Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2497/2024-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Tomislavu Aralici, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Ivan Vidak, odvjetnik u Labinu, Svete Katarine 4, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, kojega zastupaju punomoćnici FR, PR, KR, AR, UR, Nika Čilić, odvjetnicu iz Odvjetničkog društva Stefanović i Vrdelja, Zagreb, D.T.Gavrana 13, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, poslovni broj P-490/2021 od 12. veljače 2024, dana 21. svibnja 2025,
r i j e š i o j e
I. Uvažava se žalba tužitelja i preinačuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, poslovni broj P-490/2021 od 12. veljače 2024. te se ovako odlučuje:
Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda prihvaćen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, pa se ovaj sud oglasio nenadležnim i odredio kako će se predmet nakon pravomoćnosti rješenja ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
2. Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. – Odluka USRH, 70/19., 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Tuženik je dostavio pisani odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene razloge tužitelja. Traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
4. Žalba je osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Sud prvog stupnja, nakon što zaključuje kako je prorogacijska klauzula iz ugovora stranaka ništetna, citiranja i interpretiranja zakonskih odredbi o mjesnoj nadležnosti, navodi kako tuženik kao pravna osoba ima sjedište u [adresa], nema niti jednu podružnicu / poslovnicu u Republici Hrvatskoj, pa tako niti na području prebivališta tužitelja / potrošača, već ima samo registrirano sjedište koje se nalazi u Zagrebu, pa do primjene dolaze odredbe članka 46. stavak 1. i članka 48. stavak 1. ZPP prema kojima je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, odnosno za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan je sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, a to je prema sjedištu tuženika Općinski građanski sud u Zagrebu.
7. Tužitelj u žalbi navodi kako je klauzula o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ništetna i u suprotnosti sa prisilnim propisima, a osobito u suprotnosti sa čl. 53. i čl. 54. t. 19 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22, 59/23, dalje ZZP/22), a razlozi za ništetnost odredbe razlažu se dalje u tekstu. Smatra kako je prvostupanjski sud propustio utvrditi da korisnik kredita nije sklopio Ugovor o kreditu br. 00409 u Zagrebu u poslovnici, a niti u sjedištu društva Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, Škorpikova 21, već je Ugovor o kreditu sklopljen putem trgovca Autokuća Burić d.o.o. Rovinj koji je u konkretnom poslu nastupao kao zastupnik, odnosno podružnica tuženika. Te činjenice proizlaze i iz Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini čiji prilog je Ugovor o kreditu br. 00409 zaključen 26. travnja 2007. između tužitelja i tuženika, a Sporazum je solemniziran kod Javnog bilježnika Rite Udovičić iz [adresa] pod brojem OV.2702/07. Iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj u cijelosti pripremio tipski Ugovor o kreditu broj 00409 čiji prilog su i uvjeti ugovora o kreditu koja u točki 11.3 predviđa mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, međutim Ugovor je sklopljen u Rovinju putem Auto kuće Burić d.o.o., a Sporazum o osiguranju solemniziran u [adresa], dakle radi se o tipskoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo, a niti se tužitelju omogućilo da na bilo koji način može utjecati na ugovorenu mjesnu nadležnost. Tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju glede mjesne nadležnosti ima primijeniti ZZP/22, a koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da je iz formulacije ugovora vidljivo da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ukazuje na presudu suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u predmetima C-240/98 do C-244/98 u kojim odlukama je utvrđeno da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3 Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istom odlukom određeno je nacionalnom sudu da daje prednost tumačenju koje omogućuje da se sud čija nadležnost je prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
8. Stranke su zaključile ugovor o kreditu 26. travnja 2007. kad je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03) koji nije propisivao mjesnu nadležnost suda prebivališta potrošača. Ta mjesna nadležnost je propisana tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje: ZOPK) koji je na snazi od 1. siječnja 2010. Tako čl. 19.l. st. 1. ZOPK glasi: U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
9. Odredba iz čl. 19.l. st. 1. ZOPK stupila je na snagu 1. siječnja 2010. dok je predmetnu ugovor o kreditu zaključen 26. travnja 2007. kad u našem pravnom sustavu nije bio tog propisa.
10. Prema zajedničkim odredbama o nadležnosti sadržanim u odredbi članka 15. stavku 2. ZPP, o sudskoj nadležnosti (apsolutna, stvarna, mjesna) i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, sud u pravilu odlučuje s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.
11. U vrijeme odlučivanja o mjesnoj nadležnosti (12. veljače 2024) bila je na snazi odredba članka 19.l. ZOPK, koja je procesne naravi i primjenjuje se od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., a među kojima je i predmetni postupak s obzirom da je 25. lipnja 2021. podnesena tužba, prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stavak 1.), a od koje odredbe se može odstupiti samo sporazumom sklopljenim nakon nastanka spora (stavak 4. točka 1.).
12. Po ocjeni drugostupanjskog suda, na što opravdano ukazuje tužitelj, a suprotno odluci prvostupanjskog suda o mjesnoj nenadležnosti, pogrešno utemeljenoj na općem pravilu o mjesnoj nadležnosti za pravnu osobu (članak 48. stavak 1. ZPP-a) i tumačenju pravila o mjesnoj nadležnosti po tuženiku, iskazanom u odgovoru na žalbu, za postupanje u predmetnoj parnici je mjesno nadležan Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, budući je nesporno prebivalište tužitelja (potrošača) u vrijeme podnošenja tužbe protiv tuženika na području tog suda i da niti jedna od stranaka ne navodi da bi nakon što je spor nastao bio postignut sporazum o mjesnoj nadležnosti i da se ne nalaze razlozi da se u nedostatku opće nacionalne odredbe o mjesnoj nadležnosti za suđenje u sporovima nastalim u povodu potrošačkog kreditiranja, kakav je i predmetni, potrošaču koji pokreće sudski postupak uskrati pravo izbora mjesne nadležnosti suda njegovog prebivališta po odredbi članka 19.l. ZOPK, s obzirom da ta odredba nije iznimka od pravila međunarodnog prava, odnosno propisa Republike Hrvatske o međunarodnoj nadležnosti, kako je u biti tumači prvostupanjski sud, već je treba shvatiti kao pravilo koje upućuje na mjesnu nadležnost suda na području kojeg potrošač ima prebivalište, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen.
13. Svako drugačije tumačenje odredbe članka 19.l. ZOPK dovodi ne samo do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese, već i do ograničavanja u ostvarivanju prava u duhu i smislu prava zajamčenih odredbama članka 14. stavkom 2., člankom 16. stavkom 2. i člankom 26. Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj: 56/90, 135/07, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav)
14. Stoga je uvažena žalba tužitelja i preinačeno prvostupanjsko rješenje tako što je odbijen kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu za postupanje u predmetnoj parnici, podnesen po tuženiku, odnosno odlučeno kao u stavku I. izreke (članak 380. točka 3. ZPP).
15. Također je valjalo odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu jer se ne radi o potrebnom trošku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.
U Zagrebu 21. svibnja 2025.
Sudac:
Tomislav Aralica
