Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-234/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u parničnom predmetu tužiteljice LČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Ani Šutalo, odvjetnici u Valpovu, protiv tuženika ŠČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-794/2024-12 od 31. prosinca 2024., u sjednici vijeća 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-794/2024-12 od 31. prosinca 2024. u točki I. izreke za iznos 5.500,00 eur(pettisućapestoeura) sa zateznom kamatom. i točki II. izreke za iznos od 836,65 eur (osamstotridesetšesteuraišezdesetpetcenti).

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-794/2024-12 od 31. prosinca 2024. u točki I. izreke za iznos 2.432,47 eura sa zateznom kamatom i točki II. izreke za iznos od 375,89 eura i sudi

Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa 2.432,47 eur(dvijetisućečetristo- tridesetdvaeuraičetrdesetsedamcenti) sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 894,50 eur od 07.prosinca.2023.do isplate

- na iznos od 897,97 eur od 19.ožujka 2024. do isplate,

- na iznos od 100,00 eur od 19.veljače.2024.. do isplate,

- na iznos od 50,00 eur od 26.veljače.2024. do isplate,

- na iznos od 47,98 eur od 10.veljače 2024. do isplate,

-na iznos od 47,98 eur od 10.ožujka 2024. do isplate,

- na iznos od 47,98 eur od 10. ožujka 2024. do isplate,

- na iznos od 47,98 eur od 10. ožujka .2024. do isplate,

- na iznos od 250,00 eur od 1.travnja 2024. do isplate,

i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 375,89 eur kao neosnovan.

III Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 93,75 eura u roku od 15 dana, dok se zahtjev u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 7.932,47 EUR , sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom za svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.212,54 EUR sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom za svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) nalazi u tome što je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika. Tuženik ističe da raspolaže adekvatnim financijskim sredstvima još od 11.09.2023. god. tj. nakon uspjeha u sporu sa OTP bankom d.d. (uplata u iznosu od 23.952,11 EUR na njegov tekući račun, koji u razdoblju na koje se odnosi potraživanje tužiteljice uopće i nije bio u blokadi). Uostalom svaki mjesec na njegov je račun uplaćivana mirovina u iznosu od 1.300,00 – 1.400,00 EUR. Ukazuje na iskaz svjedoka ŽČ iz kojeg proizlazi da svjedok nema saznanja da je tuženik potrošio cjelokupni iznos koji je bio isplaćen zbog spora sa OTP bankom te da nikad nije rekao da je potrošio cjelokupni iznos. Tuženik ponavlja da je digao novac sa tekućeg računa jer se bojao da mu račun ne bi bio blokiran. Tvrdi da je povod za ovu tužbu osveta, jer je tuženik upravo taj koji je inicirao prekid veze, a i započeo novu ozbiljnu ljubavnu vezu. Ne osporava da je tužiteljica podigla iznos od 5.500,00 EUR sa svog računa ali smatra spornim kako je dalje raspolagala tim novcem. S tim u vezi, tuženik je mišljenja kako su isti iznosi koje je tužiteljica podigla sa svog računa bili potrebni njoj za njezine životne potrebe te za novčanu pomoć njenom sinu koji je u nemalim financijskim problemima. Tuženik ponavlja da je odijelo koje je tužiteljica kupila tuženiku kao dar u znak zahvalnosti što je financijski pomogao njezinom sinu više puta, s obzirom da je isti konstantno u novčanim poteškoćama. Napominje i kako je iz platnih lista za 19.02.2024. god. (100,00 EUR) i 26.02.2024. god. (50,00 EUR) koje je tužiteljica dostavila uz tužbu u rubrici „opis plaćanja“ izričito navedeno kako je ista uplata poklon i to par dana nakon tuženikovog rođendana dakle ista je navedene novčane iznose darovala tuženiku, isto kao i gore spomenuto odijelo. Nelogičnim smatra navod tužiteljice kako je ista bila voljna izvršiti tolika ulaganja i tolike pozajmice osobi koja navodno nije povjerljiva i financijski neodgovorna te koja troši nesrazmjerno svojim mogućnostima prvenstveno na alkohol. Uostalom tužiteljica ima vlastitu nekretninu koja je sređena, u kojoj i dan danas stanuje, dakle nije bilo nikakve potrebe da ona samoinicijativno "sređuje" nekretninu tuženika te se nudi kupiti novi namještaj, ali da joj tuženik refundira taj iznos. Tuženik također ističe navode svjedoka iz kojih proizlazi da je vozilo kupljeno zajedničkom namjerom da ga stranke zajednički koriste za osobne potrebe, da su vozilo kupili po pola i da su oboje upravljali autom kao i da su oboje imali ključeve od auta, što je i sama tužiteljica potvrdila u svome iskazu. Razlog zašto je ona dogovarala cijenu je tuženik objasnio u svome iskazu, a to je bolje snalaženje tužiteljice u tome odnosno u prodaji putem interneta. Konačno, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev krivo koncipiran, jer isti ne bi trebao biti sastavljen u formi tužbe radi isplate i povrata pozajmice već tužbe radi utvrđenja suvlasništva na predmetnom vozilu.

5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i tuženiku nadoknadi trošak, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba je djelomično osnovana.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

9. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

10. Tužiteljica u ovoj pravnoj stvari traži od tuženika isplatu iznosa od 7.932,42 EUR. Taj je tužbeni zahtjev činjenično utemeljen na tvrdnji da je tužitelju pozajmila iznos od 5.500,00 EUR za kupnju osobnog automobila Audi A4, a koji iznos je podigla sa svog računa i to četiri puta po 150,00 EUR i jedanput 4.900,00 EUR, zatim da je dana 24. studenog 2023. podigla novac sa svog računa i platila u trgovini JYSK račun od 894,50 EUR za madrac, ormar za cipele, vješalicu, deku, ukrasne jastuke, kupaonski tepih, kućni ogrtač, ručnike, da je dana 19. ožujka 2024. u Primi kupila kutnu garnituru i madrac u iznosu od 897,97 EUR, da je dana 19. veljače 2024. uplatila na račun tuženika iznos od 100,00 EUR i dana 26. veljače 2024. uplatila na račun tuženika iznos od 50,00 EUR, da je kupila polovni regal u iznosu od 100,00 EUR, prodala tuženiku dio svog namještaja i to stolić za dnevni boravak i komodu za 150,00 EUR te kupila tuženiku odijelo za 240,00 EUR.

11. U fazi ovog žalbenog postupka među strankama nije sporno da su nakon kraće ljubavne veze u prosincu 2023. stranke odlučile zajedno živjeti u tuženikovom stanu, a da je veza između stranka trajala nekoliko mjeseci.

12. Iz podataka u spisu proizlazi:

- da je tužiteljica sa svog tekućeg računa dana 2. siječnja 2024. u 4 navrata podigla iznos od 150,00 EUR, te iznos od 4.900,00 EUR,

- da je plaćeno sa računa tužiteljice i to dana 10. ožujka 2024., 10. travnja 2024., 10.svibnja 2024. i 10. lipnja 2024 iznos od 47,98 kn mjesečno,

- da je dana 18. veljače 2024. sa tekućeg računa tužiteljice na račun tuženika uplaćen iznos od 100,00 EUR s napomenom poklon,

- da je dana 25. veljače 2024. s računa tužiteljice na račun tuženika uplaćen iznos od 50,00 EUR s napomenom poklon,

- da je ZČ saslušan kao svjedok u bitnom iskazao da je vozilo kupljeno od obiju stranaka i to svakog po pola odnosno svaki je dao iznos od 5.500,00 EUR i kada su se rastali dogovorili su se da će auto prodati i novac podijeliti,

- da je novcem tužiteljice kupljena kutna garnitura i krevet i da su stranke zajedno kupovale različite stvari ali ne zna tko je plaćao,

- da je svjedok JČ u bitnom iskazao da su stranke u vrijeme kada su živjele zajedno kupile auto, svako je dao pola novca, da su namjeravali prodati auto i novac podijeliti, dok drugih saznanja nema,

- da je tužiteljica saslušana kao stranka u bitnom iskazala da su dogovorili da ona kupi novi namještaj i da joj tuženik vrati novac ako prestanu zajednički život, da je sukladno tom dogovoru pristao i obećao da će dići u srpnju kredit i da će joj isplatiti iznos za namještaj, da su zajednički odlučili kupiti polovni auto i dati svaki po pola iznosa (5.500,00 EUR) a koji novac je imala od prodaje kuće, dok je tuženik imao 3.000,00 EUR i još je dobio 2.500,00 od prodaje auta,

- da je dogovor bio da će auto prodati i da će joj isplatiti pola cijene,

- da je tuženiku za vjenčanje sina tužiteljica kupila odijelo za iznos od 240,00 EUR, a koji je platila na rate,

- da su zajedno kupili polovni ormar što je platila 100,00 EUR,

- da je donijela iz svog strana stolić za dnevni boravak i ormarić što tuženik nije platio,

- da je tuženik saslušan kao stranka u bitnome iskazao da je tužiteljica kutnu garnituru kupila zbog sebe, da je auto sam platio novcem od švicaraca i 2.200,00 EUR od prodaje auta,

- da je kutnu garnituru tužiteljica dala djevojci svoga sina na poklon, da nije primio niti potrošio iznos od 4.000,00 EUR, da novac od švicaraca je podigao jer se bojao da će biti blokiran, da mu je tužiteljica kupila odijelo na poklon, da je tužiteljica nakon dva mjeseca nakon prekida odnijela sve svoje stvari osim kutne garniture i madraca koje mu je poklonila.

13. Na temelju navedenog sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica dokazala sve svoje navode iz tužbe dok tuženik svoje tvrdnje nije dokazao. Naime, tužiteljičin iskaz ocjenjuje uvjerljivim jer se podudara s ostalim dokazima (priloženim računima, iskazima svjedoka), dok iskaz tuženika je kontradiktoran jer negira pozajmice i tvrdi da je imao dovoljno novaca da bi nakon toga potvrdio da je upravo tužiteljica nakon što je sjela u auto odvezla ga u svoj stan te imala rezervni ključ kojim je mogla upravljati autom kada je trebalo navodno prema njihovom dogovoru.

14. Prije svega valja istaknuti da sud nije vezan pravnim osnovom spora koji je naznačen u tužbi već odlučuje u okviru činjeničnih navoda tužbe i dokaza kojima tužiteljica dokazuje svoje tvrdnje.

15. Iz navedenih dokaza jasno proizlazi da je tužiteljica platila iznos od 5.500,00 EUR po sporazumu stranka da kupe zajednički polovno osobno vozilo i da su stranke od tog iznosa kupile auto cijena kojeg je iznosila 11.000,00 EUR.

16. Navedeno proizlazi kako iz iskaza svjedoka ZČ i JČ, tako i iskaza tužiteljice.

17. Neosnovana je tvrdnja tuženika da je iznos od 11.000,00 EUR za kupnju vozila platio on u cijelosti budući da to ničim nije dokazao.

18. Neosnovano tuženik osporava tužiteljici pravo na povrat iznosa od 5.500,00 EUR s tvrdnjom da bi tužiteljica imala pravo na utvrđenje suvlasništva na predmetnom vozilu. Navedeno iz razloga što su stranke dogovorile da nakon prestanka njihove zajednice vozilo prodaju i novac podijele. Stoga ako je ugovor o suvlasništvu i postojao, on je raskinut sporazumom stranaka postignutim nakon prekida njihove zajednice, pa je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznos od 5.500,00 EUR.

19. Međutim, isto se ne može reći za odijelo za koje tužiteljica tvrdi da je kupila tuženiku za iznos od 240,00 eura, madrac, ormar za cipele, vješalicu, deku, ukrasne jastuke, kupaonski tepih, kućni ogrtač i ručinike za koje tvrdi da je kupila u Jysku za iznos od 894,50 eura, kutnu garnituru i madrac za koje tvrdi da je kupila u Primi za 897,97 eura te iznos od 150 eura za koji tvrdi da je dana 24. veljače 2024. uplatila na račun tuženika.

20. Za potrebe dokaznog postupka, tužiteljica je dostavila detalje prometa računa tužiteljice ( list spisa 7- 14 ) iz kojih se može zaključiti da je u razdoblju od 24. studenog 2023. do 10 lipnja 2024. s navedenog računa podizan novac, te je predložila saslušanje svjedoka ZČ koji tvrdi da je kutna garnitura i krevet kupljen novcem tužiteljice i JČ koji o pokretninama nema nikakvog saznanja . Također je predložila i saslušanje stranaka, a čiji iskazi su suglasni jedino u tome da je kupljena kutna garnitura, madrac i odijelo.

21. S obzirom na takvo stanje stvari te na temelju provedenih dokaza temeljem odredbe čl. 7., 219. i 221.a ZPP tužbeni zahtjev u navedenom dijelu nije osnovan jer tužiteljica u ovom postupku ni na koji način nije dokazala da bi se radilo o zajmu, niti je dokazala postojanje sporazuma da nakon prekida njihove zajednice tuženik isplati protuvrijednost tih stvari, a koje bi pripale njemu.

22. S tim u vezi treba dodati da zahtjev kojim tužiteljica potražuje od tuženika iznos 2.282,47 eura, predstavlja vrijednost kupljenih pokretnina za koje tužiteljica tvrdi da se nalaze u stanu tuženika. Međutim, tužiteljica na temelju odredbe članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 153/09., 143/12. i 152/14. – u daljnjem tekstu: ZV), kojom je propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, bila bi ovlaštena najprije zahtijevati od tuženika predaju njezinih pokretnina, pa ako nije moguć povrat tek tada bi bila ovlaštena zahtijevati protuvrijednost istih.

23. Budući da tužiteljica predmetnom tužbom zahtijeva isplatu vrijednosti pokretnina bez da je prethodno zatražila ili dokazala da je nemoguć povrat kupljenih pokretnina, odnosno bez da je dokazala postojanje bilo kakvog sporazuma između stranaka vezano za kupljene pokretnine, ovaj sud zaključuje da je tužiteljica ovlaštena od tuženika tražiti povrat stvari, a novčanu vrijednost tek ako povrat stvari više nije moguć.

24. Kako tužiteljica nije dokazala da vraćanje pokretnina od strane tuženika nije moguće, to je prema stavu ovoga suda tužiteljica kao vlasnik tih stvari ovlaštena od tuženika kao osobe koja ih posjeduje najprije zatražiti vraćanje stvari sukladno citiranoj odredbi ZV-a, a novčanu vrijednost tek ako povrat stvari više nije moguć.

25. U odnosu na iznos od 150,00 eura ( 100,00 eura + 50,00 eura ) iz detalja po računu i iskaza tuženika proizlazi da se radi o daru tužiteljice učinjenom tuženiku. Tužiteljica suprotno ničim ne dokazuje, pa je zahtjev tužiteljice u navedenom dijelu neosnovan

26. Po okončanju ovog žalbenog postupka uspjeh tužiteljice sada iznosi 69 % ( traženo 7.932,47 eura, uspjeh 5.500,00 eura ), posljedično čemu joj u tom razmjeru pripadaju i troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku što je iznos od 690,00 eura budući da je sud pravilno utvrdio da puni iznos troškova iznosi 1.000,00 eura , trošak pristojbe na tužbu u iznosu 62,85 eura ( puni iznos 91,09 eura ) i trošak pristojbe na presudu u iznosu 83,80 eura ( puni iznos 121,45 eura ) daje ukupan iznos od 836,65 eura.

27. Tuženik je troškovnikom specificiranom u žalbi zatražio i trošak žalbenog postupka koji ukupno iznosi 312,50 eura, pa kako je u žalbenom postupku uspio sa 30 % (pobijano 7.932,47 eura, uspjeh 2.432,44 eura ) pripada mu tome razmjerno dio žalbenog troška u iznosu od 93,75 eura. Zahtjev za naknadu žalbenog troška u preostalom iznosu nije osnovan.

28. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I. izreke za iznos od 5.500,00 eura sa zateznom kamatom i točki II. izreke za iznos od 836,85 eura, a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude pozivom na odredbu iz članka 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke je preinačena za iznos od 2.432,47 eura i točki II izreke za iznos od 375,89 eura, a kako je odlučeno u točki II. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. t. 3. ZPP-a.

U Rijeci 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan