Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, Tomaša Masaryka 8
Poslovni broj: P-61/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici po sucu Arsenu Vaneku, u pravnoj stvari tužitelja ČK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jacinti Toš Špehar odvjetnici iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, nakon zaključene glavne javne rasprave 19. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91-155/23 dalje ZPP-a), 21. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
Prihvaća se u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
1. Utvrđuje se ništetnom odredba iz toč 3 Ugovora o kreditu broj 218-50-3774885 sklopljenog dana 14.11.2006 godine zaključenog između tužitelja ČK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisnbank Austria d.d., Zagreb, OIB 53056966535 kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita.
2. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB 53056966535 da tužitelju ČK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 362,16 Eur-a sa zateznim kamatama tekućim od dana 17.11.2006 do 31.12.2007 godine po stopi od 15% godišnje , po stopi od 14% godišnje počev od 01.01.2008 do 30.06.2011 godine , po stopi od 12% godišnje počev od 01.07.2011 godine do 30.07.2015 godine , od 01.08.2015 godine do 31.12.2022 godine po stopi koja s određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 godine do 29.12.2023 godine po stopi zateznih kamata koja stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banke primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koju je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope kamatne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi dana 01.07. te godine sve u roku od 15 dana.
3. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB 53056966535 da tužitelju ČK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 Eur-a zajedno sa zateznom kamatama od dana presuđenja (21. svibnja 2025.) do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje uvećanjem referentne stope iz 29 st 9 Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.
4. U razlici od zatraženog do dosuđenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od dana presuđenja do isplate odbija se zahtjev za naknadu troška tužitelja kao ne osnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je kod Općinskog suda u Bjelovaru dana 20.12.2024. podnošenjem tužbe u predmetu P-1129/2024 pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja je pobliže označena u toč I izreke presude, a kojom je obračunata i naplaćena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita kao i povrata iznosa koji je platio temeljem navedene naknade. Navedeni predmet odlukom predsjednika zajednički neposredno višeg suda, predsjednika Žs Bjelovar broj Su- 50/2025-2 od 21. siječnja 2025. ( 20-22) upućen je na rješavanje ovome sudu.
2. U tužbi tužitelj činjenično ističe da je dana 14.11.2006 godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 218-50-3774885 sukladno kojem se tuženik obvezao tužitelju isplatiti kredit u iznosu od 18.020,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje koja je promjenjiva sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, otplata kredita ugovorena je u 84 mjeseca prema otplatnom planu a anuiteti dospijevaju na naplatu svakog zadnjeg dana u mjesecu. U navedenom ugovoru u toč. 3 tuženik je naveo odredbu o "naknadi" za obradu kredita u kojoj je navedeno da će tužitelj platiti naknadu u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita a koja naknada je iznosila 2.728,69 kn odnosno 594,68 CHF, što u Eurima iznosi 362,16 Eur-a i ustegnuta je tužitelju prilikom isplate kredita dana 17.11.2006 godine.
3. Prilikom sklapanja ugovora o navedenoj odredbi kao niti o drugim odredbama tužitelj nije pregovarao niti uopće imao mogućnosti pregovarati sa tuženim jer je isti navedenu odredbu jednostrano formulirao te uvrstio u tipski ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati na bilo koji način. Navedena odredba ne sadrži bilo kakve parametre sukladno kojim bi tužitelj bio u mogućnosti znati koji troškovi i koje usluge se naplaćuju od strane tuženika tako da se ista smatra ne razumljivom. Odredbom čl 1021 Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava , a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovoren kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, zbog čega u smislu citirane odredbe ugovorne kamate predstavljaju naknadu koju korisnik kredita ima na ime korištenja tuđeg novca te je plaća kreditoru pa tuženik nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužitelju zaračunati naknadu.
4. Navedeni postupanjem te ugovaranjem nejasnih, nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik je počino povredu ZZP-a važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja ujedno dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja radi čega su navedene odredbe ništetne u smislu čl. 81,84 i 87 ZZP-a( NNH 96/2003), slijedom čega smatra da je temeljem ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu tuženik ne osnovano naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 362,16 Eur-a povrat koje naknade potražuje sada ovom tužbom . Kao dokaze uz podnesenu tužbu tužitelj je priložio kontrolni ispis unosa korištenja ( 5), potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu kredita u utuženom iznosu od 2.728,70 kn (7), kao i sklopljeni Ugovor o kreditu ( 8-11), dok je od dokaza predloženo saslušanje tužitelja, te financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
5. U odgovoru na tužbu ( list 32-34 spisa) tuženik ističe slijedeće cit "I. Nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 14.11.2006.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50- 3774885 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 18.020,68 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. II. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ništetna U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 20.12.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan" , zbog čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te mu naložiti da naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
6. U podnesku kojim se referira na dostavljeni mu odgovor na tužbu tuženika ( 41- 42) tužitelj osporava njegove navode, dodatno argumentira osnovanost svojih navoda iz tužbe ističući u osnovi da se radi o tipskom ugovoru, poziva se na odredbu čl. 53 st 1 Zakona o zaštiti potrošača po kojoj se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te na st 2 citirane odredbe gdje je propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formuliranog od strane trgovca gdje zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj a posebice ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik premda u odgovoru na tužbu navodi da su tužitelju pojašnjene sporne odredbe ne nudi nikakve konkretne dokaze a sam potpis tužitelja na ugovoru nema kvalitetu dokaza na koju ukazuje tuženik . Prigovor zastare tuženika se odbija po tužitelja kao ne osnovan sa pozivom na stajalište VSRH koje je izraženo u odluci broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020 gdje zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovoren strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono štos u primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora , te kako tužitelj traži od suda da se utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o kojem sa zahtjevu ima odlučiti u ovom postupku to zastara očigledno nije nastupila.
7. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u tužbu sa prilozima (1-14), rješenje predsjednika Žs Bjelovar ( 20-22), odgovor na tužbu tuženika (32-34) podnesak tužitelja ( 41-42), pročitan je zapisnik sa ročišta održanih kod ovog suda dana 10.04.2025., (46-47), dana 19.05.2025. (49-50) te je izvršen uvid u cjelokupnu dokumentaciju koje se nalazi u spisu predmeta. Svi dokazi ocjenjeni sud po čl. 8 ZPP- a te je brižljivom ocjenom svakog dokaza posebnog i svih dokaza zajedno po sudu zaključeno da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
8. Između stranka spora po utvrđenju suda nisu sporne slijedeće činjenice
-da su stranke i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.11.2006 Ugovor o kreditu broj 218-503774885 ( 8-11) na iznos od 18.02,60 CHF za kupnju motornog vozila marke Škoda ( čl. 6 Ugovora)
-da navedeni Ugovor o kreditu obzirom na odredbu čl. 6 istoga sadržaj koje odredbe je potvrđen iskazom tužitelja sa ročišta održanog dana 19. svibnja 2025. a koje se odnosi na utvrđenu namjenu korištenja ostvarenih kreditnih sredstava ima po sudu utvrđeno svojstvo potrošačkog ugovora jer je sklopljen od strane tužitelja kao fizičke osobe koja je citirani pravni posao sklopila za ostvarenje potrebe koja se nalaze izvan obavljanja njegove trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ( kupnja motornog vozila za vlastite potrebe)
- da je navedeni kredit u ugovorenom iznosu odobren od strane tuženika, te isplaćen tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora a tužitelj se obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po tako ugovorenom srednjem tečaju na dan njihova dospijeća prema otplatnom planu koji mu je uručen ( čl. 7 Ugovora)
-da je kredit u cijelosti otplaćen prema potvrdi tuženika ( 7) , kao i da je iznos jednokratne ugovorne naknada na ime obrade kredita po tužitelju isplaćen tuženiku dana 17.11.2006 godine sve po čl. 3 Ugovora.
9. Dakle temeljem iznesenih nespornih činjenica ima se zaključiti a što u svojem očitovanju na ročištu održanom dana 10.04.2025. ( 46-47) ne spori niti tužena strana da nije sporan iznos visine utužene tražbine, nego osnova na kojem se ista temelji odnosno osporava se osnovanost činjeničnih navoda na kojima se temelji tužba i postavljeni zahtjev istaknutom tezom tužitelja da je ugovorena odredba čl. 3 iz Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita ništetna u smislu odredbi Zakona o zašiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( NN 96/03-79/07 dalje ZZP-a/03) a po kojem Zakonu se po ocjeni suda ima procjenjivati nastali sporni odnos između stranka obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj ima utvrđeni status potrošača te stoga ima pravo pred sudom tražiti zaštitu i ostvarenje svojih prava koja mu temeljem citiranog zakona pripadaju kao potrošaču.
10. U odnosnu na spornu činjenicu od koje ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva da li je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu ništetna ili nije postoje suprotstavljeni stavovi stranaka spora gdje tužitelj tvrdi da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba a time i ništetna u smislu odredbi tada važećeg ZZP-a te da je uzrokom znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka do koje je došlo na štetu tužitelja, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje njezina poštenja a time i utvrđenja one činjenice koju dokazuje tužitelja da je ista uzrokom nastale znatnije neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka (ovdje stranaka spora) do koje je došlo na štetu tužitelja kao potrošača, obzirom da smatra da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva.
11. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.
12. U tim je predmetima rečeno da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
13. Prema tome, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
14. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju ( čl. 1 toč 2 ) moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.
15. Tuženik tijekom postupka po ocjeni suda nije sa uspjehom osporio tužiteljevu tvrdnju da se o ugovornoj odredbi kojom se određuje plaćanje jednokratne naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo. Samo iznošenje teze dakle tvrdnje čije se istinitost u postupku treba utvrditi a koju ističe u odgovoru na tužbu cit "Prije zaključenja ugovora tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama stanke su zaključile ugovor", bez konkretno predloženog dokaza radi utvrđenje te činjenice, tuženik na kojem je bio teret dokaza takve činjenice nije predložio, pa tako niti saslušanje djelatnika koji je sa tužiteljem vodio pregovore oko sklapanja predmetnog kreditnog posla zbog čega njegova tvrdnja bez konkretnih dokaza osim istaknutog navoda na navedenu okolnost poprima značaj paušalne tvrdnje.
16. Stoga odredba čl. 3 Ugovora o kreditu po ocjeni suda predstavlja odredbu ugovora koja je sadržana u prijedlogu Ugovora o kreditu koji je sastavljen od strane tuženika kao predlagatelja u unaprijed formuliranom ugovoru ( tipskom ugovoru) o kojoj odredbi se nije pregovaralo, zbog čega ona podliježe testu utvrđenja njezine valjanosti odnosno ništetnosti sve na način kao sud tumači odredbu st. 3 u vezi sa st 1 čl. 296 ZOO-a. Nadalje činjenica da je navedena odredba transparentno objavljena, jasno vidljiva u sklopljenom ugovoru o kreditu te razumljiva ugovornim strankama ( čl. 295 st 5 ZOO-a) ne znači obzirom na činjenicu da predstavlja tipsku klauzulu o kojoj se nije pregovaralo da ne može biti predmetom ocjene njezine valjanosti odnosno utvrđenja ništetnosti, jer da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a koji utjecaj na njezin sadržaj po zaključku suda je jedino mogao imati da se oko navedene odredbe u postupku koji je prethodio sklapanju samog ugovora između ugovornih stranaka o toj odredbi pregovaralo što po tuženiku nije dokazano.
17. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).
18. Radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ( vidjeti obrazloženje ove odluke pod toč. 11,12 i 13) sud je saslušao tužitelja, dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Iz iskaza tužitelja ( 49-51) slijedi da nije bio informiran da će biti dužan platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz njegova iskaza u osnovi proizlazi da je cijela realizacija ugovora išla putem auto kuće Jasenović u Čakovcu gdje su mu dali prijedlog ugovora na potpis i gdje nitko od djelatnika banke nije bio tom prilikom prisutan , da mu tom prilikom nitko nije govorio niti obrazlagao zbog čega se ista uopće ugovora kao i koji se konkretno troškovi i usluge imaju podmiriti iz tako ugovorene naknade, dok on nije ništa pitao niti razumio o čemu se radi . Oko konkretne naknade se nije posebno interesirao posebno jer mu je od strane auto kuće rečeno da oni sve rješavaju sa Raiffeisen bankom. Na sadržaj bilo koje odredbe ugovora nije imao utjecaj jedino je pitao da li je moguće zaključiti kredit u kunama ili uz deviznu klauzulu u eru- u na što mu je rečeno da to nije moguće. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv , te na temelju njegovog iskaza zaključio da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, no nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, kao i dobiti potpunu i pravodobnu informaciju oko toga koji se troškovi ili pružene usluge njome podmiruju, budući druga ugovorna strana dakle kreditor ovdje tuženik nije niti bio nazočan sklapanju ugovora a nije nazočio niti fazi postupka koja je prethodila njegovom sklapanju ( vođenju pregovora) jer je cijela realizacija kreditnog odnosa išla posredovanjem Auto kuće Jasenović iz Čakovca.
19. Iako tuženik navodi u dijelu dostavljenog odgovora na tužbu da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu uručeni opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenom općim aktima , takvi materijalni dokazi nisu priloženi u ovaj predmet zbog čega se ne može provjeriti istinitost navoda tuženika u tome pogledu odnosno na kojim aktima tuženika se doista temelji ugovorena jednokratna naknada ugovorena čl. 3 Ugovora o kreditu . Međutim bez obzira na izneseno zapažanje ovog suda koje je istaknuto u tome pogledu, polazeći od hipotetičke pretpostavke da su opći akti tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu doista i uručeni tužitelju iz čega bi se moglo zaključiti da je prilikom sklapanja ugovor o kreditu tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njezinoj visini, ne može se još uvijek na racionalnoj osnovi izvesti zaključak o njezinoj krajnjoj svrsi, odnosno o postojanju utvrđene korelacije odnosa između iznosa visine ugovorene naknade i izvršenih usluga tuženika na što ukazuje VSRH u svojoj odluci Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024, odnosno pod kojim se utvrđenim činjenicama ugovorna odredba iz ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti šteta potrošaču u smislu postojanja znatnije neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka koja je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, a to je kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima sve prema iznesenom stajalištu Suda Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19.
20. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru nije predložio nikakve dokaz niti je dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita jer po njemu nije na transparentan način između ostaloga dokazano zbog čega bi korisnici kredita kojima je odobren viši iznos kredita plaćali u postupku obrade kredita višu naknadu na ime izvršenih troškova i usluga u odnosu na one korisnike kojima je odobren niži iznos kredita odnosno u čemu nastaje stvarna razlike na ime izvršenih usluga i troškova kod obrade kreditnih zahtjeva upućenog tuženiku od strane potencijalnih korisnika kredita koja bi pravdala osnovanost utvrđenih razlika tako ugovorenih naknada u postotku odobrene visine iznosa kredita ( pitanje korelacija iznosa ugovorene naknade i stvarnih troškova i usluga tuženika koji su mu objektivno nastali u postupku obrade kreditnih zahtjeva koji su mu upućeni od strane potencijalnih korisnika kredita radi ostvarenje prava na kredit a koji su odobreni ili se odobravaju u iznosima njihove različite visine).
21. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno da li je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi da li je tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.
22. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Naime, sud je uzeo u obzir i da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli.
23. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač (tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, za koje je iz prethodno navedenih razloga i prema navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužitelj, kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.). Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), zbog čega sud nalazi da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi pa je odlučeno kao u točki I izreke presude.
24. Posljedično, obzirom da je sud zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba, tužitelju, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe primio, visina kojeg iznosa među strankama nije bila sporna, sa zakonskim zateznim kamatama koje temeljem čl. 1115. ZOO-a teku od dana plaćanja naknade, ovo stoga što je tuženik nepošten stjecatelj jer je tužitelju kao potrošaču nametnuo predmetnu ugovornu odredbu, bez mogućnosti pregovaranja. Sud je smatrajući da takav njegov postupak ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva što predstavlja uzrok moguće bitne povrede odredaba ovog postupka iz čl. 354. s 2 toč. 12. ZPP-a zbog potpune jasnoće obračuna stope zatezne kamate kao sporedne tražbine koja se ima obračunati na dosuđeni iznos glavnice tražbine intervenirao u tužbeni zahtjev u dijelu obračuna visine sporedne tražbine koja se potražuje po osnovi zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni iznos glavnice, konkretizirajući iznos visine njezina obračuna za period njezina tijeka u obračunskom razdoblju od 01.01.2023. do ispate na način da se ista ima obračunati u periodu od 01.01.-29.12.2023 po stopi zateznih kamata koja stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banke primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koju je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena , a od 30.prosinca 2023 pa do isplate po stopi zateznih kamata koja stopa se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope kamatne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi dana 01.07. te godine sve to temeljem čl. 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ( NN 114/22), Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ( NN 156/22) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ( NN 155/23) a ,zbog nepreciznosti postavljenog zahtjeva tužitelja u tome dijelu.
25. Sud nije prihvatio od strane tuženika istaknuti prigovor zastare, obzirom da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela, održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, zaključuje se da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeve novčane tražbine zbog čega se i argumentacija tužitelja u tome pogledu kada se osporava osnovanosti istaknutog prigovor zastare utužene tražbine od strane tuženika u podnesku ( 41-42) prihvaća osnovanim.
26. Tužitelj je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka. Kod utvrđenja vrijednosti predmeta spora na pripremnom ročištu održanom dana 10. travnja 2025. sud je pogrešno utvrdio njegovu vrijednosti sa pozivom na odredbu u čl. 37. st. 1. ZPP-a u iznosu od 1.689,38 Eur-a. Ovo iz razloga što deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u odnosu na odredbu čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu gdje je ugovoreno plaćanje jednokatne naknade u ugovorenom postotku od iznosa odobrenog kredita prilikom njegova korištenja služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu pa se tako deklaratorni zahtjev uz kondemnatorni ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, sve u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP prema kojoj se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva a taj glavni zahtjev predstavlja upravo zahtjev na isplatu svote od 362,16 eura dok je deklaratorni zahtjev odlučan glede osnovanosti zahtjeva za isplatu (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revr-475/08- 2 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05-2 od 13. prosinca 2005., tako i ŽS Zagreb u svojoj odluci Poslovni broj Gž-1926/2025-2 od 6. svibnja 2025.)
27. Obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora (362,16 eura) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23 dalje OT-a) tužitelju su kao osnovani dosuđeni slijedeći troškovi
- trošak sastava tužbe 50 bodova (Tbr.7. t.1. OT-a),
-trošak sastava podneska od 18.03.2025 u iznosu do 50 bodova po tbr 8/1OT-a
-trošak zastupanja na ročištu održanom dana 10.04.2025 i dana 19.svibnja 2025 u iznos od 2X50,00 bodova po tbr. 9/1 OT-a ili ukupno 200,00 bodova, što pomnoženo s 2,00 eura, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.52. t.3. i Tbr.54. Tarife) daje iznos od 400,00 eura, uz obračunati iznos poreza na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 100,00 eura, što onda iznosi 500,00 Eur-a uz dosudu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na navedeni iznos od dana donošenja ove presude po čl. 151 st 3 ZPP- a slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III izreke presude, dok je u razlici od zatraženog do dosuđenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom zahtjev za naknadu troška sa pripadajućom zateznom kamatom valjalo odbiti te odlučiti kao pod toč. IV izreke presude.
U Virovitici 21. svibnja 2025.
Sudac:
Arsen Vanek
NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu .Žalba se podnosi pismeno u dva primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pismenog prijepisa ove presude.
Dostaviti:
1. Tužitelj - po punomoćniku Jacinti Toš Špehar, odvjetnici iz Bjelovara
2. Tuženik- po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba
