P-562/2019-39
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
Stalna služba u Daruvaru
Daruvar, Stjepana Radića 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu Branislavu Hunjaku u parničnom predmetu tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetniku Bažant Josipu iz Odvjetničkog društva Grubeša i partneri d.o.o. Zagreb, a protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o. Zagreb, povodom tužbe radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave od 29. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, te objavom presude na ročište za objavu od 21. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 102.907,79 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
81,80 kn od dana 01.02.2008. godine,
112,19 kn od dana 01.03.2008. godine,
164,29 kn od dana 01.04.2008. godine,
86,00 kn od dana 01.05.2008. godine,
55,03 kn od dana 01.06.2008. godine,
93,16 kn od dana 01.07.2008. godine,
37,18 kn od dana 01.08.2008. godine,
39,95 kn od dana 01.09.2008. godine,
73,14 kn od dana 01.10.2008. godine,
324,53 kn od dana 01.11.2008. godine,
156,11 kn od dana 01.12.2008. godine,
370,20 kn od dana 01.01.2009. godine,
403,10 kn od dana 01.02.2009. godine,
417,98 kn od dana 01.03.2009 godine,
377,00 kn od dana 01.04.2009. godine,
454,77 kn od dana 01.05.2009. godine,
390,80 kn od dana 01.06.2009. godine,
343,71 kn od dana 01.07.2009. godine,
356,24 kn od dana 01.08.2009. godine,
381,06 kn od dana 01.09.2009. godine,
378,90 kn od dana 01.10.2009. godine,
353,81 kn od dana 01.11.2009. godine,
400,90 kn od dana 01.12.2009. godine,
438,65 kn od dana 01.01.2010. godine,
492,35 kn od dana 01.02.2010. godine,
480,04 kn od dana 01.03.2010. godine,
552,92 kn od dana 01.04.2010. godine,
539,10 kn od dana 01.05.2010. godine,
566,04 kn od dana 01.06.2010. godine,
799,29 kn od dana 01.07.2010. godine,
751,27 kn od dana 01.08.2010. godine,
897,96 kn od dana 01.09.2010. godine,
847,27 kn od dana 01.10.2010. godine,
716,68 kn od dana 01.11.2010. godine,
886,45 kn od dana 01.12.2010. godine,
1.102,43 kn od dana 01.01.2011. godine,
949,50 kn od dana 01.02.2011. godine,
1.003,14 kn od dana 01.03.2011. godine,
934,92 kn od dana 01.04.2011. godine,
947,17 kn od dana 01.05.2011. godine,
1.173,20 kn od dana 01.06.2011. godine,
1.200,99 kn od dana 01.07.2011. godine,
1.439,27 kn od dana 01.08.2011. godine,
1.316,87 kn od dana 01.09.2011. godine,
1.182,88 kn od dana 01.10.2011. godine,
1.097,61 kn od dana 01.11.2011. godine,
1.087,47 kn od dana 01.12.2011. godine,
1.150,30 kn od dana 01.01.2012. godine,
1.205,07 kn od dana 01.02.2012. godine,
1.212,41 kn od dana 01.03.2012. godine
1.174,52 kn od dana 01.04.2012. godine,
1.200,10 kn od dana 01.05.2012. godine
1.217,60 kn od dana 01.06.2012. godine,
1.188,16 kn od dana 01.07.2012. godine,
1.195,90 kn od dana 01.08.2012. godine,
1.173,82 kn od dana 01.09.2012. godine,
1.126,11 kn od dana 01.10.2012. godine,
1.176,97 kn od dana 01.11.2012. godine,
1.201,38 kn od dana 01.12.2012. godine,
1.184,27 kn od dana 01.01.2013. godine,
1.088,33 kn od dana 01.02.2013. godine,
1.169,84 kn od dana 01.03.2013. godine,
1.176,96 kn od dana 01.04.2013. godine,
1.145,01 kn od dana 01.05.2013. godine
1.045,65 kn od dana 01.06.2013. godine,
1.043,13 kn od dana 01.07.2013. godine,
1.067,53 kn od dana 01.08.2013. godine,
1.106,65 kn od dana 01.09.2013. godine,
1.160,84 kn od dana 01.10.2013. godine,
1.132,89 kn od dana 01.11.2013. godine,
1.159,69 kn od dana 01.12.2013. godine,
1.175,13 kn od dana 01.01.2014. godine,
1.130,56 kn od dana 01.02.2014. godine,
1.158,61 kn od dana 01.03.2014. godine,
1.149,43 kn od dana 01.04.2014. godine,
1.118,39 kn od dana 01.05.2014. godine,
1.108,44 kn od dana 01.06.2014. godine,
1.112,93 kn od dana 01.07.2014. godine,
1.148,16 kn od dana 01.08.2014. godine,
1.177,82 kn od dana 01.09.2014. godine,
1.171,67 kn od dana 01.10.2014. godine,
1.197,31 kn od dana 01.11.2014. godine,
1.214,74 kn od dana 01.12. 2014. godine
1.204,47 kn od dana 01.01.2015. godine,
1.218,47 kn od dana 01.02.2015. godine,
1.218,47 kn od dana 01.03.2015. godine,
1.218,47 kn od dana 01.04.2015. godine,
1.218,47 kn od dana 01.05.2015. godine,
1.218,47 kn od dana 01.06.2015. godine,
1.218,47 kn od dana 01.07.2015. godine,
1.218,47 kn od dana 01.08.2015. godine,
1.218,47 kn od dana 01.09.2015. godine i
23.140,96 kn od dana 30.09.2015. godine
do 31.7.2015. g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.",
kao neosnovanim.
II. Svaka strana snosi svoje troškove.
III. Tuženikov prigovor prijeboja za iznos od 1.062,51 CHF i za iznos od 8.095,05 kn, odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 18. travnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu za iznos kredita od 87.000,00 CHF. Ovo sve uz nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita prema promjenjivoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF (švicarskog franka) na dan otplate kredita (valutnoj klauzuli). Navodi da je dana 15. siječnja 2016. s tuženikom sklopio Aneks broj 1. Ugovora o kreditu, ali i po tom Ugovoru je zbog ništetnih odredbi iz Osnovnog ugovora preplatio određeni iznos kredita i to na ime više plaćenih kamata, na ime razlike promjene tečaja, te razlike glavnice u ukupnom iznosu od 102.907,79 kn.
Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će obvezati tuženika na isplatu razlike više preplaćenog kredita po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te glavnice, kako je to citirano u točki I. izreke presude i obveže tuženika na naknadu tužitelju parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
2. Dajući odgovor na tužbu, tuženik je između ostalog naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom. Navodi da su tužitelj i tuženik dana 15. siječnja 2016. sklopili Aneks 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija Osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), pa stoga tužitelj više nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te posljedično tome i potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove.
Dajući odgovor na tužbu, tuženik je istaknuo prigovor prijeboja u odnosu na sve niže kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu u iznosu od 1.062,51 CHF i u odnosu na valutnu klauzulu u iznosu od 8.095,05 kn.
Ovo sve u slučaju da sud tužitelju dosudi iznos preplate, a što bi dovelo do ne pripadajuće imovinske koristi za tužitelja i to u visini dosuđenog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom.
Tuženik je istaknuo prigovor zastare cjelokupnog potraživanja tužitelja. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, usvoji tuženikov prigovor prijeboja, te obveže tužitelja na naknadu tuženiku parničnog troška.
3. U tijeku postupka, sud je izveo slijedeće dokaze:
Uvid u izvadak iz Matice vjenčanih za tužiteljicu (list 9), Ugovor o kreditu od 19. travnja 2007. (list 10), otplatnu tablicu (list 18), pregled prometa po partiji kredita (list 24-29), Aneks broj 1. Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2016. (list 30), izračun konverzije kredita (list 33-41), izračun tužitelja o preplati kredita (list 42-44), reklamni materijal tuženika za kredite (list 91-100 i 102-110), Ugovor o oročenom deviznom depozitu (list 111), obavijest o usklađivanju kamatne stope (list 113), metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i dr. (list 114), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. (list 118), Objavu Hrvatske narodne banke o prosječnoj ponderiranoj kamatnoj stopi (list 122), obavijest o kreditu (list 123) i otplatni plan (list 124).
4. Izvođenjem dokaza, te analizom istih, sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:
Naime, između stranaka nije sporno da su dana 18. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu za novčani iznos od 87.000,00 CHF i to uz uvjete, a kako to tužitelj navodi u tužbi.
Nesporno je da su stranke dana 15. siječnja 2016. sklopili Aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija Osnovnog ugovora o kreditu iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
Sporno je da li su ugovorne odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne i da li je uslijed takvih odredbi tuženik neosnovano stekao korist u vidu više otplaćenog kredita od strane tužitelja, te da li je u obvezi vratiti tužitelju neosnovanu stečenu korist.
Sporno je da li je i osnovan tuženikov prigovor prijeboja kao i prigovor zastare potraživanja tužitelja.
5. Pravomoćnom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika, kao jednog od više utuženih banaka, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ugovorena isto tako valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca.
Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti, ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
Iz navedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, ništetne.
Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nedopuštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora.
Prema odredbi čl. 5. iste Direktive, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču, sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplate veće naknade za kredit, odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe, a u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.
6. Temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, sud je vezan za utvrđenje unaprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u bitnom je izrazio stajalište da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredbi u ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.
7. Sud je isto tako na stanovištu da je tuženik Ugovorom o kreditu, kojeg je zaključio s tužiteljem povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnom i nepoštenom ugovornom odredbom, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).
Naime, tužitelj kao građanin s prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja, nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja Ugovora, porasti više od ugovorenog i to u nekoliko navrata.
S druge strane, tuženik kao bankar je trebao upozoriti tužitelja i na okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.
8. Kako time proizlazi da je tuženik temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, bio bi je dužan vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima).
Međutim, dana 30. rujna 2015. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sve s ciljem uklanjanja negativnih posljedica iz Ugovora o kreditu, a vezano za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odnosno, istim odredbama spomenutog Zakona je omogućeno potrošačima kao korisnicima kredita u CHF izjednačavanje s potrošačima kao korisnicima kredita u EUR, a postupak konverzije kredita je propisan čl. 19.c. istog Zakona.
Tužitelj ničim tijekom postupka nije dokazao da konverzija spornog kredita nije bila provedena u skladu s čl. 19.c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
Predloženo financijsko – knjigovodstveno vještačenje od strane tužitelja nije bilo sa zadatkom utvrđivanja ispravnosti konverzije kredita, a niti je tužitelj u danom sudskom roku uplatio traženi predujam za vještačenje, pa je sud taj dokazni prijedlog tužitelja i odbio.
9. Dakle, za pretpostaviti je da je konverzija spornog kredita provedena u skladu s čl. 19.c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, onda je tužitelj konverzijom kredita i riješio pitanje preplaćenog iznosa kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Sud je stoga na stanovištu da tužitelj nema više pravo, tj. pravnu osnovu na povrat više plaćenog iznosa kredita zbog više plaćenih kamata i zbog promjene tečaja CHF (valutne klauzule), pa je stoga i odbio tužitelja s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim, a kako je to naznačeno u točki I. izreke presude.
10. S druge strane, imajući u vidu sve naprijed iznijeto, sud je na stanovištu da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, a na način suprotno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja, predstavljale nepoštene ugovorne odredbe, te su bile ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva.
11. Kako je utvrđeno da je tuženik u Ugovoru o kreditu svjesno koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, odnosno kako time proizlazi da je u zasnivanju obveznog odnosa s tužiteljem postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima), onda temeljem čl. 6. Zakona o obveznim odnosima tuženik i ne može tražiti ostvarenje svojih prava (prigovor prijeboja) povodom takvih odredbi Ugovora jer bi to značilo zlouporabu prava.
Stoga je sud i odbio tuženika s prigovorom prijeboja kao neosnovanim, a kako je to naznačeno u točki III. izreke presude.
Za napomenuti je da ni tužbeni, a niti prijebojni zahtjev nisu postavljeni u važećoj valuti EUR, te kao takvi nisu bili ni pogodni za odlučivanje, a što je isto tako razlog za odbijanje spomenutih zahtjeva stranaka kao neosnovanih.
12. Kako niti jedna stranka nije uspjela u parnici, a vezano za svoj tužbeni, odnosno prijebojni zahtjev, sud je stoga temeljem čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku i odlučio da svaka strana snosi svoje troškove, a kako je to naznačeno u točki II. izreke presude.
13. Ostale izvedene dokaze, te navode stranaka, sud je ocijenio neodlučnim za donošenje ovakve odluke.
U Daruvaru 21. svibanj 2025.
S U D A C :
Branislav Hunjak
P O U K A : Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude, osim za stranku koja o tom ročištu nije bila uredno obaviještena i za koju rok teče od uručenja presude primjenom pravila o dostavi pismena. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. Odvjetnik Bažant Josip iz Odvjetničkog društva Grubeša i partneri d.o.o. Zagreb
2. Odvjetničko društvo Hanžeković i partneri d.o.o. Zagreb
