REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-3675/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja: VO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] Gornji zastupanog po punomoćniku RO, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb,zastupan po punomoćniku Sanja Porobija, odvjetnik u OD Porobija i Porobija u Zagrebu; radi:

Obvezno - ništetnost, nakon zaključene glavne rasprave od 07.travnja 2025.godine a objavljene na ročištu dana 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2. ugovora o namjenskom kreditu za reprogram obveza od 3. studenog 2011., broj ugovora: 3225433397, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

2.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici trošak postupka uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate."

II.Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 500,00 eura, uvećano za zatezne kamate od dana donošenja presude do isplate.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi tvrdi da je kao korisnica kredita dana 3. studenog 2011. s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o namjenskom kreditu za reprogram obveza u iznosu od 6.262,63 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

Čl. 2. predmetnog kreditnog ugovora je ugovoreno, inter alia, da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

Predmetna odredba sadržana u dijelu čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna je, odnosno nepoštena, s obzirom na to da nije jasno i transparentno naznačeno koje bi to sve naknade i troškove korisnik kredita bio obvezan platiti, te je drugoj strani, tuženiku, prepušteno da same te naknade i troškove kao i njihovu visinu samovoljno određuje. Sporna odredba članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu protivna je Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kreditnog ugovora kao i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str.24.) Naime, sukladno čl. 3. Direktive: „Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora“.

Predmetna je materija na istovjetan način regulirana i člankom 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

S tim u svezi, općim propisom, Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) određeno je da je ugovor odnosno pojedina ugovorna odredba ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako sadrži dovoljno podataka pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

Dakle, zabranjeno je da jedna ugovorna strana određuje svoju činidbu ili pak obvezu druge strane, a kao posljedica propusta poštivanja te odredbe jest ništetnost takve odredbe.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu od 11.11.2024.godine ističe kako je Zagrebačka banka d.d. primila je tužiteljevu tužbu od 24. rujna 2024. godine s pozivom suda da podnese odgovor na tužbu u roku od 30 dana.

Kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu za reprogram obveza broj 3225433397 od 3. studenog 2011.g. u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge.

Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare.

Neovisno o tome što tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku podneska. Prije svega, tuženik ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

Tuženik ističe da tužitelj prije svega nije dokazao pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva.

Deklaratorna tužba se može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

S tim u vezi tuženik ukazuje i na sudsku praksu – odluku VSRH Rev 588/1998 od 13. svibnja 1998.: „Odredba čl. 187. st. 2. ZPP propisuje da se tužba za utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podići ako tužitelj ima pravni interes za to utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada je tužiteljica stekla mogućnost da pravnu zaštitu ostvari kondemnatornom tužbom, više ne postoji pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje.“

Da bi sud mogao postupati po zahtjevu tužitelja, mora postojati formalna pravilnost zahtjeva kojim se traži pravna zaštita. Nedostatak ove procesne pretpostavke dovodi do nedopustivosti tužbe. Odredbom čl. 288. st. 2. ZPP-a izrijekom se predviđa da je sud dužan odbaciti tužbu ako utvrdi da ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje. Sud pri takvom utvrđivanju pravnog interesa treba odlučivati na temelju navoda u tužbi, a teret dokazivanja postojanja činjenica iz kojih se može izvesti zaključak jest na tužitelju. Pravni interes tužitelj nije dokazao.

Tuženik ukazuje na odluku VSRH Revt 81/2005-2 6.9.2005.g. : „U ovom predmetu je riječ o tužbi na utvrđenje u smislu odredaba čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužba se može podnijeti kad tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe – što predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenost tužbe. Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da u ovom predmetu nije ispunjena navedena procesna pretpostavka, jer tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe.

U smislu navedene zakonske odredbe, a da bi se utvrdilo postojanje pravnog interesa, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za njega ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti.“

Naime, u konkretnim okolnostima, u kojima očigledno ne opstoji glavni zahtjev, ne može opstati ni prejudicijelni deklaratorni zahtjev, jer prejudicijelni deklaratorni zahtjev služi glavnome i nije od njega nezavisan. Upravo suprotno: s njime je organski povezan te oba moraju imati istu postupovnu sudbinu. Oba opstaju ili oba bivaju odbijenima, odbačenima ili ukinutima.

Isto potvrđuje i VSRH Revr 906/2014-4 u kojoj je zauzeto sljedeće stajalište: „Međutim, s obzirom na to da su sudovi ocijenili da je potraživanje tužitelja po osnovi naknade štete zastarjelo, dakle, da je zahtjev za naknadu štete neosnovan, to ima za posljedicu i neosnovanost onog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi postojanje diskriminacije po nacionalnoj osnovi, dakle, utvrđenje da postoji pravni temelj za naknadu štete. Deklaratorni zahtjev tužitelja je tzv. deklaratorni prejudicijel u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP i, s obzirom na neosnovanost kondemnatornih zahtjeva kojima je pravni osnov upravo ono što se traži utvrditi deklaratornim zahtjevom, osnovano je odbijen deklaratorni tužbeni zahtjev.“

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja.

Neovisno o tome što tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku. Prije svega, tuženik ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u:

- čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;

-ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“.

Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi:

„Članak 3. 1.Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“

Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu.

Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010.

Ta Direktiva već u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće: „efektivna kamatna stopa” (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući, prema potrebi i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača;

Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavke: (c) stopa zaduživanja, uz navođenje je li fiksna ili varijabilna ili kombinacija obaju kamata, zajedno s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača“

O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje: (g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu; Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije.

Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.)

Predmetni kredit nije stambeni potrošački kredit.

Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom 2011. godine, dakle više od 6 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2011. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU).

To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2011. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama3, koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama4 propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.).

Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena.

Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita.

Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade.

Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“

U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021. godine: „Treba imati u vidu da tužitelj svoju tužbu prvenstveno temelji na odredbama presude donesene po Trgovačkom sudu u Zagrebu, a koja je potvrđena presudom visokog trgovačkog suda kako se to prethodno spominje. Navedene presude se prvenstveno odnose na ništetnost ugovora o kreditu koje je tuženik zaključivao u spornom razdoblju i to u dijelu koje se odnose na jednostranu promjenjivu kamatnu stopu od strane tuženika kao kreditora kao i vezanje povrata kredita na valutu CHF, a koje odredbe tuženik kao kreditor nije dovoljno pojasnio u samom ugovoru. Što se tiče odredbi ugovora iz čl. 18. za koje tužitelj također traži utvrđenje ništetnosti se navodi da se ustvari iste odnose tek na obvezu tužitelja kao korisnika kredita o snašanju troškova predmetnog ugovora koje se odnose na obradu, osiguranje, trošak javnog bilježnika, a što je po mišljenju suda dovoljno jasno naznačeno pa je tako bilo jasno i tužitelju i sa tim se tužitelj također složio jer su se ti troškovi odnosili na iznos sa kojim je tužitelj bio upoznat prilikom zaključenja ugovora i te odredbe nisu bile predmetom naprijed citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, niti su utvrđivane kao nepoštene i ništetne. Stoga je potpuno neosnovano traženje tužitelja da utvrdi ništetnim i navedene odredbe jer svojim tvrdnjama iz tužbe uopće nije naveo zašto bi te odredbe bile njemu nejasne. Doduše tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. koja se odnosi na promjenu kamatne stope, ali je po mišljenju suda to zatraženo već i u okviru čl. 2. čija je ništetnost u tom dijelu već zatražena pa i utvrđena ovom sudskom odlukom Prema tome je neosnovano traženje još i dodatno utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. jer je to već i sadržano u čl. 2. Zbog toga je sud i odbio tužitelja s zahtjevom za povratom iznosa od 980,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2007., a koji se iznos odnosi na trošak obrade kredita jer prije svega tužitelj uopće nije dokazao da je isplatio gornji iznos na ime navedene obveze, a osim toga taj iznos je isplaćen na ime obveze tužitelja kao korisnika kredita za plaćanje troškova potrebnih za konačnu realizaciju kredita i koje odredbe po mišljenju ovog suda uopće nisu nejasne prosječnom potrošaču kakav je tužitelj, a svakako ne dovode niti do značajne neravnoteže između stranaka i osim toga se ti iznosi vežu na iznose koji su tužitelju bili poznati prilikom zaključenja ugovora“

U presudi Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-548/19-40 od 3. lipnja 2022. godine sud je u bitnom utvrdio: „19. Isto tako ove su ugovorne odredbe jasne i razumljive, tako da je tužiteljica znala koji iznos mora platiti banci, a isto tako i javnom bilježniku, a neovisno od toga što se ni o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica na njih imala utjecaja. Prema tome, sud ocjenjuje da te ugovorne odredbe nisu nepoštene. S tim u vezi valja reći da je u pravu tuženik kada navodi da je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos kredita od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je naknada za obradu kredita iznosila 5.009,05 kn i javnobilježnički troškovi cca 2.000,00 kn, slijedom čega je doista jasno da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a što bi bilo isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača. Isto tako nije odlučno u koju svrhu je tuženik iskoristio plaćenu naknadu za obradu kredita od 5.009,05 kn.“

U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-829/2022-2 od 27. listopada 2022. godine : „8. Odlučno u predmetnoj pravnoj stvari jest da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti u svrhu financiranja ulaganja u osnovna i obrtna sredstva, zbog čega se na njega primjenjuje kriterij ulaganja povećane pažnje dobrog stručnjaka (normirane odredbom čl. 18. stav. 2. ZOO/91) nastavno čemu se ni po ocjeni ovoga suda tužitelj stoga ne može pozivati da o istoj nije mogao pregovarati jer se ista nalazila u okviru tipskog, unaprijed pripremljenog obrasca ugovora. Plaćanjem naknade u iznosu od 766,37 kn po ocjeni ovoga suda nije narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka – na koju se tužitelj tek uopćeno poziva bez da je razrađuje iz aspekta svoje konkretne ugovorne pozicije.“

U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2101/2022.

U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 V: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“

Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C- 621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se – što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“

Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma.

U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila:

-izričito zakonski dopuštena;

-ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu;

-određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku;

tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“

U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. “ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput:

1.Troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.);

2. Administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine;

3.Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba;

4.Troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge.

Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama.

Podredno, u slučaju da Naslovni sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) da tužitelju naknada nije naplaćena (i) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (i) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (i) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta i provede po tuženiku predložene dokaze te da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3.U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu za reprogram obveza od 03.11.2011.godine pod brojem 3225433397 kreditne partije 7105403534 a solemiziran od strane Javnog bilježnika Petar Žanko u Trogiru posl. broj OV-9380/11 od 08.11.2011.godine, pregledao Opće uvjete poslovanja banke iz 1999.godine, pregledao Odluku o Tarifi naknada za usluge od 2011.godine, pregledao Izvadak iz upute osobnim bankarima i to str.4 i 5.

4.Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da bi bila ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu za reprogram obveza od 03.studenog 2011.godine broj ugovora 3225433397 sklopljenog između OO kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora,koja odredba članka 2. predmetnog ugovora je protivna Zakonu o zaštiti potrošača (N.N. 79/07, 125/07. 79/09, 89/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kreditnog ugovora kao i Direktivi vijeća 93/13 EEZ od 05.travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima a čemu se tuženik protivio ističući da se ne radi o ništetnim odredbama već odredbama koje su propisane zakonom.

5. Naime, uvidom u predmetni Ugovor broj 3225433397 kreditne partije 7105403534 od 03.studenog 2011.godine zaključenim između sada tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 6.262,63 Euro obračunato prema srednjem tečaju HNB članak 1., dok je člankom 2. ugovoreno da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a Izvadak iz Odluke o tarifi naknada za usluge kreditora koje se odnose na taj ugovorni odnos sastavni je dio tog ugovora dok je člankom 3. ugovoreno rok otplate kredita u 84 mjeseca,te da, a što je regulirano člankom 4., otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima, dok je člankom 5. regulirana namjena kredita a to je reprogram obveza po tekućem računu 3221263507 i kreditnoj kartici pok. supruga tužiteljice.

6. Međutim, tvrdnje tužiteljice da je ugovorena naknada ništetna jer je suprotna odredbi Zakona o zaštiti potrošača i direktivi ne pružajući nikakav dokaz, ne stoji,jer je upravo naknada za obradu temeljena na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima kao i posljednjim propisima namijenjenim zaštiti potrošača, gdje zakonodavac u članku 1. i članku 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( N.N. 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da u pravilniku pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i gdje je upravo ministra financija 31.siječnja 2014.godine donio Pravilnik o naknadi na potrošačke kredite ( N.N. 15/14) kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita a vjerovnik ( tuženik u ovom slučaju) u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojem su određene naknade a ovisno o vrsti kredita,dok je člankom 3. Pravilnika o naknadi na potrošačke kredite ( N.N. 15/14) određeno da za obavljanje usluga o poslovima kreditiranja potrošača,vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade i to naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za viđenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz Ugovora o kreditu i slično a koja obveza plaćanja naknade potrošača, odnosno korisnik kredita je uvriježena i u Direktivama 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04.veljače 2014.godine u Ugovorima i potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite i izmjenama direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe ( EU ) broj 1093/2010 a što sve ovo pokazuje da su naknade za obradu kredita redovan trošak kreditiranja.

7. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 96/03,46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog Ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene Ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne,lako razumljive i lako uočljive. Naime,ta odredba je u skladu sa člankom 4. stavak 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta Ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučenih usluga i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza naknade za plaćanje naknada među kojima je i obveza korisnika kredita platiti sve eventualne poreze kojima bude terećen kreditor s osnove odobrenja i naplate ovog kredita je ugovorena jasnim,lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu gdje je ta naknada jasno i razumljivo određena odredbama o Tarifi naknade za usluge , te nema govora da je predmetan odredba nepoštena. Ova obveza plaćanja naknade kredita, ne samo što je jasno određena u Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi,ista je dana osobnim bankarima kao uputa temeljem koje izvješćuju korisnike kredita koju naknadu,koliku i za koji kredit se odobrava.

8. Kako je dakle Odluka o naknadi troškova vođenja kredita za ostvarenje kredita i slično,uređena zakonom,odnosno Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi,to nema govora da bi se radilo o nepoštenim i ništavim odredbama jer su te odredbe određene zakonom i iste su lako uočljive i razumljive i za koju obvezu je korisnik kredita bio upoznat i prije zaključenja spornog kredita pa je zahtjev tužiteljice trebalo odbiti. Naime,proglašenjem ništetnim ovakve odredbe, kako je već rečeno,ne stoji, jer ista nije u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača i Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 05.svibnja 1993.godine, budući da je Zakonom određena naknada troškova za dobivanje kredita i slično a člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, jer su one lako razumljive i lako uočljive,za koje obveze tužiteljica kao korisnik kredita, bila unaprijed upoznata, to je taj sporni članak 2., a u postupku nije dokazala zašto bi ta odredba bila ništetna. Naime, po mišljenju ovog suda, uopće nisu nejasne prosječnom potrošaču kakav je tužitelj, a svakako ne dovode niti do značajne neravnoteže između stranaka a koji iznosi za naknadu i troškove se vežu na iznose koji su tužiteljici bili poznati prilikom zaključenja ugovora.

9.S obzirom na sve izneseno,a posebno činjenicu da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena, ugovarana na jasan,uočljiv i lako razumljiv način u članku 2. stavak 4. Ugovora o kreditu, te određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku, to ugovorna odredba nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama,odnosno da bi naknada povrijedila načelo dobre vjere, pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom i ništetnom, je bio razlog odbijanja tužbenog zahtjev tužitelja u cijelosti.

10.Odluka o trošku donesena je sukladno čl. 154 st. 2 Zakon o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91,3 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 125/08 ) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05 ) a odnosi se na trošak punomoćnika tuženika i to sastav odgovara na tužbu 200,00 eura, pristup na ročište od 07.travnja 2025.godine 200,00 eura, što daje trošak punomoćnika tuženika od 400,00 eura, odnosno uvećano za iznos od 100,00 eura na ime PDV-a, daje trošak tuženik od 500,00 eura koliko je dosuđeno u točci II. izreke presude.

U Trogiru, 21. svibnja 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. pun.tužitelja

2. pun.tuženika

3. u spis