Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-489/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Maksu Skendžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenom protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1996/2021-20 od 21. prosinca 2022., u sjednici vijeća 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1996/2021-20 od 21. prosinca 2022. u točkama I., II., IV. I V izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovi broj P-1996/2021-20 od 21. prosinca 2022 u točki III izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 22.288,61 kn (dvadesetdvijetisućedvjestoosamdesetosamkunaišesdesejednalipa )/ 2.958,19 eur ( dvijetisućedevestopedesetosameuridevetnaestcenti ) sa zatraženim zateznim kamatama kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u članku 2., članku 3. i članku 7. Ugovora o [broj kredita] solemniziran po javnom bilježniku Petru Žanku iz [adresa], dana 24. srpnja 2006. pod brojem OU 221/2006, u dijelu koji se odnosi na ugovornu promjenjivu kamatnu stopu.

2. U točki II izreke utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u članku 1., članku 2. i članku 7. Ugovora o [broj kredita] solemniziran po javnom bilježniku Petru Žanku iz [adresa], dana 24. srpnja 2006. pod poslovnim brojem OU 221/2006, u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti, a prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita i na dan plaćanja.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju FĆ isplati iznos od 2.958,19 eur/22.288,61 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju FĆ isplati iznos od 10.034,44 eur/75.604,36 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

5. U točki V izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.968,14 eur/14.828,98 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

6. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) nalazi u tome što sud u obrazloženju pobijane presude nije izložio sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijete i dokaze koje su predložili, te koje je od tih činjenica utvrđivao te kako ih je utvrdio i kojim dokazima. Tuženik ističe da tužitelju nije pravno dopušteno i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba, supruge tužitelja, a kćeri korisnika kredita. U žalbi navodi da prvostupanjski sud propušta obrazložiti status tužitelja kao potrošača.

8. Navodi da je prema shvaćanju suda Europske unije u odlukama C-81/19 i C- 243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO), pa je utoliko sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetana. Navodi da nije dovoljno u pojedinačnim postupcima kao što je ovaj pozivati se na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno provesti kontradiktorni postupak gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute na njegove kreditne obveze a što je sud propustio utvrditi.

9. Nadalje, tuženik navodi da sud svoju odluku temelji na paušalnim i subjektivnim navodima tužitelja kako nije bio informiran o pojmu valutne klauzule, da sam iskaz tužitelja je neživotan i nelogičan. Budući da u konkretnom slučaju tužitelj stupajući u predmetni ugovorni odnos nije primijenio niti nužni stupanj pažnje koja u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa, ne može uživati zaštitu potrošača. Također u obrazloženju pobijane presude niti jednom riječju sud prvog stupnja nije se osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je tuženik dostavio, a kojima bi se dokazala razina informiranosti tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu, niti ih je ocijenio zasebno niti zajedno. U svakom slučaju, tuženik navodi da je pitanje ništetnosti valutne klauzule ostalo nedokazano.

10. Tuženik ističe da tužitelj nije ovlašten potraživati zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog anuiteta nego slijedeći dan od pravomoćne presude kojom je pružena pojedina zaštita, dakle od od 14. lipnja 2014. odnosno 15. lipnja 2018. U konačnici, ističe da su tužitelju dosuđene zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/2020) i odluke o produženju trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 83/2020). Navodi da prvostupanjski sud neosnovano nije umanjio potraživanje tužitelja za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj bio niži od tečaja kojim je isplaćen kredit. Tuženik ustraje kod prigovora zastare. Prigovara i o odluci o parničnom trošku.

11. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženika, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

12. Odgovor na žalbu nije podnesen.

13. Žalba je djelomično osnovana.

14. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a, te obrazloženje presude sadrži sve ono što što propisuje odredba čl. 338. st. 4. ZPP-a.

15. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

16. U provedenom postupku je utvrđeno;

- da je između ĆĆ kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana broj: [broj kredita], 24. srpnja 2006. za iznos od 92.110,79 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (članak 1. Ugovora), te ugovoren rok otplate od 84 mjeseca (članak 3. ugovora), da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 92.110,79 CHF i redovnu kamatu od 4,90 % godišnje koja tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, te da je tužitelj bio sudužnik po predmetnom kreditu i imao pravni položaj korisnika kredita,

-da iz potvrde Zagrebačke banke d.d. od 4.rujna 2013. proizlazi da su tužiteljeva supruga GĆ i tužitelj vršili uplate za predmetni stambeni kredit u razdoblju od 17.travnja 2008. do 14.kolovoza .2013.

-da je tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu u bitnom naveo je da je predmetni kredit podignuo njegov pok. punac ĆĆ, a da je on po predmetnom ugovoru bio sudužnik, da je punac ovim kreditom kupio stan u [adresa], te je u njemu punac i živio do odlaska u dom, da je punac plaćao kredit nekih 18 mjeseci, a nakon toga su otplatu kredita preuzeli on i njegova supruga, te su kredit i otplatili do kraja i da se ne sjeća detalja oko potpisivanja ovog ugovora, niti gdje je ugovor potpisan, osim da se radilo o naprijed pripremljenom ugovoru i da mu pojam valutne klauzule nije bio poznat,

-da je UĆ saslušana kao svjedok potvrdila je da je nositelj kredita bio njezin pok. otac, da je kredit iskorišten za kupnju stana u [adresa] i da je otplaćen u cijelosti od strane nje i njezinog supruga, budući su oni preuzeli otplaćivanje očevog kredita,

-da je sud iskazu tužitelja i svjedoka GĆ, poklonio vjeru jer su iskazivali životno, logično i suglasno, te iz njihovih iskaza zaključio da su predmetni kredit otplaćivali tužitelj i njegova supruga GĆ, a što proizlazi i iz potvrde Zagrebačke banke d.d. od 4. rujna 2013. , pa je stoga tužitelj i aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka,

-da je financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Zagreb, utvrđeno da ukupna razlika s osnova promjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovne ugovorene kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.158,56 CHF, odnosno 22.781,95 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura 3.023,66 EUR, a ukupna razlika između anuiteta s osnova valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 75.701,36 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura 10.047,32 EUR.

17. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o visini takve kamatne stope ništetna kao i odredba u kojoj se glavnica kredita i otplata kredita veže uz valutu CHF. S obzirom na takve odredbe da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi s tim da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP-a.

18. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više na ime ugovorenih kamata u odnosu na iznos koji je trebao platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 4,90 % godišnje kao iznos koji je platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta, a sve sukladno čl. 1111. ZOO-a.

19. Vezano za istaknuti prigovor zastare, sud prvog stupnja utvrđuje da je neosnovan, jer je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzet stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a od dana kada su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka i koje uplate su vršene sukladno odredbi čl. 7. Ugovora, uz primjenu odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

21. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

22. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 1. travnja 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presud Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 - dalje ZZP/03).

24. U odnosu na žalbeni navod glede statusa tužitelja kao potrošača, treba navesti da iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba, da se u ugovoru ne spominje ni obrt niti trgovačko društvo u vlasništvu tužitelja, a prema ugovoru o kreditu proizlazi da je sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika kao banke, za kupnju stana. Dakle, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti, pa s obzirom na takva utvrđenja je pravilno ocijenjeno da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03. Naime, u slučaju prigovora tuženika da tužitelj nema status potrošača, teret dokaza da se ne radi o potrošačkom ugovoru odnosno da je ugovor sklopljen u komercijalnu svrhu bio je na tuženiku.

25. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

26. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

27. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

28. Točan je žalbeni navod tuženika da je dopušteno u ovom postupku dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju, te osnovom toga utvrdio da tužitelj o navedenom nije pregovaralo, niti je bio informiran o svim bitnim parametrima.

29. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

30. S tim u vezi treba dodati kako iz isprava koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

31. Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C 81/19, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive Vijeća93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. Također treba reći da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

32. Dakle, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredaba koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

31. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 5. studenog 2006. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 4,90 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

32. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 4,90 % godišnje što je početna kamatna stopa. Također, kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

33. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovariti promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužitelj trebao biti upoznat s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njezine novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

34. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

35. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

36. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 18. ožujka 2021., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u zatraženom iznosu od 75.604.36 kn/10.034,44 eur sa zateznom kamatom.

37. Međutim, osnovano tuženik osporava odluku suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja razlike preplaćenih iznosa od 22.288,61 kn/2.958,19 eur sa zateznom kamatom zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. To zato jer je pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., pa rok od pet godina počeo je teći sukladno odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a od tog dana. Kako je tužitelj podnio tužbu 18. ožujka 2021., nakon proteka roka od pet godina, suprotno stajalištu suda prvog stupnja u tom dijelu prigovor zastare je osnovan.

38. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

39. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime tečajne razlike iznos od 75.604.36 kn/10.034,44 eur, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

40. Na žalbene navode da su pojedine uplate vršene od strane trećih osoba treba kazati da je takvim uplatama ispunjena obveza tužitelja odnosno korisnika kredita (članak 161. stavak 1. ZOO-a) pa upravo tužitelj i u takvoj situaciji ostvario je pravo na vraćanje.

41. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, a nakon dostave obavijesti o povećanju kamatne stope imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

42. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa s osnove tečajne razlike. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

43. Pritom valja reći da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se pritom i na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), a to iz razloga što su čl. 1. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Budući da se odredba čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.

44. Jednako tako odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(„Narodne novine“ broj142/12,103/14, 118/14, 107/15). Naime, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga,a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška. Posljedično navedenom, tuženiku ne pripada ni pravo na naknadu troška žalbenog postupka. Osim toga zbog dijela u odnosu na koji je tuženik uspio nisu nastali posebni troškovi.

45. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točkama I., II., IV. i V. izreke a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja preinačena u točki III. izreke, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci, 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić