Povrv-124/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja Odvjetničko društvo Župić & partneri d.o.o., Zagreb, Pere Budmanija 1, OIB: 42524586447, koje zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom društvu HS i Maro Ogresta, Zagreb, Selska 25, protiv tuženika IGH LUX ENERGIJA d.o.o., Zagreb, Varšavska ulica 31, OIB: 63687922175, koju zastupa punomoćnica Dijana Vulić, odvjetnica u Splitu, Gundulićeva 26a, radi isplate iznosa od 16.082,69 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. travnja 2025, u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja Ante Župića uz punomoćnika tužitelja Maro Ogresta, odvjetnika i u prisutnosti HSP, zastupnice po zakonu tuženika uz punomoćnicu tuženika Dijanu Vulić, odvjetnicu, donio je i objavio 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivane Macanić iz Zagreba, Vlaška 124, poslovni broj Ovrv-106328/2022 od 21. studenog 2022., u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku 15 dana platiti tužitelju iznos od 7.294,78 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 7,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 7,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 10,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 12 %, od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 12,5 %, a od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 11,15 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 12,25 % godišnje, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. , kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku u roku od 8 dana platiti tužitelju ovršni trošak u iznosu od 557,72 € sa zateznim kamatama koje teku na iznos ovršnog troška od 21. studenog 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 7,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 10,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 12 %, od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 12,5 %, a od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 11,15 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 12,25 % godišnje, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivane Macanić iz Zagreba, Vlaška 124, poslovni broj Ovrv-106328/2022 od 21. studenog 2022., u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku 8 dana platiti tužitelju iznos od 8.787,90 € zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 7,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 7,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 10,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 12 %, od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 12,5 %, a od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 11,15 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 12,25 % godišnje, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 232,00 € zajedno s zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 3.100,31 € do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Javni bilježnik Ivana Macanić iz Zagreba, Vlaška 124, izdao je u povodu tužiteljevog prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem poslovni broj Ovrv-106328/22 od 21. studenog 2022.

2. Tuženik je podnio prigovor protiv navedenog rješenja o ovrsi u kojem je naveo da ističe prigovor zastare i nedostatka aktivne legitimacije navodeći da osporava da bi punomoć za zastupanje u predmetu P-277/2014 bila dana od osobe koja je kod ovršenika ovlaštena za poduzimanje takvih radnji dok u odnosu na prigovor zastare ističe da potraživanje odvjetnika za obavljene radnje na temelju punomoći zastarijeva za pet godina i počinje teći idućeg dana od dana kada je određena radnja poduzeta osim ako stranke nisu ugovorile drukčije. Stoga smatra da pošto nije postojao sporazum o načinu plaćanja usluga odnosno da bi se usluga plaćala po okončanju postupka, te imajući u vidu da Zakonom o odvjetništvu niti Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika nije propisan neki drugi početak zastare, da je utuženo potraživanje u odnosu na zastupanje u predmetu P-277/14 u zastari. Poziva se i na odredbu čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu te navodi da tužitelj nije zastupao tužitelja na ročištima koja se navode u računu već je samo pristupio na ročište koje je odgođeno bez raspravljanja pa mu u tom smislu pripada eventualno naknada od 50 bodova, odnosno 500,00 kn a nikako 5.000,00 kn. Zaključno ističe da je tuženik tužitelju jednostrano otkazao zastupanje u predmetu 9. srpnja 2021. godine nakon čega je tužitelj bio dužan vratiti spis tuženiku, a što ovaj nije učinio.

3. Općinski građanski sud u Zagrebu, donio je rješenje poslovni broj Povrv-3881/2022- 2 od 23. svibnja 2023., kojim se oglasio stvarno nenadležnim i po pravomoćnosti rješenja, predmet ustupio ovom sudu na daljnje postupanje.

4. Rješenjem ovog suda poslovni broj: Povrv-124/24 od 9. veljače 2025., ovaj sud je stavio izvan snage spomenuto rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, te je postupak nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. Podneskom od 21. veljače 2024. tužitelj se očitovao na prigovor protiv rješenja o ovrsi navodeći da prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan, jer iz samih dokaza koje je tuženik dostavio i to elektroničke poruke od 12. srpnja 2021., proizlazi kako isti ne spori da ga je tužitelj zastupao u predmetu koji se vodio pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem: P-277/2014, na temelju valjane pravne punomoći. Navodi da je tužitelj zastupao tuženika u navedenom postupku u razdoblju od 1. travnja 2014. do 11. listopada 2017., u kojem razdoblju je kao njegov punomoćnik poduzeo ukupno 4 parnične radnje. Sastavio je i predao sudu odgovor na tužbu, podnesak od 23. listopada 2017. te ga zastupao na dva ročišta, jednom koje je održano 30. svibnja 2017. i drugom koje je održano 11. listopada 2017.. Sve navedene radnje tužitelj je fakturirao tuženiku u skladu s vrijednošću predmeta spora i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. U odnosu na prigovor zastare je naveo da nije osnova jer potpisivanjem punomoći za zastupanje u sudskom postupku odvjetnik i stranka zaključuju ugovor o nalogu koji se ispunjava pravomoćnim okončanjem tog postupka, odnosno kada sudska odluka iz tog postupka postane pravomoćna i ovršna.

6. Na ročištu održanom 11. listopada 2024. tuženik je naveo da GS od 2012. godine pa nadalje više nije bio osoba ovlaštena za za zastupanje tuženika, te da je radnja odnosno predaja podnesak od 23. listopada 2017. radnja poduzeta na štetu tuženika budući da je tužitelj mogao navode iz tog podneska iznijeti na ročištu održanog 11. listopada 2017.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u račun br. 37-01-02 (list 7. spisa), račun br. 4474/1/1 (list 8. spisa), tumačenje Tbr 39. toč 3. i Tbr 43. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(list 58. – 59. spisa), prijamna knjiga od 10. veljače 2022., (list 56. spisa).

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. U ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje iznos od 16.082,69 € i to po računu 37-01-02, a na ime izvršenih, a neplaćenih usluga zastupanja tuženika po odvjetniku i to za usluge zastupanja na ročištima održanim dana 30. svibnja 2017. i 11. listopada 2017., te za sastavljanje odgovora na tužbu od 1. travnja 2014. i podneska od 23. listopada 2017., pa se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO) kojima se uređuje ugovor o nalogu.

10. Imajući u vidu tuženikove navode iznijete tijekom postupka, među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, sporno je da li je utuženo potraživanje u zastari te je sporna visina radnje pristupa na ročište održano 11. listopada 2017. te je sporna osnova i visina radnje sastavljanja podneska od 23. listopada 2017. budući tuženik smatra da je poduzeta na štetu tuženika jer je tužitelj mogao navode iz tog podneska iznijeti na ročištu održanom 11. listopada 2017.

11. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

12. Uvidom u e-mail od 9. srpnja 2021. (list 28-29 spis) ovaj sud je utvrdio da je tim mailom tuženik nesporno otkazao daljnje zastupanje tuženika u postupku P-277/14. Sam tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi dostavio navedeni mail koji je i nazvao otkazom.

13. Slijedom navedenog, kako to pravilno ukazuje i tužitelj, iz samih navoda tuženika i isprava koje je dostavio sam tuženik, nesporno proizlazi da je tužitelj zastupao tuženika u postupku P-277/2014, budući da sam tuženik u predmetnom mail-u od 9. srpnja 2021. jasno navodi da tuženiku nisu više potrebne usluge tužitelja, te u predmetnom prigovoru protiv rješenja o ovrsi sam tuženik navodi da je otkazao tužitelju zastupanje tuženika u tom postupku, čime je sam tuženik potvrdio da je tužitelj doista i bio zastupao tuženika u tom postupku, jer u suprotnom ne bi imao što otkazivati.

14. Imajući u vidu navedena utvrđenja, ovaj sud je ocijenio neosnovanim i navod tuženika da punomoć nije potpisala ovlaštena osoba, budući da iz same punomoći iz spisa P-277/14 proizlazi da je punomoć potpisala osoba TS koji je u sporno vrijeme bio zastupnik po zakonu tuženika, a tuženik nije predlagao provođenje eventualno grafološkog vještačenja na okolnost utvrđenja je li to doista potpis TS ili ne. Dodatno se ukazuje da iz navedenog mail-a proizlazi da tuženik upravo dopušta tužitelju da ga zastupa na ročištu na kojemu je potrebno pristati na povlačenje tužbe, čime je tuženik također radnje zastupanja naknadno odobrio takvom svojom radnjom, čak i da nije postojala punomoć. Jednako tako tuženik nije ni tvrdio niti dokazao da je u spornom postupku P-277/14 obavijestio sud da ga tužitelji neovlašteno zastupaju ili da je dao punomoć drugom odvjetniku pa je stoga ovaj sud predmetne navode ocijenio paušalnim i usmjerenim isključivo na odugovlačenje postupka.

15. U odnosu na tuženik prigovor zastare ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio djelomično osnovanim.

16. Pravilno navodi tuženik da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, dok sukladno odredbi čl. 215. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

17. Slijedom navedenog, budući je ZOO lex generalis, odredba čl. 215. ZOO-a će se primjenjivati ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

18. Odredbom čl. 18. st. 3. Zakona o odvjetništvu koji je bio na snazi u sporno vrijeme („Narodne novine“ br. 9/1994, 117/2008, 50/2009, 75/2009, 18/2011 – dalje: ZO) propisano je da je odvjetnik dužan stranci izdati račun nakon izvršene usluge. U slučaju otkaza ili opoziva punomoći odvjetnik je dužan izdati račun u roku od 30 dana od dana otkaza ili opoziva punomoći.

19. No, imajući u vidu da se navedene odredbe ZOO-a i ZO-a primjenjuju samo ako stranke nisu dogovorile nešto drugo, to je ovaj sud izveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽS, svjedoka ĆS i zastupnika po zakonu tužitelja Ante Župića i zastupnika po zakonu tuženika HSP.

20. Svjedok ŽS je u svom iskazu u bitnome naveo da je 1. travnja 2011. imenovan za direktora društva IGH energija koje je bilo tvrtka kćer IGH te je bio direktor istog do 31. kolovoza 2011. kada je dao ostavku na navedenu funkciju. Naveo je da je društvo IGH LUX energija d.o.o. također tvrtka kćer društva IGH ali da je on kao direktor društva IGH energija imao određene ovlasti i u tom društvu, te da je možda on formalno bio i direktor i tog društva odnosno društva IGH LUX energija. Naveo je da je osobno poznavao gospodina Župića, odvjetnika te da je u društvu sjedio NS, odvjetnik Župić i on osobno te da je vjerojatno tada i pao dogovor o angažmanu odvjetničkog društva Župić ali da se ne sjeća dogovora o eventualnom načinu plaćanja usluga odvjetnika. Također je naveo da je u društvu IGH sve odluke donosio tadašnji direktor NS te da je točno da su društva IGH energija pa tako i IGH LUX energija bila društva koja su osnovana radi točno određene investicije te da nisu imala sredstava ali da on osobno nije s tužiteljem dogovarao način plaćanja usluga tužitelja i da mu nije poznato je li institut IGH podmirivao troškove odvjetničkih usluga tvrtki kćeri IGH.

21. Svjedok ĆS je u svom iskazu naveo da je on bio zastupnik po zakonu društva President grupa koja je i osnovala društvo IGH LUX energija d.o.o. te je potom 30%- tni poslovni udjel i prodalo društvu Institut IGH, te da je on osobno sa tadašnjim zz društva Institut IGH NS i dogovorio da će sve troškove društva plaćati institut IGH jer društvo tuženika nije imalo prihoda niti sredstava, a na taj način je NS želio imati uvid u sve troškove društva. Naveo je da je sve odluke društva tuženika donosila skupština, a ne uprava niti nadzorni odbor, te da nije postojao koliko je njemu poznato dogovor da bi tuženik plaćao odvjetničke troškove pa tako i u konkretnom slučaju tužitelja. Naveo je da mu nije poznato tko je dogovorio angažman tužitelja i da je 2014. zastupniku po zakonu društva tuženika bila osoba imena TS.

22. Zastupnik po zakonu tuženika BS je u svom iskazu u bitnome navela da je direktorica tuženika od 2018., a da je od 2009. pa do imenovanja za direktoricu, bila član nadzornog odbora društva tuženika. Navela je da koliko je njoj poznato da je postojao dogovor da sve troškove koje bi izvodile treće osobe, a po preporuci člana društva da bi te troškove snosio član društva pa tako koliko je njoj poznato je i odvjetničke troškove snosilo društvo Institut IGH. Navela je da koliko je njoj poznato nije postojao neki drugi dogovor vezano za plaćanje usluga tužitelja.

23. Zastupnik po zakonu tužitelja Ante Župić u svom iskazu je u bitnome naveo da je on osobno od strane NS tadašnjeg zastupnika po zakonu Instituta IGH kojem dogovoru je bio prisutan i ŽS zamoljen da preuzmem zastupanje društva tuženika te je dogovoreno da predmetne usluge ne fakturira do kraja spora i da ih može tada fakturirati ako se ne uspije naplatiti od tužitelja u tom sporu. Naveo je da je obitelj BS 2018. ponovno preuzela kontrolu nad društvom tuženika te da je nakon okončanja spora između President grupe i tuženika, odvjetniku koji je vodio navedeni postupak, rekao da s tuženikom dogovori da trošak pristupa na ročište na kojem se pristalo na povlačenje tužbe neće biti fakturirano ali da nije dogovoreno da se preostale usluge neće platiti. Također je naveo da nije postojao dogovor da bi institut IGH plaćao odvjetničke troškove. Naveo je da NS nije bio osoba ovlaštena za zastupanje tuženika ali da je on bio osoba koja je odlučivala o svemu te da je on nakon dogovora i pozvao tadašnjeg zastupnika po zakonu tuženika TS te mu prenio dogovor i o tom je i izdana punomoć od strane TS te da mu je AS kada mu je dao punomoć i potvrdio da je upoznat s dogovorom tužitelja i NS da će plaćanje biti nakon završetka postupka, a u slučaju da se tužitelj ne naplati od tužitelja u tom postotku.

24. Imajući u vidu navedene iskaze, ovaj sud je ocijenio kako tužitelj nije dokazao da bi stranke bile dogovorile plaćanje usluga tužitelja tek nakon okončanja postupka. Naime, iz iskaza svjedoka ŽS kao i zastupnika po zakonu tužitelja proizlazi da je dogovor o angažmanu tužitelja postignut na sastanku na kojem su nazočili i pokojni NS kao i zz tužitelja i ŽS, no budući da se svjedok ŽS nije sjećao da bi tom prilikom bio postignut i dogovor oko plaćanja usluga tužitelja to je ovaj sud ocijenio da tužitelj nije sukladno odredbi čl. 219. ZPP-a dokazao tu svoju tvrdnju, budući da sud nije mogao isključivo iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja utvrditi navedenu okolnost.

25. Međutim, navedena činjenica nije od utjecaja na odluku suda vezano uz prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući da je iz iskaza svjedoka ŽS i zastupnika po zakonu tužitelja kao i imajući u vidu uobičajeni obrazac ponašanja „vodećih“ osoba pojedinih društava koje u biti donose odluke iako formalno ne zastupaju društva iz sustava pojedine grupe pa je tako nažalost životno da je i pokojni NS kao zastupnik po zakonu „krovnog“ društva, doista i odlučivao oko pitanja koja nisu bila izravno u njegovoj nadležnosti, slijedom čega je ovaj sud ocijenio da je tuženik doista bio angažirao tužitelja za zastupanje u tom postupku, a što potvrđuje i e-mail od 9. srpnja 2021., kako je već gore obrazloženo a i činjenica da je ŽS, koji iako tada nije više bio zastupnik po zakonu tuženika, potvrdio dogovor oko angažmana tužitelja, bez obzira što tadašnji zastupnik po zakonu tuženika TS nije neposredno nazočio sastanku, budući da je odluku o angažmanu očito donijelo vladajuće društvo putem zastupnika po zakonu pokojnog NS.

26. Slijedom navedenog, budući da sud nije iz iskaza saslušanih svjedoka i zastupnika po zakonu stranaka mogao utvrditi da bi između stranaka postojao dogovor vezano uz plaćanje naknade nakon pravomoćnog okončanja sporova to se primjenjuju odredbe ZO-a, odnosno ZOO-a i Tarife.

27. Kako je navedeno, budući da je ZO, lex specialis to se prvenstveno primjenjuju odredbe ZO-a. Stoga kako je odredbom čl. 18. st. st. 3. ZO-a propisano da je odvjetnik dužan stranci izdati račun nakon izvršene usluge te da je u slučaju otkaza ili opoziva punomoći odvjetnik dužan izdati račun u roku od 30 dana od dana otkaza ili opoziva punomoći, to je ovaj sud ocijenio sukladno navedenoj odredbi zastupnik po punomoći bio dužan fakturirati svoje radnje odmah nakon poduzimanja pa činjenica što je to propustio učiniti ne utječe na početak tijeka zastare. Prema stavu ovog suda, iako predmetna odredba samo na prvi pogled može upućivati na dvojako uređenje naplate odvjetničke usluge, treba navesti da je nedvojbeno obveza odvjetnika odmah nakon što pojedina radnja bude učinjena i fakturirati istu, dok se zadnja rečenica navedene odredbe odnosi samo za one situacije odnosno radnje koje odvjetnik iako je trebao fakturirati ipak iste nije fakturirao odmah nakon poduzimanja pa je stoga dužan fakturirati odmah nakon otkaza punomoći a što ne otklanja njegovu dužnost da je iste trebao fakturirati odmah nakon poduzimanja radnje te stoga i zastara teče upravo od dana nakon poduzimanja, a ne od otkaza, osim da su strane tako dogovorile. (tako i VSRH, Rev-x 872/2015-2 od 16. srpnja 2019. i VSRH Rev-1110/11)

28. Slijedom navedenog, kako su predmetne radnje poduzete 30. svibnja 2017., 11. listopada 2017., te 1. travnja 2014. i 23. listopada 2017., to je zastara počela teći odmah idući dan nakon što su predmetne radnje poduzete, pa imajući u vidu da je tužba podnesena 6. listopada 2022. to je u zastari potraživanje tužitelja u odnosu na radnje od 30. svibnja 2017., i 1. travnja 2014., dok u odnosu na radnje od 11. listopada 2017. i 23. listopada 2017. navedeno potraživanje nije u zastari pa je stoga u dijelu za iznos od 8.041,34 € (48.470,00 kn = 43.470,00 + 5.000,00 kn=48.470,00 kn x 1,25 PDV= 60.587,50 €) odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga zastare navedenog potraživanja (točka II. izreke)

29. U odnosu na prigovor tuženika vezano uz radnju pristupa na ročište održano 11. listopada 2017. za koju radnju tužitelj potražuje iznos od 5.000,00 kn, ovaj sud je izvršio uvid u predmet P-277/14 te je utvrdio da na navedeno ročište nije pristupio tužitelj i da je isto odgođeno prije početka raspravljanja, slijedom čega je tuženik imao pravo sukladno vrijednosti predmeta spora, na nagradu sukladno Tarifi i to Tbr. 9. t. 5. Tarife, odnosno 50 bodova, odnosno imajući u vidu vrijednost boda u to vrijeme, tužitelj je imao pravo na 500,00 kn.

30. U odnosu na prigovor tuženika vezano uz podnesak od 23. listopada 2017. odnosno da je predmetna radnja poduzeta na štetu tuženika budući da je tužitelj mogao navode iz tog podneska iznijeti na ročištu održanog 11. listopada 2017. ovaj sud je takve navode ocijenio neosnovanim. Naime, navedeni podnesak svakako ne može biti na štetu tuženika, budući da bi u slučaju da se tužitelj kao punomoćnik tuženika očitovao na ročištu održanom 11. listopada 2017. kako to navodi tuženik, da bi tada tužitelj kao punomoćnik imao pravo na puni iznos nagrade za pristup na to ročište jer bi to tada predstavljalo raspravljanje o glavnoj stvari, pa bi tužitelju kao punomoćniku svakako pripala nagrada u istom iznosu, slijedom čega je navedeni prigovor neosnovan.

31. Slijedom navedenog, budući je sud utvrdio da su sporne dvije radnje doista i poduzete te da nisu poduzete na štetu nalogodavca, to je sud i utvrdio visinu tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 7.294,78 € (43.470,00 + 500,00 kn =43.970,00 kn x 1,25 PDV=54.962,50).

32. Stoga, budući je punomoć ovlaštenje za zastupanje nalogodavca, a Ugovorom o nalogu se u smislu čl. 763. st. 1. ZOO obvezuje nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun poduzme određene poslove te se istovremeno nalogoprimac ovlašćuje na poduzimanje tih poslova, to se u konkretnom slučaju tužitelj kao nalogoprimac obvezao poduzeti određene poslove za račun tuženika kao nalogodavca te je ujedno na to bio ovlašten izdanom punomoći (odluka VSRH Rev- 749/05).

33. Slijedom navedenog, budući je nesporno utvrđeno da je tužitelj utužene radnje doista i poduzeto, te budući da tuženik nije dokazao da je tužitelj postupao mimo i izvan naloga, te budući da tuženik nije niti tvrdio da je utuženo potraživanje podmirio, to je s obzirom da je tužitelj svoju obvezu prema tuženiku u cijelosti izvršio dok tuženik svoju obvezu isplate naknade nije, ovaj sud ocijenio je tužbeni zahtjev osnovanim u dijelu za iznos od 7.294,78 € te je na temelju odredbe čl. 763. st. 1. ZOO i odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a odlučio kao u točki I. izreke.

34. S druge strane, budući da je sud ocijenio da tužitelj nema pravo na nagradu za radnju pristupa na ročište održano 11. listopada 2017. preko iznosa od 500,00 kn pa do traženog iznosa od 5.000,00 kn to je u dijelu za iznos od 746,56 € (4.500,00 kn x 1,25 PDV= 5.625,00 kn) tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

35. Budući da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, dužan je platiti i zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 143/23 i 155/23 – dalje ZOO).

36. Pored navedenog, tužitelju pripada pravo na ovršni trošak za sastavljanje prijedloga za ovrhu u iznosu od 331,81 € te javnobilježničku nagradu u iznosu od 114,37 € € što uvećano za PDV iznosi ukupno 557,72 €. (točka I. izreke).

37. Kako su stranke u ovom predmetu djelomično uspjele u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, a budući da je tužitelj uspio u dijelu za iznos od 7.294,78 € a tuženik u dijelu za iznos od 8.787,90 €, to je tuženik uspio sa 54,64 % zahtjeva, a tužitelj sa 45,36 % zahtjeva, pa kada se od postotka u kojem je tuženik uspio u sporu odbije postotak u kojem je tužitelj uspio u sporu, to je tuženik uspio u sporu sa 9,28 % zahtjeva.

38. Po ocjeni ovoga suda tuženik ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Odvjetničkom tarifom ("Narodne novine" broj 138/23, nastavno: Tarifa) i to za pristup na ročišta održana 11. listopada 2024., od 17. siječnja 2025. i od 7. travnja 2025. u iznosu od 500,00 € za svako od navedenih ročišta (Tbr. 9. t. 1. Tarife) te za sastav podneska od 1. prosinca 2022. (prigovor protiv rješenja o ovrsi) u iznosu od 500,00 € (Tbr. 8. t. 1. Tarife), što sve skupa uvećano za PDV iznosi 2.500,00 €.

39. Dakle, kada se uzme u obzir da je tuženik uspio u ovom sporu sa 9,28 % zahtjeva, to je tužitelj dužan naknaditi tuženiku troškove postupka u sveukupnom iznosu od 232,00 €. (točka III. izreke).

40. S druge strane, sud nije prihvatio tuženikov zahtjev za naknadu troška za sastav podneska od 11. listopada 2024. u iznosu od 500,00 € budući je sud smatrao da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. Jednako tako sud je odbio i tuženikov zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 207,31 € budući da tuženik nije obveznik plaćanja predmetne pristojbe pa mu navedeni trošak nije nastao niti će nastati. Slijedom navedenog, sud je odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u ukupnom iznosu od 3.100,31 €. (točka IV. izreke)

41. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – ZOO) i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

Zagreb, 21. svibnja 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 207,28 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana