Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž Ob-142/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Beloša, odvjetnik iz Zagreba te mlt. FE i mlt. JE, zastupane po majci EE, protiv tuženika ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maja Barbir Bekavac, odvjetnica iz Zagreba, radi ostvarivanja roditeljske skrbi i uzdržavanja, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P Ob-286/2023-57 od 19. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P Ob-286/2023-57 od 19. kolovoza 2024. u točki II.izreke,u točki IV. stavak prvi izreke za iznos od 7.316,12 EUR ( sedam tisuća tristo šesnaest eura i dvanaest centi), u točki V. stavak prvi izreke, točki VI.stavak prvi za iznos od 2.950,95 EUR ( dvije tisuće devetsto pedeset eura i devedeset pet centi) te u točki VII. stavak prvi izreke.
2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u preostalom dijelu točke IV. stavak prvi i točke VI. stavak prvi glede glavne tražbine, na način da se odbija tužbeni zahtjev mlt. FE za uskraćeno uzdržavanje u iznosu od 354,69 EUR (tristo pedeset četiri eura i šezdeset devet centi) te zahtjev mlt. JE za iznos od 165,00 EUR ( sto šezdeset pet eura).
r i j e š i o j e
Ukida se ista presuda u točki III. izreke, u točkama IV. stavak prvi i VI. stavak prvi u odnosu na zakonsku zateznu kamatu te u točki VIII. izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno da će mlt. FE i mlt. JE stanovati s majkom na adresi njezinog prebivališta ili boravišta (točka I. izreke), zatim da će majka EE samostalno ostvarivati roditeljsku skrb za djecu, s tim da za zastupanje djece u vezi s promjenom djetetova osobnog imena, te izbora ili promjene vjerske pripadnosti mora imati pisanu suglasnost oca, tuženika (točka II. ), potom je tuženiku zabranjeno ostvarivanje osobnih odnosa s mlt. FE i mlt. JE na neodređeno vrijeme (točka III.), tuženiku je naloženo na ime uskraćenog uzdržavanja mlt. FE isplatiti iznos od 7.670,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen (točka IV.).
1.1.U točki V. izreke je tuženiku naloženo za uzdržavanje mlt. FE plaćati mjesečni iznos od 160,85 eura za razdoblje od 1. veljače 2024. do 1. svibnja 2024., a od 1. svibnja 2024. pa nadalje iznos od 175,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen.
1.2. U točki VI. izreke je naloženo tuženiku na ime uskraćenog uzdržavanja mlt. JE isplatiti iznos od 3.115,95 eura sa zateznom kamatom od dospjeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu za razdoblje od 1. lipnja 2022. do 29. studenog 2023. zahtjev odbijen.
1.3. U točki VII. izreke je naloženo tuženiku plaćati doprinos za uzdržavanje mlt. JE u mjesečnom iznosu od 160,85 eura za razdoblje od 1. veljače 2024. do 1. svibnja 2024., a od 1. svibnja 2024. pa nadalje iznos od 175,00 eura mjesečno, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je u preostalom dijelu, za razdoblje od 1. prosinca 2023. do 2. svibnja 2024. zahtjev odbijen, dok je u točki VIII. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura u roku od 15 dana.
2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pobijajući presudu u točkama II. do VIII. izreke, u dosuđujućem dijelu, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
3. Tvrdi da je presuda u dijelu koji se odnosi na odluku o samostalnoj roditeljskoj skrbi majke arbitrarna, donesena na temelju kontradiktornih mišljenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured u [adresa]. Navodi da je u tom dijelu prihvaćen iskaz tužiteljice, pa tako između ostalog i u dijelu gdje navodi da su odnosi između stranaka otpočetka bili narušeni i opterećeni nasiljem i alkoholizmom tuženika, unatoč tome što alkoholizam nije objektiviziran niti jednim dokazom. Ističe da tužiteljica nije isticala da joj je bilo koja odluka o djeci bila onemogućena i/ili otežana zbog tuženika, pa da proizlazi da je o samostalnoj roditeljskoj skrbi odlučeno vodeći se nekim budućim okolnostima koje nisu nastupile, a da je pritom zanemarena odredba čl. 104. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23 - dalje ObZ), niti je dokazano da bi takva odluka bila donesena za dobrobit djece.
3.1. Glede odluke o osobnim odnosima djece i tuženika, tvrdi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da se u tom dijelu presuda ne može ispitati, budući da nije obrazloženo u kojem dijelu je njegov iskaz protivan ostalim dokazima. Naglašava da održavanje osobnih odnosa trenutno nije moguće zbog objektivnih razloga, ali da je istovremeno u mišljenju Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured u Sisku dalje; HZSR) predloženo da se osobni odnosi zabrane na neodređeno vrijeme, dakle i na razdoblje nakon što tuženik bude na slobodi. Ukazuje na primjenu čl. 9. st. 3. Konvencije o pravima djeteta, prema kojemu je pravo djeteta da ostvaruje osobne odnose sa roditeljem sa kojim ne živi, s tim što to pravo može biti uskraćeno jedino ako je u suprotnosti s dobrobiti djeteta. Konačno, da je i u dopunskom mišljenju HZSR-a naglašeno da je važno graditi odnos oca sa djecom. Ukazuje i na izostanak primjene čl. 123. ObZ-a kojim je propisano da sud može iznimno ograničiti ili zabraniti pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom, ako bi to bilo nužno radi zaštite dobrobiti djeteta, s tim što ističe da je samo paušalno navedeno da nema blaže mjere koju bi sud mogao izreći u zaštiti djece. Smatra da je narečenu odluku bilo objektivno moguće donijeti dok je se nalazi na izdržavanju kazne, dok je za nastavno razdoblje bilo moguće odrediti susrete pod nadzorom u skladu s čl. 124. ObZ-a, čime bi se zaštitila djeca i zadovoljio interes djece glede važnosti izgrađivanja njihovog odnosa s ocem. Kako u tom dijelu sud nije prihvatio da se zatraži očitovanje na prigovore, smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.
3.2. Glede o odluke o uzdržavanju djece, navodi da je za razdoblje od 14. prosinca 2022. do dana donošenja prvostupanjske presude o tome pravomoćno odlučeno, jer postoji kondemnatorna odluka o privremenoj mjeri, pa da je ponovnim odlučivanjem počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a. U odnosu na naknadu za uskraćeno uzdržavanje mlt. FE, ističe da je za razdoblje od 6. travnja 2019. do 1. ožujka 2021. pogrešno obračunat iznos duga, jednako kao i za razdoblje od 1. lipnja 2022. do 1. kolovoza 2022., te od 2. kolovoza 2022. do svibnja 2023., pri čemu da je propušteno cijeniti da egzistira pravomoćna odluka o obvezi plaćanja uzdržavanja u mjesečnom iznosu od 160,85 eura. Također ističe da je za razdoblje od svibnja 2023. do 1. prosinca 2023. egzistentna pravomoćna odluka o privremenoj mjeri, što da ukazuje na narečenu postupovnu povredu.
3.3. Glede naknade za uskraćeno uzdržavanje mlt. JE, tuženik navodi iste prigovore o postojanju pravomoćne odluke kojom je odlučeno o uzdržavanju, te počinjenoj povredi postupka. Glede doprinosa za uzdržavanje ubuduće, također ukazuje da je sud prvog stupnja propustio uračunati iznose koji su dosuđeni rješenjem o privremenoj mjeri u skladu s čl. 540. st. 2. ObZ-a, pri čemu da je propustio ukinuti rješenje o privremenoj mjeri, pa da tako postoje dvije različite osnove za naplatu iste tražbine.
3.4. Tuženik osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, ukazujući na primjenu čl. 366. ObZ-a, uz obrazloženje da odluka da tuženik snosi sve troškove nije u skladu s okolnostima slučaja i ishodom postupka.
3.5. Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, podredno presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima.
4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
5. Predmet ovog postupka je donošenje odluke o tome s kojim će roditeljem mlt. FE i mlt. JE stanovati, o ostvarivanju osobnih odnosa roditelja i djece, o zahtjevu mlt. E i mlt. JE za plaćanje uskraćenog uzdržavanja, te zahtjevu za uzdržavanje djece od 1. veljače 2024. pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti.
6. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odlučio o samostalnom ostvarivanju roditeljske skrbi majke, uz izuzetak promjene osobnog imena djece te izbora ili promjene vjerske pripadnosti, zatim glede obveze tuženika na plaćanje iznosa uskraćenog uzdržavanja mlt. FE i mlt. JE (uz napomenu da je pogrešno obračunat ukupan dug) te doprinosa za uzdržavanje djece ubuduće. Međutim, relevantno činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno u dijelu u kojem je odlučeno o zabrani ostvarivanja osobnih odnosa tuženika i djece na neodređeno vrijeme, kako to s osnovom ukazuje tuženik u žalbi. Pored toga treba istaći da je odluka o zakonskoj zateznoj kamati na iznose uskraćenog uzdržavanja nerazumljiva. Naime, u izreci se navodi ukupan iznos uskraćenog uzdržavanja za svako dijete, koji iznos čini umnožak određenog broja mjeseci te mjesečnog iznosa uskraćenog uzdržavanja. Međutim, iz dosuđene zatezne kamate nije razvidno na koje iznose i s kojim dospijećem pojedinih iznosa je kamata dosuđena pa se u tom dijelu presuda ne može ispitati.
7. U odnosu na odluku o tome da će majka samostalno ostvarivati roditeljsku skrb, uz izuzetak u dva narečena slučaja, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio sve bitne okolnosti slučaja, te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 105. ObZ-a, pravilno ocijenivši da je takva odluka u skladu sa dobrobiti djece. Naime, u trenutku donošenja prvostupanjske presude tuženik se nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Zatvoru u Remetincu, pri čemu je utvrđeno da se od sredine lipnja 2022. nalazio u istražnom zatvoru, a potom na temelju nepravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Kzd-13/22 od 20. ožujka 2023. na izdržavanju kazne zatvora, pri čemu je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Kžzd-25/2023-10 od 16. studenoga 2023. odbio žalbu tuženika kao optuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem mu je izrečena kazna zatvora od pet godina zbog počinjenog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode na štetu tužiteljice, dok je prvostupanjska presuda ukinuta u odnosu na kaznena djela nasilja u obitelji, te kaznenog djela povrede djetetovih prava, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Također je utvrđeno da je tužiteljica s djecom od sredine lipnja 2022. kada je tuženik pritvoren, smještena u sigurnu kuću gdje je boravila do studenoga 2022. kada je uselila u iznajmljeni stan.
8. I prema stajalištu ovog suda, odluka da tužiteljica ostvaruje samostalnu roditeljsku skrb, osim glede zastupanja djece u svezi s promjenom osobnog imena te izbora ili promjene vjerske pripadnosti, je odluka koja je donesena u interesu maloljetne djece. Naime, s obzirom na nemogućnost postizanja sporazuma roditelja o načinu izvršavanja zajedničke roditeljske skrbi, zatim okolnost počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode na štetu tužiteljice, te s obzirom na činjenicu da majka od rođenja djece o njima samostalno brine, uz izuzetak kratkog razdoblja u kojemu su stranke živjele zajedno, a imajući u vidu i mišljenje nadležnog centra za socijalnu skrb koje je s osnovom uvaženo, takva odluka suda zasigurno štiti interese te dobrobit djece.
9. Na žalbene navode tuženika u tom dijelu, treba navesti da nisu točne tvrdnje da je sud zanemario odredbu čl. 104. ObZ-a, štoviše, u postupku je utvrđeno da tužiteljica i tuženik nisu postigli sporazum o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, te je tužiteljica dokazala da zajednička roditeljska skrb nije u interesu djece. Još treba dodati da se prema čl. 113. ObZ-a odluka o samostalnom ostvarivanju roditeljske skrbi jednog roditelja može izmijeniti, ukoliko se okolnosti na temelju kojih je bila donesena izmijene, pa će utoliko i tuženiku biti omogućeno u tom smislu zatražiti izmjenu, pod uvjetom ispunjenja pretpostavki iz čl. 113. ObZ-a.
10. Glede odluke o uskraćenom uzdržavanju mlt. FE i mlt. JE, valja istaći da je pri odlučivanju o njihovom zahtjevu, sud prvog stupnja cijenio sve okolnosti slučaja, s jedne strane potrebe djece za uzdržavanje u razdoblju u kojemu tuženik nije sudjelovao u troškovima uzdržavanja, zatim je cijenjena okolnost da djevojčice imaju određenih zdravstvenih tegoba, da su u tretmanu stručnjaka u Specijalnoj bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, a s druge strane su cijenjene materijalne mogućnosti tuženika, pri čemu je sud prvog stupnja razgraničio razdoblje u kojemu je tuženik ostvarivao zaradu iz radnog odnosa, te razdoblje boravka u zatvoru. Pritom je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo pri utvrđenju ukupnih materijalnih potreba za uzdržavanje djece u skladu s čl. 311. ObZ-a, dok je primjenom čl. 310. ObZ-a pravilno ocijenjeno da je majka djece svoj udio u obvezi uzdržavanja djece ispunjavala kroz svakodnevnu skrb o njima. Kako tuženik nije plaćao uzdržavanje za djecu, dužan je platiti uskraćeno uzdržavanje primjenom čl. 289. ObZ-a.
11. Pritom valja naglasiti da je tuženiku uzeto u obzir plaćanje iznosa od 322,00 eura 2. srpnja 2024., te istog iznosa uplaćenog 10. lipnja 2024., čime je podmireno uzdržavanje za obje kćeri za prosinac 2023. i siječanj 2024., uz napomenu da tuženik nije dokazao da bi, osim narečenih uplata, do zaključenja glavne rasprave plaćao uzdržavanje za neko drugo vremensko razdoblje.
12. Također je pravilno cijenjena okolnost da je mlt. FE rođena **.**.2019., te da tuženik do 1. ožujka 2021. nije stanovao s tužiteljicom i djetetom, da je u to vrijeme tuženik ostvarivao zaradu od oko 8.500,00 kn mjesečno, do kolovoza 2022., dok nakon toga nije ostvarivao prihode, budući da se nalazio u istražnom zatvoru, pri čemu su pravilno primijenjene Odluka o Tablici o prosječnim potrebama maloljetnog djeteta iz 2021. („Narodne novine“ broj 30/21), zatim za 2022. („Narodne novine“ broj 37/22), te 2023. („Narodne novine“ broj 48/23).Glede tražbine mlt. JE, koja je rođena **.**.2021.,sud prvog stupnja je obvezao tuženika na plaćanje naknade za uskraćeno uzdržavanje za razdoblje od 1. lipnja 2022. do 1. prosinca 2023., pri čemu su iznosi dosuđeni pravilnom primjenom čl. 289. ObZ-a, od nastanka prava na uzdržavanje pa do podnošenja tužbe (29. studenoga 2023.), primjenom čl. 314. ObZ-a. Dakle, dosuđeni iznosi predstavljaju minimalne iznose potrebne za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta, u skladu s Odlukama o minimalnim novčanim iznosima za uzdržavanje djeteta koje su donesene u razdoblju od 2021. do 2023. Treba, međutim, ukazati da je pri obračunu dospjelih iznosa počinjena pogreška, budući da za razdoblje od 6. travnja 2019. do 1. ožujka 2021. (23 mjeseca) tražbina mlt. FE iznosi ukupno 4.365,17 eura, zatim za razdoblje od 1. lipnja do 1. kolovoza 2022. iznosi 340,00 eura, za razdoblje od 2. kolovoza 2022. do 1. svibnja 2023.( devet mjeseci) iznosi 1.485,00 eura, a od 1. svibnja do 1. prosinca 2023. iznosi 1.125,95 eura, što za cijelo razdoblje daje iznos od 7.316,12 eura(a ne 7.670,81 eur). Tražbina mlt. JE za razdoblje od 1. lipnja 2022. do 1. prosinca 2023. ukupno iznosi 2.950,95 eura (a ne 3.115,95 eura).
13. Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, radno sposoban roditelj se ne može osloboditi obveze uzdržavanja maloljetne djece, a sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje su od utjecaja na visinu uzdržavanja, kako u odnosu na uskraćeno uzdržavanje, tako i za uzdržavanje koje je određeno od 1. veljače 2024. pa dok za to budu postojale zakonske pretpostavke pa tuženik bez osnove tvrdi da je odluka u tom dijelu nezakonita. Ova tvrdnja se prije svega zasniva na činjenici da je u postupku radi određivanja privremene mjere pravomoćno utvrđena obveza tuženika plaćati doprinos za uzdržavanje u iznosu od 160,85 eura mjesečno za mlt. FE, te iznosa od 160,85 eura mjesečno za mlt. JE počev od dana donošenja privremene mjere pa nadalje (od 28. veljače 2023.). Naime, rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr Ob-15/2023 od 11. travnja 2023. je prvostupanjsko rješenje o privremenoj mjeri kojeg je donio Općinski sud u Sisku pod poslovnim brojem Ovr Ob-17/2022 od 28. veljače 2023. potvrđeno u dijelu u kojem je naloženo plaćanje narečenih iznosa za uzdržavanje mlt. FE i mlt. JE, a u preostalom dijelu, kojim je tuženiku naloženo plaćati iznos od 104,60 eura za svako dijete, je rješenje suda prvog stupnja ukinuto i predmet vraćen istom sudu na ponovan postupak, međutim, u u nastavku postupka je predlagateljica, ovdje tužiteljica, u tom dijelu povukla prijedlog. Treba navesti da je privremena mjera određena do pravomoćnog okončanja postupka ili do drugačije odluke suda, ako se okolnosti promijene, pa je donošenjem odluke ovog suda, kojim je pravomoćno odlučeno o uzdržavanju, mjera prestala važiti. Utoliko tužiteljica ne raspolaže s dvije odluke, kako to pogrešno tvrdi tuženik u žalbi, pa ne postoji mogućnost dvostruke naplate istog duga. Još treba dodati da, ukoliko je nakon donošenja prvostupanjske presude, tuženik uplatio koji iznos duga prema toj presudi, da se radi o činjenici koja je nastala nakon donošenja te presude i koju tuženik nije bio ovlašten istaknuti u eventualnoj žalbi, pa bi tu okolnost bio ovlašten istaknuti u eventualnom ovršnom postupku, u skladu s čl. 50. st. 1. toč. 9 Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 ). Utoliko su navodi tuženika o pravomoćno presuđenoj stvari te o počinjenoj povredi postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a neosnovani.
14. Tuženik, međutim, osnovano ukazuje na činjenicu da je u odnosu na odluku o zabrani ostvarivanja osobnih odnosa s djecom, relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, u tom dijelu sud prvog stupnja odluku zasniva na utvrđenju da tuženik nema uspostavljen odnos s maloljetnom djecom, da su djeca niske životne dobi, da posjećivanje tuženika u zatvorskoj sredine ne bi moglo doprinijeti stvaranju dobrih odnosa, te kod djece može izazvati dodatni emocionalni stres i povlačenje, pa je odluka donesena primjenom čl. 123. ObZ-a. Prema čl. 123. ObZ-a sud može iznimno ograničiti ili zabraniti pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom ako bi to bilo nužno radi zaštite dobrobiti djeteta (st. 1.). Kad donosi takvu odluku sud je dužan ispitati postoji li mogućnost poduzimanja blažih mjera zaštite dobrobiti djeteta, te voditi računa da ograničenje ili zabrana budu razmjerni potrebi da se zaštiti dobrobit djeteta, kao i obrazložiti nužnost ograničenja ili zabrane (st.2.). Ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom može se ograničiti ili zabraniti na određeno ili na neodređeno vrijeme (st.3.).
15. Prema stajalištu ovog suda, zbog činjenice što se tuženik nalazi na izdržavanju kazne zatvora, postoje opravdani razlozi za zabranu ostvarivanja osobnih odnosa tuženika i djece dok takve okolnosti traju, pri čemu je sud prvog stupnja dao uvjerljive razloge koje u svemu prihvaća i ovaj sud. Međutim, ostvarivanje osobnih odnosa tuženika i djece je zabranjeno na neodređeno vrijeme, što podrazumijeva i razdoblje nakon izlaska tuženika iz zatvora, a u tom dijelu nisu izneseni uvjerljivi razlozi o ispunjenju pretpostavki za takvu odluku koja predstavlja iznimku od pravila prema kojem dijete ima pravo ostvarivati osobne odnose s roditeljem s kojim ne stanuje, a roditelj koji ne stanuje s djetetom ima pravo i dužnost ostvarivati osobne odnose s djetetom, neovisno o njegovu pravu na ostvarivanje roditeljske skrbi (čl.119. st. 1. ObZ- a).
16. Kako to osnovano ukazuje tuženik u žalbi, u Obiteljskom zakonu su propisane blaže mjere zaštite dobrobiti djeteta, pa se tako prema čl. 124. ObZ-a može odrediti da se osobni odnosi djeteta s roditeljem ostvaruju pod nadzorom stručne osobe koju imenuje centar za socijalnu skrb (st.1.) pri čemu na temelju pravomoćne odluke suda o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta pod nadzorom, centar za socijalnu skrb mora imenovati stručnu osobu (voditelja nadzora) pod čijim će se nadzorom ostvarivati osobni odnosi djeteta s roditeljem (st.5.).
17. Treba ukazati da je u dopuni mišljenja HZSR Područni ured Sisak od 26. lipnja 2024. navedeno da održavanje osobnih odnosa djece s ocem nije u interesu djece, te da bi predstavljalo visoko stresnu situaciju po mlt. FE i mlt. JE za vrijeme boravka oca u zatvorskoj ustanovi. Takvo mišljenje ne daje osnove za zaključak da postoje okolnosti da se ocu zabrani ostvarivanje osobnih odnosa s djecom na neodređeno vrijeme. Utoliko je u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa će sud prvog stupnja provesti odgovarajući dokazni postupak i utvrditi odlučne činjenice u skladu s čl. 123. ObZ-a, te o tom dijelu zahtjeva donijeti novu, zakonitu odluku.
19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, odnosno preinačiti, kao u toč. I. izreke, primjenom čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a, a u dijelu koji je naveden u rješenju, presudu ukinuti primjenom čl. 370. ZPP- a.
20. Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke te u točkama IV. stavak drugi,
V. stavak drugi, VI. stavak drugi te VII. stavak drugi (u kojima je odbijen preostali dio zahtjeva za uzdržavanje) je kao nepobijana ostala neizmijenjena.
U Rijeci, 21. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća
Helena Vlahov Kozomara
