REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27,
21000, Split
Poslovni broj: P-2951/2023-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja GN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Nadi Magdić, odvjetnici u Ogulinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreba d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB: 025356977323, zastupan po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 2. travnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Nade Magdić, odvjetnice u ogulinu i zamjenika punomoćnika tuženika NN, odvjetničke vježbenice kod Krune Peronje, odvjetnika u Splitu, na ročištu radi objave, dana 21. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, isplatiti tužitelju GN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 2.308,90 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku, i to:
: na iznos od 1,31 eura od dana 31.03.2008. godine do isplate,
: na iznos od 2,42 eura od dana 30.11.2008. godine do isplate,
: na iznos od 13,00 eura od dana 31.01.2009. godine do isplate,
: na iznos od 16,09 eura od dana 28.02.2009. godine do isplate,
: na iznos od 7,35 eura od dana 31.03.2009. godine do isplate,
: na iznos od 8,88 eura od dana 30.04.2009. godine do isplate,
: na iznos od 9,35 eura od dana 31.05.2009. godine do isplate,
: na iznos od 5,60 eura od dana 30.06.2009. godine do isplate,
: na iznos od 6,95 eura od dana 31.07.2009. godine do isplate,
: na iznos od 5,37 eura od dana 31.08.2009. godine do isplate,
: na iznos od 7,95 eura od dana 30.09.2009. godine do isplate,
: na iznos od 5,31 eura od dana 31.10.2009. godine do isplate,
: na iznos od 7,39 eura od dana 30.11.2009. godine do isplate,
: na iznos od 6,65 eura od dana 31.12.2009. godine do isplate,
: na iznos od 11,34 eura od dana 31.01.2010. godine do isplate,
: na iznos od 14,12 eura od dana 28.02.2010. godine do isplate,
: na iznos od 13,45 eura od dana 31.03.2010. godine do isplate,
: na iznos od 16,96 eura od dana 30.04.2010. godine do isplate,
: na iznos od 22,11 eura od dana 31.05.2010. godine do isplate,
: na iznos od 22,73 eura od dana 30.06.2010. godine do isplate,
: na iznos od 30,63 eura od dana 31.07.2010. godine do isplate,
: na iznos od 29,85 eura od dana 31.08.2010. godine do isplate,
: na iznos od 42,47 eura od dana 30.09.2010. godine do isplate,
: na iznos od 34,88 eura od dana 31.10.2010. godine do isplate,
: na iznos od 36,73 eura od dana 30.11.2010. godine do isplate,
: na iznos od 45,13 eura od dana 31.12.2010. godine do isplate,
: na iznos od 48,05 eura od dana 31.01.2011. godine do isplate,
: na iznos od 42,19 eura od dana 28.02.2011. godine do isplate,
: na iznos od 48,08 eura od dana 31.03.2011. godine do isplate,
: na iznos od 42,30 eura od dana 30.04.2011. godine do isplate,
: na iznos od 51,29 eura od dana 31.05.2011. godine do isplate,
: na iznos od 61,94 eura od dana 30.06.2011. godine do isplate,
: na iznos od 74,33 eura od dana 31.07.2011. godine do isplate,
: na iznos od 90,24 eura od dana 31.08.2011. godine do isplate,
: na iznos od 66,80 eura od dana 30.09.2011. godine do isplate,
: na iznos od 59,92 eura od dana 31.10.2011. godine do isplate,
: na iznos od 59,24 eura od dana 30.11.2011. godine do isplate,
: na iznos od 61,04 eura od dana 31.12.2011. godine do isplate,
: na iznos od 66,81 eura od dana 31.01.2012. godine do isplate,
: na iznos od 69,09 eura od dana 29.02.2012. godine do isplate,
: na iznos od 66,77 eura od dana 31.03.2012. godine do isplate,
: na iznos od 66,44 eura od dana 30.04.2012. godine do isplate,
: na iznos od 68,01 eura od dana 31.05.2012. godine do isplate,
: na iznos od 69,46 eura od dana 30.06.2012. godine do isplate,
: na iznos od 67,73 eura od dana 31.07.2012. godine do isplate,
: na iznos od 62,01 eura od dana 31.08.2012. godine do isplate,
: na iznos od 63,70 eura od dana 30.09.2012. godine do isplate,
: na iznos od 68,06 eura od dana 31.10.2012. godine do isplate,
: na iznos od 68,06 eura od dana 30.11.2012. godine do isplate,
: na iznos od 66,59 eura od dana 31.12.2012. godine do isplate,
: na iznos od 62,62 eura od dana 31.01.2013. godine do isplate,
: na iznos od 63,21 eura od dana 28.02.2013. godine do isplate,
: na iznos od 68,03 eura od dana 31.03.2013. godine do isplate,
: na iznos od 61,48 eura od dana 30.04.2013. godine do isplate,
: na iznos od 60,47 eura od dana 31.05.2013. godine do isplate i
: na iznos od 60,37 eura od dana 30.06.2013. godine do isplate,
za razdoblje od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01.01.2020. do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01.01.2022. do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01.07.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine po stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01.07.2024. do 31.12.2024. godine po stopi od 7,25% godišnje, a nakon toga po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.589,54 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Dana 12. lipnja 2023. tužitelj je protiv tužene podnio tužbu radi isplate. U tužbi navodi kako je sa tuženom, kao kreditorom 31. svibnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 901146200, 9011462000, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.355,00 CHF po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Ugovorom o kreditu da je ugovorena valuta CHF za glavnicu po srednjem tečaju banke, za mjesečne anuitete, za izračun kamate, kao i zatezne kamate time da se naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi banke na dan plaćanja. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u trgovačkom sporu između Udruge Potrošač i osam tuženih banaka, između kojih i tuženika u ovoj pravnoj stvari, da je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u vremenskom razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. godine, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz ugovora o kreditu sklopljenog među strankama da pod nesporno proizlazi da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, kao i za sve ostale obveze korisnika kredita. Tuženik da je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovaranjem valute – švicarskog franka uz koju je vezana glavnica, promjenom – povišenjem tečaja CHF, tužitelju više obračunao novčane iznose koje ćemo specificirati po provedenom sudskom financijskom vještačenju zajedno sa zateznim kamatama i rokovima dospijeća kako je ugovoreno u predmetnom ugovoru. Stoga, tužitelj predlaže da sud, budući da je tuženik povrijedio odredbe članka 3. ZOO- a o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te mijenjao tečaj ugovorene valute, primjenom odredbi članka 1111. ZOO-a/05 o stjecanju bez osnove odnosno osnove koja je kasnije otpala, obveže tuženika na isplatu više uplaćenih iznosa po osnovi nepoštene odredbe ugovora o valutnoj klauzuli.
2. U svom odgovoru od 6. listopada 2023. tužena je osporila i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističući pored toga prigovor zastare potraživanja. Također, s obzirom da je predmetni ugovor ispunjen prije nego li je stupio na snagu zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe prigovor prekluzije tužitelja, sve u smislu odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako je valutna klauzula predviđena čl. 22. zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članka nije stavljen van snage, radi čega nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu. Zaključno, navodi kako je predmetni ugovor prilikom sklapanja pročitan i protumačen te su stranke upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se ipak odlučile ugovor sklopiti.
3. Tužitelj je podneskom od 8. studenog 2024., a nakon provedenog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev, te je zahtjev za isplatom u skladu sa izrađenim nalazom i mišljenjem vještaka, na način da od tuženika, na ime pretplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 2.308,90 eura.
3.1. Tuženik se protivio tako uređenom tužbenom zahtjevu, a sve iz razloga već istaknutih u odgovoru na tužbu.
3.1. Glede protivljenja tuženika preinaci tužbenog zahtjeva, za navesti je kako se u konkretnom slučaju radi o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, odnosno o situaciji propisano odredbom čl. 190. st. 2. ZPP- a, kada tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev. Tužitelj nema adekvatno znanje da bi izvršio izračun razlike kamate i valute, radi čega je u postupku angažirana stručna osoba, pa sud smatra kako se radi o situaciji u kojoj je oportuno dopustiti preinaku sukladno odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a.
3.3. Nadalje, tuženiku se napominje kako je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9011462000, knjigovodstvene kartice, plana otplate, saslušan je tužitelj te je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ines Lozić.
4.1. Tuženik je u tijeku postupka povukao prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka zaposlenika banke.
5. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.308,90 eura s osnova izvršene pretplate uslijed promjene valute u otplati kredita broj 9011462000, a koja pretplata je posljedica ništetene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
7. Među parničnim strankama nije sporno da su 31. svibnja 2006. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 9011462000, kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 21.355,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika.
8. Sporno u postupku je utvrditi jesu li odredbe Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF, kao i da li je osnovan tuženikov prigovor zastare i prekluzije.
9. Pregledom Ugovora od 31. svibnja 2006. razvidno je kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženom kao kreditorom, kredit koji mu je u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.355,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika dan isplate kredita, dok se prema članku 6. Ugovora korisnik kredita obvezao kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.
10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).
11. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je predmetni kredit podigao radi kupnje automobila. Odlučio se za automobil model Peugeot te otišao u auto kuću "Vukman" raspitati se o načinu financiranja. Djelatnik auto kuće ZN da je kontaktirao banku i dao službenicima banke njegove podatke potrebne za izradu Ugovora o kreditu. Kada je došao u poslovnicu banke Ugovor o kreditu je već bio pripremljen, a on ga je pročitao. Nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Kredit u valuti CHF mu je preporučen od službenika banke, a njemu je bi u to vrijeme najviše bio odgovarao kredit u kunama. Prva rata da je iznosila 1400 kn a kasnije da je rasla do 2016 kn. Objekt financiran sredstvima kredita nije koristio u komercijalne svrhe. Nitko mu nije objasnio rizike ugovaranja kredita u valuti CHF, a pojam valutne klauzule mu nije bio u potpunosti jasan, međutim, nije puno pitao jer je bilo "uzmi ili ostavi".
11.1. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.
12. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
13. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
14. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.
15. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u ranije navedenim člancima Ugovora o kreditu od 27. lipnja 2006. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tako je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje pravnom predniku tužene, svako takvo ili slično buduće postupanje.
16. Nadalje, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.
17. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene, odnosno, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala i standardizirala te tužitelju, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene, čime je utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu valutnog tečaja, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određenog tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduće ugovorne obveze nisu bile određene niti odredive. U svakom slučaju, tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio upoznat o parametrima koji utječu na promjene u tijeku otplate kredita, niti je na njih imao kakvog utjecaja.
18. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u članku 1. i 6. predmetnog ugovora o kreditu imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim. Napominje se kako tužitelj ne postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje navedenih odredbi ništetnim, ali je sud o njihovoj ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju.
19. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi promjene tečaja CHF, u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenim odredbama o valutnoj klauzuli, proveden je dokaz vještačenjem po sudskoj vještakinji za knjigovodstveno i financijsko vještačenje Ines Lozić, koja je imala na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.
20. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka od 31. listopada 2024. proizlazi kako je vještakinja utvrdila da je predmetnim ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 21.355,00 CHF, kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,99% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom banke te kako se u promatranom razdoblju mijenjala kamatna stopa, ali i tečaj CHF, koji je oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora. S tim u vezi, vještakinja utvrđuje kako je zbog porasta tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, tijekom razdoblja otplate kredita vezanog uz CHF, tužitelj više platio iznos od 2.308,90 eura.
21. Nakon iskazanog nalaza iz očitovanja vještakinje stranke nisu iznijele primjedbe koje bi dokazale pogrešan pristup vještakinje, njezinu nestručnost ili neobjektivnost, odnosno kakvu grešku prilikom izračuna, niti su ga kako dovele u sumnju, stoga ga je sud prihvatio u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještakinja postupila upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.
22. Podneskom od 8. studenog 2024. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, uskladivši ga s nalazom vještakinje, tako da je u odnosu na glavnicu zatražio isplatu iznosa od 2.308,90 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče u odnosu na svaku pojedinu dospjelu mjesečnu tražbinu.
23. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
24. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018., kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023. to je jasno da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
25. Vezano za tuženikov prigovor prekluzije u smislu odredbe članka 326. ZOO-a, valja kazati kako tuženik pogrešno smatra da bi se u konkretnom predmetu radilo o zabrani manjeg značaja, zbog čega se, s obzirom da je ugovor u potpunosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja.
26. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog pretplaćenog novčanog iznosa. S obzirom da se, u konkretnom predmetu radi o nepoštenom stjecatelju koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe, zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke.
27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. te 164. st. 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/2023; dalje: Tarifa).
28. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 12. lipnja 2023. (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 8. studenog 2024. (Tbr. 8/1 Tarife) u iznosu od po 200,00 eura za svaku radnju, sastav podnesak od 9. svibnja 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/4 Tarife), trošak zastupanja na ročištu od 10. lipnja 2024. i 2. travnja 2025. u iznosu od po 200,00 eura za svaku radnju (Tbr. 9/1 Tarife) te trošak zastupanja na ročištu od 10. svibnja 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/5 Tarife).
28.1. Dakle, priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 900,00 eura, koji je valjalo uvećati za 25% PDV (225,00 eura) i trošak vještačenja u iznosu od 464,54 eura.
28.2. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu od 17. veljače 2025. budući navedeno ročište nije održano. Također, trošak zastupanja na ročištu od 10. svibnja 2024. nije obračunat u iznosu od zatraženih 100,00 eura, već 50,00 eura jer je isto odgođeno prije početka raspravljanja. Isto tako, sastav podnesak od 9. svibnja 2024., nije obistinjen u zatraženom iznosu od 100,00 eura, već u iznosu od 50,00 eura, a sve sukladno odredbi Tbr. 8/4 Tarife.
28.2. Stoga je tuženoj valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 1.589,54 eura sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točki II izreke presude.
Split, 21. svibnja 2025.
Sudac
Tihana Lovrić
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.
DNA:
- tužitelju po punomoćniku
- tuženiku po punomoćniku
- u spis
