Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-1839/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Maji Valušnig, uz sudjelovanje zapisničarke Anite Zlodi, u upravnom sporu tužiteljice FJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku, Krešimiru Orloviću, odvjetniku u Sesvetama, I. G. Kovačića 28, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka iz Zagreba, Selska cesta 136, OIB: 28454963989, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Egis Road Operation Croatia d.o.o., Zagreb, Martićeva 47, OIB:72921494609, zastupane po opunomoćenicima Igoru Arloviću i Dragani Kukilo odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Arlović & Kukilo d.o.o. Zagreba, Vodnikova 9, radi prava na zaštitu osobnih podataka, nakon usmene i javne rasprave, 19. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske KLASA:UP/I-041-02/23-09/12, URBROJ: 567-04-02/03-23-1 od 07. prosinca 2023.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan u cijelosti.

III Nalaže se tužiteljici da naknadi trošak upravnog spora zainteresiranoj osobi u iznosu od (tisućudvjestopedeset eura) 1.250,00 EUR-a u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske KLASA:UP/I-041-02/23-09/12, URBROJ: 567-04-02/03-23-1 od 07. prosinca 2023. odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka od 16. studenog 2022. godine

2. Tužiteljica u tužbi osporava zakonitost tuženikove odluke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe kako je u Zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa od 03. rujna 2021. godine tražila da se dostavi podatak tko je kod društva Egis Road Operation d.o.o. ovlaštena osoba za pregled video-snimaka, sukladno zakonu te zbog čega je uopće vršen video-nadzor, odnosno je li se video snimak koristio sukladno članku 26. stavku 1. i članku 28. Zakona o provedbi opće uredbe o zaštiti podataka, da na navedeni upit nije dobila odgovor, te da je stoga neistinita tvrdnja tuženika kako tužiteljica nije uputila zahtjev za zaštitu osobnih podataka. Smatra da je temeljem Zakona o zaštiti na radu članka 43. stavka 6. tužiteljica morala biti obaviještena pisanim putem o provođenju video nadzora, a što nije bila. Nadalje, ističe da stavak 4. istog članka propisuje da je, s obzirom da se radi o snimanju gdje je fokus cijelo vrijeme na radniku, potrebna suglasnost Radničkog vijeća, ali da takva suglasnost nije primjenjiva na ovdje tužiteljicu, jer kako sam Egis Road Operation d.o.o tvrdi tužiteljica nije njihov radnik, već je agencijski radnik, pa da tako Radničko vijeće nije moglo dati suglasnost u ime agencijskog radnika. Ukazuje da kako agencijski radnik ne smije biti zakinut u osnovnim pravima, kao što je pravo na zaštitu privatnosti, da to dovodi do zaključka da je sama tužiteljica morala dati izričitu suglasnost na video nadzor. Navodi da kako nadzorom putem elektroničkih transakcija nije bilo moguće zaključiti da postoji povreda, da je logično kako se u konkretnom slučaju videonadzor koristio kao mjera praćena pojedinca te da se ne može opravdati time da je postojala nužna i opravdana svrha za zaštitu osoba i imovine, jer poslodavac nije dokazao da mu je zbog tužiteljice nastala bilo kakva šteta, a nije imao niti pritužbe na tužiteljičin rad. Ističe da tužiteljicu nitko nije obavijestio o pregledavanju snimki (a zakonski je trebao što je i sam tuženik to potvrdio), a niti da je kasnije ostvarila zakonsko pravo da sazna tko je, kada i gdje izvršio provjeru video-snimaka.

2.1. Predlaže sudu da poništi osporavano rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja. Ističe da zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa uopće nije sadržavao niti sadržajne elemente vezane uz ostvarivanje prava na pristup osobnim podacima iz članka 15. stavka 3. Opće uredbe o zaštiti podataka, budući da tužiteljica u svome obraćanju od 03. rujna 2021. nije zatražila niti jednu informaciju na način na koji je to formulirano člankom 15. stavkom 1. Opće uredbe o zaštiti podataka već je jasno putem odvjetnika (koji ne može biti pravno neuka osoba) zatražila ostvarivanje prava iz radnog odnosa i to 2021. godine, dok je zahtjev za zaštitu prava iz područja osobnih podataka podnijela više od godinu dana nakon zahtjeva iz radnog odnosa. U odnosu na informiranje tužiteljice o videonadzornom sustavu apostrofira kako je ista bila zaposlenica agencije za privremeno zapošljavanje društva Dekra d.o.o., a ne zainteresirane osobe što je potvrđeno i presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu od 26. siječnja 2023. godine (Poslovni broj 4 Pr-16429/2021 -13) te se u tom pogledu obveza iz članka 30. stavka 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka ne odnosi na nju, već na zaposlenike zainteresirane osobe (odnosno radničko vijeće, a ne pojedine zaposlenike) i to one koji su bili zaposleni u trenutku uspostave videonadzornog sustava, a što je bilo 2005. godine kada propisi na koje se poziva tužiteljica nisu niti bili na snazi. Isto tako ponavlja kako obveza zainteresirane osobe iz članka 43. stavka 6. Zakona o zaštiti na radu u pogledu pisane obavijesti zaposlenicima prije zasnivanja radnog odnosa ne može biti primjenjiva na tužiteljicu iz razloga što ista nije bila zaposlenik zainteresirane osobe. Nadalje, smatra da se tužiteljica (zaposlenica drugog poslodavca) mogla putem internih akata informirati o obradi osobnih podataka putem videonadzora te dobiti više informacija o istom, a osobito uzimajući u obzir okolnost da je zainteresirana osoba dana 16. prosinca 2020. godine donijela Pravilnik o korištenju sustava videonadzora (Nomenklatura: EORC-OP- PRAV_09) te da je isti bio objavljen na oglasnoj ploči zainteresirane osobe te dostupan i na svakoj lokaciji rada društva. Nadalje, navodi da je člankom 12. predmetnog pravilnika propisano je kako pravo pregleda videonadzornih snimaka imaju ovlaštene osobe i uprava zainteresirane osobe. Ističe da je u ovoj upravnoj stvari postojala sumnja u nepravilno korištenje gotovog novca kod plaćanja cestarine te je pristupljeno pregledu videonadzornih snimki za određene transakcije, odnosno iste su korištene isključivo u svrhu zaštite imovine jer je nepravilno poslovanje tužiteljice kod uplata/isplata/pohrane gotovog novca utvrđeno kršenje internih pravilnika, a što je upravo u skladu sa svrhom iz članka 26. stavka 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Nastavno na pozivanje tužiteljice kako je ista trebala biti informirana o pregledavanju snimki videonadzornih kamera, tuženik ističe kako je obveza svih voditelja obrade pa tako i zainteresirane osobe da sukladno načelu transparentnosti informiraju zaposlenike o videonadzornom sustavu, a sve sukladno Zakonu o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka i Zakonu o zaštiti na radu, ali u niti jednom dijelu svih navedenih propisa ne postoji obveza poslodavca kao voditelja obrade (ovdje zainteresirane osobe) da proaktivno informira podnositeljicu zahtjeva o pojedinoj radnji pregledavanja videonadzornih snimki, već je navedeno dovoljno učiniti u primjerice internom aktu kojim se definiraju pitanja obrade osobnih podataka, a koji mora biti dostupan zaposlenicima kao i radnicima koji rade posredstvom agencija za privremeno zapošljavanje kao najamni radnici, a što je zainteresirana osoba učinila putem Pravilnika o videonadzoru. U odnosu na navode tužiteljice kako tuženik nije postupio u pogledu uspostave automatiziranog sustava zapisa za evidentiranje pristupa snimkama videonadzora, tuženik ističe kako se u tom dijelu radi o obvezama zainteresirane osobe, a ne o pravima tužiteljice te ista nema aktivnu legitimaciju za osporavanje navedenog pitanja.

3.1. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti pozivajući se na razloge iz osporavanog rješenja. Kao ključnu i relevantnu a nespornu činjenicu zainteresirana osoba posebno uvodno naglašava kako ovdje tužiteljica nikada nije bila zaposlenik-radnica zainteresirane osobe da bi se kao radnik pozivala na bilo kakva prava prema ovdje zainteresiranoj osobi kao poslodavcu slijedom čega smatra da su svi tužbeni navodi o bilo kakvim povredama prava radnika od strane zainteresirane osobe potpuno pravno promašeni i neosnovani. I stiče kako FJ nikada nije uputila bilo kakav zahtjev Službeniku za zaštitu osobnih podataka odnosno voditelju obrade podataka EROC-a vezano za obradu njezinih osobnih podataka u smislu čl. 15. Opće uredbe o zaštiti podataka, niti za isto može dostaviti bilo kakav dokaz, slijedom čega su potpuno netočni tužbeni navodi da je zahtjev podnesen uz potpuno pogrešne pravne tvrdnje kako je forma zahtjeva nebitna. Ističe kako je pregled snimke u odnosu na tužiteljicu izvršen povodom sumnje u uredno obavljanje poslova blagajnika i počinjenje protupravnih radnji, sve u skladu s odredbom čl. 3. Pravilnika TOLL-OPER-PRAV_02 Pravilnik o kontroli naplate v2 i EROC-OP-PRAV_09 Pravilnik o korištenju sustava video nadzora kojom je propisano da se sustav video nadzora koristi u svrhu sigurnosti i nadzora prometa na autocesti Zagreb -Macelj, redovnog odvijanja naplate cestarine i zbog zaštite sigurnosti zaposlenika i svih drugih osoba, te se sustav koristi za sprječavanje protupravnih radnji usmjerenih prema imovini od krađe, razbojstva, provala, nasilja, oštećenja, uništenja i sl. kao i imovine zaposlenika, a koji Pravilnik je tužiteljica bila dužna poštivati prilikom obavljanja poslova blagajnika. Ukazuje da su sSvi prostori koji su pod video nadzorom su propisno obilježeni zakonski određenim naljepnicama te je na web stranici navedena Politika privatnosti. Navodi da je uspostava videnadzornog sustava na naplatnim kućicama, bila nužna i opravdana obzirom na djelatnost koja se u njima obavlja - naplata cestarine i upravljanje i raspolaganje gotovinskim novcem, te da za cilj ima zaštitu osoba (korisnika i djelatnika) i imovine (javna sredstva i imovina Republike Hrvatske koja je dana u koncesiju), sve u skladu s odredbom čl. 26. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Također, ukazuje da su svi djelatnici odjela naplate cestarine o video nadzoru i načinu korištenja snimki obaviješteni prije početka obavljanja poslova.

4.1. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, opunomoćenice tuženika u odsutnosti uredno pozvane zainteresirane osobe, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24), o čemu su stranke bile upozorene u pozivu za raspravu.

7. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika priložen uz odgovor na tužbu.

8. Uvidom u osporavano rješenje od 7. prosinca 2023. utvrđeno je da je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka, s obrazloženjem da u postupku je utvrđeno u odnosu na pregledavanje videonadzornih snimki kako su iste pregledavane upravo u svrhu zaštite imovine jer je postojala sumnja kako tužiteljica ne postupa na ispravan način (sukladno internom pravilniku) kod poslovanja s gotovinom, a što može posljedično prouzročiti štete po imovinu, odnosno po naplatu cestarine, a koja dijelom predstavlja i javne prihode, pa da je stoga, budući da je pregledavanje videonadzomih snimki temeljem članka 26. stavka 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka dozvoljeno u svrhu zaštite imovine, jasno kako je predmetna aktivnost obrade osobnih podataka tužiteljice bila zakonita i opravdana. Nadalje tuženik zaključuje kako se odvjetnik zastupajući tužiteljicu izričito pozvao na Zakon o radu kao pravnu osnovu traženja informacija o tužiteljici u okviru zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa te kako se ne može smatrati da se radilo o pristupu osobnim podacima na način na koji to definira Opća uredba o zaštiti podataka, niti da je zainteresirana osoba kao voditelj obrade trebala prepoznati da se radilo o takvom zahtjevu pa je i u tom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan.

9. Člankom 25. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“, broj 42/18) propisano je kako se videonadzor u smislu odredbi predmetnog Zakona odnosi na prikupljanje i daljnju obradu osobnih podataka koja obuhvaća stvaranje snimke koja čini ili je namijenjena da čini dio sustava pohrane. Ako drugim zakonom nije drugačije određeno, na obradu osobnih podataka putem sustava videonadzora primjenjuju se odredbe predmetnog Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka.

10. Sukladno članku 26. stavku 1. navedenog Zakona obrada osobnih podataka putem videonadzora može se provoditi samo u svrhu koja je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine, ako ne prevladavaju interesi ispitanika koji su u suprotnosti s obradom podataka putem videonadzora. (članak 26. stavak 1.).

11. Ocjenjujući zakonitost osporenog akta u navedenome dijelu s aspekta istaknutih navoda tužbe sud ne nalazi povrede zakona na štetu tužiteljice.

12. Temeljem sadržaja spisa predmeta i citiranih zakonskih propisa ovaj sud ocjenjuje da je tuženo tijelo pravilno utvrdilo ne postojanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka.

13. Naime, pravilno ističe tuženik da je u ovoj upravnoj stvari postojala sumnja u nepravilno korištenje gotovog novca kod plaćanja cestarine te je pristupljeno pregledu videonadzornih snimki za određene transakcije odnosno iste su korištene isključivo u svrhu zaštite imovine jer je nepravilno poslovanje tužiteljice kod uplata/isplata/pohrane gotovog novca utvrđeno kršenje internih pravilnika, a što je upravo u skladu sa svrhom iz članka 26. stavka 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Dakle, tužiteljica je bila opravdano snimana videonadzornim uređajima, odnosno zainteresirana osoba je imala opravdanu svrhu (zaštita imovine kod rada s gotovim novcem) za nadzor tužiteljice u trenutku dok je kao zaposlenica agencije za privremeno zapošljavanje obavljala zadatke blagajnice za naplatu cestarine na autocesti Zagreb - Macelj budući da je inherentno takvim poslovima nužnost postojanja pojačanog nadzora kod poslovanja s gotovim novcem zbog mogućnosti nanošenja financijske štete (ovdje zainteresiranoj osobi) te je slijedom navedenog dozvoljeno korištenje videonadzornih snimki u svrhu za koju je i uspostavljen videonadzor (zaštita imovine).

14. U odnosu na pozivanje tužiteljice kako je ista trebala biti informirana o pregledavanju snimki videonadzornih kamera, obvezaje svih voditelja obrade da sukladno načelu transparentnosti informiraju zaposlenike o videonadzornom sustavu, a sve sukladno Zakonu o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka i Zakonu o zaštiti na radu, ali u niti jednom dijelu svih navedenih propisa ne postoji obveza poslodavca kao voditelja obrade (ovdje zainteresirane osobe) da proaktivno informira tužiteljicu o pojedinoj radnji pregledavanja videonadzornih snimki, već je navedeno dovoljno učiniti u primjerice internom aktu kojim se definiraju pitanja obrade osobnih podataka, a koji mora biti dostupan zaposlenicima kao i radnicima koji rade posredstvom agencija za privremeno zapošljavanje kao najamni radnici, a što je zainteresirana osoba učinila putem Pravilnika o videonadzoru.

15. Slijedom svega navedenog je i prema mišljenju ovog suda u opisanom postupanju pravilno utvrđeno ne postojanje povrede odredaba Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka.

16. Imajući u vidu sve navedeno sud je odbio predloženi dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanje tužiteljice smatrajući ga nesvrsishodnim, jer je sve činjenice relevantne za rješavanje ove upravne stvari moguće utvrditi uvidom u spis tuženika.

17. Slijedom navedenog je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

18.Tužiteljici je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora kao neosnovan na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima budući da je izgubila spor u cijelosti.

19. Zainteresiranoj osobi je obzirom na potpuni uspjeh u sporu, na temelju članka 147. Zakona o upravnim sporovima i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) dosuđen trošak zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.250,00 EUR-a (Tbr. 27/1 u svezi s Tbr. 41 Tarife).

U Zagrebu, 19. svibnja 2025.

Sutkinja

Maja Valušnig

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužitelju putem e komunikacije

2. Agencija za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, Zagreb, Selska cesta

3. zainteresiranoj osobi putem e komunikacije

4. U spis