Poslovni broj Gž-724/2024-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice UV, [adresa] , OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Goran Dukovčić iz Zagreba, protiv tuženika Addiko banke d.d, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa odvjetnik Branko Bulat iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 18 P-1410/2022-26 od 27. veljače 2024., 21. svibnja 2025.
p r e s u d i o je
1. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 18 P-1410/2022-26 od 27. veljače 2024.
2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 866,35 eur sa zateznim kamatama i isplati joj parnični troška. Točkom II izreke naloženo je tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka tuženiku u iznosu od 1.875,00 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.
2. Protiv te presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje -ZPP).
3. U žalbi tvrdi da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati te da je povrijedio odredbu članka 299. ZPP-a jer da je tuženik po prvi puta na glavnoj raspravi održanoj 18. rujna 2023. prigovorio statusu potrošača. Tvrdi da je pogrešno utvrdio da bi se motorno vozilo koje je kupljeno sredstvima kredita pretežno koristilo za poslovne svrhe jer je tužiteljica u svom iskazu navela da se tek povremeno koristi za poslovne potrebe. Tužiteljica da je vozilo pretežno koristila u privatne svrhe što dokazuje i činjenica da je otišla u mirovinu 2016. i da još uvijek posjeduje to vozilo koje joj nije ni trebalo za obavljanje poslovne djelatnosti već je njime tek povremeno odnijela tonere naručitelju i dostavila račune. Sadržaj Ugovora da dokazuje da je pretežna svrha ugovora potrošačka. Tvrdi da bi se i kod ugovora koji nisu potrošački mogla utvrditi ništetnom odredba o valutnoj klauzuli.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Sud prvog stupnja je utvrdio:
- da su stranke postupka 25. siječnja 2006. sklopile ugovor o kreditu na 9.991,00 CHF po srednjem tečaju tuženikovu za tu valutu na dan korištenja kredita, koji se vraća s valutnom klauzulom u istoj valuti po istom tečaju na dan plaćanja anuiteta i da je kredit otplaćen prije podnošenja tužbe,
- da je sredstvima kredita kupljeno motorno vozilo i da je tužiteljica, kako sama iskazuje, u vrijeme sklapanja ugovora bila vlasnica trgovačkog društva za poslovanje uredskim priborom i da joj je vozilo trebalo za osobne i poslovne svrhe tj za povremeni prijevoz pribora naručiteljima oko tri puta tjedno sve do 2016. godine kada je umirovljena,
- da tužiteljica nije bila potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1, točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), u vrijeme sklapanja predmetnoga ugovora o kreditu pa da ne ostvaruje pravo na isplatu potraživanog iznosa po osnovi utvrđenja iz presude povodom Kolektivne tužbe u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 i Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18, na kojemu se tužba u činjeničnom dijelu u cijelosti zasniva.
8. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije nerazumljiva ni proturječna i sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
9. Nije počinio ni relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP- a jer nije povrijedio odredbu članak 299. stavak 3. ZPP-a budući da je tuženik već u odgovoru na tužbu osporio sve činjenične navode tužbe a sukladno tome i njezino svojstvo potrošača dok je tužiteljica, svojim iskazom sama osporila tvrdnju da bi predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača, a upravo ona je dužna dokazati tu tvrdnju i to je pretpostavka za udovoljenje tužbenom zahtjevu.
10. Protivno žalbenim navodima, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tužiteljica nije sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača jer je sama potvrdila u stranačkom iskazu da je kao vlasnica trgovačkog društva za poslovanje uredskim priborom vozilo koje je kupljeno sredstvima kredita koristila za osobne ali i poslovne svrhe i to tako da je oko tri dana u tjednu, znači veći dio radnog tjedna, vršila prijevoz pribora naručiteljima.
11. To utvrđenje u bitnome opravdava i odluku suda Europske unije C-630/17 koja govori o ugovorima s dvostrukom svrhom odnosno takvima koji se jednim dijelom sklapaju za privatne svrhe, a jednim dijelom zbog profesionalne djelatnosti, u kojoj je taj sud ocijenio da bi ugovorna strana imala status potrošača samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje maginalna i ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije.
12. Kako je odredbom čl. 3, st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimaju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, a u konkretnom predmetu pravni posao je sklopljen u svrhu koja je namijenjena profesionalnoj djelatnosti tužiteljice jer veza između navedenog ugovora profesionalne djelatnosti nema marginalnu ni zanemarujuću ulogu budući da je tužiteljica osobno vozilo u pretežnoj mjeri koristila za poslovne potrebe, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da predmetno vozilo tužiteljica nije kupila u svojstvu potrošača dok je neodlučno u koje ga svrhe sada koristi.
13. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev utvrđujući da tužiteljica ne može pravo na isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli temeljiti na odluci iz Kolektivne tužbe jer se ta odluka na nju ne odnosi.
14. Žalbena tvrdnja o eventualnoj ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i pravu na isplatu i u odnosu na osobe koje nisu potrošači nije odlučna jer je tužiteljica utvrđenje o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i pravu na isplatu isključivo temeljila na presudi iz kolektivne tužbe.
15. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno kada je tuženiku koji je uspio u sporu dosudio troškove postupka i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.
16. Iz navedenih razloga, svi žalbeni navodi su neosnovani, odnosno neodlučni te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki 1. izreke.
17. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka jer tužiteljica nije uspjela sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 2. izreke.
U Rijeci, 21. svibnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Tajana Polić
