Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-514/2024-11

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A  I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivica Grubišić u pravnoj stvari tužitelja HČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan poodvjetniku Marko Cvrković iz Vukovara, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri, radi Obvezno – ništetnost, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 19. svibnja 2025. u prisustvu punomoćnika parničnih stranaka, 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 10. Ugovora o kreditu broj: 5103053053 od 06.07.2006. godine zaključenog između tužitelja i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 0,500 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a, da isplati tužitelju HČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 216,47 eura, zajedno sa zakonskim zateznim od a 11.07.2006.g. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, i u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a, da isplati tužitelju HČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 281,25 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 21. svibnja 2025. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 287,89 eura.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbom od 24. prosinca 2024. tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, te isplatu iznosa od 216,47 eura.

1.1. Tužbu obrazlaže navodom da je tužitelj sa tuženikom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 5103053053 na iznos od 78.800,00 CHF. Odredbom čl.10. navedenog ugovora, određeno je; 10. NAKNADA „Uz obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500% (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita..“ Navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknadu za obradu kredita od 0,50 % iznosa kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom. Naime, navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Dakle, sporna odredba je sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem odluka banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023.g

1.2. Troškove obrade kredita tuženik je naplatio tužitelju prilikom isplate kredita dana 11.07.2006.g. i to u iznosu od 216,47 eura (1.630,98 kn).

2. Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5103053053 od dana 06.07.2006. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke.

2.1. Tuženik osporava pravni osnov tužbe. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.2. Tužitelj svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Navedena odredba je lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Tuženik ističe kako je visina naknade propisana Odlukom o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe bila 1,00% stoga je tužitelj imao povoljnije uvjete kredita i pregovarao je vezano za visinu naknade. Tuženik ističe da je sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi (kao što su gore navedeni), a koje tuženik kao banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, tuženik je kao banka naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade za obradu kredita. Dakle, naknada za obradu kredita je dovoljno jasno određena, lako je uočljiva i lako razumljiva te se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti.

2.3. Potpuno je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Na navedenu okolnost Sud Europske unije već je iznio stajalište u presudi C-621/17 od **.**.2019.(AČ protiv CIB Bank Zrt), a koje je bazirano na tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

2.4. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovakav način, naknadi je priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj.

2.5. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Tuženik ističe da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od uplate naknade izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu.

2.6. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužitelja sa tužbom.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: ugovor o kreditu br. 5103053053 od 6.7.2006., očitovanje tužene banke od 20.12.2024. str. 8. spisa, zahtjev za isplatom, posebna ponuda za djelatnike HŠ str. 38-47, iskaz svjedoka NČ i tužitelja kao stranke u postupku.

4. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je neosnovan iz niže navedenih razloga.

4.1.Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, 110/15), koji je na snazi u ovom trenutku, a navedeni Zakoni usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva).

4.2. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.).

4.3. Odredba čl. 16. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, o kojoj nije bilo posebno pregovarano, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, odredbom čl. 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14) propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnicu izvan svoga sjedišta, pored suda općemjesne nadležnosti, a to je u konkretnom slučaju sud u sjedištu tuženika, propisana i nadležnost suda na čijem području se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice. Primjenom sporne ugovorne odredbe, tužitelj bi bio onemogućen u korištenju prava na izberivu nadležnost iz navedene odredbe, što bi znatno otežalo njegov položaj pri vođenju postupka na sudu znatno dislociranom od njegova prebivališta u [adresa], gdje je nesporno sjedište tuženika. Pri tome treba reći da, suprotno navodima tuženika iz odgovora na tužbu, predmetni spor proizlazi iz ugovora o kreditu sklopljenog u Poslovnici tuženika u [adresa]. Primjenom sporne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l. st.1 Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 ) kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovog prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužitelj očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom. Istovjetni stav zauzeo je i Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž-825/2019-2 od 02. srpnja 2020.

5. Predmet spora je zahtjev da se utvrdi ništetna odredba čl.10. Ugovora o kreditu broj 5103053053 od 6. srpnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, te da se tuženik obveže na isplatu tužitelju u iznosu od 216,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

5. Sporno je među parničnim strankama da li je riječ o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi i da li postoji značajna neravnoteža ugovaranjem sporne ugovorne odredbe, da li je tužitelj potrošač i prigovor zastare.

6. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o zajmu što proizlazi iz ugovora o kreditu broj 5103053053 od 6. srpnja 2006. po kojem je tuženik odobrio korisniku kredita za kupovinu kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i da je čl. 10. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u visini od 0,50% od iznosa kredita prilikom isplate istog.

7. Saslušanjem tužitelja i svjedoka NČ sud je utvrdio sud je utvrdio da je u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora tužitelj bio obaviješten da je dužan platiti naknadu za obradu kredita i da je tužitelj kao radnik Hrvatskih šuma imao povlašten položaj prilikom sklapanja ugovora jer je naknada z obradu kredita bila 50% niža u odnosu na druge klijente. Osim toga sud je utvrdio da je namjena predmetnog kredita bila kupovina kuće za stanovanje tužitelja i njegove obitelji i da nije služila za nikakvu poslovnu aktivnost. Konačno sud je utvrdio da tužitelju nije pojašnjeno šta predmetnom naknadom plaća odnosno od čega se naknada sastoji već je tužitelj shvatio da bez plaćanja ove naknade neće moći realizirati kredit iz kojeg razloga je i pristao na plaćanje.

8. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila kupovna kuće namijenjena stanovanje tužitelja i njegove obitelji, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za stanovanjem.

9. Okolnost da o spornoj ugovornoj odredbi nije bilo pregovora već da je istu kao i sam ugovor sastavio tuženik kao znatno jača strana, upućuje na zaključak da je riječ o tipskom ugovoru. Tuženik nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nesporno je da prilikom obrade svakog zahtjeva za odobravanje kredita nastaju razni operativni i materijalni troškovi, što uključuje pregovaranje sa strankom, prikupljanje osobnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, provjera kreditne zaduženosti iz baze podataka i potrebnih instrumenata osiguranja kredita. Banka je bila dužna točno naznačiti koji troškovi i u kojem iznosu su za nju nastali kako bi potrošač znao što i koliko plaća u obradi kredita, a što je u konkretnom slučaju u potpunosti izostalo. Činjenica što je trošak obrade ugovoren u postotku upućuje da naknada troška nije zavisila od stvarnih troškova obrade kredita. Po ocjeni ovog suda sporna odredba je jasna ali nije razumljiva upravo iz navedenog razloga što banka nije pružila mogućnost tužitelju da se upozna koje troškove i koliko plaća.

10. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

11. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati jer u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

12. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

13.1. Prema shvaćanju Vrhovnog suda u odluci Rev -673/2023 od 13. veljače 2024. , to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da tužitelj nije obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita kada je prvi put došao u banku i prije potpisivanja ugovora pa slijedom toga nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova obrade kredita, a pristao je na plaćanje jer mu je bio nužan kredit za kupovinu kuće, kao i iz razloga jer je bio svjestan da kao slabija strana ne može mijenjati takav uvjet kreditiranja.

15. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes tužitelja kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 10. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva, a koji iznos mu je bio neophodan za rješavanje stambenog pitanja.

16. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

17. Člankom 83. navedenog Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe.

18. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

19. U konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač je bio ograničen jer mu je ponuđen unaprijed pripremljen tipski ugovor pa nije mogao pregovarati o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli kao i naknadi za obradu kredita za koje je utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne, za zaključiti je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje o spornoj odredbi naknade za obradu i odobravanje kredita i oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

20. Posebno je za istači da činjenica što je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu u nominalnom iznosu, što nesporno upućuje na zaključak da naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi kredita, već su isključivo motivirani interesom tuženika za što većom zaradom, potpuno zanemarujući interes tužitelja korisnika kredita da trošak bude što manji odnosno realan.

21. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita.

22. Odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako se predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a takva tužba se može uvijek podnijeti očito je da tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa je prigovor zastare neosnovan. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom za navesti je da nakon što ova presuda na utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 10. postane pravomoćna tek će tada početi zastarijevanje tako da zastara u ovoj pravnoj stvari nije niti započela. Slijedom navedenog prigovor zastare je neosnovan.

24. Iz pismenog očitovanja tuženika od 20. prosinca 2024. sud je utvrdio da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 11. srpnja 2006. prilikom isplate kredita u iznosu 1.630,98 HRK , što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 216,47 eura. Kako postavljeni tužbeni zahtjev odgovara jednokratnoj naknadi naplaćenoj od strane tuženika i kako je dio odredbe čl. 10. ugovora o kreditu o pravu tuženika na naplatu za obradu kredita utvrđen ništetnim to je sud tužitelju dosudio utuženi iznos od 216,47 eura temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

25. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten kod ugovaranja i naplate navedene naknade iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate na naknadu za obradu kredita od 11. srpnja 2006. s obzirom da je tog dana naplatio predmetnu naknadu. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

26. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a VPS je 216,47 eura.

Tužitelj je uspio u sporu i zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 19.2.2025.. iznos od 50,00 eura, ročište 11.3.2025. iznos od 50,00 eura, ročište 10.04.2025 iznos od 50,00 eura, ročište za objavu presude 25,00 eura ukupno 225,00 eura, PDV 56,25 eura, ukupno 281,25 eura.

Tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer s obzirom na odredbu čl. 11. st. t.20. Zakona o sudskim pristojbama kao potrošač nije obveznik plaćanja sudske pristojbe.

Po ocjeni ovog suda tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročište 19. svibnja 2025. iako je punomoćnik tužitelja pristupio iz razloga što je to ročište održano kako bi se tužitelju omogućilo ispravak tužbenog zahtjeva jer je pogrešno naznačio čl. 3. ugovora umjesto čl. 10. Naime, do tog troška ne bi došlo da je tužitelj ispravno naznačio članak ugovora u tužbenom zahtjevu pa je tužitelj svojom krivnjom uzrokovao održavanje drugog ročišta za glavnu raspravu i za taj nepotreban trošak ne može očekivati naknadu.

Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

Sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 287,89 eura jer isti nije uspio u sporu.

U Vukovaru, 21. svibnja 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Marko Cvrković

2. Tuženiku po punomoćniku Odvjetničko društvo Hanžeković i partneri