&Steiermärkische bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza .2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 3. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

16. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

17. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 27. rujna 2004. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu chf, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. Također, iz odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi i da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

19. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 11. travnja 2025. naveo da je radi rješavanja stambenog pitanja sa ondašnjom djevojkom odlučio podići stambeni kredit time da su im roditelji sadašnje supruge, a tada još djevojke pomogli tako da su im za "učešće" dali 10.000,00 eur. Raspitivao se kod više banaka, a kako je tada radio u HŽ-u koji je imao sklopljene ugovore sa Privrednom bankom, tamo je primao plaću, tako da nije bio klijent tuženika. No teta njegove supruge, tadašnje još djevojke, koja je radila u Zagrebačkoj banci, preporučila im je da uzmu kredit u chf, i to kod Erste banke budući da je ta banka u to vrijeme imala najpovoljniju kamatu. U vrijeme uzimanja kredita i u banci i u okolini svi su im sugerirali da uzmu kredit u chf jer su svi smatrali da je to i najpovoljnija i najsigurnija valuta, a uzevši u obzir i to da je euro tada bio nestabilniji jer je rastao i padao dok je chf bio isti. Supruga i on su tada bili jako mladi i neiskusni, imali su 26 godina i to im je bila prva nekretnina tako da su se odlučili sklopiti takav ugovor o kreditu. Prije sklapanja ugovora nisu pregovarali o pojedinim odredbama, nisu niti znali da se to može, a s obzirom na to da je sve upućivalo na to da se radi o sigurnom kreditu on je prihvatio takav ugovor. Niti u banci niti kod javnog bilježnika nitko ih nije upozorio da bi postojao rizik kod sklapanja ugovora s valutnom klauzulom veznom za chf, dok je javni bilježnik upozorio samo na odredbe o posljedicama ako se ne plati rata kredita. Rate kredita su u početku iznosile oko 1.570,00 kuna, a najviši iznosi rata dosezali su i 2.800,00 kuna. Našli su se u situaciji da nisu mogli plaćati niti cijenu vrtića za dijete te su čak prodali i auto sve kako bi mogli namiriti rate kredita. On je dao otkaz u državnoj firmi, u HŽ-u te je otišao raditi u Njemačku da može otplaćivati ovaj kredit. U trenutku otvaranja mogućnosti da se sklopi ugovor o konverziji on i supruga već su bili jako frustrirani i deprimirani oko te cijele situacije jer nisu znali iz dana u dan koliko će sljedeći mjesec iznositi rata kredita tako da su prihvatili ugovor o konverziji jer se time barem stabilizirao iznos rate kredita. Naveo je da se i sam ranije raspitivao za mogućnost konvertiranja tog kredita no misli da to ili nije bilo moguće ranije ili bi ih jako skupo koštalo pa se na to nije odlučio. O obračunu konverzije nisu bili posebno informirani odnosno nisu znali na temelju čega je obračun izvršen kako je izvršen, ali su ga ipak prihvatili kao slamku spasa. Naveo je da je svojim radom u Njemačkoj i Austriji zaradio tako da je jednokratno isplatio 22.000,00 eur i zatvorio prijevremeno taj kredit 12 godina prije nego je po redovitom planu otplate isti trebao biti isplaćen. Smatra da je razumio značenje valutne klauzule na način da to znači da se otplata veže uz tečaj chf no nije znao da zbog promjene tečaja rate mogu toliko drastično narasti. Naveo je da nije mogao utjecati na odredbe ugovora, da je ugovor pročitao no da nije siguran koliko ga je razumio, da se on cijelo to vrijeme raspitivao kod drugih ljudi, prijatelja i poznanika, te je smatrao da se radi o sigurnoj varijanti ugovora, time da je tim ugovorom ostvario i maksimalni iznos koji je mogao dobiti s obzirom na iznos svoje plaće, a budući da su i roditelji supruge pomogli sa iznosom od 10.000,00 eur, ostvario je sredstva kredita u iznosu od 35.000,00 eur u protuvrijednosti chf u protuvrijednosti kuna za kupnju stana. Naveo je da mu je bio prihvatljiv otplatni plan koji je dobio uz sklopljeni ugovor o kreditu odnosno iznos tako prikazanih anutiteta jer su anuiteti iznosili 1.570 kn, a osim toga u to vrijeme chf je bio vrlo stabilan za razliku od eura koji je padao i rastao. Naveo je da mu nije nitko objasnio da on kao potrošač – primatelj kredita snosi sav rizik promjene tečaja chf koji se odražava i na promjenu kamatne stope, a da mu je to bilo objašnjeno sigurno ne bi sklopio takav ugovor, te da zbog cijele te situacije sa ovim kreditom više nikada nakon toga on nije uzeo nikakav kredit niti bilo što otplaćuje na rate niti koristi odobreni minus u banci. Ne sjeća se da li je prije nego što je potpisao prvi ugovor, pitao službenicu banke ono što mu je u ugovoru bilo nejasno, a ne sjeća se niti da li je kod sklapanja ugovora o konverziji pitao u banci bilo što ako mu je nešto bilo nejasno no navodi da mu je taj novi plan otplate odgovarao pa je zato takav aneks i prihvatio. Tužitelj je naveo da je aneks ugovora pročitao i smatra da se nakon toga situacija doista i stabilizirala. Naveo je da nikad nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva, već je radio u HŽ-u, a potom u Njemačkoj i Austriji, i to fizičke poslove – varenje pruga, a da se nakon toga vratio u Hrvatsku i ponovo radi u HŽ-u. Napomenuo je da kroz čitavih tih 18 godina otplate kredita nikada nije bilo kašnjenja u plaćanju bilo koje rate kredita, čak niti onda kada nije bilo novca ni za pelene, a niti onda kad je radio u inozemstvu pa se rate nisu obračunavale putem plaće, rate kredita su bile redovito plaćane.

20. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti našao vjerodostojnim jer je isti iskazivao izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužitelju kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužitelja proizlazi da je bio svjestan da se njegova obveza veže uz valutu švicarskog franka iako mu nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale. Prema tome, nije se pregovaralo niti o odredbi u čl.10. Ugovora o kreditu prema kojoj je tužitelj bio dužan platiti naknadu od 1% na iznos kredita, a radi obrade zahtjeva i odobravanja kredita koju je tužitelj i platio 27. rujna 2004. u iznosu od 2.643,67 kn. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužitelj kao stranka nije mogao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi niti o odredbi iz članka 10. ugovora jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika pa tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Kako tuženik dakle nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojoj se tužitelj obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

22. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (izražena u presudi br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, u konkretnom slučaju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva je počeo teći od pravomoćnosti onog dijela sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite koji se odnosio na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora kojim je otplata kredita u kunama ugovorena s valutnom klauzulom u CHF, a nastupio bi 14. lipnja 2023. Glede prigovora zastare u odnosu na utuženu odredbu iz članka 10. ugovora o kreditu valja ponoviti da je pravnim shvaćanjem koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. izražen stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva po toj osnovi još nije niti počela teći,

23. Tužba tužitelja podnesena je 11. svibnja 2023. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., dok zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi neštetne odredbe iz članka 10. ugovora o kreditu još nije niti počela teći nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Prema tome prigovor zastare koji ističe tuženik je neosnovan u cijelosti.

24. Glede prigovora tuženika da tužitelj nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u eur od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u eur-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine " broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale ne otplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u chf, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za chf na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u chf, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu eur i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen glede utvrđene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužitelj ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekao svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 27. rujna 2004. o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za chf na dan odobrenja i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u chf do dana sklapanja ugovora o konverziji.

25. Kako je dakle, sud zahtjev tužitelja našao osnovanim, kao i njegovu visinu koja je nije niti bila sporna, tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u chf i odredbu o naplati naknade za obradu kredita, zatezne kamate su tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu i za plaćeni iznos naknade dosuđene od dana dospijeća, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

26. Kako je tužitelj u sporu u cijelosti uspio sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 eur sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podnesaka od 18. prosinca 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu u zatraženom iznosu od 250,00 eur sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na pripremnom ročištu 27. veljače 2025. u zatraženom iznosu od 250,00 eur, te trošak zastupanja na ročištu 11. travnja 2025. u iznosu od 250,00 eur oba prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,44 eur sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, dalje: ZOSP) koji iznos je tužitelj podmirio prilikom podnošenja tužbe 11. svibnja 2025. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 70,88 eur budući da je Izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23) isti oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 11. st. 1. točka 20. ZOSP. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.035,44 eur. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 21. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, Juraja Križanića 15A

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o.