Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1150/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice GČP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Nikolini Karpati, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, Podružnica 12 - Osijek, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, odv. GČ, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-519/2023-11 od 29. rujna 2023., u sjednici vijeća 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-519/2023-11 od 29. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj [broj kredita] potvrđenog od Zdenke Pavelić Musa, javnog bilježnika u Osijeku pod brojem Ov-7773/07, a koji ugovor su dana 4. travnja 2007. sklopili tužiteljica i tuženik i to dio čl. 4. koji glasi " Po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila", dio čl. 4. "u CHF", dio čl. 6.2. koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti i srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja", dio čl. 6.2. koji glasi "u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra kao dan kad je dan putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog ugovora".

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.281,30 EUR / 24.722,98 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.156,34 EUR / 16.246,94 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Bitnu povredu iz čl. 354. st. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) nalazi u tome što se presuda ne može ispitati jer presuda proturiječi sama sebi odnosno razlozi presude su nejasni i proturiječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika te samih tih isprava i zapisnika.

6. U žalbi navodi da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, te nema nikakvih okolnosti iz kojih bi proizlazilo da bi u slučaju da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, na tužiteljici je bio teret dokaza da preciznim parametrima dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužiteljica navodi. Promašenim smatra i pozivanje tužiteljice na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda jer se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Tuženik ističe kako se stranke mogu pozivati na utvrđenja iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, samo i isključivo u parnicama radi naknade štete koje pokrenu osobe koje se štiti kolektivnom tužbom, naravno, pod pretpostavkom da u takvoj pojedinačnoj parnici dokažu osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje ZOO) a koje pretpostavke ovdje tužiteljica nije dokazala, niti je pokušala dokazati. Obzirom na tužbu i način na koji je postavljen tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, što i prvostupanjski sud utvrđuje u pobijanoj presudi, a pozivanje tužiteljice na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a. Ukoliko bi tužbeni zahtjev svoju osnovu nalazio u odredbama o naknadi štete tuženik ukazuje na temeljne pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu odredbi ZOO-a prema kojima je tužiteljica dužna dokazati nastalu štetu i uzročnu vezu između nastale štete i štetne radnje tuženika, u protivnom je odgovornost za štetu isključena.

7. Također, navodi da odredba čl. 502.c ZPP-a ne oslobađa sud dužnosti da u svakoj toj pojedinačnoj parnici utvrdi je li ujedno povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu i poziva. Ističe kako je tužiteljica ugovor i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatila potpisom istoga, štoviše, sporni je ugovor i solemniziran kod javnog bilježnika čime je dobio dodatnu snagu, pa tako i u dijelu koji se odnosi na ovlast tuženika da mijenja kamatnu stopu sukladno internoj odluci koja se bazira na uvjetima promjene propisanima u čl. 6. Ugovora i u Općim uvjetima poslovanja tuženika i Informacijama o promjeni kamatne stope po kreditima građana. Navodi da se presuda na koju se tužiteljica poziva nikako ne može izravno primijeniti na konkretan slučaj bez da se dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke konkretno tužiteljice određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što tužiteljica nije dokazala a niti je pokušala dokazati a unatoč toj nespornoj činjenici sud posredno izvodi zaključak da bi odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bile nepoštene, odnosno ništetne. Navodi da tužiteljica niti kasnije tijekom razdoblja otplate ugovora o kreditu ni u jednom trenutku nije se obratila ovlaštenoj osobi odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobila dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope po spornom kreditu iz čega nesporno proizlazi da su tužiteljici takve promjene bile jasne i razumljive obzirom na činjenicu da su svi kriteriji promjene kamatne stope po kreditu bili navedeni u članku 4. Ugovora i dodatno pojašnjeni u Općim uvjetima poslovanja tuženika, te Informaciji o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana koje je interne akte tužiteljica prihvatila potpisom Ugovora.

8. Navodi da je promjenjiva kamata, zakonom dopušten način ugovaranja kamate i da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, što izrijekom potvrđuje i tužiteljica u svom iskazu. Tuženik ističe da je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljicom poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužiteljice koja pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe a ne u vrijeme zaključenja odnosno trajanja ugovora o kreditu bila promašena, pri čemu tužiteljica implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bila ugovaranje fiksne kamatne stope te u skladu s tim postavlja i tužbeni zahtjev radi isplate, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Navodi da je kamatna stopa mijenjana sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Tuženik ne samo da nije imao zakonske obveze glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti nego niti sukladno odredbama ZZP i citirane Direktive poslovanje tuženika u smislu promjena kamatne stope izuzima se od ocjene poštenosti.

9. Pogrešnim smatra stav kako tužiteljice tako i suda da se ugovorni odnos među strankama i pitanje klauzule o promjeni kamatne stope može prosuđivati prema materijalnim propisima koji su bili na snazi tek od 1. siječnja 2014.g. a ne sukladno propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navodi da je tijekom postupka predlagao da se provede dopunsko vještačenje te da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, a cilj kojeg prijedloga je bio da se utvrdi kako kamatna stopa nije mijenjana jednostrano bez ikakvih kriterija već upravo suprotno. Navodi da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama te odgovarajućim regulatornim propisima Hrvatske narodne banke kao i Općim uvjetima poslovanja banke s fizičkim osobama te da je usklađeno i sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju pa da je očito da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika osobito uzimajući u obzir odredbu točke 2. b) Dodatka Direktive 93/13 kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužiteljice. Navodi da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare.

10. Tuženik predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

11. Odgovor na žalbu nije podnesen.

12. Žalba nije osnovana.

13. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

14. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

15. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita dana 4. travnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim je tuženik – banka odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 15.769,24 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1. Ugovora) na rok od 84 mjeseca uz redovnu kamatu od 5,10 % godišnje, promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 4. Ugovora), te obvezu tužiteljice na otplatu kredita u jednakim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita te je određeno da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora),

- da je saslušanjem tužiteljice kao stranke u bitnom utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupovine osobnog automobila koji je izabrala u PSC Opel Osijek gdje su već imali kreditnu liniju sa Privrednom bankom pa je tamo dogovorila uvjete kredita, ne sjeća se da bi joj išta bilo objašnjeno u vezi ugovornih odredbi, da je znala što znači promjenjiva kamatna stopa ali nitko je nije upozorio da će joj rata kredita rasti 50% jer u tom slučaju sigurno ne bi sklopila takav ugovor o kreditu,

- da je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po Financije j.d.o.o. za usluge Bilje od 8. veljače 2021. utvrđeno da izračunata razlika anuiteta, a kojim su izračunom prikazani i više i manje plaćeni iznosi ukupno 24.722,97 kn, a koji iznos obuhvaća ukupnu preplatu po osnovi promjene kamatnih stopi i tečajne razlike s tim da tečajna razlika iznosi 17.978,19 kn dok više plaćena kamata iznosi 6.744,79 kn a negativna tečajna razlika iznosi 821,21 kn.

16. Na temelju navedenog, sud prvog stupnja smatra da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete, odnosno isplate s ciljem otklona povreda koje su uzrokovane postupanjem tuženika (u kojem pravcu upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018), pa kako iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt - 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

17. U odnosu na pitanje zastare ističe da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara u smislu čl. 241.ZOO-a i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., a kako je tužiteljica podnijela tužbu 6. lipnja 2019., prigovor zastare ocjenjuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOOa.

18. Dakle, sud prvog stupnja smatra da je vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučuje kao u izreci presude temeljem Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» 96/03-dalje ZZP/03)), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača («Narodne novine» 14/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) u vezi s čl. 3.,4., 269., 272. i 323. ZOO-a.

19. Slijedom navedenog obvezuje tuženika da vrati tužiteljici sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, jer je nepošten stjecatelj, pa kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika u anuitetima, kao posljedica različitih tečajeva u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita i promjenjive kamatne stope u tom periodu iznosi 24.722,97 kn prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i dosuđuje tužiteljici pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, temeljem čl. 323. st.1., čl.1111. st.1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

20. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice.

21. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

22. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

23. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa.

24. Naime, prema odredbi 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP- a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak.

25. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

26. U ovom postupku dopušteno je dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

27. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu niti potrošača informirati o drugim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora, koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

28. S tim u vezi treba dodati kako iz isprava koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

29. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 4. travnja 2007. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,10 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

30. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope nisu od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga što za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužiteljica trebala biti upoznata s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljici prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njezine novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

31. Također, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako prilikom obračuna preplaćenog nije mjerodavna početno ugovorena kamatna stopa od 5,10 %, već da je u postupku valjalo utvrditi kamatnu stopu s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to predlagao tijekom postupka, s obzirom na utvrđenje o ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se na ugovorni odnos primjenjuje odredba o kamati po stopi ugovorenoj u trenutku sklapanja ugovora.

32. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamate po stopi od 5,10 %, to je početna kamatna stopa. Točan je navod tuženika da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,10 %, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po visini od 5,10 % sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope.

33. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

34. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

35. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 6. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

36. Također činjenica da je kredit isplaćen, ne znači da je tužiteljica izgubila pravni interes i pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne. Naime, pravni interes i pravo na utvrđenje proizlazi iz navoda same tužbe da dug tuženika nije podmiren, a tužiteljica postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku na ime ugovorene kamate i tečajne razlike iznos od 3.281,30 eur / 24.722,98 kn, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici.

37. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 5,10 %. Međutim i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

38. S tim u vezi treba navesti da se odredba čl. 502. c ZPP-a prema njezinom zakonskom tekstu, u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju. Međutim, parnični sud s jedne strane na temelju čl. 502 . c ZPP-a vezan je pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, dok s druge strane u skladu s čl. 186. st. 3. ZPP-a nije vezan pravnom osnovom na koju se potrošač pozvao u tužbi , zbog čega je ovlašten restitucijski zahtjev potrošača koji je postavljen kao zahtjev za povrat stečenog bez osnove, pravilno kvalificirati u zahtjev za naknadu predugovorne štete u skladu s čl. 251. st. 2. ZOO-a zbog povrede predugovorne obveze banke da u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, u postupku pregovara o sklapanju ugovora, da odgovarajuće obavijesti potrošaču o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ili u zahtjev za naknadu štete zbog ništetnosti osporenih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a. Stoga su navodi tuženika irelevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari.

39. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

40. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st.1. i 155. st.1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 ).

41. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan