Poslovni broj Gž-611/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nita Svilokos, odvjetnica iz Dubrovnika, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici AN, Boris Bilić i Vani Vrsalović, odvjetnici u odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split, Sukošanska 43, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 11P- 315/21-25 od 9. veljače 2024., 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o je

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 11P- 315/21-25 od 9. veljače 2024.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između stranaka postupka pod poslovnim brojem OU-85/2007, u dijelu u kojem je otplata kredita vezana za tečaj CHF u odnosu na kunu. Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti u preostalom dijelu čl. 7. kao i ništetnosti čl. 4. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Točkom III izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 12.397,55 eura sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom IV izreke naloženo je tuženici da isplati tužitelju na ime naknade troškova postupka iznos od 1.680,38 eura sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv usvajajućeg dijela te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19, 36/22 i 155/23-dalje ZPP).

3.Tuženik u žalbi tvrdi da je je sud prvog stupnja propustio utvrditi djelomično povlačenje tužbe iz točke III izreke što da se reflektira na odbijanje tužbenog zahtjev i troškove postupka. Tvrdi da se neosnovano sud prvog stupnja poziva na utvrđenje iz kolektivne tužbe, a to utvrđenje da se može temeljiti samo na parnicama radi naknade štete, ne i na parnici radi isplate po odredbama o stjecanju bez osnove. Tvrdi i da je Ugovor u cijelosti ispunjen te da se ništetnost ne može isticati. Nastavno ističe da je osnovan prigovor zastare kao i da je tuženik pošten stjecatelj zbog čega da tužitelj ne ostvaruje pravo na povrat. Zaključno navodi i da se Direktiva ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene prije dana pristupanja RH Europskoj uniji, 01. srpnja 2013.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije nerazumljiva ni proturječna i sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

8. Nije počinio ni relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1 ZPP-a zbog povrede odredbe članka 193. stavak 1. ZPP-a jer nije povrijedio tu zakonsku odredbu. Naime, sud prvog stupnja prihvatio smanjenje tužbenog zahtjeva kao djelomično povlačenje tužbe kada je donio odluku o tako smanjenom tužbenom zahtjevu. Osim toga tuženik se tom smanjenu tužbenog zahtjeva nije protivio pa sud nije trebao odlučiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu.

9. Pravilno je utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sud prvog stupnja temeljio na utvrđenju iz presude donesene u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača (vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i potvrđene u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.).

10. Budući da je navedenom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženica, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sastavljen predmetni ugovor 3. studenog 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli pozivajući se na utvrđenje iz te presude.

11. Treba kazati da je odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Točno je da je u odredbi članka 502. c ZPP-a/14 koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, napisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c ZPP-a dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo. Stoga termin "naknada štete" iz odredbe članka 502.c ZPP-a treba tumačiti u duhu i cilju te odredbe, olakšanja i ubrzanja parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

13. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

14. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom ovog parničnog postupka, nije iznosio činjenice niti pružio dokaz da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik je trebao dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa a to tuženik ne dokazuje.

15. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, a tuženik je za to znao, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

16. Činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanju ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi.

17. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelj, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćala anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na sam matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tužitelj ostvaruje pravo na povrat više isplaćenog iznosa u dosuđenom iznosu.

18. Nisu osnovane žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine. Tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog djelomično ništetne odredbe ugovora, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a i kako je pravilno utvrdio sud prvog stupnja počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na utvrđenje ništetnim valutne klauzule i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 01. travnja 2021. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta je zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu. Predmetna tražbina nije zastarjela ni do podnošenje tužbe u kolektivnom sporu jer od najstarije tražbine iz veljače 2009. pa do podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, 04. travnja 2012. nije protekao rok od pet godina.

19. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i tijek zateznih kamata od svake uplate. U konkretnom predmetu utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Savjesnost se prosuđuje prama okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

20. Stoga su svi žalbeni navodi kojima se pobija glavna tražbina neosnovani.

21. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu dosudio opravdane troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te je pravilno utvrdio koji su opravdani troškovi postupka.

22. Opravdano nije dosudio tuženiku troškove postupka na povučeni dio tužbe jer tuženik te troškove nije ni potraživao budući da iz sadržaja podneska od 15. prosinca 2023. proizlazi da je potraživao tek troškove postupka na vps iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (12.397,55 eur).

23. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke.

24. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) kao u točki 2. izreke.

25. Nepobijeni dio točke II izreke presude, ostaju neizmijenjeni.

Rijeci 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić