Zakon.hr

Poslovni broj: P-6102/2023-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Hrvoji Kardumu, odvjetniku iz OD Kardum i Partneri, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, [adresa], zastupan po Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku iz OD Ćurković i Šanjug, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. svibnja 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz [adresa], isplatiti tužiteljici RĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 016- 24/2008 od 10.1.2008. godine o valutnoj klauzuli CHF, iznos od 4.723,55 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 5,44 eur od 1.4.2008. godine pa do isplate

- 0,32 eur od 1.5.2008. godine pa do isplate

- 0,81 eur od 1.7.2008. godine pa do isplate

- 0,05 eur od 2.10.2008. godine pa do isplate

- 18,15 eur od 4.11.2008. godine pa do isplate

- 5,05 eur od 2.12.2008. godine pa do isplate

- 18,17 eur od 31.12.2008. godine pa do isplate

- 23,82 eur od 4.3.2009. godine pa do isplate

- 18,50 eur od 28.3.2009. godine pa do isplate

- 20,04 eur od 5.5.2009. godine pa do isplate

- 16,55 eur od 27.6.2009. godine pa do isplate

- 14,27 eur od 1.8.2009. godine pa do isplate

- 15,76 eur od 9.9.2009. godine pa do isplate

- 15,20 eur od 2.10.2009. godine pa do isplate

- 14,11 eur od 3.11.2009. godine pa do isplate

- 17,23 eur od 2.12.2009. godine pa do isplate

- 19,56 eur od 30.12.2009. godine pa do isplate

- 22,63 eur od 2.3.2010. godine pa do isplate

- 27,18 eur od 31.3.2010. godine pa do isplate

- 26,67 eur od 4.5.2010. godine pa do isplate

- 32,41 eur od 18.5.2010. godine pa do isplate

- 35,11 eur od 24.6.2010. godine pa do isplate

- 41,75 eur od 17.7.2010. godine pa do isplate

- 40,56 eur od 17.8.2010. godine pa do isplate

- 49,95 eur od 18.9.2010. godine pa do isplate

- 45,30 eur od 19.10.2010. godine pa do isplate

- 47,91 eur od 19.11.2010. godine pa do isplate

- 61,66 eur od 17.12.2010. godine pa do isplate

- 68,30 eur od 11.1.2011. godine pa do isplate

- 59,76 eur od 2.2.2011. godine pa do isplate

- 60,19 eur od 3.3.2011. godine pa do isplate

- 55,50 eur od 5.4.2011. godine pa do isplate

- 77,14 eur od 7.6.2011. godine pa do isplate

- 71,45 eur od 6.7.2011. godine pa do isplate

- 105,97 eur od 6.9.2011. godine pa do isplate

- 79,51 eur od 5.10.2011. godine pa do isplate

- 79,59 eur od 5.11.2011. godine pa do isplate

- 74,66 eur od 6.12.2011. godine pa do isplate

- 80,77 eur od 5.1.2012. godine pa do isplate

- 84,84 eur od 4.2.2012. godine pa do isplate

- 84,52 eur od 6.3.2012. godine pa do isplate

- 82,76 eur od 4.4.2012. godine pa do isplate

- 82,90 eur od 5.5.2012. godine pa do isplate

- 86,04 eur od 5.6.2012. godine pa do isplate

- 83,30 eur od 5.7.2012. godine pa do isplate

- 83,81 eur od 7.8.2012. godine pa do isplate

- 82,17 eur od 5.9.2012. godine pa do isplate

- 78,36 eur od 5.10.2012. godine pa do isplate

- 82,97 eur od 6.11.2012. godine pa do isplate

- 80,98 eur od 8.12.2012. godine pa do isplate

- 83,36 eur od 8.1.2013. godine pa do isplate

- 78,41 eur od 6.2.2013. godine pa do isplate

- 80,43 eur od 6.3.2013. godine pa do isplate

- 83,71 eur od 6.4.2013. godine pa do isplate

- 80,89 eur od 7.5.2013. godine pa do isplate

- 74,29 eur od 28.5.2013. godine pa do isplate

- 74,28 eur od 9.7.2013. godine pa do isplate

- 74,42 eur od 7.8.2013. godine pa do isplate

- 78,18 eur od 5.9.2013. godine pa do isplate

- 81,81 eur od 10.10.2013. godine pa do isplate

- 80,10 eur od 6.11.2013. godine pa do isplate

- 82,37 eur od 7.12.2013. godine pa do isplate

- 79,35 eur od 9.1.2014. godine pa do isplate

- 83,69 eur od 8.2.2014. godine pa do isplate

- 84,85 eur od 12.3.2014. godine pa do isplate

- 83,87 eur od 17.4.2014. godine pa do isplate

- 81,01 eur od 17.5.2014. godine pa do isplate

- 81,73 eur od 10.6.2014. godine pa do isplate

- 82,68 eur od 9.7.2014. godine pa do isplate

- 85,63 eur od 13.8.2014. godine pa do isplate

- 85,65 eur od 17.9.2014. godine pa do isplate

- 87,40 eur od 17.10.2014. godine pa do isplate

- 88,93 eur od 12.11.2014. godine pa do isplate

- 89,27 eur od 6.12.2014. godine pa do isplate

- 89,79 eur od 13.1.2015. godine pa do isplate

- 89,59 eur od 13.2.2015. godine pa do isplate

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-24/2008 od 10.1.2008. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% od iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz [adresa], isplatiti tužiteljici RĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], temeljem neosnovano naplaćene naknade za obradu zahtjeva, iznos od 351,31 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.01.2008. pa do isplate s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu glavnice od 550,00 € s osnova manje plaćenih iznosa tijekom otplate kredita.

V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, [adresa], naknaditi tužiteljici RĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.400,00 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.05.2025.g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 10.01.2008. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu pod brojem 016-24/2008, na iznos od 23.531,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,60% dekurzivno godišnje, a namjena kredita je kupnja novog motornog vozila.

U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu bio upisan pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa]. Trgovački sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj: Tt-16/22619 od 11.06.2016.g. u sudski registar upisao promjenu tvrtke i promjenu odredbi Statuta tuženika pod tvrtkom Addiko Bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877. Slijedom navedenog tužitelj je kao tuženika naznačio Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, a sukladno aktualnim podacima iz sudskog registra.

U čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro – računa banke za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne jer je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013.g., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim Ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 96/03 i to čl. 81., 82. i 90.), a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 i to čl. 96. i 97.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Ova presuda Pž-6632/17 potvrđena je i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.g.

Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13), navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku za sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit u siječnju 2015. zadnjom uplatom anuiteta.

Nadalje, tužiteljica navodi da je odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 2,50 % jednokratno. Temeljem navedene odredbe tuženik je od tužiteljice naplatio iznos od 351,31 € i taj iznos je naplaćen dana 14.01.2008. odmah prilikom isplate kredita, a što proizlazi iz specifikacije isplate kredita. Tuženik je predmetnu odredbu sastavio i unaprijed pripremio u Ugovoru te kao takvu prezentirao tužitelju po načelu "uzmi ili ostavi" bez mogućnosti da se o istoj pregovara, a što je protivno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/2003; dalje ZZP) koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio na snazi.

Stoga tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja u podnesku od 21.10.2024. postavlja tužbeni zahtjev, te potražuje na ime preplate temeljem valutne klauzule iznos glavnice od 4.723,55 € i temeljem naplaćene ulazne naknade iznos od 351,31 €, sve s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate uz naknadu pripadajućeg parničnog troška sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, osporava da bi valutna klauzula kao odredba bila ništetna, osporava da bi bile ništetne odredbe o ulaznoj naknadi, te ističe prigovor zastare tražbine držeći da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina.

10.

Utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet te nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i automatskoj vezanosti parničnog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Sve kada bi i presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

11.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača), jer je iz samog Ugovora moguće zaključiti da je valutna klauzula jasna i lako uočljiva odredba. Pri tome se tužitelj morao kao savjesna ugovorna strana sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz navedenog Ugovora.

12.

Isto tako niti tuženik nije znao, niti mogao znati kakva će biti buduća kretanja tečaja CHF-a jer je tečaj CHF-a u razdoblju od 2003. do 2008.g. uglavnom padao, a i tuženik je kao i sam tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule.

13.

Stoga tuženik osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP- a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužitelj u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu to mu ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

14.

Konačno tuženik navodi da u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli da je riječ o kunskom kreditu i da s obzirom na to treba primijeniti kamatnu stopu koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite.

15.

Tuženik predlaže izvesti dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke i osobnog bankara koji je s tužiteljem pregovarao oko Ugovora o kreditu. U tijeku postupka tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem njegovog službenika koji je s tužiteljem pregovarao oko kreditnih uvjeta, kao i od prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika.

16.

Također drži da ne postoji zakonska osnova po kojoj bi tuženik morao isplatiti veći iznos od iznosa koji je primio na temelju navodno ništetnih odredbi i tvrdi da mu pripadaju negativne razlike zbog činjenice što je u nekom od razdoblja tečaj CHF-a bio niži pa je zbog toga tužitelj platio nešto niže anuitete.

17.

Tuženik također navodi da nije dužan isticati protutužbeni zahtjev, niti prigovor radi prebijanja, već se radi o materijalno-pravnom pitanju o kojem treba odlučivati sud bez ikakvog zahtjeva. Navodi da je na aktivnoj strani kao tužitelj trebao biti obuhvaćen i sudužnik, pa ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

18.

Stoga, tuženik čineći nespornim da je ugovorena valutna klauzula drži da ista nije ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja i da slijedom toga nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka, te u cijelosti ostaje kod istaknutog prigovora radi prebijanja u svoti od 550,00 €, a s osnova manje plaćenih iznosa po tužitelju za vrijeme otplate kredita.

19.

U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu, zajedno sa solemnizacijom (list 6-12 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima postupka (list 67 spisa), specifikacija uplata (list 68-70 spisa), pregled prometa za klijenta (list 71-82 spisa), otplatni plan za kredit (list 83-84 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 85 spisa), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. (list 425-430 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 443- 444 spisa).

20.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

21.

U odnosu na preplatu temeljem valutne klauzule:

22.

Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 016- 24/2008 od 10.01.2008. kojim Ugovorom o kreditu je tužitelj kod tuženika ugovorio kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF od 23.531,00 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ugovorena je kamatna stopa od 5,60% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Rok otplate kredita je iznosio 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, a kredit se otplaćivao u 84 mjesečna anuiteta.

23.

Nije niti sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

24.

Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

25.

Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi, te je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja. Prijeporno je, je li na aktivnoj strani uz tužiteljicu kao tužitelj trebao biti i sudužnik. Prijeporno je, je li se u konkretnom Ugovoru o kreditu mogla primijeniti kamatna stopa kao na kunske kredite.

26.

U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

27.

Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

28.

Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

29.

Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

30.

Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

31.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

32.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

33.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

34.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

35.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenjao samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

36.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

37.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

38.

Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

39.

Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

40.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 R i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

41.

Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a kako je valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pravomoćno utvrđena ništetnom dana 14.06.2018.g., a tužba u ovom predmetu je podnesena 11.06.2023., to nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

42.

Tužiteljica RĐC saslušana kao stranka iskazala je da je dignula kredit za kupovinu automobila u Autokući Opel Đačić. Koliko se sjeća bila je prvenstveno zainteresirana za kupnju automobila i namjeravala je taj automobil kupiti na kredit. Tamo su joj ponudili da može dignuti autokredit vezan za valutu CHF, da je to vrlo povoljan kredit, da je anuitet najniži i da će joj oni kompletno srediti sve za taj kredit, a što su i učinili. Koliko se sjeća ona uopće nije bila u banci nego su joj tamo u autokući dali papire za kredit, to je sve potpisala, oni su sve to sredili i kada je novac stigao otišla je po automobil. Nitko joj nije ništa objašnjavao niti da će morati platiti neku ulaznu naknadu, niti zašto se ta ulazna naknada plaća ni koji su troškovi time obuhvaćeni, a nije joj niti bilo objašnjeno da je CHF nesigurna valuta u smislu da tečaj kune u odnosu na CHF ne štiti HNB. U samom ugovoru o kreditu njezina obveza je bila vezana za valutu CHF i ugovorena je jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen. Navodi da u trenutku kada je pregovarala oko anuiteta kredita dignula je kredit s time da joj je anuitet iznosio 1.500,00 kn mjesečno da bi joj vrlo brzo narastao na 2.500,00 kn što joj je bilo znatno povećanje. Predmetni automobil je koristila isključivo za osobne potrebe. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i kupnje automobila nije imala u vlasništvu obrt ili neko trgovačko društvo.

43.

Navodi da je tražila u banci kredit u kunama ali su joj u banci rekli da daju kredite samo u eurima ili u CHF-u. Od strane banke nije bila upozorena da tečaj CHF može biti značajno povećan.

44.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice saslušane kao stranke, a tim iskazom je sud sa sigurnošću utvrdio da tužiteljica u vrijeme podizanja Ugovora o kreditu nije ništa znala o valuti CHF, nije znala da je to nesigurna valuta, nije joj je itko išta objasnio, niti rekao o kretanju tečaja CHF-a.

45.

Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

46.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

47.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

48.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

49.

Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva tužiteljice, temeljem preplate po valuti i naplaćene ulazne naknade za obradu kredita, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o.

50.

Zadaća vještaka je bila utvrditi razlike tečaja te visinu ulazne naknade koju je tužiteljice platila tijekom otplate kredita. Vještak je proveo odgovarajuće izračune te je utvrdio da je iznos kredita bila kunska protuvrijednost od 23.531,00 CHF-a prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, rok otplate 7 godina u 84 anuiteta, da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu banka tužiteljici naplatila jednokratno naknadu u iznosu od 351,31 € na dan 14.01.2008., te je tužiteljica otplatila predmetni kredit zadnjom uplatom anuiteta.

51.

Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedaba, a isto tako tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka ali je isticao pravne prigovore na samu osnovanost tužbenog zahtjeva. Nadalje tuženik je naveo da treba uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, te tu negativnu razliku odbiti od tražbine tužitelja radi čega je istaknuo i prigovor radi prebijanja u svotu od 550,00 €.

52.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano, na temelju svih podataka i izračuna, te je utvrdio koliko je tužiteljica točno preplatila kredit i datume pojedinih preplata.

53.

U odnosu na tzv. negativne razlike ovaj sud ukazuje da je riječ o potraživanju koje tužitelj nije utužio, a tuženik ih nije postavio u formalnom obliku (u formi protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja).

54.

Sud u parničnom postupku sukladno načelu dispozicije odlučuje u granicama zahtjeva čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22; dalje u tekstu ZPP). Predmetno načelo znači da sud u parničnom postupku ima ovlaštenje odlučivati samo o onome što su stranke obuhvatile svojim zahtjevima, a suprotno postupanje (ako sud presudom prekorači tužbeni zahtjev) dovodi do bitne povrede postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

55.

Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu preplata za one mjesece gdje je platio više, pa stoga tužitelj ima pravo tražiti ono što je preplatio i ima pravo postaviti tužbeni zahtjev o kojem će sud odlučiti, pa slijedom toga sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i ne može, niti smije dosuditi stranci više od onoga što je zatražila.

56.

U ovom postupku je sporno da li sud po službenoj dužnosti treba uzeti u obzir i ona potraživanja (tzv. negativna) koja tužitelj nije utužio, a tuženik je na njih ukazao isticanje prigovora radi prebijanja.

57.

U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja na ročištu od 01.07.2024.g. (list 416 spisa) kojim tuženik traži da sud konstitutivnom odlukom izvrši prebijanje tražbine tuženika s tražbinom tužitelja i to s osnova preplate temeljem valutne klauzule u iznosu glavnice od 550,00 CHF-a, valja istaći da se radi o neosnovanom prigovoru radi prebijanja.

58.

Za isticanje procesnog prigovora radi prebijanja potrebno je da se radi o istovrsnim, dospjelim i uzajamnim tražbinama koje ne smiju biti zastarjele.

59.

Utvrđenja iz parnice Potrošač nisu stipulirana u korist banaka, već samo u korist potrošača, pa kako je tražbina tuženika u cijelosti zastarjela 2014., to se ne može staviti u prijeboj zastarjela tražbina obzirom da tužitelj ističe prigovor zastare.

60.

Tuženik prema tužitelju nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna jer tužitelj niti je nepošten stjecatelj, niti je išta stekao plaćajući po nižoj kamatnoj stopi da bi se tim iznosima trebala umanjivati njegova tražbina, pa je istaknuti prigovor radi prebijanja neosnovan, a tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji radi čega je sud odlučio kao u toč. IV. izreke presude.

61.

Nadalje, nakon provedenog vještačenja tuženik je ostao kod istaknutog prigovora da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti kamate kao na kunske kredite, međutim o tome je zauzeo stav VSRH u svojoj odluci VSRH Rev 308/22 od 19.04.2022. u kojoj je izričito navedeno:

" Pripada li korisniku kredita, s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kn s valutnom klauzulom u CHF, pravo na isplatu razlike između iznosa kamate obračunate po kamatnoj stopi koja bi bila utvrđena objektivnim referentnim parametrima za utvrđivanje visine kamatne stope i iznosa kamate koja bi bila obračunata po stopi određenoj odlukom tuženika kao banke, pod uvjetom da takva razlika postoji ili isplata razlike između iznosa kamate koju je korisnik kredita platio i iznosa kamate koja bi za cijelo vrijeme otplate kredita bila izračunata na temelju početno ugovorene kamatne stope?“

Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika. "

62.

Sud je obrazložio zašto je neosnovana ideja tuženika da bi se na kredite vezane za valutu CHF trebala primjenjivati kamata kao na kunske kredite iako se radilo o doslovce nabacanom prigovoru od strane tuženika jer predmet ovog tužbenog zahtjeva ni u jednom dijelu nije preplata temeljem kamatne stope.

63.

U odnosu na naplatu tzv. ulazne naknade za kredit:

64.

Kako je već navedeno u odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu je određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 2,50% jednokratno. Temeljem navedene odredbe tuženik je od tužitelja naplatio iznos od 351,31 €. Tužitelj nije bio u prilici pregovarati o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu jer je tuženik tu odredbu sastavio i unaprijed pripremio u Ugovoru te kao takvu prezentirao tužitelju po načelu "uzmi ili ostavi", bez mogućnosti da se o istoj pregovara, a što je protivno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a 96/2003 koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio na snazi.

65.

Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP/03 koji propisuje kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog čl. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca.

66.

Prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora sa tužiteljem o tim odredbama nije pojedinačno pregovarao, niti je Ugovorom potvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit, a isto tako tužitelj nije znao koliko će iznositi naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jer prednik tuženika nije tužitelju točno prezentirao koje će on troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji za iznosom kredita koji se traži. Također u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno nije ni precizirano, niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. 67.

Kako je predmetna ugovorna odredba koje se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštena jer je protivna prisilnim propisima ZZP/03 i Zakona o obveznim odnosima time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi Ugovora propisanih čl. 87. ZZP/03, te u svezi s čl. 323. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi Ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja. Stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja traži da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu u čl. 5. st. 2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da banci plati troškove obrade u iznosu od 2,50 % jednokratno.

68.

U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

69.

Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a niti o naknadi za troškove obrade kredita.

70.

Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

71.

Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu čl. 5. st. 2. kojim je određena ulazna naknada za obradu zahtjeva bila teško razumljiva jer je u trenutku sklapanja Ugovora od 10.01.2008.g. tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju ulazne naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U odnosu na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO) u st. 2. je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te je u tom slučaju dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, međutim u st. 3. čl. 1021. ZOO-a jasno je propisano da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebao vratiti pa prethodno istaknuta argumentacija tuženika ne stoji.

72.

Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a stavkom 2. istog članka propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.

73.

U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

74.

Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

75.

Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

76.

Isto tako plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

77.

Nadalje, u čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. - 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade.

78.

Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega je predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 5. st. 2. i ima smatrati nepoštenom, te slijedom toga i ništetnom.

79.

Stoga je sud tužitelju dosudio na ime preplate zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli dosudio zatraženi iznos glavnice od 4.723,55 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, na ime naplaćene naknade za obradu kredita tzv. ulazne naknade zatraženi iznos glavnice od 351,31 € temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

80.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

81.

Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

82.

Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

83.

Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa.

84.

Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO- a, po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za tri postotna poena i na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

85.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

86.

Tužitelj je zatražio i naknadu troška preliminarnog vještačenja kako bi mogao podnijeti tužbu u ovoj pravnoj stvari odnosno postaviti određeni tužbeni zahtjev. Odredba čl. 151. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisuje da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Trošak preliminarnog vještačenja je trošak u povodu postupka i bio je također neophodan za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva koji inicijalni tužbeni zahtjev se neznatno razlikuje od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Radi toga je sud tužitelju priznao i trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 100,00 € kako je to tužitelj i zatražio.

87.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 4 podneska (28.11.2023., 02.01.2024., 26.04.2024. i 21.10.2024.), svako po 100 bodova, trošak zastupanja na 3 ročišta (01.07.2024., 10.02.2025. i 21.05.2025.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

88.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 800 bodova / 1.600,00 €.

89.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 400,00 €, te troška predujma za preliminarno vještačenje u iznosu od 100,00 € i plaćenog troška za vještačenje u iznosu od 300,00 €, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.400,00 €.

90.

Sud nije odlučivao o trošku sudske pristojbe na tužbu i presudu iz razloga što pristojba na tužbu nije ni plaćena, a i zbog toga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

91.

Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

92.

Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. do V. izreke presude.

U Zagrebu, dana 21. svibnja 2025. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte