Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj: P-291/2024-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika OFFCUT društvo s ograničenom odgovornošću za poslovne usluge u likvidaciji, OIB: 55525619967, Zagreb, Strojarska cesta 20, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Jujnović Lučić Marković Ivandić Galić d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 16. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika Metke Hrge odvjetnice u Poreču, dana 21. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o financijskom leasingu broj 29407 kojeg su tužiteljica kao primatelj leasinga i tuženik kao davatelj leasinga zaključili dana 09.01.2008. godine, kojima se glavnica i rate leasinga vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.20.1. koja glasi: « Novčane obveze, koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF (švicarskim francima) ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Volksbank d.d. Zagreb. » te u odredbi čl.20.2 koja glasi: « Možebitne tečajne razlike mogu se među strankama obračunati kako za vrijeme trajanja ugovora tako i najkasnije nakon isteka odnosno prestanka Ugovora obračunskim dopisom. », pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od iznos 2.850,24 EUR (dvije tisuće osamsto pedeset eura i dvadeset četiri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:
na iznos od 0,69 EUR počev od 31.1.2008. godine do isplate;
na iznos od 1,21 EUR počev od 12.2.2008. godine do isplate;
na iznos od 4,7 EUR počev od 13.3.2008. godine do isplate;
na iznos od 7,83 EUR počev od 15.4.2008. godine do isplate;
na iznos od 1 EUR počev od 14.5.2008. godine do isplate;
na iznos od 1,8 EUR počev od 15.7.2008. godine do isplate;
na iznos od 1,64 EUR počev od 15.10.2008. godine do isplate;
na iznos od 20,87 EUR počev od 13.11.2008. godine do isplate;
na iznos od 6,47 EUR počev od 15.12.2008. godine do isplate;
na iznos od 24,43 EUR počev od 20.1.2009. godine do isplate;
na iznos od 26,61 EUR počev od 19.2.2009. godine do isplate;
na iznos od 28,2 EUR počev od 27.3.2009. godine do isplate;
na iznos od 25,28 EUR počev od 9.6.2009. godine do isplate;
na iznos od 24,62 EUR počev od 9.6.2009. godine do isplate;
na iznos od 21,19 EUR počev od 19.8.2009. godine do isplate;
na iznos od 16,8 EUR počev od 19.8.2009. godine do isplate;
na iznos od 18,91 EUR počev od 25.9.2009. godine do isplate;
na iznos od 21,07 EUR počev od 20.10.2009. godine do isplate;
na iznos od 18,16 EUR počev od 6.11.2009. godine do isplate;
na iznos od 18,28 EUR počev od 24.12.2009. godine do isplate;
na iznos od 21,27 EUR počev od 18.1.2010. godine do isplate;
na iznos od 22,78 EUR počev od 25.2.2010. godine do isplate;
na iznos od 25,19 EUR počev od 22.3.2010. godine do isplate;
na iznos od 25,65 EUR počev od 7.4.2010. godine do isplate;
na iznos od 33,08 EUR počev od 10.5.2010. godine do isplate;
na iznos od 30,31 EUR počev od 24.6.2010. godine do isplate;
na iznos od 33,5 EUR počev od 9.7.2010. godine do isplate;
na iznos od 49,07 EUR počev od 26.8.2010. godine do isplate;
na iznos od 42,13 EUR počev od 26.8.2010. godine do isplate;
na iznos od 57,06 EUR počev od 23.9.2010. godine do isplate;
na iznos od 48,43 EUR počev od 30.11.2010. godine do isplate;
na iznos od 44,27 EUR počev od 10.2.2011. godine do isplate;
na iznos od 58,88 EUR počev od 4.3.2011. godine do isplate;
na iznos od 71,65 EUR počev od 8.4.2011. godine do isplate;
na iznos od 62,27 EUR počev od 5.5.2011. godine do isplate;
na iznos od 63,66 EUR počev od 3.6.2011. godine do isplate;
na iznos od 58,34 EUR počev od 29.6.2011. godine do isplate;
na iznos od 62,44 EUR počev od 14.7.2011. godine do isplate;
na iznos od 82,17 EUR počev od 18.8.2011. godine do isplate;
na iznos od 77,27 EUR počev od 7.10.2011. godine do isplate;
na iznos od 105,78 EUR počev od 14.11.2011. godine do isplate;
na iznos od 102,51 EUR počev od 14.11.2011. godine do isplate;
na iznos od 84,52 EUR počev od 14.11.2011. godine do isplate;
na iznos od 84,56 EUR počev od 23.2.2012. godine do isplate;
na iznos od 82,78 EUR počev od 5.3.2012. godine do isplate;
na iznos od 85,49 EUR počev od 5.3.2012. godine do isplate;
na iznos od 90,48 EUR počev od 5.3.2012. godine do isplate;
na iznos od 89,66 EUR počev od 1.6.2012. godine do isplate;
na iznos od 89,35 EUR počev od 12.6.2012. godine do isplate;
na iznos od 91,94 EUR počev od 12.6.2012. godine do isplate;
na iznos od 91,98 EUR počev od 16.8.2012. godine do isplate;
na iznos od 91,98 EUR počev od 19.9.2012. godine do isplate;
na iznos od 91,94 EUR počev od 22.10.2012. godine do isplate;
na iznos od 90,22 EUR počev od 16.11.2012. godine do isplate;
na iznos od 86,84 EUR počev od 14.12.2012. godine do isplate;
na iznos od 91,05 EUR počev od 5.2.2013. godine do isplate;
na iznos od 89,91 EUR počev od 5.2.2013. godine do isplate;
na iznos od 50,07 EUR počev od 5.2.2013. godine do isplate;
po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.403,86 EUR (dvije tisuće četiristo tri eura i osamdeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi da je kao primateljica leasinga s tuženikom sklopila ugovor o financijskom leasingu dana 09. siječnja 2008. pod brojem 29407 kojim joj je odobren financijski leasing u kunskoj protuvrijednosti od 23.263,02 CHF. Navodi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti te je banka odredbu u njoj unijela u opće odredbe isključivo kako bi pogodovala sebi obzirom da se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Prema članku 19. stavak 1.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Nadalje navodi da je predmetnim ugovorom ugovoreno da davatelj leasinga odobrava i stavlja primatelju leasinga na raspolaganje leasing u iznosu od 23.263,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Volksbank d.d. važećem na dan isplate. Tvrdi da ju je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na njenu štetu. Navodi da nije bila upoznata o valutnom riziku o čemu da ju je tuženik morao informirati, a što je tuženik propustio učiniti i to: nije ju upozorio da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u eurima, zbog čega da je daleko rizičnije ugovarati takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu u eurima. Naime Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura ali ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF. Da je CHF valuta u koju "bježi" kapital u vrijeme gospodarske krize to znači da za vrijeme recesije CHF naglo jača jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF ne bi li tako zaštitili svoju imovinu. Da je Međunarodni monetarni fond višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na euro sve EU banke i to na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, rizik za ugovaratelje koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Navodi da je predmetni ugovor otplaćivala u mjesečnim obrocima, a tužbu podnosi iz razloga što smatra da su tim ugovorom povrijeđena njena prava kao potrošača na način što je tuženik koristio nepoštene i nedopuštene ugovorne odredbe i to ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak. Ističe da su povrede pojedinih ugovornih odredbi utvrđene presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-14101/2012 od 04. srpnja 2013., kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Obzirom da je predmetnim ugovorom glavnica kredita vezana za CHF a ona nije bila informirana o riziku koji za sobom povlači valutna klauzula u CHF predložila je da se u predmetnom ugovoru utvrdi ništetnom dio odredbe članka 20. točka 1. i 2. Nadalje s obzirom da sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Smatra da se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početni tečaj švicarskog franka (4,49) koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Volksbank d.d. obzirom da je jedino navedeni parametar bio joj poznat prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni obroci vežu za valutu švicarskog franka, smatra da je predmetni kredit preplatila za iznos od 2.907,78 eura te da joj na taj iznos pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da osporava i visinu i osnov tužbenog zahtjeva. Prvenstveno prigovara navodima vezanim uz mjesnu nadležnost te se istima u cijelosti protivi jer da su stranke ugovor o leasingu sklopile slobodno i ozbiljno, bez postojanja prisile, zablude ili drugih mana volje, te da su bile upoznate sa sadržajem istog. Stoga smatra da se u ovom slučaju radi o izberivoj mjesnoj nadležnosti i da je za suđenje nadležan onaj sud koji je za tuženika najpristupačniji. Stoga je predložio da se sud oglasi nenadležnim te predmet ustupi nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu a sukladno članku 20. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Nadalje navodi da je tužiteljica potpisom predmetnog ugovora pristala na sve odredbe te opće uvjete koji čine sastavni dio ugovora o leasingu, uključujući odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula u CHF. Ističe da su navodi tužiteljice o ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u cijelosti neosnovani. Nadalje ističe da je sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati primjenu odredbe prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Radi se o zaštitnoj klauzuli, valutnoj klauzuli čija je svrha zaštita vrijednosti činidbi ugovornih strana od promjena koje mogu nastati od trenutka sklapanja do trenutka ispunjenja ugovora. Funkcija zaštitnih klauzula je da u skladu s člankom 7. Zakona o obveznim odnosima održe jednakima vrijednost uzajamnih činidbi i to u mjeri u kojoj je to moguće unatoč mogućim promjenama koje bi da zaštitna klauzula nije ugovorena dovele do realne promjene vrijednosti određene činidbe, a time i do štete za jednu od ugovornih strana. Naglašava da nije mogao ni na koji način izvjesno i sigurno predvidjeti promjene tečaja valute CHF niti na njih utjecati te da je stoga u potpunosti bespredmetno navoditi kako je tečaj mijenjan na štetu tužitelja. Ističe kako tužiteljica ne može opravdanost ugovaranja valutne klauzule promatrati iz sadašnjeg položaja, kada je ugovor konzumiran jer takvo postupanje bi ozbiljno ugrozilo pravnu sigurnost i temeljnu funkciju ugovaranja zaštitnih klauzula. Stoga smatra da odredbe o valutnoj klauzuli nisu posljedica jednostranog nametanja već su to ugovorne odredbe koje su ugovorne strane slobodnim izrazom svoje volje ugovorile i kojih su se tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa pridržavale i ispunjavale, u skladu s Općim uvjetima čine sastavni dio ugovora o leasingu, koji sukladno načelu pacta sunt servanda predstavlja zakon za stranke te su one dužne ispunjavati obveze na način koji je određen tim ugovorom. Smatra da se ovdje ne radi o povećanju novčane obveze na strani tužiteljice već o visini novčane obveze koja je bila unaprijed dogovorena i čiji je konačni iznos rezultat nastupa određenih okolnosti na čiji su nastup obje stranke pristale prilikom sklapanja ugovora o leasingu. S tim u vezi ističe kako tužiteljica prilikom zaključenja ugovora nije ni na jedan način ukazala na svoje nerazumijevanje osporenih odredbi Općih uvjeta niti je od tuženika zatražila obrazloženje ili je o njima izrazila namjeru pojedinačnog pregovaranja. Nadalje navodi da se u cijelosti protivi i visini tužbenog zahtjeva kao paušalno i nejasno određenoj jer da se iz sadržaja tužbe ne može utvrditi na koji je način tužiteljica izračunala utužene iznose, odnosno koju je metodologiju i način izračuna primijenila, pa se stoga utuženi iznos, na način specificiran tužbenim zahtjevom ne može smatrati relevantnim za predmetni spor. Nadalje ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Revt-2245/17 od 20. ožujka 2018. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Iz navedenog je razvidno kako je zastara prekinuta u pogledu eventualnih restitucijskih zahtjeva prema skupini tuženika u tom konkretnom kolektivnom sporu. U ovom rubriciranom predmetu posljednja mjesečna uplata izvršena je 2013. pa je stoga tražbina tužiteljice sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima zastarjela 2018. Nadalje navodi da kada bi sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljica ne bi imala pravnu osnovu potraživati zateznu kamatu na utuženi iznos od dana svake pojedine uplate izvršene na ime obroka leasing rate. Naime, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da bi eventualna tuženikova nepoštenost mogla biti utvrđena tek presudom kojom bi se utvrdila ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF razvidno je kako bi u tom slučaju tužiteljica imala pravnu osnovu potraživati zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe dok bi za ranije razdoblje sud morao odbiti njihovo sporedno potraživanje kao neosnovano. S obzirom na navedeno je predložio je da sud donese presudu kojom bi u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
3.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o financijskom leasingu (8-10), otplatni plan (11-12), knjigovodstvenu karticu (13-22), proveo je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb (69-75), izvršio uvid u njihovo očitovanje od 27. veljače 2025. (94), te je saslušao tužiteljicu (97- 98).
4.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.
5. Odredba članka 19. stavak 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da u sporovima koji nastaju u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. S obzirom na navedenu zakonsku odredbu neosnovan je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti. S tim u vezi valja napomenuti da tužiteljica ima prebivalište u [adresa] te je tužiteljica pred sudom u Puli podnijela predmetnu tužbu, ali je rješenjem Županijskog suda u Puli- Pola, Ured predsjednika, predmet ustupio ovome sudu.
6.Uvidom u Ugovor o financijskom leasingu broj: 29407 od 09. siječnja 2008. (8-9) utvrđeno je da su tužiteljica kao korisnica (primateljica) leasinga i VB Leasing d.o.o. kao davateljem leasinga zaključili taj ugovor kojim joj je odobren financijski leasing u kunskoj protuvrijednosti od 23.263,02 CHF na rok od 60 mjeseci i s godišnjom kamatnom stopom od 8,20%. Predmet leasinga je bio osobni automobil Peugeot 207 Sport 1.4.
Nije sporno da je tuženik pravni slijednik VB Leasing d.o.o. , a prije VANTAGE Leasing d.o.o.
Nije ni sporno da je za vrijeme otplate predmetnog Ugovora o leasingu došlo do promjene tečaja na način da je isti rastao.
7. Tužiteljica spominje presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u kojima je pravomoćno utvrđeno da su banke u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, te se stoga radi o ništetnim ugovornim odredbama. Navodi da se na tuženika te presude direktno ne odnose, ali da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u navedenim presudama te da je postupanje prednika tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka.
8. S obzirom na to bilo je potrebno u ovom postupku utvrditi da li su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne. U predmetnom Ugovoru o financijskom leasingu od 09. siječnja 2008., točnije u čl. 20.1. Općih uvjeta VBL-a za zaključenje ugovora o operativnom leasingu koji su sastavni dio Ugovora o financijskom leasingu navedeno je : "Novčane obveze, koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF (švicarskim francima) ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Volksbank d.d. Zagreb." te u odredbi čl.20.2 koja glasi: "Možebitne tečajne razlike mogu se među strankama obračunati kako za vrijeme trajanja ugovora tako i najkasnije nakon isteka odnosno prestanka Ugovora obračunskim dopisom."
Tužiteljica je u svom iskazu (97-98) izjavila da je namjeravala kupiti auto te je otišla u auto kuću Kuželka u Rijeci koja joj je ponudila auto Peugeotu 207 novi, te da zaključi ugovor o financijskom leasingu. Naglasili su joj da što se tiče CHF da je to trenutno najstabilnija valuta, a što se tiče rizika njega nisu spominjali. Na početku da je rata iznosila 1.700,00 kuna mjesečno, ali je počela rasti i narasla do 2.500,00 kuna što da joj je bilo otežano vraćati te je kasnila i primala opomene. Da je predmetni ugovor pročitala koji da joj je donekle bio jasan, ništa joj nije bilo sumnjivo, a osim toga da su joj djelatnici te auto kuće djelovali uvjerljivo.
Tuženik tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora odraz slobodne volje ugovornih strana čiji je konačni ishod rezultat nastupa određenih okolnosti, na čiji nastup su stranke pristale. Te da tužiteljica prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije ukazala na svoje nerazumijevanje tih odredbi.
Na sporni pravni odnos primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) i koji u članku 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 83. propisuje da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Članak 87. propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
Tuženik kao financijska institucija ima znanja koje prosječni potrošač nema, te joj je dužnost da potrošačima prije sklapanja pravnog posla da sve potrebne informacije, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koji mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Tužiteljica je u svoj iskazu izjavila da je pročitala predmetni ugovor koji joj je donekle bio jasan, da joj ništa nije bilo sumnjivo, s time da su joj djelatnici leasing kuće naglasili da je CHF trenutno najstabilnija valuta, a što se tiče rizika da njega nisu spominjali. S tim u vezi valja reći da za odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu CHF nije dovoljno da su jasne i uočljive već je potrebno da budu razumljive što se tiče ekonomskih posljedica koje za tužiteljicu mogu proizaći po takvom ugovoru. Bilo je potrebno informirati tužiteljicu o svim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora. Hrvatska narodna banka je monetarnom politikom štitila tečaj kune u odnosu na euro. Tijekom otplatnog perioda predmetnog ugovora došlo je do porasta tečaja CHF u odnosu na euro što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na CHF iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Leasing kuća kao trgovac, kao financijska institucija raspolaže informacijama o mogućim rizicima za razliku od potrošača koji vjeruju takvoj instituciji kad im leasinge s valutnom klauzulom CHF prikazuje kao povoljnije. Iz iskaza tužiteljice sud je zaključio da ona nije bila upozorena da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u eurima i da je daleko rizičnije ugovarati takvu valutnu klauzulu. Za razliku od tužiteljice financijske institucije su bile upozoravane od strane Međunarodnog monetarnog fonda o mogućnosti rasta CHF u odnosu na euro, upozoravane su na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih leasinga, te rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Obzirom da tužiteljica nije bila upozorena na specifične rizike valute CHF, a leasing kuća joj je predmetni leasing prezentirala kao najpovoljniji iako je znala za specifične rizike valute CHF. Stoga valutna klauzula kojom se glavnica leasinga veže uz valutu CHF nije valjano ugovorena, takva odredba je nepoštena i time ništetna. Iz tog razloga valjalo je presuditi kao u točci I izreke presude.
Radi utvrđenja eventualne preplate koja obuhvaća razliku po osnovi promjene tečaja CHF i to razliku između anuiteta po predmetnom ugovoru s tečajem CHF važećim na dan isplate kredita u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno plaćeni. Jedini poznati parametar za izračun takve razlike je tečaj CHF na dan isplate kredita kojeg sud prihvaća kao mjerodavan za izračun eventualne razlike.
Radi tog utvrđenja sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, koji je u svom nalazu (69-75) izvršio obračun, izračun pretplate po predmetnom ugovoru zbog promjene tečaja švicarskog franka, te je utvrdio da preplata iznosi ukupno 2.850,24 eura.
Tužiteljica je prihvatila takav nalaz i mišljenje navedenog vještaka te je u skladu s njim uskladila svoj tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci.
Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun iz vještačkog nalaza već samo prigovor pravne prirode.
Sud je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti kao cjelovit, jasan, objektivan i argumentiran.
9.Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, tuženik je sukladno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) odnosno u skladu sa čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., u nastavku ZOO/05) dužan vratiti tužiteljici iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužiteljica bila obavezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja.
Tuženik je sukladno čl. 323. st. 1. ZOO/05 dužan tužiteljici isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/05 s obzirom da je tijekom ovog postupka utvrđeno da je on nepošteni stjecatelj (1115. ZOO/05).
10.Tuženik je istaknuo prigovor zastare.
Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Kako je u ovom postupku utvrđena ništetnost osporavane ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF prigovor zastare je u potpunosti neosnovan.
11.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom na vrijednost predmeta spora i s obzirom da tužiteljicu zastupa punomoćnik koji je odvjetnik, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe, trošak zastupanja na ročištima 20. lipnja 2024. i 16. travnja 2025., trošak sastava podneska od 24. veljače 2025. u iznosima od po 200,00 eura, trošak PDV-a od 25% na te iznose tj. od po 50,00 eura, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 21. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eura, trošak PDV-a od 25% na taj iznos tj. 25,00 eura, trošak vještačenja 300,00 eura, trošak sastava opomene pred tužbu u iznosu od 100,00 eura, trošak PDV-a od 25% na taj iznos tj. 25,00 eura, trošak prijevoza njenog odvjetnika iz Pule do Poreča i nazad i to na dva ročišta u ukupnom iznosu od 202,80 eura (120 km x 3 x 0,50 eura + cestarina 22,80 eura), trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosima od po 75,53 eura, ukupno 2.403,86 eura.
Sud tužiteljici nije priznao trošak sastava podnesaka od 20. svibnja 2024. i 07. lipnja 2024. s obzirom da je navode iz tih podnesaka mogla usmeno iznijeti na ročištu kao ni trošak izbivanja iz pisarnice za svaki započeti sat s obzirom da joj je priznat trošak zastupanja na ročištima kao i trošak prijevoza.
12.Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.
U Poreču-Parenzo 21. svibnja 2025.
S u d a c:
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
U Poreču-Parenzo, 21. svibnja 2025.
S u d a c :
