Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-27/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB:77561654785 po sucu Ivi Graovac kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja LV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hani Lukić Hob odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 7. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Hane Lukić Hob odvjetnice iz Vinkovaca i punomoćnika tuženika u zamjeni Hrvojke Čolaković odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu br. 029-50-10664435 od 25.03.2002. god. zaključenog između tužitelja i tuženika pod nazivom NAKNADA i koja glasi: „ 2,00 % (dva posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita „.

II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 9. Ugovora o kreditu br. 029-50-10664435 od 25.03.2002. god. zaključenog između tužitelja i tuženika pod nazivom: OSTALI UVJETI, u dijelu koji glasi:“ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 , da tužitelju LV iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 385,79 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 269,00 € počev od 04.04.2002. do isplate, a na iznos od 116,79 € počev od 27.12.2006. do isplate, sve po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. 07. 2008. god., od 01. 08. 2008.god. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 01. 08. 2015.god. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 569,91 eura, sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je o punomoćniku podnio tužbu ovom sudu, a u tužbi navodi da je dana 25. ožujka 2002. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 029-50-10664435 na iznos od 13.669,44 eura, s rokom otplate na 72 mjeseca.

2. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače / dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3. Tužitelj dalje navodi kako je tuženik u Ugovor o kreditu od 25. ožujka 2002. ugradio odredbu (točka 3.) kojom je određena naknada u iznosu od 2,00 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu, tj. u određenom postotku od iznosa kredita. Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelji mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna.

4. Isto tako, u točki 9. Ugovora, tuženik je ugradio odredbu: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“. Tužitelj smatra da je i ova ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takva ništetna i bez pravnog učinka.

5. Tužitelj također navodi kako tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu (t. 3.) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita od 25.03.2002. god. od tužitelja naplatio naknadu od 2,00 % od iznosa kredita 13.669,44 eura, što je iznosilo 2.026,80 kn, odnosno izraženo u sada važećoj valuti eura iznos od 269,00 eura. Također je tuženik tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplatio novčanu naknadu u iznosu od 879,91 kn, sada izraženo u važećoj valuti eura iznos od 116,79 eura i to dana 27. prosinca 2006. kada je tužitelj prijevremeno otplatio kredit.

6. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora / ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

7. Slijedom navedenog, tužitelj po podnesenoj tužbi, temeljem odredbe čl. 1111 st. 1, u vezi odredbe čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i to sa zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate, uz naknadu prouzročenog troška parničnog postupka.

8. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, tako da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 2,00 % na iznos kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, odredbe o naknadi za obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

9. Također, tuženik prigovara i visini utuženog potraživanja. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, te stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenjem financijskog vještačenja. Naknadno, na ročištu održanom 25. ožujka 2025. tuženik je učinio nespornom visinu tužbenoga zahtjeva. Tuženik također ističe prigovor zastare potraživanja, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu naknade parničnog troška tuženiku.

10. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u priloženi ugovor o kreditu broj: 029-50-10664435 od 25. ožujka 2002. sklopljen između tužitelja i tuženika, uvid u potvrdu Raiffeisenbank d.d. od 7. siječnja 2025. u svezi visine naplaćene naknade za obradu kredita, kao i datuma naplate, te naplaćene naknade za konačnu otplatu kredita. Također je proveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke, a na okolnosti u svezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbu točke 3. Ugovora o kreditu 029-50-10664435 od 25. ožujka 2002., te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva kredita, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo. Također je predmet spora i utvrđenje ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 9. Ugovora o kreditu br. 029-50-10664435 od 25.03.2002. god. zaključenog između tužitelja i tuženika pod nazivom: OSTALI UVJETI, u dijelu koji glasi:“ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“.

13. Između stranaka nisu sporne aktivna legitimacija tužitelja, kao i pasivna legitimacija tuženika, nije sporna niti visina potraživanja.

14. Sporan je osnov potraživanja tužitelja, kao i istaknuti prigovor tuženika u pogledu zastare potraživanja.

15. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 029-50-10664435 od 25. ožujka 2002. utvrđeno je da su tužitelj i tuženik dana 25. ožujka 2002. sklopili spomenuti ugovor, a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 13.669,44 eura. Odredbom točke 3. Ugovora ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita jednokratno u visini 2,00% od iznosa kredita, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

16. Iz pregleda priložene dokumentacije o predmetnom kreditu, a prvenstveno potvrde izdane od strane tužene banke na zahtjev tužitelja dana 7. siječnja 2025., utvrđeno je da je dana 25. ožujka 2002. predmetna naknada za obradu kredita naplaćena od tužitelja u iznosu od 2.026,80 kuna/ 269,00 eura, što je iznosilo 2,00% od iznosa kredita, a ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Također je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 879,91 kuna, sada iznos od 116,79 eura, i to dana 27. prosinca 2006.

17. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja u svojstvu stranke. Tužitelj je iskazao da je odlučio uzeti kredit kod tužene banke, a tuženik mu nije dao pravo izbora kredita. Ugovor je bio sastavljen i u njemu je bila određena naknada, te on o toj naknadi nije mogao pregovarati, niti je mogao utjecati na nekakve promjene odredbi ugovora. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, a na njegov upit za što je uopće potrebna ta ulazna naknada, od strane djelatnika banke rečeno mu je da to tako u ugovoru i da ne postoji mogućnost naknadnog mijenjanja te odredbe ugovora. Prema sjećanju tužitelja ta naknada je iznosila 2,00% od iznosa kredita, a taj iznos naknade mu je naplaćen odmah iz sume odobrenog kreditnog iznosa. Tužitelj je također izjavio da se radilo o kreditu "uzmi ili ostavi". Naime, nakon što je iz autosalona otišao u banku, tamo je već čekao pripremljen i napisan ugovor o kreditu. Isto tako, prilikom prijevremene otplate kredita tužitelju je jednostranom odlukom banke naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, bez da je tužitelju dana mogućnost da se izjasni u svezi predmetne naplate.

18. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj od strane djelatnika banke nije bio na valjan i transparentan način informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 2,00% iznosa kredita. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao niti pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati, te da se radilo o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru. Također, tužitelju nije bila dana mogućnost da uopće pregovara o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

19. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

20. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita.

22. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu. Ova činjenica govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi, koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, obzirom da je očigledno da su ti troškovi bili različiti, ovisno o iznosu kredita koji je realiziran.

24. Slijedom navedenoga, zaključak je ovog suda da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i nije moglo pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

25. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju točke 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba točke 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe točke 9. Ugovora o kreditu, u kojoj odredbi je navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremeno otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

26. U predmetnom slučaju tužena banka nije dokazala koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita. Stoga, po ocjeni ovoga suda pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo, nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata, što predstavlja izmaklu dobit banke.

27. Slijedom navedenoga sud je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba točke 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita od 2,00% na iznos kredita. Također je utvrđena ništetnom i odredba točke 9. Ugovora o kreditu u svezi naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita.

28. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu točke 3. Ugovora u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti, kao što se ne može primijeniti niti odredba točke 9. Ugovora o kreditu, te tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu utuženih naknada iz nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnim i bez pravnoga učinka.

29. Na okolnosti visine potraživanja tužitelja, ovaj sud nije smatrao potrebnim, niti svrsishodnim provoditi knjigovodstveno-financijsko vještačenje, obzirom da je između stranaka nesporno da je tuženik izdao tužitelju dana 7. siječnja 2025. potvrdu iz koje je vidljivo da je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2,00% odobrenog kredita, a što preračunato iznosi 2.026,80 kn, što iskazano u valuti eura iznosi 269,00 eura. Iz navedene potvrde evidentno je da je visina naplaćenih naknada identična visini utuženog potraživanja tužitelja, tj. takozvana ulazna naknada koja je naplaćena 4. travnja 2002. iz odobrene sume kredita prilikom plasiranja kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 879,91 kuna, sada 116,79 eura, sukladno tada važećoj tarifi naknada banke.

30. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, tako da ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela točke 3. Ugovora o kreditu, kao i točke 9. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

31. Slijedom svega naprijed navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 269,00 eura, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 116,79 eura. Na ovaj iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja, tj. naplate naknade, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja u skladu s postavljenim zahtjevom tužitelja. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) i to za sastav zahtjeva banci za dostavu dokumentacije 50 bodova (Tbr. 28. OT), sastav tužbe = 50 bodova (Tbr. 7. toč 1. OT), sastav podneska od 13. ožujka 2025. = 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), zastupanje na dva ročišta kod suda = svako ročište po 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), zastupanje na ročištu za objavu presude = 25 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), što ukupno nosi 275 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 550,00 eura (punomoćnik odvjetnik nije u sustavu PDV-a). Tužitelju je također priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, tako da je tužitelju sveukupno priznat i dosuđen parnični trošak u iznosu od 569,91 eura.

33. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

U Vinkovcima 21. svibnja 2025.

Sudac

Iva Graovac

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetničko društvo Mađarić&Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4 – punomoćnik tuženika