REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-454/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 016-77/2006 od 13. siječnja 2006., a koji Ugovor je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta, pod brojem OU-49/06, koji je sklopljen između tužitelja i tuženika i to u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadestpet posto) iznosa kredita.".

II Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju MT iznos od 728,70 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2006., po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.276,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 13. siječnja 2006. sklopio Ugovor o Kreditu broj: 016-77/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.200,00 CHF te je s tuženikom 19. siječnja 2016. sklopio i Aneks Ugovora o kreditu. Navodi i da je čl. 5. tog Ugovora ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za troškove obrade kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita te smatra da je ta odredba ništetna, jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu, a koju je tuženik sročio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga smatra da je ista protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača, jer je tužitelj njenom primjenom doveden u neravnopravan položaj, a ta povreda povlači za sobom ništetnost tog dijela ugovornih odredbi. Slijedom navedenog, predložio je da sud predmetnu odredbu utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da mu vrati naplaćeni iznos od 728,70 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2006. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 016-77/2006 dana 13. siječnja 2006., ali se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Napomenuo je da u svezi navedenog Ugovora o kreditu već vodi parnični postupak pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-71/2022 protiv tuženika, u kojem postupku tužitelj tvrdi da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i potražuje isplatu s te osnove, pa smatra da bi spajanje postupaka ubrzalo raspravljanje i smanjilo troškove. Nadalje, smatra da je u ugovoru jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa odobrenog kredita, te stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti. Navodi i da tuženik, kao i bilo koja druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, a ta naknada je određena u točno određenom iznosu od 1,25% iznosa kredita te je kod ugovaranja naknade postojala sloboda ugovaranja. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio o svojoj slobodnoj volji i mogao je sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Tvrdi i da je tužitelj bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita, te je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade, jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora bio za tužitelja najpovoljniji. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora, kao i upozorio ga na činjenicu da će se troškovi obrade kredita odmah naplatiti te je tužitelj bio svjestan te obveze. Tuženik navodi i da bi se radilo o zabrani manjeg značaja te da je ugovor u cijelosti izvršen, pa se tužitelj ne može pozivati na ništetnost sporne odredbe. Prigovorio je i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamata od dana plaćanja troškova naknade pa do isplate, jer se kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, te smatra da tužitelj nije dokazao da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare, jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Slijedom navedenog, predložio je tužbeni zahtjev odbiti i obvezati tužitelja na naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 016-77/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2006. (dalje: Ugovor), izvadak iz zemljišne knjige, Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 16. siječnja 2006., Aneks ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 16. siječnja 2006., izjavu, punomoć, potvrde (solemnizaciju) javnog bilježnika, Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016- 77/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. siječnja 2016., isplatni nalog - obračun, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je 13. siječnja 2006. sklopljen Ugovor, temeljem kojeg je prednik tuženika Hypo - Alpe - Adria - Bank d.d. stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 93.200,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 5. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Iz sadržaja Aneksa uz Ugovor od 19. siječnja 2016.proizlazi da je istim izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

6. Nije sporno niti da je tužitelju prilikom isplate kredita, dana 7. veljače 2006., naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 782,70 EUR, dok je sporno je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužitelja zastarjela, te je sporan i tijek zateznih kamata prije podnošenja tužbe, s obzirom na tvrdnju tuženika da je bio savjestan.

7. Iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi otkupa druge polovice kuće koju koristi za stanovanje. Iz njegovog iskaza proizlazi i da je prilikom sklapanja ugovora sve bilo odrađeno na brzinu, te je sve bilo pripremljeno unaprijed od strane banke. Nije mu predočeno da bi se moglo pregovarati o nekim ugovornim odredbama, niti je takvih pregovora bilo. Tužitelj je iskazao i da nije niti uočio tu odredbu o troškovima obrade kredita, te da nije detaljno čitao ugovor, a ni djelatnik tuženika mu nije ništa objasnio vezano za tu odredbu, pa tako ni na koje troškove se ta naknada odnosi. Prednik tuženika Hypo banka nije bio njegova matična banka, a kredit je podigao kod njih jer je jedino tamo mogao dobiti iznos koji mu je bio potreban za otkup druge polovice kuće, budući da su oni jedini nudili kredit s valutnom klauzulom u CHF, s kojim je mogao dobiti najveći iznos. Kad je sklopio ugovor, tek onda je prešao k njima i postao njihov klijent, iako to nije bio uvjet. Dodao je i na da je novac sjeo na račun njegovog šogora od kojega je kupio kuću, a misli da se radilo o punom iznosu kredita, odnosno ne sjeća se da je bila odbijena ta naknada.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, kako ga definira odredba čl. 3. važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, dalje: ZZP/03), koja okolnost proizlazi iz činjenice da ga je tužitelj podigao kao fizička osoba za kupnju druge polovice kuće koju koristi za vlastito stanovanje. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu ugovora pripremljenom od strane tuženika, te da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o njegovim pojedinačnim odredbama, pa tako niti o spornoj odredbi o naknadi za obradu kredita. Nadalje je utvrđeno da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, niti mu je objašnjeno na što se odnosi trošak sporne naknade, a niti u kojoj konkretno visini će ista biti naplaćena (naveden je samo postotak). Za dodati je i da je tuženik, na kojem je teret dokaza okolnosti pregovaranja i informiranja tužitelja o spornoj ugovornoj odredbi, odustao od prijedloga za izvođenje dokaza na ovu okolnost tj. saslušanja njegovog djelatnika JT.

9. Nije došlo do zastare u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

10. Glede pak osnovanosti ovog zahtjeva, za istaknuti je da je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni (cijena kredita je kamata, kako to proizlazi iz odredbe čl. 1021. ZOO, a ne i troškovi obrade), pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, ta odredba nije do kraja jasna i određena i u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko ista iznosi, već tek da iznosi 1,25% od iznosa kredita, a pritom nije navedeno u protuvrijednosti po kojem tečaju i na koji dan, s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužitelju objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je njemu nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 728,70 EUR, te je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje i na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Za ponoviti je i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

12. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula tužitelju obvezu plaćanja neobrazložene naknade u iznosu za koju nije ni utvrđeno da odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

13. Sukladno odredbi 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe (23. siječnja 2023.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je on u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za usluge kreditora, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

14. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 728,70 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. st. 1. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od nespornog dana naplate naknade, odnosno 7. veljače 2006. do isplate. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknade pripada tužitelju jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je upoznat s tim na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

16. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podneska od 3. svibnja 2023. i 10. travnja 2024., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 22. siječnja 2025. i 12. svibnja 2025., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 250,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR.

17. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.276,55 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

18. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 21. svibnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika