Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-334/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te suca Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariu Perica odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d, iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5954/2023-21 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5954/2023-21 od 27. veljače 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu 312,50 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-5954/2023-21 od 27. veljače 2025. suđeno je:

"I Utvrđuju se ništavima ugovorne odredbe čl. 5, čl. 5.1., čl. 5.2. i čl. 9.1. Ugovora o kreditu, broj ugovora 310516 sklopljenog dana **.**.2005. između tužiteljice KV kao korisnika kredita i tuženikova prednika Volksbanka d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje banci platiti temeljem ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, a naročito sljedeće naknade, u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje administrativne naknade od 1,25% (slovima: jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita, u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za izvršenu konverziju u iznosu od 0,5 % od iznosa stanja glavnice na dan konverzije te stvarnih troškova koje banka ima zbog promjene uvjeta financiranja, i u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje jednog mjesečnog anuiteta kao rezervirana sredstva za pokriće tečajnih razlika i eventualnih drugih poravnanja, a bez koje uplate korisnik kredita ne može koristiti kredit.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d. d, platiti tužiteljici KV iznos od 385,48 EUR s zateznim kamatama koje teku od 3. veljače 2005. god do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d. d nadoknadi tužiteljici KV trošak parničnog postupka u svoti od 1.364,81 eur, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitnih povreda odredba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i dosudi trošak postupka tuženiku, podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 EUR uvećan za PDV 25% u iznosu 62,50 EUR, što ukupno iznosi 312,50 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu ZPP), ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Nesporno je između parničnih stranaka da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor zaključili 26.1.2005. Ugovor o kreditu broj 310516, kojim je pravni prednik tuženika odobrio tužiteljici kredit u iznosu 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju stanju, te su u članku 5, 5.1. 5.2. i članku 9.1. 5. ugovorile plaćanje administrativne naknade jednokratno u iznosu 1,25% iznosa odobrenog kredita, plaćanje naknade za izvršenu konverziju od 0,5% od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te isplatu iznosa u visini jednog mjesečnog anuiteta kao rezervna sredstva za pokriće tečajnih razlika i eventualnih drugih poravnanja.

6. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – u daljnjem tekstu ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliran od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

6.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

6.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio sljedeće činjenično stanje, koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju :

- da je predmetni ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita niti se moglo pregovarati pa tako niti u pogledu spornih naknada,te je tužiteljici naplaćen utuženi iznos 385.48 EUR administrativne naknade prilikom prvog korištenja kredita što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem,

te pravilno zaključio da je sporna odredba u predmetnom ugovoru o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ,navodeći za to određene razloge u točkama 8.-11. obrazloženja pobijane presude, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne, te je sporna odredba nepoštena prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/04, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

9. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna administrativna naknada, odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužiteljicu prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i o kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga žalbene tvrdnje tuženika o tome da se tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredba ugovora o kreditu, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

9.1. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

9.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP, samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, sporne odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP, ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se sporne naknade ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

10.1. Odredbu članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u konkretnom slučaju nepoštenost spornih odredbi ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

11. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom-potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17. od 12. listopada 2017.) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14.) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

12. Odluka o parničnom trošku u stavku II izrijeke pobijane presude pravilna je jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155 ZPP-a, dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak.

13. Slijedom svega iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženog kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izrijeci.

U Karlovcu 21. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vesna Britvec