Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj P-761/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika Aleksandra Drakulića, u parničnom predmetu tužitelja SC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ksenija Salopek i Nikola Žganec, odvjetnicima iz Čakovca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko & partneri d.d., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene 9. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Nikole Žganca, odvjetnika iz Čakovca, te objave presude, 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 12.887,72 EUR sa zateznom kamatom računatom kako slijedi:

na iznos od 91,81 EUR/ 691,76 kuna od 15.06.2009.

na iznos od 119,02 EUR/ 896,77 kuna od 15.07.2009.

na iznos od 125,45 EUR/ 945,21 kuna od 15.08.2009.

na iznos od 134,34 EUR/ 1.012,18 kuna od 15.09.2009.

na iznos od 265,89 EUR/ 2.003,32 kuna od 15.11.2009.

na iznos od 100,78 EUR/ 759,29 kuna od 15.12.2009.

na iznos od 283,55 EUR/ 2.136,43 kuna od 15.01.2010.

na iznos od 155,95 EUR/ 1.175,03 kuna od 15.02.2010.

na iznos od 111,34 EUR/ 838,86 kuna od 15.03.2010

na iznos od 164,70 EUR/ 1.240,96 kuna od 15.04.2010

na iznos od 170,65 EUR/ 1.285,79 kuna od 15.05.2010

na iznos od 189,08 EUR/ 1.424,65 kuna od 15.06.2010.

na iznos od 195,62 EUR/ 1.473,93 kuna od 15.07.2010.

na iznos od 220,56 EUR/ 1.661,84 kuna od 15.08.2010.

na iznos od 253,23 EUR/ 1.907,98 kuna od 15.09.2010.

na iznos od 215,86 EUR/ 1.626,37 kuna od 15.10.2010.

na iznos od 224,83 EUR/ 1.694,00 kuna od 15.11.2010.

na iznos od 226,28 EUR/ 1.704,93 kuna od 15.12.2010.

na iznos od 252,67 EUR/ 1.903,73 kuna od 15.01.2011.

na iznos od 581,18 EUR/ 4.378,89 kuna od 15.03.2011.

na iznos od 228,44 EUR/ 1.721,16 kuna od 15.04.2011.

na iznos od 235,22 EUR/ 1.772,28 kuna od 15.05.2011.

na iznos od 286,11 EUR/ 2.155,68 kuna od 15.06.2011.

na iznos od 297,91 EUR/ 2.244,58 kuna od 15.07.2011.

na iznos od 244,97 EUR/ 1.845,70 kuna od 15.08.2011.

na iznos od 332,28 EUR/ 2.503,55 kuna od 15.10.2011.

na iznos od 414,53 EUR/ 3.123,28 kuna od 15.12.2011.

na iznos od 336,18 EUR/ 2.532,93 kuna od 15.01.2012.

na iznos od 179,36 EUR/ 1.289,64 kuna od 15.02.2012.

na iznos od 21,03 EUR/ 158,42 kuna od 15.03.2012.

na iznos od 86,85 EUR/ 654,37 kuna od 15.04.2012.

na iznos od 191,71 EUR/ 1.444,45 kuna od 15.05.2012.

na iznos od 333,10 EUR/ 2.509,75 kuna od 15.07.2012.

na iznos od 98,53 EUR/ 742,37 kuna od 15.08.2012.

na iznos od 596,09 EUR/ 4.491,23 kuna od 15.10.2012.

na iznos od 1.054,06 EUR/ 7.941,78 kuna od 15.12.2012.

na iznos od 387,69 EUR/ 2.921,02 kuna od 15.01.2013.

na iznos od 201,48 EUR/ 1.518,04 kuna od 15.02.2013.

na iznos od 13,27 EUR/ 100,02 kuna od 15.04.2013.

na iznos od 498,40 EUR/ 3.755,22 kuna od 15.06.2013.

na iznos od 231,49 EUR/ 1.744,13 kuna od 15.07.2013.

na iznos od 225,45 EUR/ 1.698,65 kuna od 15.08.2013.

na iznos od 407,96 EUR/ 3.073,77 kuna od 15.09.2013.

na iznos od 190,13 EUR/ 1.432,56 kuna od 15.10.2013.

na iznos od 219,80 EUR/ 1.656,06 kuna od 15.12.2013.

na iznos od 321,75 EUR/ 2.424,22 kuna od 15.02.2014.

na iznos od 738,64 EUR/ 5.565,25 kuna od 15.03.2014.

na iznos od 60,35 EUR/ 454,72 kuna od 15.05.2014.

na iznos od 51,80 EUR/ 390,31 kuna od 15.06.2014.

na iznos od 211,96 EUR/ 1.597,05 kuna od 15.07.2014.

na iznos od 58,71 EUR/ 442,33 kuna od 15.08.2014.

na iznos od 57,88 EUR/ 436,10 kuna od 15.09.2014.

pa do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koji je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.906,49 EUR, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate.

2. U tužbi, u bitnom, navodi:

- da je između stranaka ugovoren kredit na iznos od 147.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke za CHF, sve uz promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,70 % godišnje; da je otplata kredita određena u 240 jednakih anuiteta,

- da su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, ništetne i nepoštene, zbog čega ne proizvode pravne učinke među strankama,

- da se poziva na presudu Trgovačkog suda, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., te presudu istog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presudu Vrhovnog suda broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., a iz kojih odluka da proizlazi ništetnost ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope te ugovaranja valutne klauzule, a što je i predmet ove tužbe; da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene,

- da se poziva na članak 81. Zakona o zaštiti potrošača te navodi kako nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti je to mogao budući se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a u čemu se ogleda, suprotno načelo savjesnosti i poštenja, značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača,

- da je tuženik u periodu otplate kredita izmjene kamatnih stopa vršio jednostranom odlukom, na koju tužitelj nije imao nikakav utjecaj; da prosječni potrošač u RH pa tako i tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik valute utočišta; da mu stoga odredbe ugovora prema kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu bile razumljive,

- da je tuženik sukladno načelu savjesnosti i poštenja bio dužan tužitelja informirati o svim rizicima koje prihvaća sklapanjem ugovora ili iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao znati što mu donose sporne klauzule i o tome donijeti informiranu odluku; da je objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i propuštanjem davanjem informacija o rizičnosti takvog kredita tuženik, suprotno načelu savjesti i poštenja, navodio potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima,

- da su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i ništetne; da su stranke sklopile dodatak Ugovoru o kreditu, međutim da je odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. utvrđeno da sklapanje dodatka ugovoru o kreditu (konverzija) ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne,

- da stoga ostavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, međutim da ne raspolaže dokumentacijom koja je potrebna za izračun njegova potraživanja, a time niti specifikaciju tužbe, zbog čega se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu relevantne dokumentacije, a čemu tuženik nije udovoljio.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, navodi:

- da je po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, relevantna sudska praksa zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora,

- da ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači ostvarili dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove,

- da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita,

- da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara; da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze; da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem; da je potrošač/korisnik kredita poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora,

- da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao, ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta; da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti; da Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima,

- da ističe i prigovor zastare.

4. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 20. travnja 2022., sukladno nalazu vještaka, specificirao tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 97.102,54 kn, pri čemu je podneskom od 1. travnja 2025. isti izrazio u valuti EUR pa tako potražuje ukupan iznos od 12.887,72 EUR, s kamatom na pojedinačne mjesečne iznose.

5. Tijekom dokaznog postupka pročitani su: Ugovor o kreditu (stranica 8-13 spisa, Potvrda o zaprimljenom prigovoru (stranica 14 spisa), Dodatak ugovoru (stranica 40- 46 spisa), Otplatni plan (stranica 47-51 spisa), sudska praksa (stranica 52-61, 102- 106 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu, otplatni plan, dopis o konverziji, Plan otplate, izračun konverzije, Izvadak otvorenih stavaka, Prijedlog dodatka Ugovora o kreditu, obavijest korisnika kredita o prihvatu izračuna konverzije, Dodatak ugovora o kreditu, knjigovodstvena kartica i promet po kreditu (stranice 114-223 spisa), nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka (stranice 234-250 spisa), očitovanje vještaka (stranica 264-266 spisa), te su saslušani vještak i tužitelj.

6. Valja naglasiti kako je sud na ročištu održanom 9. travnja dozvolio zastupanje tuženika po zamjeniku punomoćnika Goranu Ficko, odvjetniku iz [adresa], i to pod uvjetom naknadne dostave punomoći u roku tri dana, međutim, kako imenovani odvjetnik u navedenom roku, a niti do dana donošenja ove presude nije dostavio traženu punomoć, sud sukladno čl. 98. st. 3. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine broj 53/91, 92/92, 112,99, 88,01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 ; u daljnjem tekstu: ZPP-a), nije uzimao u obzir njegove radnje.

7. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika.

8. Nadalje, odredbom čl. 221.a. ZPP-a propisano je da će sud ukoliko na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

9. Odluku kao u izreci sud je donio prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

10. Tužbeni zahtjev je osnovan.

11. Nesporno je među strankama, a proizlazi i iz provedenih dokaza:

- da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu radi adaptacije stambenog objekta,

- da mu je isplaćen kredit u iznosu od 147.000,00 CHF obračunat prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita, te promjenjiva redovna kamata (koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,70% godišnje – čl. 4. Ugovora),

- da su se rate kredita tužitelju povećavale kroz period njegove otplate, a uslijed promjene tečaja CHF odnosno promjene kamatne stope,

- da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 16. prosinca 2015. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 57.755,39 EUR te da preplata iznosi 1.882,61 EUR,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Sporna je osnova odnosno visina potraživanja tužitelja; prije svega jesu li odredbe Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF odnosno promjenjiva kamatna stopa, ništetne te imaju li tužitelji pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi, može li tužitelj tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, je li tužitelj sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, te je li potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom.

13. Sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

14. Prema čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i ovdje tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti navedena presuda.

18. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija, između ostalih i ovdje tuženika kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/09).

19. Dakle, u ovome predmetu radi se o parnici koja tematski pripada velikom broju u bitnome istovjetnih parnica, a odnosi se i na pravna pitanja o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj predmet. Pritom ovaj sud polazi od nespornih utvrđenja gore navedenih sudova da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te ugovaranje plaćanja na način da je glavnica vezana za valutu u švicarskom franku bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

20. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

21. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelji i pozivaju u ovoj tužbi i na njima temelje tužbeni zahtjev.

22. Točno je da sve naprijed izloženo ne podrazumijeva automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Navedeno tuženik tijekom postupka ne dokazuje.

23. Pritom, sukladno odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., uzimajući u obzir tvrdnju tuženika da je prednik tužitelja bio informiran o svim bitnim parametrima za sklapanje ugovora, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja. Premda je u odgovoru na tužbu tužitelj predlagao saslušanje svjedoka - osobnog bankara, s naznakom po potrebi, isti tijekom postupka nije dostavio podatke o identitetu svjedoka niti njegovoj adresi pa sud nije provodio navedeni dokaz.

24. Iz iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 9. travnja 2025. - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da imenovani iskazuje životno i okolnosno, te je njegov iskaz komplementaran ostalim provedenim dokazima – proizlazi da je kredit uzeo radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj i danas živi; da kuća ima isključivo obiteljsku, a ne poslovnu namjenu; da su mu u banci tuženika ponudili sklapanje ugovora u švicarskim francima kao najpovoljniju opciju te su potom sastavili ugovor; da prilikom sklapanja ugovora nije bilo mogućnosti pregovora o bilo kojoj njegovoj odredbi, već se radilo o gotovom obrascu ugovora koji su za mene pripremili u banci te ga je on mogao potpisati ili od njega odustati; da mu u banci nisu posebno objašnjavali rizike sklapanja ugovora u valuti CHF, rizike sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom niti parametre na temelju kojih se vrši obračun promjenjive kamatne stope; da su početne rate iznosile 5.000,00 – 5.500,00 kuna, a kasnije porasle i do 7.000,00 kuna; da je prilikom sklapanja kredita znao da postoji mogućnost da dođe do takvog povećanja rate kredita, da sasvim sigurno ne bi sklopio ugovor o kreditu; da se, nakon što su rate kredita dosegle spomenuti iznos, obratio banci negdje na jesen 2015. godine u nastojanju da postigne nekakav dogovor kako bi mu se stabilizirale rate kredita; da su mu u banci predložili konverziju kredita u EUR te mu to pojasnili kao za njega najpovoljniju opciju; da su njihovi djelatnici tada sačinili aneks ugovora, a koji je on potpisao; da mu je s obzirom na veliko povećanje rate kredita bila isključiva želja da se rate kredita stabiliziraju kako bi ih mogao otplaćivati; da mu je od strane djelatnika banke prezentiran gotov aneks ugovora te nije bilo mogućnosti pregovora o bilo kojoj njegovoj odredbi; da mu djelatnici banke nisu pojašnjavali na koji način se zapravo vrši ta konverzija, a da je ugovor potpisao vjerujući da će mu se obveza po ratama kredita stabilizirati; da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu primio otplatni plan te su mu odgovarale rate kredita koje su istim prezentirane; da je ugovor potpisao kod javnog bilježnika, a koji ga je upozorio isključivo da je dužan podmirivati rate kredita inače će doći do ovrhe; da druga objašnjenja vezano za ugovorne odredbe o kreditu kod javnog bilježnika nije primio; da mu je poznata valutna klauzula, odnosno promjenjiva kamatna stopa, međutim da je u vrijeme sklapanja ugovora smatrao kako bi mu se zbog primjene navedenih odredbi ugovora rata kredita mogla povećati maksimalno 100,00 – 200,00 kuna, a ne da je moguće povećanje od čak 2.000,00 kuna; da ugovor o kreditu nije detaljno proučavao, da je imao povjerenja u djelatnike banke koji su ga sastavili; da su se rate kredita otplaćivale trajnim nalogom; da se prilikom povećanja rate kredita obratio banci i prigovarao, međutim su mu rekli da je to jednostavno tako zbog promjene tečaja, odnosno promjenjive kamatne stope te da je dužan plaćati novo obračunate rate; da mu je aneksom ugovora umanjena glavnica za oko 15.000,00 kuna, međutim da je dogovoreno kako će isto biti poravnato narednim ratama; da smatra kako nije obeštećen predmetnim aneksom, da je stoga i podnio tužbu te tražio da mu se isplati razlika između ugovorenog i plaćenog; da je prilikom potpisivanja aneksa o konverziji isključivo nastojao postići da mu se rate kredita dovedu na prihvatljivu razinu, pri čemu nije točno znao na koji način će se ista provesti, odnosno što će obuhvaćati; da je prilikom sklapanja aneksa prigovarao izračunu umanjenja od otprilike 15 000 kuna jer je smatrao da bi taj iznos trebao biti veći, međutim da oko toga nije postajala mogućnost pregovora; da je stoga prihvatio i takav iznos; da u vrijeme sklapanja ugovora nije obavljao nikakvu samostalnu djelatnost već je bio zaposlenik hrvatske vojske.

25. Stoga, kako iz navedenog iskaza ne proizlazi da bi prednik tužitelja bio informiran o bitnim parametrima za sklapanje ugovora i aneksa ugovora (a kako to tvrdi tuženik), niti da bi stranke pregovarale o odredbama ugovora, a tuženik ne dostavlja dokaze o suprotnom, to je propustio dokazati svoje tvrdnje.

26. Napominje se da je potrošač, u smislu čl. 3. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

27. Kako adaptacija obiteljske kuće, zbog koje namjene je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, a što proizlazi iz iskaza tužitelja te samog ugovora o kreditu, očito predstavlja svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a tuženik ničime ne dokazuje suprotno, to proizlazi da je tužitelj u konkretnom pravnom odnosu djelovao kao potrošač.

28. Valja naglasiti da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

29. U vrijeme podnošenja ove tužbe 10. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom članak 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

30. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Uzimajući u obzir djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,70% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

31. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

32. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

33. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.

Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

34. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplati.

35. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan; tako zaključuje i Vrhovni sud u istovjetnom predmetu br. Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

36. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenom s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

37. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

38. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/15) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/15 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

39. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

40. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

41. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 S protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

42. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj sud priklanja se stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. kojim je naglašeno "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", te zaključuje da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i postaviti kondemnatorni novčani zahtjev.

43. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako slijedi i iz odredbe članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, a koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

44. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, takvo utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Provedenim vještačenjem (pri čemu valja naglasiti da na nalaz vještaka, u smislu matematičkog izračuna, stranke nisu imale primjedbe) utvrđeno je da je - zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, a sve uzimajući u obzir i utvrđenu preplatu koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR - tužitelj više platio tuženiku ukupan iznos od 12.887,72 EUR, i to sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u točki I. izreke. Stoga je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u toč. 1. izreke, od dospjelosti do isplate, sve uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i u odnosu na pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, stoga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

45. Na koncu, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja. Naime, opći zastarni rok sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima iznosi pet godina, dok je čl. 241. istog zakona propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kako se tužitelji pozivaju na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te presudu istog suda br. Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., proizlazi da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi, što znači da je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu zastara nastavila teći s danom 13. lipnja 2014. a u odnosu na valutnu klauzulu s danom 14. lipnja 2018. Stoga, kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 10. lipnja 2019. to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Pritom valja uputiti i na zaključak građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donijet na sjednici od 30. siječnja 2020., a koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

46. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

47. Odluku o trošku sud je donio temeljem čl. 154. st. 1. te čl. 155. ZPP-a,. Visina troškova određena je sukladno vrijednosti predmeta spora, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; dalje: Tarifa).

48. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 46. Tarife), trošak sastava podnesaka od 30. siječnja 2021., 8. listopada 2021. te 20. travnja 2022. u iznosu od 250,00 EUR po podnesku (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 46. Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 5. veljače 2021. te 9. travnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR po ročištu (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 46. Tarife), trošak sastava podneska od 16. ožujka 2023. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 8. t. 3. i Tbr. 46. Tarife), trošak sastava podneska od 1. travnja 2025. u iznosu do 125,00 EUR (Tbr. 8. t. 2. i Tbr. 46. Tarife), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 165,90 EUR, odnosno ukupan trošak od 1.906,49 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 22. rujna 2020. te 16. studenog 2021., koje sud nalazi nepotrebnim za vođenje ovog postupka; nije mu priznat niti trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, a kojem nije pristupio.

49. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci.

Varaždin, 21. svibnja 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klari

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a ZPP-a, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelj – po punomoćniku Nikoli Žganec, odvjetniku iz Čakovca, Ruđera Boškovića 16, Čakovec

2. tuženik – po punomoćnicima u OD Leko i partneri iz Zagreba, Domagojeva 18,

Zagreb, na znak: PBZ10-9785