Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Posl.br. Gž-586/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelice ŠČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukić i dr. iz Rijeke, protiv tužene IČ, vlasnice "..." iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vedran Skočibušić, odvjetnik iz Čabra, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama, posl.br. Pn-142/2020-20 od 05. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 21. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama, poslovni broj Pn-142/2020-20 od 5. siječnja 2022. u odbijajućem dijelu točke I. izreke (koji glasi: „dok se u preostalom dijelu odnosno za daljnjih 30.000,00 kn trideset tisuća kuna tužbeni zahtjev odbija“) i u odbijajućem dijelu točke II. izreke u odnosu na parnični trošak tužiteljice (koji glasi:“s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova tužiteljica se odbija“).
II. Prihvaća se žalba tužene, te se preinačuje citirana presuda u dosuđujućem dijelu točke I. i II. izeke, kao i u odbijajućem dijelu točke II. izreke koji se odnosi na parnični trošak tužene i sudi:
„I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati iznos od 10.000,00 kn (deset tisuća kuna) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. svibnja 2020. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II.Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška koji glasi:
Nalaže se tuženici da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.250,00 kn (dvije tisuće dvjesto pedeset kuna) u roku od 15 dana, sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.
Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 796,34 eur, u roku od 15 dana.“
Obrazloženje
1. Citiranom presudom naloženo je tuženoj da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od 10.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev (točka I. izreke), te je tuženoj naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.250,00 kn, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška, kao i u cijelosti zahtjev tužene za naknadom parničnog troška (točka II. izreke).
2. Protiv citirane presude žalbu su podnijele obje stranke; tužena protiv dosuđujućeg dijela, a tužiteljica protiv odbijajućeg dijela, iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu (tužena), odnosno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu (tužiteljica).
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Žalba tužene je osnovana, dok žalba tužiteljice nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena naknadi štetu u iznosu od 40.000,00 kn zbog uvredljivih komentara na portalu ... ispod članka ....
6.1.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da nije osnovan prigovor tužene da je tužbu potrebno odbaciti pozivom na čl. 22. Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13, dalje: ZM) jer da tužiteljica u ovom postupku ne traži ispravak informacije, već da je osnova tužbenog zahtjeva odgovornost za štetu sukladno općim propisima, odnosno Zakonu o obveznim odnosima.
6.2. Tužena da je dana 17. travnja 2020. na internet portalu ... u rubrici crna kronika objavila članak pod nazivom .... U daljnjem dijelu da se navode inicijali Đ.P. i dob (...), dok sam sadržaj članka govori o podnošenju daljnje kaznene prijave i iznose se podaci o provedenim policijskim radnjama. Ispod članka da se nalaze komentari, pri čemu da se u komentaru čitatelja pod imenom „Lopov“ govori da "niti jedan Š nije pljunuo na dragu nam sugrađanku", zatim se u komentaru čitatelja pod imenom „Sloga“ navodi "znaš zašto nijedan Š nije pljunuo na bankaricu? Zato što samo sloga I spašava. Smeće nacionalističko". Nadalje, da se u komentaru čitatelja pod imenom „B“ između ostalog navodi "zar bi se sada svi J u [adresa] trebali osjećati krivim za nešto što je učinila naša sugrađanka. Nije krala u ime J nego u svoju korist ….", dok se u komentaru čitatelja pod imenom „BČ“ navodi "Lopov slažem se s tobom, J su vrlo složni i ne daju na svoje….".
6.3. Pravila komentiranja tužene da zabranjuju veličanje totalitarnih režima, govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili spolnoj osnovi i psovke i da je propisana kazna zabranom pristupa portalu u slučaju kršenja navedenih pravila. Tužiteljica da je zatražila uklanjanje članka i komentara, te da je zahtjevu udovoljeno uklanjanjem komentara.
6.4. Prvostupanjski sud utvrđuje da je time što su na portalu u vlasništvu tužene objavljeni komentari čitatelja sadržaja kako je prethodno izneseno došlo do povrede prava osobnosti tužiteljice. Iako je svrha članka bila informiranje javnosti o tijeku kaznenog postupka protiv tužiteljice, članak da je izazvao reakcije čitatelja objavom komentara koji su izašli iz okvira negativnog komentiranja bilo koje osobe (pa i ovdje tužiteljice) zbog činjenice da se zbog iste vodi kazneni postupak. Tuženoj da je dozvoljeno izvještavati o događaju i u negativnom kontekstu i objaviti i komentare vezane uz događaj o kojem se javnost putem portala izvještava, međutim u sadržaju dijela komentara da nisu istaknute činjenice vezane uz počinjenje kaznenog djela od strane tužiteljice kao djelatnice banke, već da se isključivo govori o nacionalnoj pripadnosti tužiteljice i iznose stavovi o srpskoj nacionalnoj manjini, odnosno stvara se slika da tužiteljica, kao pripadnica srpske nacionalne manjine, ne odgovara za kaznena djela na isti način kao i pripadnici drugih naroda ili manjina. Pri tome da nije od utjecaja to što neki od navoda nisu upućeni neposredno tužiteljici jer da se čitanjem objavljenih komentara prvenstveno dobiva saznanje o nacionalnoj pripadnosti tužiteljice i utjecaju njezine nacionalne pripadnosti na daljnji tijek kaznenog postupka. Time da je izneseno omalovažavanje tužiteljice, ali ne kao djelatnice banke protiv koje se vodi kazneni postupak, već kao pripadnice srpske nacionalne manjine, pa da je došlo do povrede njezinog ugleda, časti i dostojanstva. Time što je dopustila objavu takvih komentara, tužena da je povrijedila pravo osobnosti tužiteljice jer da je na taj način došlo do zadiranja u osobnost tužiteljice kao individue i ista da je stavljena u nepovoljniji položaj zbog isticanja njenog nacionalnog podrijetla, a ne zbog toga što se radilo o djelatnici banke koju se tereti za počinjenje kaznenog djela. Stoga je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 10.000,00 kn, a u preostalom dijelu do iznosa od 40.000,00 kn odbio je tužbeni zahtjev.
7. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tužene da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti iz razloga koji se navode u nastavku obrazloženja.
8.1.Prije svega valja reći da je ovo postupak koji se vodi prema Zakonu o medijima, pa je pogrešan stav prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim odnosima. Točno je, kako to navodi tužena, da je pretpostavka za podnošenje tužbe za naknadu nematerijalne štete da je tužiteljica prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike kada ispravak nije moguć (čl. 22. st.2. ZM). Međutim, konkretna situacija je specifična jer tužiteljica ne traži naknadu štete zbog objavljenog članka, već zbog komentara koje su napisali čitatelji portala ispod članka. U tom slučaju, logično je da nema nikakve sporne informacije da bi se zatražio ispravak od tužene kao naknadnika. Isto tako, nema osnove tražiti ispriku od tužene. Mišljenje je ovog suda da je cilj odredbe članka 22. stavka 2. ZM-a da se omogući nakladniku da spriječi/umanji štetu. Spriječavanje/umanjivanje štete u slučaju komentara ispod članka moguće je jedino njihovim uklanjanjem što je tužena na zahtjev tužiteljice učinila, pa ovaj sud smatra da je time ispunjena pretpostavka za podnošenje tužbe radi naknade štete, te nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužena osporava ispunjenost pretpostavki za podnošenje tužbe radi naknade nematerijalne štete.
8.2. Neosnovani su žalbeni navodi tužene da nije pasivno legitimirana jer da je irelevantna činjenica što je vlasnica predmetnog internetskog portala. Naime, tužena je vlasnica portala i u tom svojstvu je pasivno legitimirana. Osim toga, tužiteljica se prije podnošenja tužbe obratila upravo tuženoj i tužena je postupila po zahtjevu u dijelu koji se odnosi na uklanjanje komentara. Stoga je mišljenje ovog suda da je tužena pasivno legitimirana.
9.1. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena. Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao ni članak 38. Ustava, ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane pravo na slobodu izražavanja i s druge strane pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava.
9.2. U vezi odgovornosti vlasnika internetskog portala za komentare (imenovanih ili anonimnih) korisnika objavljene na portalu, a kojima se vrijeđaju prava trećih osoba, ESLJP je zaključio da se, s obzirom na specifičnu prirodu interneta, prava i obveze vlasnika internetskog portala u vezi komentara drugih osoba mogu razlikovati od vlasnika klasičnih medija te je utvrdio kriterije za utvrđivanje da li sankcioniranje vlasnika portala za takve komentare predstavlja povredu slobode izražavanja: priroda i kontekst spornih komentara; mjere koje je vlasnik portala poduzeo da spriječi ili ukloni komentare kojima se vrijeđaju prava trećih osoba, odgovornost stvarnih autora komentara kao alternativa odgovornosti vlasnika portala, te posljedice koje izrečena sankcija ima za vlasnika portala.
9.3. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da su komentari posjetitelja portala diskriminirajući jer da se spominje nacionalnost tužiteljice (srpkinja), pa da je stoga njima povrijeđena čast i ugled tužiteljice. Pravilno navodi tužena u žalbi da prvostupanjski sud nije uopće sagledao bit navedenih komentara jer da je, zaključio bi da nije bilo nikakve diskriminacije tužiteljice i da je spominjanje njezine nacionalnosti navedeno u sasvim drukčijem (nediskriminirajućem) kontekstu. Iako u članku nije navedeno ime i prezime tužiteljice, nego samo njezini inicijali, kako je riječ o lokalnom portalu, može se zaključiti da su svi posjetitelji portala znali da je riječ o tužiteljici, kao i da je tužiteljica po nacionalnosti srpkinja. Stoga je posjetitelj portala pod nazivom Lopov započeo svojim komentarom diskusiju o tome da niti jedan srbin nije kritizirao postupak tužiteljice. Taj komentar sugerira da je tužiteljica srpske nacionalnosti, ali ta srpska nacionalnost se ne navodi u nekom negativnom ili diskriminirajućem kontekstu, nego kao činjenica. Na taj komentar odgovorili su posjetitelji pod nazivima Sloga, B i BČ na način da je komentatora pod imenom Ć komentator Sloga nazvao "nacionalističkim smećem", komentator B mu je napisao da je "budala s bijednim promišljanjem", a komentator BČ se suglasio s načinom razmišljanja komentatora T. Dakle, sukus tih komentara je bio da su neki od komentatora smatrali da bi građani srpske nacionalnosti trebali osuditi kazneno djelo koje je počinila tužiteljica, a da oni to nisu učinili, već da je na neki način podržavaju svojim komentarima, dok je mišljenje drugog komentatora da nema razloga da se svi srbi u [adresa] osjećaju krivim za nešto što je učinila tužiteljica. Prema tome, diskusija koja se razvila između komentatora ne diskriminira tužiteljicu prema njezinoj nacionalnosti, niti njezina nacionalnost ima bilo kakav negativan kontekst. Tužiteljičina nacionalnost je samo činjenica koja nije tretirana niti u pozitivnom, niti u negativnom kontekstu, a naročito ne u diskriminirajućem kontekstu. Stoga neosnovano smatra prvostupanjski sud da je tužiteljica omalovažavana kao pripadnica srpske nacionalne manjine, pa da je došlo do povrede njezinog ugleda, časti i dostojanstva. Mišljenje je ovog suda da su u pitanju vrijednosni sudovi osoba koje su komentirale i razvile diskusiju u kojoj sadržaj predmetnog čanka više uopće nije bio bitan, nego su raspravljali o pitanjima reakcije sugrađana srpske nacionalnosti na ono što je počinila tužiteljica (da li su trebali reagirati ili ne). Objavljeni komentari nisu bili prijeteći, niti su se mogli smatrati govorom mržnje, nisu bili uvredljivi za tužiteljicu (komentatori su se međusobno vrijeđali), niti diskriminirajući. Stoga je mišljenje ovog suda da tim komentarima posjetitelji portala nisu izašli iz prihvatljivih okvira slobode izražavanja i da njima nije došlo do povrede tužiteljičinog ugleda, časti i dostojanstva, pa je valjalo tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti. S obzirom na ovakav stav o potrebi odbijanja tužbenog zahtjeva u cijelosti, žalba tužiteljice (koja se odnosi na visinu dosuđenog iznosa) nije osnovana i o njoj se nije potrebno očitovati.
10.1. Podredno, kada bi se smatralo da su sporni komentari povrijedili ugled, čast i dostojanstvo tužiteljice, taj bi "sukob" bilo potrebno rješavati „vaganjem“ relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: pravo na slobodu izražavanja i pravo na poštovanje osobnog života tužiteljice prema kriterijima koji su stvoreni u praksi ESLJP.
10.2. U konkretnom slučaju komentari su bili lišeni ključnih elemenata govora mržnje, poticanja na nasilje i diskriminacije, pa nisu predstavljali nezakonit govor. Vezano uz kontekst i sadržaj komentara valja reći da je riječ o vrijednosnim sudovima ili mišljenju (zaštićeno člankom 10. Konvencije), a korišteni izrazi bili su uobičajeni u komunikaciji na mnogim internetskim portalima. Nadalje, ukoliko je tužiteljica smatrala da je riječ o komentarima koji vrijeđaju njezinu čast i ugled, imala je mogućnost tužiti autore komentara (od tužene je mogla dobiti podatke o njima). Također treba uzeti u obzir da je tužena odmah po zaprimanju zahtjeva tužiteljice uklonila navedene komentare, a stav je ESLJP da bi uklanjanje komentara moglo funkcionirati u mnogim slučajevima kao prikladan alat za uravnoteženje prava i interesa svih uključenih. Što se tiče posljedice komentara valja reći da je riječ o maloj lokalnoj sredini u kojoj se svi znaju, tako da navedeni komentari svakako nisu mogli imati nikakve dodatne štetne posljedice na ugled tužiteljice koji je narušen samim vođenjem kaznenog postupka protiv nje.
10.3. Stoga, čak i kada bi se smatralo da su navedeni komentari povrijedili čast i ugled tužiteljice, u sukobu dviju prava (pravo na slobodu izražavanja i pravo na poštovanje osobnog života tužiteljice) prednost bi imalo pravo na slobodu izražavanja tužene, pa bi i u tom slučaju valjalo odbiti tužbeni zahtjev. No, to se navodi samo podredno jer je stav ovog suda da predmetni komentari nisu bili diskriminatorni, niti su povrijedili čast i ugled tužiteljice.
11. Budući da je došlo do preinačenja prvostupanjske presude čime je tužena uspjela u postupku, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku i tuženoj dosuditi zatraženi parnični trošak primjenom odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, a koji trošak obuhvaća nagradu za sastav odgovora na tužbu (1.000,00 kn), nagradu za zastupanje na 4 ročišta (ukupno 4.000,00 kn) i nagradu za sastav podneska (1.000,00 kn), ukupno 6.000,00 kn, odnosno 796,34 eur. Tužena nije zatražila trošak žalbenog postupka, pa o njemu nije odlučivano.
12. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP-a.
U Rijeci, 21. svibnja 2025.
Predsjednik vijeća
Larisa Gačanin
