REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
10010 Zagreb, Turinina 3
Poslovni broj: P-564/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branko Škarica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Škarica i partneri u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. travnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 21. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 029-50-2972740 od dana 28. srpnja 2005. godine, a koja glasi:
„Iznos kredita, kunska protuvrijednost CHF 26.070,33 (dvadesetšesttisućasedamdeset švicarskih franaka i tridesettri centa) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“
i to u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj 029-50-2972740 od dana 28. srpnja 2005. godine, a koja glasi:
„Redovna kamata: 5,25% (pet zarez dvadesetpet posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15,00% (petnaest posto), godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora.“
i to u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 029-50-2972740 od dana 28. srpnja 2005. godine, a koja glasi:
„Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu“,
i to u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak.
IV. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj od dana 029-50-2972740 28. srpnja 2005. godine, a koja glasi:
„Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15,00% (petnaest posto), godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje
Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora.“,
i to u dijelu u kojem je istom određeno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, na ime preplaćene glavnice, iznos od 1.697,56 EUR (slovima: tisućušestodevedesetsedameuraipedesetšestcenti), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. godine obračunava po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a koja teče:
- na iznos od 9,45 EUR (slovima: deveteuraičetrdesetpetcenti) od 25. svibnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 20,80 EUR (slovima: dvadeseteruaiosamdesetcenti) od 25. lipnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 37,15 EUR (slovima: tridesetsedameuraipetnaestcenti) od 27. srpnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 33,78 EUR (slovima: tridesettrieuraisedamdesetosamcenti) od 29. kolovoza 2010. godine do isplate
- na iznos od 44,06 EUR (slovima: četrdesetčetrieuraišestcenti) od 25. rujna 2010. godine do isplate
- na iznos od 40,51 EUR (slovima: četrdeseteuraipedesetjedancent) od 24. listopada 2010. godine do isplate
- na iznos od 34,80 EUR (slovima: tridesetčetrieuraiosamdesetcenti) od 17. studenog 2010. godine do isplate
- na iznos od 46,85 EUR (slovima: četrdesetšesteuraiosamdesetpetcenti) od 21. prosinca 2010. godine do isplate
- na iznos od 62,19 EUR (slovima: šezdesetdvaeuraidevetnaestcenti) od 11. siječnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 51,33 EUR (slovima: pedesetjedaneuroitridesettricenta) od 13. siječnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 55,14 EUR (slovima: pedesetpeteuraičetrnaestcenti) od 13. veljače 2011. godine do isplate
- na iznos od 50,30 EUR (slovima: pedeseteuraitridesetcenti) od 17. ožujka 2011. godine do isplate
- na iznos od 51,17 EUR (slovima: pedesetjedaneuroisedamnaestcenti) od 21. travnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 71,73 EUR (slovima: sedamdesetjedaneuroisedamdesettricenta) od 13. svibnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 73,73 EUR (slovima: sedamdesettrieuraisedamdesettricenta) od
07. lipnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 90,91 EUR (slovima: devedeseteuraidevedesetjedancent) od 13. srpnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 82,09 EUR (slovima: osamdesetdvaeuraidevetcetni) od 10. kolovoza 2011. godine do isplate
- na iznos od 72,43 EUR (slovima: sedamdesetdvaeuraičetrdesettricenta) od
17. rujna 2011. godine do isplate
- na iznos od 71,39 EUR (slovima: sedamdesetjedaneuroitridesetdevetcenti) od
15. listopada 2011. godine do isplate
- na iznos od 70,65 EUR (slovima: sedamdeseteuraišezdesetpetcenti) od 15. studenog 2011. godine do isplate
- na iznos od 75,25 EUR (slovima: sedamdesetpeteuraidvadesetpetcenti) od
21. prosinca 2011. godine do isplate
- na iznos od 79,27 EUR (slovima: sedamdesetdeveteuraidvadesetsedamcenti) od 12. siječnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 79,81 EUR (slovima: sedamdesetdeveteuraiosamdesetjedancent) od 11. veljače 2012. godine do isplate
- na iznos od 77,03 EUR (slovima: sedamdesetsedameuraitricenta) od 15. ožujka 2012. godine do isplate
- na iznos od 78,91 EUR (slovima: sedamdesetosameuraidevedesetjedancent) od 11. travnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 80,19 EUR (slovima: osamdeseteuraidevetnaestcenti) od 11. svibnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 78,03 EUR (slovima: sedamdesetosameuraitricenta) od 20. lipnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 78,60 EUR (slovima: sedamdesetosameuraišezdesetcenti) od 25. kolovoza 2012. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.
VII. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu 1.000,00 EUR (slovima: tisućueura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku od 15 dana.
VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR (slovima: stodvadesetpeteura) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 20. svibnja 2025. do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 28. srpnja 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 029-50- 2972740, a prema kojem je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 26.070,33 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB) na dan isplate kredita. Predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu tužitelj se obvezao gore navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Tužitelj se obvezao tuženiku platiti u anuitetima gore navedeni iznos kredita i redovnu kamatu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu pritom je predviđeno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po Ugovoru o namjenskom kreditu promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika te da na dan sklapanja Ugovora ista iznosi 5,25% godišnje. Prema tome, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži ugovorne odredbe prema kojima je glavnica kredita vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak, kao i ugovornu odredbu prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., djelomično potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a potom djelomično potvrđenom i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da je ovdje tuženik, kao tuženik u predmetu koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio pod posl. brojem P-1401/2012, u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ovdje tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. do 06.08.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunatih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007., i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prema starom Zakonu o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje u tekstu: ZZP 14), u čl. 118. odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Prema čl. 27. Zakona o predstavničkim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (NN 59/23), Stranke u postupku u kojem je donesena pravomoćna presuda povodom predstavničke tužbe, u smislu postojanja povrede propisa iz Priloga I. istog Zakona, tu presudu mogu upotrijebiti kao dokaz u svim drugim tužbama za naknadu štete protiv istog trgovca za istu praksu. Isto se primjenjuje i na zainteresirane osobe. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj, kao potrošač, sa tuženikom, kao kreditorom, dana 28. srpnja 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu koji sadrži ugovorne odredbe prema kojima je glavnica kredita vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak, kao i ugovornu odredbu prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a koje ugovorne odredbe iz razloga navedenih pod točkom III/ ove tužbe, kao i iz niže navedenih razloga, tužitelj smatra nepoštenima, te stoga ovom tužbom, među ostalim, zahtijeva utvrđenje istih ništetnima, to naslovni Sud, kao stvarno nadležan sud temeljem čl. 34. st. 2. Zakona o parničnom postupku (4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP) te mjesno nadležan temeljem čl. 21. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, a u vezi s čl. 70. ZPP-a, u predmetnom postupku obvezuje gore navedena sudska odluka P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, djelomično potvrđena gore navedenim sudskim odlukama Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Kao što je gore navedeno, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži ugovorne odredbe prema kojima je glavnica kredita vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak. Tako čl. 1. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu glasi: „Iznos kredita, kunska protuvrijednost CHF 26.070,33 (dvadesetšesttisućasedamdeset švicarskih franaka i tridesettri centa) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“ Čl. 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu predviđa: „Redovna kamata: 5,25% (pet zarez dvadesetpet posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15,00% (petnaest posto), godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora.“ Konačno, čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu navodi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu“. Tužitelj pritom ističe da je tuženik predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključio koristeći u istom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima, važećih u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu. Naime, tužitelj ističe kako je tuženik, kao trgovac, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, propustio informirati tužitelja, kao potrošača, o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o riziku vezanom uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u onako kako to čini u odnosu prema EUR-u, te o tome da je rast tečaja švicarskog franka vrlo vjerojatan, gotovo potpuno izvjestan, u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od dana sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu pa nadalje tečaj CHF-a u odnosu na HRK kontinuirano se je mijenjao, a slijedom čega je, temeljem gore navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, tužitelj tuženiku plaćao povećane iznose. O ugovornim odredbama prema kojima je glavnica kredita vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u svojoj gore navedenoj presudi Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kojom je i u odnosu na ovdje tuženika djelomično potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., navodi: „Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.“. Dalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u gore citiranoj presudi navodi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Naime, gore navedeni Sud ističe da banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Konačno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u gore citiranoj presudi ističe: „Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (…) Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe. Sporne ugovorne odredbe i dalje se koriste, sve dok traje otplata pojedinog kredita. Što je rok otplate kredita duži, neravnoteža je veća.“ Gore citirana presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđena je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Slijedom navedenog, a osobito uzimajući u obzir da naslovni sud, iz razloga navedenih pod točkom IV/ ove tužbe, u predmetnom postupku obvezuje gore navedena sudska odluka P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, djelomično potvrđena i u odnosu na ovdje tuženika gore citiranom sudskom odlukom Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tužitelj predlaže utvrditi ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, a kojima je glavnica kredita vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak. U skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, posljedica je ništetnosti ugovorne odredbe da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve ugovorne odredbe. Kao što je gore navedeno, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži i ugovornu odredbu prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Tako čl. 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu glasi: „Redovna kamata: 5.25% (pet zarez dvadesetpet posto), godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15,00% (petnaest posto), godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora.“. Tužitelj pritom ističe da je tuženik predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključio koristeći u istom nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i predmetnim Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja, pa je time tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima, važećih u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu. Tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu redovna kamatna stopa je više puta promijenjena jednostranom odlukom tuženika, a slijedom čega je, temeljem gore navedene nepoštene ugovorne odredbe, tužitelj tuženiku plaćao povećane iznose. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u svojoj gore navedenoj presudi Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a kojom je i u odnosu na ovdje tuženika djelomično potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., navodi: „O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženici niti ne tvrde da su potrošači mogli na nju utjecati.“ Dalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u gore citiranoj presudi ističe: „Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, uz napomenu da tužitelj niti ne tvrdi suprotno, ali nije razumljiva. Ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, smatra da ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i bili razumljivi. Naime, u ugovorima čak nije navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, nego samo za odluku banke, što možda podrazumijeva i pod uvjetima iz općih uvjeta, ali nije tako navedeno.“ Pored gore navedenog, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u gore citiranoj presudi ističe: „Stoga, po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženici su potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a 91 odnosno članka 247. ZOO-a 05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena.“ Tužitelj pritom smatra da je radi utvrđenja iznosa kojeg je tužitelj preplatio tuženiku, temeljem gore navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, potrebno primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i početni srednji tečaj švicarskog franka, budući da su jedino ti parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskog kreditu. Budući da gore navedene nepoštene ugovorne odredbe tužitelj smatra ništetnima, to tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 1.697,56 EUR. Budući da se radi o složenom kamatnom računu, a o čemu tužitelj nema niti može imati stručnih znanja isti zadržava pravo da po provedbi financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu njegove konačne visine, svakog pojedinog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva te je istaknuo da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa ne mogu primijeniti u ovom postupku jer je tužitelj zaključio ugovor radi kupnje vozila a ne radi rješavanja stambenog pitanja, da su sporne odredne jasne lako razumljive i uočljive, da se o istima pregovaralo te da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelja valjano informirao, osporava status potrošača, da je formirao kamatnu stopu na temelju tržišnih parametara, ističe prigovor zastare, da tužitelj nije zaključio ugovor s fiksnom kamatnom stopom pa da ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom provedbe dokaza sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 11-15 spisa), otplatni plan (list 17-21 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 22-27 spisa), uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (list 44-46 spisa), promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (list 47-49 spisa) te je saslušan tužitelj (list 80-81 spisa). Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽO jer je tuženik odustao od izvođenja tog dokaznog prijedloga (list 64 spisa), a nije proveo dokaz financijskim vještačenjem predložen po tužitelju i tuženiku jer su stranke na ročištu 19. prosinca 2024. učinile nespornim visinu tužbenog zahtjeva (list 75 spisa).
4. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 26.070,33 CHF po srednjem tečaju tuženika a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,25% godišnje koja je tijekom otplate promjenjiva u skladu Odluke o kamatama tuženika, s rokom otplate od 7 godina. Sporno jesu li ništetne odredbe čl. 1, 2. i čl. 7.1 Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete te valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Među strankama su sporne sljedeće činjenice je li bilo pojedinačnog pregovaranja i jesu li tužitelju objašnjene i rastumačene pravne odredbe. Među strankama su sporna sljedeća pravna pitanja je li predmetni ugovor djelomično ništetan i pripada li tužitelju pravo na utuženi iznos.
5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/2023; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
6. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. Ukazuje se da u izreci navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. nije navedeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača samo za određenu vrstu kredita npr. stambene kredite već su utvrđenja kako je naprijed izneseno. Ukazuje se da samo izreka presude stječe svojstvo pravomoćnosti, dakle samo izreka presude proizvodi pravne učinke za stranke, a navodi iz obrazloženja presude ne stječu svojstvo pravomoćnosti.
7. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da Ugovor o namjenskom kreditu broj 029-50-2972740 sklopljen dana 28. srpnja 2005. stoga se na njega mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. te utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.
8. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/2005,– dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti čl. 1, 2. i čl. 7.1 Ugovora o namjenskom kreditu broj 029-50-2972740 od 28. srpnja 2005. raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 328. ZOO.
9. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
10. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu sadržajno osporio tužitelju status potrošača.
11. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:
''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?
U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''
12. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom ugovora o kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu, a da je u čl. 6. ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja vozila i to novog automobila iz putničkog programa.
13. Nadalje, u čl. 8.4. ugovora detaljno je opisano predmetno vozilo.
14. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu 7. travnja 2025. proizlazi da, nakon što mu se predočava ugovor o kreditu na listovima 11-15 spisa, potvrđuje da je potpisao taj ugovor o kreditu. To je bio namjenski kredit za kupovinu automobila. Naime, želio je kupiti automobil Citroen i onda je došao u auto salon u Zagrepčanku, rekao da želi kupiti automobil na kredit, a oni su ga uputili kod tuženika jer da oni posluju s tuženikom. Došao je u banku i nije bilo nikakvih problema. Nitko mu nije objašnjavao ni valutnu klauzulu ni promjenjivu kamatnu stopu, nego su mu rekli da je ugovor o kreditu u CHF najpovoljniji i najsigurniji i on je to prihvatio. Nisu mu dali niti bilo kakve brošure niti bilo kakve letke niti je bilo nekakvih plakata gdje bi se bilo što objasnilo. Nije ni sa kim pregovarao oko uvjeta kredita niti mu je u banci itko išta objašnjavao, a kad je došao kod javnog bilježnika, javni bilježnik mu je pročitao ugovor i on ga je potpisao, a nakon dvije godine su rate počele bitno rasti. Radilo se o automobilu Citroen Xara karavan 2.0, bio je povoljan i bio je zadnji u salonu. Taj automobil je koristio isključivo za osobne svrhe, odnosno isključivo za prijevoz njega i njegove obitelji jer je do tada imao stari automobil koji više nije bio siguran za vožnju. Nikad nije taj automobil koristio za taksiranje niti za bilo kakve gospodarske potrebe niti je njime prevozio bilo kakvu robu niti ga je davao u najam ili zakup trećim osobama niti je to radio itko iz njegove obitelji, a navedeni automobil je i dan danas kod njega i on je prvi i jedini vlasnik tog automobila. Ugovor o kreditu je pročitao prije odlaska javnom bilježniku.
15. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je auto kupio za potrebe sebe i svoje obitelji, da s predmetnim automobilom nije obavljao gospodarsku djelatnost, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.
16. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.
17. Činjenicu da je pročitao ugovor o kreditu sud smatra neodlučnim jer kako iz iskaza sadržajno proizlazi da mu u vrijeme potpisivanja ugovora djelatnici tuženika nisu pročitali ugovor niti su mu isti rastumačili i upozorili ga na sadržaj ugovornih odredbi.
18. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim. Osobito se ukazuje da niti jedan propis ne određuje da je potrošač samo ona osoba koja kupuje nekretninu za stanovanje, te se ponovo ukazuje na odredbu da čl. 3. toč. 1. ZZP kako je naprijed izneseno.
19. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.
20. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
21. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 17. veljače 2005. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da se ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
22. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 1, 2. i čl. 7.1 Ugovora o kreditu).
23. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 2.1 Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Stoga tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.
24. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.
25. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ujedno je tuženik ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.
26. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
27. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
28. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.
29. Valja reći da stranka ne mora dokazati svoje navode sa stupnje potpune izvjesnosti već sa stupnjem dovoljne životne uvjerljivosti, što tuženik nije dokazao tijekom parnice.
30. Ukazuje se da su stranke na ročištu 19. prosinca 2024. učinile nespornim visinu tužbenog zahtjeva (list 75 spisa).
31. Temeljem, iznesenog, a budući da je visina tražbine nije bila sporna, utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetne ugovorne odredbe u svezi kamate i da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.697,56 eura.
32. Na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. V. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, a na temelju odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZOO), imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.
33. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. .
34. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.
35. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.
36. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.
37. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.
38. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
39. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.
40. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:
„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“
41. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:
1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.
2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj
ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“
42. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„
43. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).
44. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
45. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
46. Zaključak iz točke 55. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.
47. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.
48. Tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnovi ništetnih odredbi o valuti postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu elektronskim putem pošte preporučenom pošiljkom 7. lipnja 2023. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.
49. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.
50. Kao što je naprijed navedeno Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 27. listopada 2004. a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma. Ponovo se ukazuje da je visina tražbine među strankama nesporna kako je to naprijed navedeno. U odnosu na zahtjev za isplatu s osnova odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu valja reći da nije razvidno koji se od dio utuženog iznosa odnosi na preplatu na temelju ništetne ugovorne odredbe u svezi kamate i a koji dio zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, stoga na temelju dokaza u spisu nije bilo moguće utvrditi koji bi dio tražbine bile eventualno zastario.
51. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije zaključio ugovor s fiksnom kamatnom stopom pa da ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom valja reći da sud odlučuje u granica postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno čl. 2. st. 1. ZPP. Budući da je u čl. IV izreke presude sud utvrdio djelomično ništenost predmetne ugovorne odredbe i to u dijelu u kojem je kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, to je redovna ugovorno odredba koja se odnosi na redovnu kamatu stopu ostala na snazi. Čak i da tome nije tako, a jest, ukazuje se da je visina tražbine među strankama nesporna kako je to naprijed navedeno.
52. Temeljem iznesenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev kojim je utvrđena djelomična ništetnost i naložena isplata kako je to naprijed izneseno i odlučiti kao u izreci presude pod toč. I. – VI.
53. U odnosu na navod tuženika da je kamatu formirao na temelju tržišnih parametara valja reći da isto nije dokazao. Nastavno se ukazuje da je niti predmetni ugovor o kreditu ne sadrži formulu i parametre koji bi povezali kamatu s tržišnim parametrima, dakle ugovor ne sadrži odredbe koje bi pokrijepile taj navod tuženika. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo djelomično odbiti, a djelomično odbiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.
54. Ukazuje se da je tužitelj je u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.
55. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 7. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 13. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 19. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife i trošak pristupa na ročište 7. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 800,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (200,00 EUR) iznosi 1.000,00 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu i odlučeno kao u točki VII. izreke.
56. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki VII. Izreke.
57. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR jer isti nije bio potreban za vođenje parnice sukladno čl. 155. st. 1. ZPP. Naime, ukazuje se da ročište za objavu nije niti nastalo u trenutku sastavljanja ove presude. Osobito se ukazuje da trošak pristupa na ročište za objavu, bez obzira što je ista radnja predviđena u Tbr. 9. toč. 3. Tarife, takav trošak ne može biti potreban radi vođenja parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a što je prvi kriterij za dosudu takvog troška. Naime, ročište za objavu ispunjava u prvom redu načelo javnosti odnosno interes javnosti biti upoznata sa rezultatom suđenja te predstavlja pravo stranaka i javnosti, a nikako obvezu. Isto ročište ne zahtjeva nikakve pripreme, traje minimalno te nema obveznog sadržaja za stranke zbog propuštanja kojega bi mogle nastupiti bilo kakve negativne posljedice. Naime, stranka koja ne pristupi, a uredno je obaviještena, odluku sa obrazloženjem može preuzeti s internetske stranice e-oglasna ploča suda ako takva postoji (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a). Ako takva e-oglasna ploča ne postoji, odluka će stranci biti dostavljena poštom (čl. 98. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, Narodne novine, broj 25/13). Stranci koja nije bila obaviještena, sud će odluku dostaviti poštom (čl. 335. st. 11. ZPP-a). U takvoj situaciji, dosuda troškova bi predstavljala neopravdano poskupljenje postupka što je protivno i čl. 10. st. 1. ZPP- a.
58. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 125,00 EUR s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. VIII. izreke presude.
U Zagrebu 20. svibnja 2025.
Sudac:
Berislav Zaninović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
