Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŠS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Ines Ferlin i dr., odvjetnicama u Umagu-Umago, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 15. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

"I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici ŠS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,20% godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 31.12.2013. godine, iznos od 83.816,94 HRK (Slovima: osamdesettritisućeosamstošesnaest kuna i devedesetčetiri lipe), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi: na iznos od 1.176,56 kn od dospijeća dana 31.10.2008., pa do isplate; na iznos od 1.327,92 kn od dospijeća dana 31.12.2008., pa do isplate; na iznos od 1.339,19 kn od dospijeća dana 31.1.2009., pa do isplate; na iznos od 1.343,42 kn od dospijeća dana 28.2.2009., pa do isplate; na iznos od 1.325,80 kn od dospijeća dana 31.3.2009., pa do isplate; na iznos od 1.327,23 kn od dospijeća dana 30.4.2009., pa do isplate; na iznos od 1.301,22 kn od dospijeća dana 31.5.2009., pa do isplate; na iznos od 1.284,75 kn od dospijeća dana 31.7.2009., pa do isplate; na iznos od 1.292,56 kn od dospijeća dana 31.8.2009., pa do isplate; na iznos od 1.290,05 kn od dospijeća dana 30.9.2009., pa do isplate; na iznos od 1.278,83 kn od dospijeća dana 31.10.2009., pa do isplate; na iznos od 1.294,95 kn od dospijeća dana 30.11.2009., pa do isplate; na iznos od 1.307,55 kn od dospijeća dana 31.12.2009., pa do isplate; na iznos od 1.326,03 kn od dospijeća dana 31.1.2010., pa do isplate; na iznos od 1.319,53 kn od dospijeća dana 28.2.2010., pa do isplate; na iznos od 1.345,12 kn od dospijeća dana 31.3.2010., pa do isplate; na iznos od 1.337,99 kn od dospijeća dana 30.4.2010., pa do isplate; na iznos od 1.346,18 kn od dospijeća dana 31.5.2010., pa do isplate; na iznos od 1.431,70 kn od dospijeća dana 30.6.2010., pa do isplate; na iznos od 1.411,58 kn od dospijeća dana 31.7.2010., pa do isplate; na iznos od 1.464,39 kn od dospijeća dana 31.8.2010., pa do isplate; na iznos od 1.443,17 kn od dospijeća dana 30.9.2010., pa do isplate; na iznos od 1.410,50 kn od dospijeća dana 31.10.2010., pa do isplate; na iznos od 1.472,31 kn od dospijeća dana 30.11.2010., pa do isplate; na iznos od 1.364,67 kn od dospijeća dana 31.12.2010., pa do isplate; na iznos od 1.311,88 kn od dospijeća dana 31.1.2011., pa do isplate; na iznos od 1.329,09 kn od dospijeća dana 28.2.2011., pa do isplate; na iznos od 1.304,24 kn od dospijeća dana 31.3.2011., pa do isplate; na iznos od 1.306,05 kn od dospijeća dana 30.4.2011., pa do isplate; na iznos od 1.398,68 kn od dospijeća dana 31.5.2011., pa do isplate; na iznos od 1.405,40 kn od dospijeća dana 30.6.2011., pa do isplate; na iznos od 1.481,93 kn od dospijeća dana 31.7.2011., pa do isplate; na iznos od 1.438,58 kn od dospijeća dana 31.8.2011., pa do isplate; na iznos od 1.391,62 kn od dospijeća dana 30.9.2011., pa do isplate; na iznos od 1.010,19 kn od dospijeća dana 31.10.2011., pa do isplate; na iznos od 1.005,63 kn od dospijeća dana 30.11.2011., pa do isplate; na iznos od 1.018,81 kn od dospijeća dana 31.12.2011., pa do isplate; na iznos od 1.030,03 kn od dospijeća dana 31.1.2012., pa do isplate; na iznos od 1.029,61 kn od dospijeća dana 29.2.2012., pa do isplate; na iznos od 1.018,16 kn od dospijeća dana 31.3.2012., pa do isplate; na iznos od 1.022,15 kn od dospijeća dana 30.4.2012., pa do isplate; na iznos od 1.024,05 kn od dospijeća dana 31.5.2012., pa do isplate; na iznos od 1.014,63 kn od dospijeća dana 30.6.2012., pa do isplate; na iznos od 1.014,16 kn od dospijeća dana 31.7.2012., pa do isplate; na iznos od 1.006,55 kn od dospijeća dana 31.8.2012., pa do isplate; na iznos od 992,93 kn od dospijeća dana 30.9.2012., pa do isplate; na iznos od 1.002,72 kn od dospijeća dana 31.10.2012., pa do isplate; na iznos od 1.006,08 kn od dospijeća dana 30.11.2012., pa do isplate; na iznos od 999,47 kn od dospijeća dana 31.12.2012., pa do isplate; na iznos od 974,32 kn od dospijeća dana 31.1.2013., pa do isplate; na iznos od 991,12 kn od dospijeća dana 28.2.2013., pa do isplate; na iznos od 990,24 kn od dospijeća dana 31.3.2013., pa do isplate; na iznos od 980,30 kn od dospijeća dana 30.4.2013., pa do isplate; na iznos od 954,46 kn od dospijeća dana 31.5.2013., pa do isplate; na iznos od 951,39 kn od dospijeća dana 30.6.2013., pa do isplate; na iznos od 954,59 kn od dospijeća dana 31.7.2013., pa do isplate; na iznos od 961,07 kn od dospijeća dana 31.8.2013., pa do isplate; na iznos od 971,06 kn od dospijeća dana 30.9.2013., pa do isplate; na iznos od 961,92 kn od dospijeća dana 31.10.2013., pa do isplate; na iznos od 963,76 kn od dospijeća dana 30.11.2013., pa do isplate; na iznos od 966,25 kn od dospijeća dana 31.12.2013., pa do isplate; sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju ŠS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30.09.2015. godine, iznos od 132.566,59 HRK (Slovima: stotridesetdvijetisućepetstošezdesetšest kuna i šesnaest lipa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, na iznose kako slijedi: na iznos od 59,16 kn od dospijeća dana 30.11.2007., pa do isplate; na iznos od 45,15 kn od dospijeća dana 31.12.2007., pa do isplate; na iznos od 88,25 kn od dospijeća dana 31.10.2008., pa do isplate; na iznos od 109,53 kn od dospijeća dana 31.12.2008., pa do isplate; na iznos od 155,98 kn od dospijeća dana 31.1.2009., pa do isplate; na iznos od 177,70 kn od dospijeća dana 28.2.2009., pa do isplate; na iznos od 123,79 kn od dospijeća dana 31.3.2009., pa do isplate; na iznos od 136,04 kn od dospijeća dana 30.4.2009., pa do isplate; na iznos od 52,72 kn od dospijeća dana 31.5.2009., pa do isplate; na iznos od 10,07 kn od dospijeća dana 31.7.2009., pa do isplate; na iznos od 44,69 kn od dospijeća dana 31.8.2009., pa do isplate; na iznos od 43,53 kn od dospijeća dana 30.9.2009., pa do isplate; na iznos od 11,83 kn od dospijeća dana 31.10.2009., pa do isplate; na iznos od 76,21 kn od dospijeća dana 30.11.2009., pa do isplate; na iznos od 128,18 kn od dospijeća dana 31.12.2009., pa do isplate; na iznos od 201,51 kn od dospijeća dana 31.1.2010., pa do isplate; na iznos od 186,94 kn od dospijeća dana 28.2.2010., pa do isplate; na iznos od 286,00 kn od dospijeća dana 31.3.2010., pa do isplate; na iznos od 269,48 kn od dospijeća dana 30.4.2010., pa do isplate; na iznos od 307,33 kn od dospijeća dana 31.5.2010., pa do isplate; na iznos od 620,63 kn od dospijeća dana 30.6.2010., pa do isplate; na iznos od 558,64 kn od dospijeća dana 31.7.2010., pa do isplate; na iznos od 756,65 kn od dospijeća dana 31.8.2010., pa do isplate; na iznos od 691,22 kn od dospijeća dana 30.9.2010., pa do isplate; na iznos od 584,49 kn od dospijeća dana 31.10.2010., pa do isplate; na iznos od 816,77 kn od dospijeća dana 30.11.2010., pa do isplate; na iznos od 1.174,34 kn od dospijeća dana 31.12.2010., pa do isplate; na iznos od 966,54 kn od dospijeća dana 31.1.2011., pa do isplate; na iznos od 1.049,49 kn od dospijeća dana 28.2.2011., pa do isplate; na iznos od 958,10 kn od dospijeća dana 31.3.2011., pa do isplate; na iznos od 977,46 kn od dospijeća dana 30.4.2011., pa do isplate; na iznos od 1.376,76 kn od dospijeća dana 31.5.2011., pa do isplate; na iznos od 1.417,96 kn od dospijeća dana 30.6.2011., pa do isplate; na iznos od 1.752,43 kn od dospijeća dana 31.7.2011., pa do isplate; na iznos od 1.584,65 kn od dospijeća dana 31.8.2011., pa do isplate; na iznos od 1.400,48 kn od dospijeća dana 30.9.2011., pa do isplate; na iznos od 1.513,74 kn od dospijeća dana 31.10.2011., pa do isplate; na iznos od 1.501,10 kn od dospijeća dana 30.11.2011., pa do isplate; na iznos od 1.594,45 kn od dospijeća dana 31.12.2011., pa do isplate; na iznos od 1.676,10 kn od dospijeća dana 31.1.2012., pa do isplate; na iznos od 1.688,97 kn od dospijeća dana 29.2.2012., pa do isplate; na iznos od 1.636,18 kn od dospijeća dana 31.3.2012., pa do isplate; na iznos od 1.675,56 kn od dospijeća dana 30.4.2012., pa do isplate; na iznos od 1.703,33 kn od dospijeća dana 31.5.2012., pa do isplate; na iznos od 1.662,83 kn od dospijeća dana 30.6.2012., pa do isplate; na iznos od 1.676,42 kn od dospijeća dana 31.7.2012., pa do isplate; na iznos od 1.646,60 kn od dospijeća dana 31.8.2012., pa do isplate; na iznos od 1.580,46 kn od dospijeća dana 30.9.2012., pa do isplate; na iznos od 1.656,91 kn od dospijeća dana 31.10.2012., pa do isplate; na iznos od 1.694,93 kn od dospijeća dana 30.11.2012., pa do isplate; na iznos od 1.671,39 kn od dospijeća dana 31.12.2012., pa do isplate; na iznos od 1.533,87 kn od dospijeća dana 31.1.2013., pa do isplate; na iznos od 1.655,27 kn od dospijeća dana 28.2.2013., pa do isplate; na iznos od 1.668,23 kn od dospijeća dana 31.3.2013., pa do isplate; na iznos od 1.624,00 kn od dospijeća dana 30.4.2013., pa do isplate; na iznos od 1.481,37 kn od dospijeća dana 31.5.2013., pa do isplate; na iznos od 1.480,15 kn od dospijeća dana 30.6.2013., pa do isplate; na iznos od 1.518,31 kn od dospijeća dana 31.7.2013., pa do isplate; na iznos od 1.578,19 kn od dospijeća dana 31.8.2013., pa do isplate; na iznos od 1.660,09 kn od dospijeća dana 30.9.2013., pa do isplate; na iznos od 1.621,82 kn od dospijeća dana 31.10.2013., pa do isplate; na iznos od 1.653,55 kn od dospijeća dana 30.11.2013., pa do isplate; na iznos od 1.689,12 kn od dospijeća dana 31.12.2013., pa do isplate; na iznos od 2.325,70 kn od dospijeća dana 31.1.2014., pa do isplate; na iznos od 2.371,42 kn od dospijeća dana 28.2.2014., pa do isplate; na iznos od 2.354,03 kn od dospijeća dana 31.3.2014., pa do isplate; na iznos od 2.299,69 kn od dospijeća dana 30.4.2014., pa do isplate; na iznos od 2.280,90 kn od dospijeća dana 31.5.2014., pa do isplate; na iznos od 2.286,65 kn od dospijeća dana 30.6.2014., pa do isplate; na iznos od 2.344,39 kn od dospijeća dana 31.7.2014., pa do isplate; na iznos od 2.392,69 kn od dospijeća dana 31.8.2014., pa do isplate; na iznos od 2.380,37 kn od dospijeća dana 30.9.2014., pa do isplate; na iznos od 2.421,78 kn od dospijeća dana 31.10.2014., pa do isplate; na iznos od 2.449,26 kn od dospijeća dana 30.11.2014., pa do isplate; na iznos od 2.429,99 kn od dospijeća dana 31.12.2014., pa do isplate; na iznos od 3.495,42 kn od dospijeća dana 31.1.2015., pa do isplate; na iznos od 3.331,15 kn od dospijeća dana 28.2.2015., pa do isplate; na iznos od 3.434,50 kn od dospijeća dana 31.3.2015., pa do isplate; na iznos od 3.348,08 kn od dospijeća dana 30.4.2015., pa do isplate; na iznos od 3.458,75 kn od dospijeća dana 31.5.2015., pa do isplate; na iznos od 3.411,98 kn od dospijeća dana 30.6.2015., pa do isplate; na iznos od 3.227,69 kn od dospijeća dana 31.7.2015., pa do isplate; na iznos od 3.035,30 kn od dospijeća dana 31.8.2015., pa do isplate; na iznos od 2.495,57 kn od dospijeća dana 30.9.2015., pa do isplate; na iznos od 2.413,93 kn od dospijeća dana 31.10.2015., pa do isplate; na iznos od 2.411,76 kn od dospijeća dana 30.11.2015., pa do isplate; na iznos od 2.409,52 kn od dospijeća dana 31.12.2015., pa do isplate; na iznos od 2.407,35 kn od dospijeća dana 31.1.2016., pa do isplate; na iznos od 2.405,11 kn od dospijeća dana 28.2.2016., pa do isplate; sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.

III. Mijenja se odredba čl. 1 st. 3. «Aneksa broj 2 uz Ugovor o kreditu broj: 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine» od 23.05.2019. godine, na način da se u njezinom sadržaju umjesto iznosa od 57.252,48 EUR utvrđuje iznos u visini od 48.000,00 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku da, sukladno izmjeni «Aneksa broj 2 uz Ugovor o kreditu broj: 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine» od 23.05.2019. godine, opisanoj u točki III. tužbenog zahtjeva, izradi i dostavi tužitelju novi Anuitetni plan otplate, kao sastavni dio kreditnog odnosa, s utvrđenom visinom anuiteta kao i rokovima dospijeća, kojima se u punoj mjeri uvažava izmjena visine novčanog iznosa ukupnog zaduženja Korisnika kredita, utvrđena u točki III. tužbenog zahtjeva, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe."

II Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.875,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 11. lipnja 2019. tužiteljica tvrdi da je dana 05. rujna 2007. sklopljen ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: ugovor) između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, koji da je dana 12. rujna 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz [adresa], pod posl. br. OU-10454/07, a kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 165.300,00 CHF, pod uvjetima i rokovima kako da je utvrđeno predmetnim ugovorom. Odredbom čl. 3. ugovora ugovorena da je promjenjiva kamatna stopa, koja da je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,20 % godišnje, koja kamatna stopa da je sukladno čl. 6. predmetnog ugovora bila ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, pa da je tom (internom i jednostranom) odlukom o kamatnim stopama, banka bila ovlaštena mijenjati ugovornu kamatnu stopu neovisno o ugovornoj volji i interesima tužitelja, kao korisnika kredita. Dakle, u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu posebno i pojedinačno pregovarali o uvjetima i okolnostima koje da mogu utjecati na promjenu kamatne stope, te ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa na dalje, kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih otplatnih anuiteta. Presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom VTS-a RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji da se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je da je tuženik (banka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (građanina), zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku suda o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tom odlukom da je, dakle, pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista ugovorena kao promjenjiva jednostranom odlukom banke. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle, njom da se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te da stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065. ZOO/91; čl. 1021. ZOO/05). Zbog navedenog, odredba o kamati da mora biti određena, odnosno, odrediva u smislu čl. 46. i 50. ZOO (čl. 269. st. 2. i 272. ZOO/05). Odredbom čl. 46. ZOO/91 (čl. 270. ZOO/05) propisano da je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 (čl. 272. st. 1. ZOO/05) dana da je definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Iz navedenog da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, ako on nije odrediv niti prema elementima sadržanim u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika (tužene banke). VSRH u odluci posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. da iznosi i obrazlaže pravno shvaćanje o odredivosti ugovorne kamate: "Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno, odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46. st. 2. i čl. 50. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) odnosno, čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – dalje: ZOO/05). Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako su to činile banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su 1.-7. tužene banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju njih potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv." Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu posl. br. C-26/13, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 da treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički već i suštinski razumljiva, što da u konkretnom slučaju znači da mora na transparentan način potrošaču biti objašnjeno "... funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze ...". Slijedom navedenog ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tužene banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji da promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može niti provjeriti, jer da nema na raspolaganju nikakvih egzaktnih kriterija da bi to učinio. Radi da se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, i to na štetu potrošača, jer da su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik da je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je suprotno odredbi čl. 26. ZOO/91 odnosno čl. 247. ZOO/05, koje da propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pri čemu da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a kamate da su cijena. Kao dodatnu okolnost od presudnog značaja za ocjenu da li odredba iz ugovora prouzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno da je uzeti činjenicu da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke, i to kao sadržaj standardnog / tipskog ugovora tuženika, na koju da tužitelj nije mogao, odnosno, ne može utjecati, pri čemu da nije sporno da niti u ugovoru, a niti u općim uvjetima ugovaranja kredita, banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, a niti metodu izračuna tih parametara. S obzirom da je s učinkom ex tunc ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, koja da je sadržana u čl. 6. ugovora, to da su bez pravnog učinka i sve nastavne odluke banke, ovdje tuženika, o promjeni kamatne stope, donesene tijekom trajanja kredita, s istim pravnim učinkom. Odredbom čl. 1. predmetnog ugovora ugovoreno da je da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 165.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, za namjenu – kupovinu stana. Odredbom čl. 4. ugovora ugovoreno da je trajanje kredita na 20 godina, te otplata u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od po 1.019,20 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Iz ranije spomenute presude suda EU u predmetu C-26/13 da se navodi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički, već i suštinski razumljiva, što da u konkretnom slučaju znači da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora, koja da ga kao takva bitno određuje (što da će sud provjeriti obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe) tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora, utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji da za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik morao informirati tužitelja da su rizici i konkretne valutne klauzule CHF, te moguće pojave tijekom otplate, koje da mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Potrebno da je naglasiti da je tuženik osoba koja se profesionalno bavi djelatnošću plasiranja kredita, pa da je kao ovlaštena bankarska ustanova raspolagala i posebnim informacijama o riziku kreditnih plasmana u stranoj valuti, o kojim informacijama da je bila dužna upoznati i upozoriti drugu stranu – potencijalnog korisnika kreditne usluge koju nudi na tržištu. Međutim, tužitelj da od strane tuženika, kao osobe koja da je u obveznom odnosu dužna u ispunjavanju svoje obveze postupati s posebnom pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO/05), nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje da sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, i to posebno: a) tužitelj da nije bio upozoren da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, nego valutnu klauzulu eur, a to stoga što da HNB štiti tečaj kn u odnosu na tečaj eur, dok da ne štiti tečaj kn u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF, b) tužitelj da nije bio upozoren da je CHF valuta koja da se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi tek neznatno zastupljena (samo u tragovima), pa da je utoliko veći i rizik ugovaranja kredita u valuti koja da nije temelj domaćeg monetarnog sustava, jer da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Tužitelj da se tek u vrijeme donošenja odluke o podnošenju ove tužbe upoznao s okolnošću da je tuženik, kao i sve ostale poslovne banke u Hrvatskoj, bio upoznat s time da je MMF višekratno upozoravao sve EU banke, pa dakle i tuženicu, na realnu mogućnost ubrzanog rasta tečaja CHF u odnosu na eur nakon uvođenja euro zone, upravo zbog toga da ih upozori da nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome da se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi TS u Zagrebu posl. br. P-1401/12. MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik, i to posebno na a) rizik aprecijacije CHF u odnosu na eur, pa time posljedično i na kn čiji da tečaj HNB, u svrhu zaštite domaće valute, veže za tečaj eur, b) rizik pasivnosti države koja da ne čini dovoljno da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno i na c) rizik za potrošače koji da bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovog anuiteta u kn. Time što da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu, dvostruko da je opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan isplate kredita (29. listopada 2007.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iznosio da je 1,00 CHF = 4,385 kn. Od početka otplate kredita pa na dalje, tečaj CHF da se stalno mijenjao na gore tj. povećavao, na datum 30. rujna 2015. da je dosegao odnos 1,00 CHF = 6,98 kn (povećanje od cca 50 % u odnosu na početno ugovoreni), što da je imalo za posljedicu ubrzano i neočekivano povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u kn. Presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom VTS-a RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom presudom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer jer da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom VTS RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja da je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima, koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, utvrđena da je: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF. Prema čl. 502.c ZPP-a, utvrđenja suda u odluci koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa, da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, da ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno, kamata i tečaj da se vraćaju na početno ugovoreni tečaj (4,385 kn) i kamatnu stopu (4,20%), jer da su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. S obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, te način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit do dana podnošenja tužbe preplatio za iznos koji da će se utvrditi knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK), 13. veljače 2016. sklopljen da je aneks uz ugovor o kreditu br. 316-92/2007, kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u eur. Istim aneksom da je na dan 10. rujna 2015. utvrđena neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 73.869,71 eur, te preplata u visini 84.427,04 kn. Prema pravnom shvaćanju VSRH u odluci br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., korisnik kredita da ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što da: 1. sklapanjem aneksa od 13. veljače 2016. nije u cijelosti podmiren dug, 2. ništetnost da nastupa po samom zakonu i da djeluje od samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), uz zakonom propisane posljedice utvrđenja ništetnosti, pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan ni tada, kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim pod uvjetima koje da propisuje čl. 326. ZOO-a, a koji da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni). Tuženik da je ponudom konverzije formalno ispunio obvezu iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim da je propisano načelo konverzije kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eur. Međutim, opisanim postupanjem, u postupku konvertiranja da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već da je ista dodatno produbljena. Sud EU da je u presudi RS protiv Erste bank Hungary Zrt (C-118/17 od 14. ožujka 2019.) dajući odgovor na pitanje o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom, mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. presude). Uvažavajući iznesene stavove Suda EU za zaključiti da je da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer da u dodatku ugovoru od 15. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetnim dodatkom ugovoru ne samo da nije otklonjena posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornom kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, već da je utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što da bi ista iznosila u slučaju kada bi se uzeo u obzir otplatni plan temeljem kunskog iznosa kredita od 724.840,50 kn s početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu u kojem da su tečaj i kamata ostali jednaki ugovorenima u ugovoru br. 316-92/2007. Tužitelj da je, kao osoba koja da se ne bavi, niti u dovoljnoj mjeri poznaje problematiku izračunavanja strukture kreditnih parametara, kao i s njim povezanih iznosa anuiteta, u kojima da su ukalkulirane veličine otplatnih iznosa glavnice kredita, dugovanih kamata i obračunatih naknada tuženici, u dobroj vjeri, smatrajući da je tuženik postupio u potpunosti sukladno odredbama ZID ZPK, kao i svim drugim propisima u RH, koji da se odnose na profesionalno korektno ugovaranje plasmana kredita, pristupio sklapanju "Aneksa uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 13. veljače 2016. u kojem aneksu da je sukladno konverzijskom obračunu tuženika bilo izraženo (čl. 2.) stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015., u visini od 73.869,71 eur, koju da se tužitelj obvezao podmiriti mjesečnom anuitetnom otplatom, sukladno anuitetnom planu, u roku do zaključno 31. listopada 2027. Nastavno, tužitelj da je pristupio još i sklapanju "Aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu broj: 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 23. svibnja 2019., kojim aneksom da je konačno definirana obveza tužitelja prema tuženiku, u visini nepodmirene glavnice kredita od ukupno 52.252,48 eur na dan 15. travnja 2019., koju da se tužitelj obvezao podmiriti mjesečnom anuitetnom otplatom, sukladno priloženom anuitetnom planu, u roku do zaključno 31. listopada 2027. Međutim, kako da je u tužbi već ranije obrazloženo, u sudskim postupcima koji da su vođeni pred nadležnim sudovima u RH, pravomoćno da je utvrđeno i potvrđeno, a to nakon sklapanja i solemnizacije prethodno spomenutog dogovora između tužitelja i tuženice, kako je tuženica, jednako kao i većina drugih banaka u RH, u postupku ugovaranja kredita s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom tijekom anuitetske otplate kredita, postupala suprotno propisima, pa da je slijedom toga utvrđena ništetnost ugovornih odredaba koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i jednostrano promjenjive kamatne stope. Posljedično, niti konverzijski obračun, koji da je tuženik izrazio kao ponudu tužitelju, a nakon toga niti sadržaj ponuđena dva aneksa osnovnom ugovoru da nisu predstavljali odraz pošteno i profesionalno korektno ugovorenog kreditnog odnosa između tužitelja i tuženice, jer da su te isprave bile utemeljene na izračunu koji da je protivan sudskom utvrđenju ništetnosti osnovne dvije ugovorne klauzule – one o ugovaranju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kao i one o ugovaranju kredita uz jednostrano pravo tuženika na promjenu ugovorne kamatne stope tijekom anuitetne otplate kredita. Može da se reći da je donošenjem pravomoćnih presuda nadležnih hrvatskih sudova, silom obvezujuće sudske prakse došlo do bitno izmijenjenih okolnosti u odnosu na sadržaj ugovornog odnosa koji da je uspostavljen između tužitelja i tuženika, sukladno prihvaćenoj ponudi za sklapanje spomenuta dva aneksa ugovora o kreditu, a posebno onog od 23. svibnja 2019., koji da je uobličen, potpisan i solemniziran kao konačna ugovorna obveza tužitelja prema tuženiku. U takvoj situaciji da se ima primijeniti čl. 369. i dr. Zakona o obveznim odnosima, te uskladiti sadržaj ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika kojim da se uvažava obvezujuća sudska praksa u odnosu na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih klauzula iz osnovnog ugovornog odnosa. Tužitelj tvrdi da je prilikom sklapanja "Aneksa uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 13. veljače 2016., a potom i "Aneksa uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 23. svibnja 2019., uslijed nezakonitog postupanja tuženika, koja nezakonitost da je naknadno potvrđena obvezujućom sudskom praksom, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na sljedeće okolnosti: a) nezakonitim postupanjem tuženika, tužitelj da je tijekom trajanja kreditnog ugovornog odnosa zaduživan kod tuženika godišnjom kamatnom stopom koja da se tijekom otplate predmetnog kredita neosnovano povećavala jednostranom odlukom tuženika, s ugovorene visine od 4,20 %, što da je dodatno opteretilo dug tužitelja prema tuženiku za iznos razlike u primjeni kreditne kamatne stope za cijeli period od početka otplate kredita pa do zakonom propisane konverzije, a opterećuje da ga i na dalje preuzetim obvezama po "Aneksu uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 23. svibnja 2019. b) nezakonitom primjenom valutne klauzule ugovorene u CHF, uslijed koje primjene da je od početka otplate kredita pa do izvršene prisilne konverzije 30. rujna 2015. obveza tužitelja povišena za svakodobnu promjenu, odnosno, povećanje službenog tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu kn, uslijed čega da je tužitelj bio zadužen i plaćao bitno veće iznose u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta utvrđenih u valuti CHF, c) nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kn s ugovorenom valutnom klauzulom u eur (umjesto one u CHF) pri čemu da je tuženik izračun duga tužitelja na dan konverzije 30. rujna 2015. učinio uz puno uračunavanje kamatnih obveza sukladno nezakonito povećanim kamatnim stopama tijekom otplate kredita, u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu od 4,20 % godišnje, d) nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune s ugovorenom valutnom klauzulom u eur, pri čemu da je tuženik otplaćeni dio kreditnih obveza svakodobno preračunavao uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, te na taj način bitno umanjio dio već podmirenih obveza tužitelja iz osnove povrata kredita. Sve prethodno opisane povrede poštenog postupanja i korektnog profesionalnog odnosa prema tužitelju, tuženik da je svjesno počinio na način da je tužitelju ponudio konverziju kredita uz sklapanje i solemnizaciju "Aneksa uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 13. veljače 2016., a nakon toga i "Aneksa uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 23. svibnja 2019., sa sadržajem u kojem da su sve posljedice nezakonitih obračuna iz t. a) do d) inkorporirane u utvrđenu obvezu tužitelja prema tuženiku, pa da je time tužitelj neosnovano zadužen novim stanjem kredita na dan 15. travnja 2019. u ukupnom iznosu od 57.252,48 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, iako da je njegova obveza prema tuženiku trebala biti umanjena za: 1) razliku više obračunatih kamata tijekom povrata kredita u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatnu stopu u visini od 4,20 % godišnje, 2) razliku više obračunatih i naplaćenih kunskih iznosa anuiteta, preračunatih na dan svakodobne uplate prema važećem srednjem tečaju tuženice za CHF, u odnosu na tečaj koji da je na dan sklapanja osnovnog ugovora o kreditu broj 316-92/2007 od 15. rujna 2007. iznosio 1 CHF = 4,385 kn. Spomenuti "Aneks uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 13. veljače 2016., te "Aneks br. 2" od 23. svibnja 2019. da sadržajno, dakle, ne odgovaraju očekivanjima obje ugovorne strane, kao niti naknadno nastalim okolnostima u vezi sa sudskim tumačenjem (ne)zakonitog postupanja tuženika u postupku odobrenja i realizacije kredita, što da je potrebno ispraviti u ovom postupku, a nakon što da sud službenim putem pribavi svu potrebnu dokumentaciju od tuženika, te naloži i provede relevantno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku. Nakon toga da će i tužitelj objektivno biti u mogućnosti precizicirati svoj tužbeni zahtjev upravljen k izmjeni ugovornog odnosa između njega i tuženika, koji da je u primjeni temeljem zadnjeg, sklopljenog i solemniziranog "Aneksa br. 2" od 23. svibnja 2019., jer da tužitelj trpi objektivnu štetu zbog nezakonitog postupanja tuženika tijekom trajanja cijelog predmetnog kreditnog odnosa, a koja šteta da nije sanirana sklapanjem spomenutog aneksa, već da je naprotiv još i produbljena u postupku neosnovanog i nezakonitog izračunavanja visine kreditne obveze tužitelja na dan 30. rujna 2015. Slijedom navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: " I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici ŠS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,20% godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 31.12.2013. godine, iznos od 83.816,94 HRK (Slovima: osamdesettritisućeosamstošesnaest kuna i devedesetčetiri lipe), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi: na iznos od 1.176,56 kn od dospijeća dana 31.10.2008., pa do isplate; na iznos od 1.327,92 kn od dospijeća dana 31.12.2008., pa do isplate; na iznos od 1.339,19 kn od dospijeća dana 31.1.2009., pa do isplate; na iznos od 1.343,42 kn od dospijeća dana 28.2.2009., pa do isplate; na iznos od 1.325,80 kn od dospijeća dana 31.3.2009., pa do isplate; na iznos od 1.327,23 kn od dospijeća dana 30.4.2009., pa do isplate; na iznos od 1.301,22 kn od dospijeća dana 31.5.2009., pa do isplate; na iznos od 1.284,75 kn od dospijeća dana 31.7.2009., pa do isplate; na iznos od 1.292,56 kn od dospijeća dana 31.8.2009., pa do isplate; na iznos od 1.290,05 kn od dospijeća dana 30.9.2009., pa do isplate; na iznos od 1.278,83 kn od dospijeća dana 31.10.2009., pa do isplate; na iznos od 1.294,95 kn od dospijeća dana 30.11.2009., pa do isplate; na iznos od 1.307,55 kn od dospijeća dana 31.12.2009., pa do isplate; na iznos od 1.326,03 kn od dospijeća dana 31.1.2010., pa do isplate; na iznos od 1.319,53 kn od dospijeća dana 28.2.2010., pa do isplate; na iznos od 1.345,12 kn od dospijeća dana 31.3.2010., pa do isplate; na iznos od 1.337,99 kn od dospijeća dana 30.4.2010., pa do isplate; na iznos od 1.346,18 kn od dospijeća dana 31.5.2010., pa do isplate; na iznos od 1.431,70 kn od dospijeća dana 30.6.2010., pa do isplate; na iznos od 1.411,58 kn od dospijeća dana 31.7.2010., pa do isplate; na iznos od 1.464,39 kn od dospijeća dana 31.8.2010., pa do isplate; na iznos od 1.443,17 kn od dospijeća dana 30.9.2010., pa do isplate; na iznos od 1.410,50 kn od dospijeća dana 31.10.2010., pa do isplate; na iznos od 1.472,31 kn od dospijeća dana 30.11.2010., pa do isplate; na iznos od 1.364,67 kn od dospijeća dana 31.12.2010., pa do isplate; na iznos od 1.311,88 kn od dospijeća dana 31.1.2011., pa do isplate; na iznos od 1.329,09 kn od dospijeća dana 28.2.2011., pa do isplate; na iznos od 1.304,24 kn od dospijeća dana 31.3.2011., pa do isplate; na iznos od 1.306,05 kn od dospijeća dana 30.4.2011., pa do isplate; na iznos od 1.398,68 kn od dospijeća dana 31.5.2011., pa do isplate; na iznos od 1.405,40 kn od dospijeća dana 30.6.2011., pa do isplate; na iznos od 1.481,93 kn od dospijeća dana 31.7.2011., pa do isplate; na iznos od 1.438,58 kn od dospijeća dana 31.8.2011., pa do isplate; na iznos od 1.391,62 kn od dospijeća dana 30.9.2011., pa do isplate; na iznos od 1.010,19 kn od dospijeća dana 31.10.2011., pa do isplate; na iznos od 1.005,63 kn od dospijeća dana 30.11.2011., pa do isplate; na iznos od 1.018,81 kn od dospijeća dana 31.12.2011., pa do isplate; na iznos od 1.030,03 kn od dospijeća dana 31.1.2012., pa do isplate; na iznos od 1.029,61 kn od dospijeća dana 29.2.2012., pa do isplate; na iznos od 1.018,16 kn od dospijeća dana 31.3.2012., pa do isplate; na iznos od 1.022,15 kn od dospijeća dana 30.4.2012., pa do isplate; na iznos od 1.024,05 kn od dospijeća dana 31.5.2012., pa do isplate; na iznos od 1.014,63 kn od dospijeća dana 30.6.2012., pa do isplate; na iznos od 1.014,16 kn od dospijeća dana 31.7.2012., pa do isplate; na iznos od 1.006,55 kn od dospijeća dana 31.8.2012., pa do isplate; na iznos od 992,93 kn od dospijeća dana 30.9.2012., pa do isplate; na iznos od 1.002,72 kn od dospijeća dana 31.10.2012., pa do isplate; na iznos od 1.006,08 kn od dospijeća dana 30.11.2012., pa do isplate; na iznos od 999,47 kn od dospijeća dana 31.12.2012., pa do isplate; na iznos od 974,32 kn od dospijeća dana 31.1.2013., pa do isplate; na iznos od 991,12 kn od dospijeća dana 28.2.2013., pa do isplate; na iznos od 990,24 kn od dospijeća dana 31.3.2013., pa do isplate; na iznos od 980,30 kn od dospijeća dana 30.4.2013., pa do isplate; na iznos od 954,46 kn od dospijeća dana 31.5.2013., pa do isplate; na iznos od 951,39 kn od dospijeća dana 30.6.2013., pa do isplate; na iznos od 954,59 kn od dospijeća dana 31.7.2013., pa do isplate; na iznos od 961,07 kn od dospijeća dana 31.8.2013., pa do isplate; na iznos od 971,06 kn od dospijeća dana 30.9.2013., pa do isplate; na iznos od 961,92 kn od dospijeća dana 31.10.2013., pa do isplate; na iznos od 963,76 kn od dospijeća dana 30.11.2013., pa do isplate; na iznos od 966,25 kn od dospijeća dana 31.12.2013., pa do isplate; sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe. II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju ŠS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30.09.2015. godine, iznos od 132.566,59 HRK (Slovima: stotridesetdvijetisućepetstošezdesetšest kuna i šesnaest lipa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća, po stopi od 15% godišnje do 30.12.2007, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, na iznose kako slijedi: na iznos od 59,16 kn od dospijeća dana 30.11.2007., pa do isplate; na iznos od 45,15 kn od dospijeća dana 31.12.2007., pa do isplate; na iznos od 88,25 kn od dospijeća dana 31.10.2008., pa do isplate; na iznos od 109,53 kn od dospijeća dana 31.12.2008., pa do isplate; na iznos od 155,98 kn od dospijeća dana 31.1.2009., pa do isplate; na iznos od 177,70 kn od dospijeća dana 28.2.2009., pa do isplate; na iznos od 123,79 kn od dospijeća dana 31.3.2009., pa do isplate; na iznos od 136,04 kn od dospijeća dana 30.4.2009., pa do isplate; na iznos od 52,72 kn od dospijeća dana 31.5.2009., pa do isplate; na iznos od 10,07 kn od dospijeća dana 31.7.2009., pa do isplate; na iznos od 44,69 kn od dospijeća dana 31.8.2009., pa do isplate; na iznos od 43,53 kn od dospijeća dana 30.9.2009., pa do isplate; na iznos od 11,83 kn od dospijeća dana 31.10.2009., pa do isplate; na iznos od 76,21 kn od dospijeća dana 30.11.2009., pa do isplate; na iznos od 128,18 kn od dospijeća dana 31.12.2009., pa do isplate; na iznos od 201,51 kn od dospijeća dana 31.1.2010., pa do isplate; na iznos od 186,94 kn od dospijeća dana 28.2.2010., pa do isplate; na iznos od 286,00 kn od dospijeća dana 31.3.2010., pa do isplate; na iznos od 269,48 kn od dospijeća dana 30.4.2010., pa do isplate; na iznos od 307,33 kn od dospijeća dana 31.5.2010., pa do isplate; na iznos od 620,63 kn od dospijeća dana 30.6.2010., pa do isplate; na iznos od 558,64 kn od dospijeća dana 31.7.2010., pa do isplate; na iznos od 756,65 kn od dospijeća dana 31.8.2010., pa do isplate; na iznos od 691,22 kn od dospijeća dana 30.9.2010., pa do isplate; na iznos od 584,49 kn od dospijeća dana 31.10.2010., pa do isplate; na iznos od 816,77 kn od dospijeća dana 30.11.2010., pa do isplate; na iznos od 1.174,34 kn od dospijeća dana 31.12.2010., pa do isplate; na iznos od 966,54 kn od dospijeća dana 31.1.2011., pa do isplate; na iznos od 1.049,49 kn od dospijeća dana 28.2.2011., pa do isplate; na iznos od 958,10 kn od dospijeća dana 31.3.2011., pa do isplate; na iznos od 977,46 kn od dospijeća dana 30.4.2011., pa do isplate; na iznos od 1.376,76 kn od dospijeća dana 31.5.2011., pa do isplate; na iznos od 1.417,96 kn od dospijeća dana 30.6.2011., pa do isplate; na iznos od 1.752,43 kn od dospijeća dana 31.7.2011., pa do isplate; na iznos od 1.584,65 kn od dospijeća dana 31.8.2011., pa do isplate; na iznos od 1.400,48 kn od dospijeća dana 30.9.2011., pa do isplate; na iznos od 1.513,74 kn od dospijeća dana 31.10.2011., pa do isplate; na iznos od 1.501,10 kn od dospijeća dana 30.11.2011., pa do isplate; na iznos od 1.594,45 kn od dospijeća dana 31.12.2011., pa do isplate; na iznos od 1.676,10 kn od dospijeća dana 31.1.2012., pa do isplate; na iznos od 1.688,97 kn od dospijeća dana 29.2.2012., pa do isplate; na iznos od 1.636,18 kn od dospijeća dana 31.3.2012., pa do isplate; na iznos od 1.675,56 kn od dospijeća dana 30.4.2012., pa do isplate; na iznos od 1.703,33 kn od dospijeća dana 31.5.2012., pa do isplate; na iznos od 1.662,83 kn od dospijeća dana 30.6.2012., pa do isplate; na iznos od 1.676,42 kn od dospijeća dana 31.7.2012., pa do isplate; na iznos od 1.646,60 kn od dospijeća dana 31.8.2012., pa do isplate; na iznos od 1.580,46 kn od dospijeća dana 30.9.2012., pa do isplate; na iznos od 1.656,91 kn od dospijeća dana 31.10.2012., pa do isplate; na iznos od 1.694,93 kn od dospijeća dana 30.11.2012., pa do isplate; na iznos od 1.671,39 kn od dospijeća dana 31.12.2012., pa do isplate; na iznos od 1.533,87 kn od dospijeća dana 31.1.2013., pa do isplate; na iznos od 1.655,27 kn od dospijeća dana 28.2.2013., pa do isplate; na iznos od 1.668,23 kn od dospijeća dana 31.3.2013., pa do isplate; na iznos od 1.624,00 kn od dospijeća dana 30.4.2013., pa do isplate; na iznos od 1.481,37 kn od dospijeća dana 31.5.2013., pa do isplate; na iznos od 1.480,15 kn od dospijeća dana 30.6.2013., pa do isplate; na iznos od 1.518,31 kn od dospijeća dana 31.7.2013., pa do isplate; na iznos od 1.578,19 kn od dospijeća dana 31.8.2013., pa do isplate; na iznos od 1.660,09 kn od dospijeća dana 30.9.2013., pa do isplate; na iznos od 1.621,82 kn od dospijeća dana 31.10.2013., pa do isplate; na iznos od 1.653,55 kn od dospijeća dana 30.11.2013., pa do isplate; na iznos od 1.689,12 kn od dospijeća dana 31.12.2013., pa do isplate; na iznos od 2.325,70 kn od dospijeća dana 31.1.2014., pa do isplate; na iznos od 2.371,42 kn od dospijeća dana 28.2.2014., pa do isplate; na iznos od 2.354,03 kn od dospijeća dana 31.3.2014., pa do isplate; na iznos od 2.299,69 kn od dospijeća dana 30.4.2014., pa do isplate; na iznos od 2.280,90 kn od dospijeća dana 31.5.2014., pa do isplate; na iznos od 2.286,65 kn od dospijeća dana 30.6.2014., pa do isplate; na iznos od 2.344,39 kn od dospijeća dana 31.7.2014., pa do isplate; na iznos od 2.392,69 kn od dospijeća dana 31.8.2014., pa do isplate; na iznos od 2.380,37 kn od dospijeća dana 30.9.2014., pa do isplate; na iznos od 2.421,78 kn od dospijeća dana 31.10.2014., pa do isplate; na iznos od 2.449,26 kn od dospijeća dana 30.11.2014., pa do isplate; na iznos od 2.429,99 kn od dospijeća dana 31.12.2014., pa do isplate; na iznos od 3.495,42 kn od dospijeća dana 31.1.2015., pa do isplate; na iznos od 3.331,15 kn od dospijeća dana 28.2.2015., pa do isplate; na iznos od 3.434,50 kn od dospijeća dana 31.3.2015., pa do isplate; na iznos od 3.348,08 kn od dospijeća dana 30.4.2015., pa do isplate; na iznos od 3.458,75 kn od dospijeća dana 31.5.2015., pa do isplate; na iznos od 3.411,98 kn od dospijeća dana 30.6.2015., pa do isplate; na iznos od 3.227,69 kn od dospijeća dana 31.7.2015., pa do isplate; na iznos od 3.035,30 kn od dospijeća dana 31.8.2015., pa do isplate; na iznos od 2.495,57 kn od dospijeća dana 30.9.2015., pa do isplate; na iznos od 2.413,93 kn od dospijeća dana 31.10.2015., pa do isplate; na iznos od 2.411,76 kn od dospijeća dana 30.11.2015., pa do isplate; na iznos od 2.409,52 kn od dospijeća dana 31.12.2015., pa do isplate; na iznos od 2.407,35 kn od dospijeća dana 31.1.2016., pa do isplate; na iznos od 2.405,11 kn od dospijeća dana 28.2.2016., pa do isplate; sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe. III. Mijenja se odredba čl. 1 st. 3. «Aneksa broj 2 uz Ugovor o kreditu broj: 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine» od 23.05.2019. godine, na način da se u njezinom sadržaju umjesto iznosa od 57.252,48 EUR utvrđuje iznos u visini od 48.000,00 EUR. IV. Nalaže se tuženiku da, sukladno izmjeni «Aneksa broj 2 uz Ugovor o kreditu broj: 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine» od 23.05.2019. godine, opisanoj u točki III. tužbenog zahtjeva, izradi i dostavi tužitelju novi Anuitetni plan otplate, kao sastavni dio kreditnog odnosa, s utvrđenom visinom anuiteta kao i rokovima dospijeća, kojima se u punoj mjeri uvažava izmjena visine novčanog iznosa ukupnog zaduženja Korisnika kredita, utvrđena u točki III. tužbenog zahtjeva, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe."

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 05. rujna 2007. (dalje: ugovor o kreditu). Međutim, tužitelj da je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, 13. veljače 2016. (dalje: aneks). Tuženik da je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje aneksa sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i dr., dalje: ZPK) naloženo da je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u eur valuti, i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio da je tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjanju odredbe ugovora, a što da uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako da je tužitelj sklapanjem aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, čl. 3. aneksa. Aneks da se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što da proizlazi i iz otplatnog plana koji da je tužitelj primio uz aneks gdje da je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako da je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u eur valuti, i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga da je nesporno da je aneksom izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to čl. 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope, dok da se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR, te da se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba čl. 3. usklađena da je sa čl. 11.a ZPK, a koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR da je obrazložen. Isti da predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima da više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav da se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja da se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu da tuženik nema utjecaja. Navedene odredbe da su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. aneksa ugovorena na dan sklapanja ugovora o kreditu. Navedeno da je u skladu sa ZPK kojim da je određeno da se svi korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u eur valuti. Isto da je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmijeni retroaktivno. Stoga da je za cijelo vrijeme trajanja kredita obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva, jer da se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora, stoga da se na predmetnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja da zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao čl. 326. st. 1. ZOO-a da se ogleda u tome što da zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok da ništetan ugovor postoji samo faktično, ali ne i pravno, slijedom čega da u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav da se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već da bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor. Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora, zakonodavac da odredbom čl. 324. st . 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem da treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi. Iz tog razloga da su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanim. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena da je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako da se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: "Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna." Čl. 19.e ZPK 102/15 naloženo da je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u eur valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tužitelj morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti da je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što da uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji da je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da predmetnim aneksima nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista da nije pravno osnažena, što da uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje da je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu da nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u eur da treba promatrati kao nove odredbe kojima da su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje da nisu ništetne. Sklapanjem aneksa ugovorne strane da su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako da su odredbe u čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu CHF, a koji da su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., ista da nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga da tužitelj pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u eur valuti da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužitelj da su izmijenili valutu obveze iz CHF u eur, aneksom, prije donošenja presude VTS-a u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., stoga da tužitelj ne može isticati prigovor da je aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na rizike koje da valutna klauzula CHF nosi. Nadalje, tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo da je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa da se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke. Osim toga, predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga da je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kn, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, jer da ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. Tužbeni zahtjev pod t. III da je nedopušten budući da tužitelj traži utvrđenje činjenica (iznosa) dok da je tužba na utvrđenje dopuštena samo u odnosu na postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave (čl. 187. st. 1. ZPP-a). Slijedom navedenog, predmetni tužbeni zahtjev da je nedopušten. Također, tuženik da je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje aneksa ugovora o kreditu u skladu s izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koji da je tužitelj prihvatio. Ukoliko je tužitelj smatrao da je predmetni aneks nepošten u svom obračunu, isti da nije bio obvezan sklopiti, za razliku od tuženika. Tuženik ističe kako ne postoji pravna osnova na temelju koje bi sud trebao naložiti tuženiku dokumentaciju prema novom obračunu, kako da to potpuno neosnovano potražuje tužitelj u ovom postupku. Također, tužitelj da u tužbi niti ne navodi pravnu osnovu za takav tužbeni zahtjev. Nadalje, tužitelj da zahtijeva isplatu u visini koja da očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate.Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio kamatnu stopu na ugovor o kreditu. Nesporno da je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj da u tužbi ni na koji način nije obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, već da istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako da tužitelj stvara okolnosti u kojima da se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što da je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom, u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao da bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Tuženik u cijelosti osporava obračun tužitelja, priložen uz tužbu, te ističe kako je aneksom utvrđena preplata u iznosu od 51.165,28 kn, kojom da je tužitelj u cijelosti obeštećen. Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tok zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koja da se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda da je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga da je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno da je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku, jer da je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok da tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 388. ZOO-a u ovom kontekstu dovela da bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što da predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka RH. U konačnici, čak i kada bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja da su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe da ne može ponovno početi teći ispočetka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. U svojoj replici tužiteljica navodi da, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu dana 13.02.2016. kojim je provedena konverzija ugovora o kreditu, nije nestao pravni interes tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, a provedenim vansudskim izračunom temeljem dostavljene dokumentacije tužene banke, utvrđeno da je u konkretnom slučaju kako konverzijom nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer da je utvrđeno da je neovisno o provedenoj konverziji, tužiteljica anuitetno preplatila tuženoj banci na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom osnovnog ugovora o kreditu da nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c ZID ZPK/15 (NN 105/15) bila da je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EURO kredita, no sporazumom o konverziji da se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali da se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa da su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašlih iz ništetnosti ugovornih odredaba (izvanugovorna obveza). Unatoč provedenoj konverziji utvrđeno da je da je tužiteljica na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,20% godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 13.02.2016. godine ukupno preplatila tuženoj banci iznos od 83.816,94 kn, a na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 13.02.2016. godine, iznos od 132.566,59 kn, a koji iznosi da nisu riješeni konverzijom, odnosno da nisu ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj

klauzuli u EUR. Dapače, utvrđeno da je da se preostala nedospjela glavnica kredita nakon provedene konverzije, utvrđena Aneksom uz ugovor o kreditu od 13.02.2016. i dalje razlikuje za 55.292,76 kn, u odnosu na stanje nedospjele glavnice kredita da se od dana sklapanja ugovora o kreditu primjenjivao početni otplatni plan, i to na štetu tužiteljice. Stoga, u konkretnom slučaju da je nedvojbeno da konverzijom ugovora o kreditu, tužiteljici nisu vraćeni ili uračunati iznosi koje da je ista preplatila na ime ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope te na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena CHF valutna klauzula, odnosno provedenom konverzijom u slučaju tužiteljice da nije uspostavljena ravnoteža između stranaka. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 tužiteljica da ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju donesenom u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1), jer da iako je konverzija valjana to da ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a konverzijom nedvojbeno da nije izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta. U oglednom sporu Vrhovni sud da nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali da se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kome da je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, morala da se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka što da ovdje nije slučaj jer da konverzijom nisu izvršena vraćanja (ili uračunavanja) preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU da je presudom C-118/17 utvrdio da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje da je izračunom upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužiteljice i tužene odnosno nije nadoknađena šteta koju da je tužiteljica pretrpjela primjenom nepoštenih ugovornih odredaba. Sama konverzija da nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR da podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Treba da ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje da proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju da on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka, s druge strane, nova odredba o izmjeni da sama nije nepoštena. Kada da se ovo tumačenje primijeni na predmetni postupak tada da se može zaključiti da aneks o konverziji koji je sklopljen može biti valjan i mogao bi prouzročiti odricanje tužiteljice od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljičinog slobodnog i informiranog pristanka. Kada se uzme u obzir činjenica da je prilikom konverzije tužena banka primijenila kamatnu stopu na kredit u Eurima, koja da je bila promjenjiva – odnosno preciznije u cijelom da je razdoblju otplate bila značajno veća od početno ugovorene – i to bez jasno definiranih parametara promjenjivosti, te činjenica da u trenutku potpisivanja aneksa o konverziji valutna klauzula nije bila pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena kao ništetna i nepoštena, tada da je potpuno jasno kako tužiteljica kao potrošač nije bila valjano informirana i prema tome da nije dala informiran i slobodan pristanak, a time da se nije ni odrekla učinaka koje bi imalo proglašenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetnom. Odlukom Europskog suda u predmetu broj C-19/20 da je nadalje utvrđeno da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Međutim, u konkretnom slučaju utvrđeno da je da je tužiteljica prihvatila konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EURO, a da pri tome tužiteljici nisu vraćeni iznosi koje da je preplatila temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Dakle, iako da tužena banka u ovom postupku tvrdi da je sklapanjem Aneksa uz ugovora o kreditu od 13.02.2016. dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK-a i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tužena banka da gubi iz vida da kod tužiteljice postoji preplata u ukupnom iznosu od 216.383,53 kune koja da se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK-a mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali bjelodano da nije, jer da je aneksom uz ugovor o kreditu od 13.02.2016. priznat samo iznos od 84.427,04 kuna, odnosno prema tvrdnji tužene banke iz odgovora na tužbu - iznosu od 51.165,28 kn, te da je utvrđen ukupan iznos nedospjele glavnice na dan sklapanja aneksa o konverziji koji je za 55.292,76 kn viši od realno dugovane glavnice kredita, stoga da tužena banka neutemeljeno brani tezu da su sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu od 13.02.2016., sporne odredbe čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu od 05.09.2007. suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljena izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, odnosno da bi priznatim iznosom preplate tužiteljica bila u cijelosti obeštećena. Slijedom navedenog, isključivo financijskim vještačenjem moguće da je utvrditi da li je i u kojim iznosima tužiteljica preplatila anuitete tuženoj banci na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ovisna o jednostranoj odluci banke, te da li je sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu od 13.02.2016. tužiteljici u cijelosti ili djelomično vraćen ili priznat ukupno preplaćeni iznos, odnosno da li je sklapanjem navedenog aneksa uspostavljena pravična ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga, tužiteljica da ustraje na prijedlogu da se u ovom postupku provede vještačenje po vještaku financijske struke, a radi utvrđenja sljedećih okolnosti: 1. koliki su iznosi preplata kamata u anuitetu, izraženi u kunama, po mjesecima, koje je tužiteljica preplatila stvarnom otplatom kredita temeljem Ugovora o kreditu broj: 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05.09.2007., u odnosu na iznose kamata koje bi platila da se od početka otplate, pa do 31.12.2013. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,20 %, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana svakog preplaćenog iznosa; 2. koliki su iznosi preplata anuiteta zbog tečajne razlike, izraženi u kunama, po mjesecima, koje je tužiteljica preplatila stvarnom otplatom kredita počev od sklapanja Ugovor o kreditu broj: 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05.09.2007., pa do dana sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 316-92/2007 od 13.02.2016., u odnosu na iznose anuiteta koje bi se otplaćivalo po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi 4,20 %, umanjeni za razliku preplate kamata izračunatih u prethodnom zahtjevu pod toč. 1, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana svakog preplaćenog iznosa; 3. ukupnu preplatu zbog kamate i tečajne razlike po mjesecima (1+2), sa zateznim kamatama; 4. utvrditi stvarno stanje glavnice iz Ugovora o kreditu broj: 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05.09.2007., na dan konverzije 30.09.2015., kakva je trebala biti temeljem stvarne otplate kredita da se do dana konverzije primjenjivao početni otplatni plan, uz primjenu kamatne stope od 3,23% od 01.01.2014.; 5. izračunati razliku između glavnice nakon konverzije utvrđene u Aneksu uz Ugovor o kreditu broj: 316-92/2007 od 13.02.2016. i stvarno dugovane glavnice utvrđene sukladno zahtjevu pod toč. 4. 6. utvrditi da li je i u kojem iznosu priznata preplata na dan 30.09.2015., obzirom da je u čl. 2. Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 316-92/2007 od 13.02.2007. ugovoreno da će se stvarni iznos preplate naknado utvrditi. 7. utvrditi razliku između stvarnog iznosa preplate na ime više obračunate kamate u odnosu na početnu i tečajne razlike, i iznosa preplate priznatog nakon provedene konverzije (3 - 6), na način da se od iznosa ukupne preplate iz toč. 3. prvenstveno umanjuju iznosi zateznih kamata, pa potom glavnice, sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima. 8. utvrditi stvarno stanje glavnice na dan 15.04.2019. iz Aneksa boj 2 uz Ugovor o kreditu broj: 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23.05.2019., kakva je trebala biti da je na dan sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13.02.2016. (konverzija) bio utvrđen stvarani iznos nedospjele glavnice sukladno toč. 4. , uzimajući u obzir sve iznose isplaćene na ime otplate kredita počev od dana sklapanja Aneksa od 13.02.2016., pa do 15.04.2019., kao datuma s kojim je utvrđen iznos glavnice kredita u Aneksu br. 2 od 23.05.2019. 9. sve iznose utvrđene u toč. 1 – 8. iskazati u kunskim iznosima i u valuti EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za 1 euro, a kojega je odredilo Vijeće Europske unije 12. srpnja 2022.

4. U svojoj replici tuženik navodi da ponovno ističe da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon provedbe konverzije. U odnosu na primjenu tumačenja Direktive 93/13 EEZ, tuženik ističe kako je Sud Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352) u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju upućenom od strane Općinskog građanskog suda Republike Hrvatske, a koje pitanje da se odnosi na prava potrošača na puno obeštećenje i kod tzv. konvertiranih kredita, odnosno kredita u kojima je sklopljen Aneks o konverziji, utvrdio kako: „38. U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Stoga, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja, eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive.“ Slijedom navedenoga, na ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka da se ne može primijeniti Direktiva 93/13 budući da je isti sklopljen 5. rujna 2007. Tako da u hrvatskom pravu ne postoji ni tzv. pravo na puno obeštećenje potrošača uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi koje su naknadno izmijenjene. U tom smislu tuženik ukazuje i na t. 40 presude C-567/20 gdje da se zaključuje: „40.…eventualna obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka na može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.“ Stoga da je na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te eventualnu restituciju na temelju osnovnog ugovora o kreditu primjenjivo isključivo hrvatsko pravo i tumačenja stvarno nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj. I Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenim u oglednom postupku Gos 1/2019 također utvrdio da se na tzv. „konverzije“ ne može primijeniti tumačenje iz predmeta RS. Vrhovni sud Republike Hrvatske da zaključuje: „Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. (stranica 6. rješenja)“ Iako da su Sud Europske unije i Vrhovni sud Republike Hrvatske predmetno utvrđenje temeljili na različitim pravnim tumačenjima, nesporno da je da je zaključak isti te da se na ugovore o kreditu denominirane u CHF, a koji su naknadno sklapanjem Aneksa konvertirani u EUR, ne može primijeniti tumačenje o „punom obeštećenju potrošača“ nakon provedbe konverzije. Međutim, tužitelj, kao i većina potrošača koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu, da tvrdi kako je matematički obračun u odnosu na kunske kredite puno veći od onih utvrđenih konverzijom koja je izvršena u odnosu na EUR te da smatraju, upravo zbog većeg obračuna, da usprkos tome što su sklopili Aneks ugovora o kreditu imaju pravo na dodatnu isplatu. Tuženik ističe da matematički izračun proizlazi iz pravne osnove, a što da je u ovom slučaju isključivo Aneks ugovora o kreditu. Stoga, sud da ne može ignorirati Aneks prilikom donošenja odluke u ovom predmetu. Pored toga, konverzija da je rađena na način da je tužitelj od prvog dana imao sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, kako da su i odredbe čl. 19. ZIDZP i nalagale pa da stoga primjena fiksnog tečaja u CHF (početni tečaj) na temelju čega bi preplata bila viša ovdje nije primjenjiv jer da bi bio suprotan odredbama ZIDZP-a. S druge strane, u odnosu na Aneks ugovora o kreditu Sud Europske unije u predmetu C-567/20 zauzeo da je stav kako se na isti primjenjuje Direktiva 93/13: „Nasuprot tomu, Direktiva 93/13 primjenjuje se na Dodatak originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen 8. siječnja 2016., dakle nakon datuma pristupanja…“ Stoga da se na tumačenje Aneksa i njegove pravne posljedice primjenjuje Direktiva 93/13 i odluke Suda Europske unije, a što da se svakako odnosi i na odluku C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352). Općinski građanski sud u Zagrebu da je svojim pitanjem u biti tražio tumačenje Suda Europske unije o sukladnosti čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 i sudske prakse u predmetu RS sa ZIDZPK tj. Aneksom ugovora o kreditu, a kako bi se utvrdilo da li potrošači, usprkos sklopljenom Aneksu, „imaju pravo ostvariti povrat sve koristi koje je banka neopravdano stekla“. U odnosu na tako postavljeno pitanje, Sud Europske unije da je dao jasno i nedvosmisleno tumačenje kako su, sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, odredbe Aneksa izuzete od ocjene nepoštenosti kada su odraz zakonskih ili regulatornih odredbi (t. 55., 56. i 57. presude). Naime, smatra da se da je zakonodavac pri donošenju zakona uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza adresata (t. 57. presude) pa da su odredbe ugovora, koje su unesene na temelju zakona, poštene. U tom smislu da je na ovom sudu, pred kojim se vodi pojedinačni postupak, utvrditi jesu li odredbe Aneksa u cijelosti u skladu sa ZIDZPK-a (t. 58. presude). Također Sud Europske unije da utvrđuje da sud koji je uputio zahtjev navodi kako je Dodatak u cijelosti u skladu sa glavom IV. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Tuženik ističe kako u ovom predmetu ne bi trebalo biti sporno da je Aneks koji su sklopili tužitelj i tuženik u cijelosti odraz ZIDZPK-a. Slijedom navedenoga, odredbe Aneksa da obvezuju ugovorne strane i sud da mora donijeti odluku u skladu s izmjenama osnovnog ugovora. Tuženik da ponovno ističe kako je isto utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, kada da je zauzeo pravni stav da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Iz otplatnog plana uz Aneks i činjenice da je za korist tužitelja, upravo zbog retroaktivnosti, utvrđena preplata, očito da je da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno. Ta retroaktivnost da je određena na temelju ZIDZPK jer da se u suprotnome ne bi moglo staviti tužitelja u isti položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu uz EUR valutu. Upravo da je na sudu koji vodi postupak da utvrdi jesu li ugovorne strane izmijenile retroaktivno svoja prava i obveze Aneksom tj. je li ZIDZPK naložio retroaktivnost. U odnosu na retroaktivnost ZIDZPK, banke da su pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., isticale prigovor zabrane retroaktivne primjene ZIDZPK, a koje prigovore da je Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio uz sljedeće obrazloženje: „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ Tako da je očito da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da ZIDZPK ima retroaktivnu primjenu te da je ista dopuštena budući da je legitimni cilj takve intervencije u postojeće ugovorne odnose suglasan s Ustavom i da nije u neskladu sa zaštitom pravne sigurnosti kao jednog od aspekata vladavine prava. Stoga da je potpuno nejasno kako tužitelj može ignorirati obvezujuće odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske, a sada i tumačenje Suda Europske unije, i ustrajati na zahtjevu za isplatom kao da nikada nije sklopio Aneks ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Rev-1014/2018 od 20. listopada 2021., a u kojem da je tužitelj nakon sklapanja Aneksa povukao tužbu, zauzeo da je stav kako je sklapanjem Aneksa došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tako da se utvrđuje: „Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Naime, kada se radi o troškovima postupka i naknadi istih tužitelju nakon povlačenja uslijed sklapanja Aneksa, VSRH da je zauzeo stav da isti padaju na teret tuženika budući da je došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da se ne može očekivati da VSRH zauzme drugačiji stav, kada bude odlučivao o tužbenom zahtjevu radi isplate nakon sklapanja Aneksa, jer da bi različito pravno utvrđenje u odnosu na glavni tužbeni zahtjev i troškove postupka grubo narušilo pravnu sigurnost i pravni poredak. Tuženik ističe kako je konačni saldo preplate iz postupka konverzije na dan provođenja konverzije tužitelju priznat u iznosu 88.232,73 kn, a čime da je tužitelj u cijelosti obeštećen. Opreza radi, tuženik ukazuje na činjenicu da bi se, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, eventualni izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu da govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju da su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, tuženik ističe da se ne protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, no predlaže da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu.

Također, budući da tužitelj očito osporava ispravnost provedene konverzije, tuženik predlaže da se vještak očituje i na okolnost ispravnosti konverzije te je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu. Navedeno, u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u oglednom postupku, a kako bi se utvrdilo da je tuženik proveo konverziju u skladu s ZID ZPK. Tuženik ističe kako intencija konverzije prema ZID ZPK nije bila potrošače dovesti u položaj u kakvom bi bili da su sklopili ugovor bez valutne klauzule i s fiksnom kamatnom stopom, već kao da su sklopili kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR s kamatnom stopom primjenjivom na euro kredite. Stoga da su svi tužiteljevi navodi o daljnjoj preplati, neravnoteži i neriješenom, odnosno nepotpuno riješenom statusu, neutemeljeni i promašeni. Tuženik da dostavlja obavijest o parametrima kamatne stope od 30.12.2013. U navedenoj obavijesti da je navedeno od čega se kamatna stopa sastoji, odnosno koji ju parametri formiraju, te da su isti tužitelju jasno objašnjeni. Slijedom navedenoga, a čak i kad bi ranije promjene bile nedopuštene, o ništetnosti da se ne bi moglo govoriti nakon 30.12.2013., pa da se niti razlika ne bi smjela računati za to razdoblje. Radi ekonomičnosti postupka, tuženik prilaže pisani iskaz u odgovoru na tužbu predloženog svjedoka gđe. ŠSC koji da je ista ovjerila kod javnog bilježnika, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Podredno, ako bi sud smatrao da je potrebno provesti predmetni dokaz i na ročištu, tuženik ostaje kod prijedloga za saslušanjem. Nadalje, tuženik odustaje od prijedloga da se saslušaju predloženi svjedoci DS i ĆS, dok da ostaje kod prijedloga da se sasluša djelatnica US koja da je sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora. Tuženik da prvenstveno ističe prigovor preinake. Nadalje, tuženik da ostaje kod prigovora kako je zahtjev istaknut u t. III. nedopušten, a slijedom navedenoga da je zahtjev u t. IV. neosnovan. Tuženik prigovara zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju da se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja da veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome da nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim da je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako da predmetni slučajevi nisu identični, oni da su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako da se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio da je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. gdje da se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“

5. Tužiteljica je početno, u smislu čl. 186. b st. 3. ZPP-a, zatražila od suda da naloži tuženiku da dostavi isprave potrebne za postavljanje određenih tužbenih zahtjeva i postavila neodređene kondemnatorne novčane tužbene zahtjeve i neodređen konstitutivni tužbeni zahtjev za izmjenu novčanog iznosa iz "Aneksa br. 2 uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 23. svibnja 2019.

Nakon što ju je sud, a nakon dostave tužbe tuženiku, u smislu čl. 352. a st. 2. u vezi s čl. 165. b st. 4. ZPP-a, pozvao da određeno postavi kondemnatorne novčane tužbene zahtjeve i spomenuti konstitutivni tužbeni zahtjev i tužiteljica to, prije zaključenja prethodnog postupka učinila, tuženik se usprotivio preinaci.

Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika.

Kako je tužiteljica u ovom predmetu početno ustala tzv. stupnjevitom tužbom, to njen čin naknadnog postavljanja određenih tužbenih zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe. Posljedično, tuženikovo protivljenje preinaci tužbe je bez procesnopravnog učinka.

6. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05. rujna 2007. (14-22), aneks uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. veljače 2016. (25-29) i aneks br. 2 uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. svibnja 2019. (30-34). Odbijeni su prijedlozi stranka za izvođenjem drugih dokaza, jer ti dokazi nisu bili potrebni za odlučivanje.

8. Uvidom u ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05. rujna 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i treće osobe, kao sudužnik i založni dužnik. Ugovor o kreditu je potvrđen dana 12. rujna 2007. kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz [adresa], pod brojem OU-10454/07. Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika je odobrio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj kunskoj protuvrijednosti iznosa od 165.300,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno tim ugovorom. Čl. 3. ugovora o kreditu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,20 % dekurzivno godišnje, koja kamatna stopa je sukladno čl. 6. ugovora ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke. Čl. 2. ugovora o kreditu je ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit za kupovinu stana u kunskoj protuvrijednosti od 165.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Čl. 4. ugovora o kreditu je ugovoreno da je trajanje kredita 20 godina, te otplata u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.019,20 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. veljače 2016. (dalje: aneks) i aneks br. 2 uz ugovor o kreditu broj 316-92/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. svibnja 2019. (dalje: aneks 2), utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik i založni dužnik, sklopili anekse, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.

Sporno je da li je sklapanjem aneksa, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku.

Aneksi obvezuju ugovorne stranke.

Sklapanjem aneksa kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužiteljice da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem aneksa prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja aneksa.

Aneksi koji podrazumijevaju konverziju kredita iz CHF u eur izvršeni su temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.

VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.

S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja aneksa proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije.

Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Aneksima su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem aneksa izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.

Time su riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužiteljica i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.

Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kraj činjenice da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezana, niti prinuđena, te slijedom toga sklopila anekse, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem aneksa izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da te odredbe nisu i ne mogu biti ništetne.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile anekse sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da su aneksi sklopljeni uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja aneksa neosnovan.

Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

No, i neovisno od toga, kondemnatorni tužbeni zahtjevi su neosnovani. O razlogu za takav stav nastavno.

Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužiteljica uopće nije navela činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost kondemnatornih tužbenih zahtjeva s označenim iznosima. Doduše, tužiteljica je predložila određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužiteljica i vještačenje su dokazi, te se, s obzirom da tužiteljica nije navela kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužiteljica uplatila, pa te činjenice tužiteljici moraju biti poznate, jer se radi o njenim vlastitim uplatama. Konačno, tužiteljica je u kondemnatornim tužbenim zahtjevima, kojima traži da joj se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebala platiti prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, definirala tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.

Donošenje "pravomoćnih presuda nadležnih hrvatskih sudova", na što se tužiteljica poziva, ne predstavlja izvanredne okolnosti iz čl. 369. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) zbog kojih se može zahtijevati izmjena ugovora, pa je tužiteljičin konstitutivni tužbeni zahtjev neosnovan. Shodno tome, nema osnove ni da se tuženiku naloži da tužiteljici, sukladno izmjeni aneksa 2 izradi i dostavi novi anuitetni plan otplate, a što tužiteljica zahtijeva svojim nenovčanim kondemnatornim tužbenim zahtjevom.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

9. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 16. studenog 2022. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1), za zastupanje na ročištu 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 375,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 1.875,00 eur.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 21. svibnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.