Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-969/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja CE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Domagoju Rešetaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Rešetar i Partneri d.o.o., Osijek, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 23. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Maje Gelo, odvjetnice iz OD Rešetar &Partneri, Osijek i zamjenice punomoćnice tuženika Nikoline Karpati, odvjetnice iz Osijeka, odlukom objavljenom 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovor o kreditu, broj ugovora: 5140030242- 60010452247/2005, koji je solemniziran dana 09. studenog 2005. godine kod Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, broj ovjere OU-2240/05, sklopljen između tužitelja CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, i to:

- dio odredbe članka 2. koji glasi: „…u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.“

- dio odredbe članka 3. koji glasi: „…kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja…“

- dio odredbe članka 4. koji glasi: „…Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovog Ugovoru,…“,

- dio odredbe članka 6. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…".

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana od pravomoćnosti, isplati:

- preplaćeni, a nepriznati iznos od 4.006,93 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. godine do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

- iznos razlike nedospjele glavnice kredita od 2.978,37 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. godine do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

- zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplaćenog anuiteta do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 1.355,27 EUR,

- iznos od 590,06 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 12. studenog 2005. godine do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

lll. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju ĐE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.550,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija tužitelj CE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 2.550,00 eura do iznosa od 4.050,00 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj CE je ovome sudu dana 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek kao kreditorom, sklopio dana 3. studenog 2005. Ugovor o kreditu broj: 5140030242-60010452247/2005, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 25 godina otplatom kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za devize tuženika na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi koja je vezana uz određenu valutnu klauzulu. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF, odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tom se tužitelj u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je u djelu utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, odnosno koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u djelu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi tužitelj smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Aneksom Ugovora nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužitelju koje su nastale ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pa potražuje razliku preplaćenog iznosa. Ujedno, budući smatra da je izračun konverzije kredita rađen temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu, mišljenja je da je tuženik neosnovano u konverziji utvrdio veću nedospjelu glavnica kredita, nego što bi bila bez utjecaja navedene ništetne odredbe ugovora o kreditu. Stoga potražuje i iznos razlike nedospjele glavnice. Obvezao se konačni tužbeni zahtjev postaviti nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja jer kao laik ne raspolaže znanjima potrebnim za izračun naprijed navedenih iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Mišljenja je da ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nisu nepoštene i nedopuštene pa samim tim nisu niti ništetne jer je tuženik tužitelju omogućio izbor između više predloženih ugovora, što tuženik smatra da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe. Tužitelj je nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. U odnosu na naplatu naknade prilikom prvog korištenja kredita, ističe da se ista odnosi na troškove obrade kredita. Smatra da je tuženik osnovano naplatio navedenu naknadu, jer je za to imao pravo prema Općim aktima koje primjenjuje. Također ističe da je tužitelju pojasnio spornu odredbu na razumljiv način i da je tužitelj istu prihvatio potpisom Ugovora pred javnim bilježnikom. Na kraju je istakao prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta u slučaju da sud utvrdi ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jer smatra da sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Također je istaknuo i zastaru u odnosu na vraćanje iznosa koji je naplaćen na ime naknade za obradu kredita, jer smatra da ista zastarijeva prema čl. 225. Zakona o obveznim odnosima u roku od pet godina.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 5. prosinca 2024. (str.360-363 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to u : otplatni plan (str. 9-11 spisa), specifikaciju uplata (str. 12-15 spisa), popis uplata (str. 16-20 spisa), otplatni plan (str. 21-26 spisa), ugovor o kreditu (str. 27-36 spisa), aneks ugovora (str. 37-41 spisa), izjavu svjedoka (str. 172-176 spisa), izračun konverzije (str. 273-275 spisa), simulirani otplatni plan (str. 276-281 spisa), popis uplata (str. 282-285 spisa), nacrt aneksa ugovora s obrascem prihvaćanja izračuna konverzije (str. 286- 292 spisa), nalaz sudskog vještaka (str. 322-351 spisa), račun vještaka (str. 352 spisa)te troškovnik tuženika (str. 397 spisa).

4.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem osobnog bankara ŽE u svojstvu svjedoka, čije je saslušanje predlagao tuženik, jer je podneskom zaprimljenim 11. siječnja 2024. isti odustao od njezinog saslušanja (str. 304 spisa).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naplati naknade prilikom korištenja kredita, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita u slučaju ako se utvrdi da su navedene odredbe ništetne.

6. Među strankama nije sporno da je između stranaka dana 3. studenog 2005. sklopljen predmetni Ugovor (str. 27-34 spisa), koji je solemniziran po javnom bilježniku Mirjani Borić 9. studenog 2005. pod brojem OU-2240/05 (str. 35 spisa). Nije sporno niti da su stranke sklopile Aneks Ugovoru 29. travnja 2016. (str. 37-41 spisa), kojim je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu stambenog kredita za adaptaciju u iznosu 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 25 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, promjenjivoj kamatnoj stopi i naplati naknade u korist tuženika prilikom korištenja kredita. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita ako se utvrdi da su navedene odredbe ništetne, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao jer su mu bila potrebna novčana sredstva za adaptaciju stana budući je u istom živio sa suprugom i četvero djece. Kredit je iskoristio upravo u tu svrhu te predmetni stan koristi i dan danas sa obitelji isključivo za stanovanje. Stan je na trećem katu i nikada u njemu nije bio nikakav poslovni prostor niti sam je imao otvoren kakav obrt. Djelatnici banke prije sklapanja ugovora o kreditu nisu mu objasnili po kojim će se parametrima mijenjati kamatna stopa, već mu je rečeno samo da će kamatna stopa biti promjenjiva prema odluci banke, a pri tome je on mislio da kamatna stopa može biti malo niža ili malo viša od početno ugovorene te nije mogao niti pretpostaviti koliko će mu narasti kamatna stopa. Za tečaj švicarskog franka djelatnik banke je rekao da se radi o stabilnom tečaju koji se nije mijenjao godinama te da su to najpovoljniji krediti. Ugovor o kreditu je pripremila banka, a on je isti potpisao jer su mu bila potrebna novčana sredstva, nije mogao utjecati na izmjenu bilo koje odredbe ugovora. Nije ekonomske struke pa mu nisu bile u potpunosti razumljive sporne odredbe ugovora. Za sklapanje ugovora s tuženikovim prednikom Slavonska banka d.d. odlučio se jer u [adresa], gdje živi, u to vrijeme su jedino tuženikov prednik i Slatinska banka d.d. imale poslovnice. Nije pročitao cijeli ugovor o kreditu prije potpisivanja, u vrijeme sklapanja ugovora nije znao što znači valutna klauzula, djelatnik banke mu je ponudio samo predmetni kredit, druge vrste kredita mu nisu nudili. Nije mu bilo jasno značenje sklapanja Aneksa, a li se na isti odlučio jer je smatrao da će se otplatna rata sniziti. Nije mu bilo jasno što plaća u naknadi za obradu kredita, jer mu to nitko nije objasnio. Nije tražio od banke da mu predaju Opće uvjete poslovanja banke i odluku o naknadama, a ne sjeća se da li je to dobio uz ugovor o kreditu.

10. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka DV consulting d.o.o. od 31. listopada 2024. (str. 322-351 spisa) i Aneksa Ugovoru (str. 37-41 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Na taj način, a vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta, koja je predmet dijela konačno specificiranog dijela tužbenog zahtjeva, tuženik je od tužitelja po kreditu naplatio 4.006,93 eura više od utvrđenog početnim otplatnim planom. Zakonske zatezne kamate izračunate na pretplatu po osnovi tečajne razlike, računajući zateznu kamatu na svaku mjesečnu pretplatu počevši od dana dospijeća pojedinog anuiteta pa do 30. rujna 2015. iznose 1.355,27 eura. Nadalje, iz Aneksa i Nalaza razvidno je da tužitelju konverzijom nije priznata nikakva preplata i to stoga što je Aneksom Ugovora utvrđen manjak u iznosu od 1.601,63 eura (čl. 2, str. 37 spisa) Nadalje, proizlazi da iznos nedospjele razlike glavnice između iznosa glavnice prema početnom otplatnom planu i glavnice utvrđene Aneksom Ugovora iznosi 2.978,37 eura. Tuženik je prilikom isplate (korištenja) kredita 11. rujna 2005. na odobreni i isplaćeni kredit naplatio od tužitelja jednokratnu naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita što je iznosilo 4.445,80 kuna / 590,06 eura. Nalaz financijsko- knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća, jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je i ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:

Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija tuženika.

12. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

15. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru temeljem utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi. U odnosu na ništetnost odredbe o naplaćenoj naknadi prilikom korištenja kredita, tužitelj se ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora, jer u tom sporu nije utvrđivana ništetnost takve odredbe pa je u tome dijelu isti dužan dokazivati ništetnost temeljem odredbi tad važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

16. Navedeni zaključci koji se odnose na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze ( odustao od saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…), a iz kojih bi dokaza, da su izvedeni, bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi adaptacije stana, kojeg je tužitelj koristio za stanovanje sebe i obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, rizike i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe i rizici valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit i ne bi mogao kupiti osobni automobil. Tuženik je istovjetno postupao vezano i za odredbu o naknadi koju je naplatio prilikom korištenja kredita, dakle, nije tužitelju omogućio da pregovara o toj odredbi niti je tužitelja obavijestio odnosno upoznao zbog kojeg je razloga, radi kojih troškova obrade… predmetna naknada naplaćena. Osim toga, naknada je naplaćena u proporcionalnom iznosu u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, a ne u nekom fiksnom iznosu pa i zbog toga ostaje nejasno kakvu bi to naknadu prilikom obrade kredita tuženik imao, a da ista nije formulirano i jasno prezentirana u fiksnom iznosu. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i jednokratnoj naplati naknade prilikom korištenja kredita nepoštene u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19)..

17. Slijedom navedenog, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbi naznačen u točki I. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta te na promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika. Nadalje, polazeći od utvrđenja opisanih u točki 16. Obrazloženja ove presude, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je omogućio tužitelju pregovaranje o odredbi koja se odnosi na jednokratnu naplatu naknade prilikom korištenja kredita, te istoga nije upoznao zbog čega je odnosno kakvih je točno troškova tu naknadu naplatio, utvrđeno je da je ništetan samo onaj dio odredbe Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude, koji se odnosi na predmetnu naknadu. Stoga je sud odlučio kao u izreci pod I.

18. Ništetnost djela odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio spornih odredbi Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu. Konačno, tužitelj je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka, koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st. 2. ZPP-a, pravilno postavio tužbeni zahtjev. Treba naglasiti da je tužitelj u tužbi, (str. 5 spisa) jasno naznačio da ne raspolaže potrebnom dokumentacijom te da nije u mogućnosti kao laik postaviti određeni tužbeni zahtjev pa zbog toga i predlaže knjigovodstveno financijsko vještačenje nakon kojeg će specificirati tužbeni zahtjev. Upravo zbog toga, tuženik se ne može niti protiviti u ovom slučaju smanjenju tužbenog zahtjeva.

19. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništenoj odredbi o valutnoj klauzuli te iznos naplaćen temeljem ništetne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita, kao i iznos razlike nedospjele glavnice kredita, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Pri tome treba naglasiti da je sudski vještak u svom Nalazu jasno naveo da je prilikom konverzije utvrđen manjak, a što proizlazi i iz Aneksa Ugovoru. U takvim okolnostima tuženik je uslijed utvrđene ništetnosti spornih odredbi neosnovano u konverziji utvrdio veću nedospjelu glavnica kredita, nego što bi bila bez utjecaja navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu pa je utvrđenu razliku također dužan vratiti. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja i nezakonito naplaćene naknade za obradu kredita sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci pod II..

20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici u dijelu koji se odnosi na povrat preplaćenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 12. lipnja 2023.. Dakle, tražbina tužitelja s osnove preplate po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica. U odnosu na povrat naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva zastara počinje teći tek po pravomoćnosti ove Presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

21. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 C od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

22. U odnosu na tuženikovo prigovaranje da se u obzir trebaju uzeti iznosi kada su tečaj i kamatna stopa bili niži od početno ugovorenog tečaja i kamatne stope te da se za te iznose treba umanjiti preplata, treba naglasiti da bi takav prigovor bio osnovan samo u okolnostima kad bi tuženik točno određene iznose, kada su tečaj i kamatna stopa bili niži, potraživao protutužbom ili prigovorom radi prebijanja ili materijalno pravnim prigovorom prijeboja, a što isti nije učinio. Naime, isti je tek paušalno istaknuo te prigovore općenito ih navodeći bez navođenja konkretnih iznosa koje prebija/potražuje po tim osnovama. Stoga je njegov prigovor u tom dijelu u cijelosti neosnovan, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem istaknutim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

23. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Đ. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 22. studenog 2023. i 14. ožujka 2024. u iznosu od 2x 500,00 eura temeljem Tbr. 9.1. Tarife, trošak sastava podneska po punomoćniku od 5. i 23. prosinca 2024. i 14. veljače 2025. u iznosima od po 3 x 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), kao i trošak sastava podneska od 3. rujna 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.4. Tarife). Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 2.150,00 eura, koji su prema ocijeni ovog Suda bili nužni za uspije tužitelja u ovom sporu. Pri tome treba naglasiti da iz troškovnika nije razvidno da punomoćnik potražuje porez na dodanu vrijednost pa isti stoga nije niti obračunat na naznačeni iznos. Troškovi su obračunati za radnje koje je punomoćnik tužitelja poduzimao do konačno postavljenog zahtjeva prema vrijednosti predmeta spora koja je naznačena u tužbi, s tim da tuženik tijekom postupka nije osporavao tako postavljenu vrijednost predmeta spora. Tužitelj je nakon što je konačno uredio tužbeni zahtjev troškove za radnje poduzete nakon toga tražio umanjen troškove prema vrijednosti konačno postavljenog kondemnatornog dijela zahtjeva pa su mu isti u skladu sa svim navedenim i priznati. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 400,00 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku, a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Slijedom navedenog tužitelju su priznati ukupni troškovi u iznosu od 2.550,00 eura.

24. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava obrazloženog podneska od 2. studenog 2023. jer se u sudskom spisu ne nalazi podnesak datiran s navedenim danom ili koji bi bio približno zaprimljen u to vrijeme. Također isti je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava obrazloženih podneska od 21. ožujka 2024. i 21. studenog 2024. jer je isti u tim podnescima, očitujući se o navodima tuženika, u bitnom ponovio navode koje je ranije isticao u podnescima za koje su mu priznati troškovi. Stoga navedeni podnesci nisu bili nužni za uspjeh tužitelja u ovom sporu pa tužitelj za isti niti nema pravo na naknadu troškova.

Valpovo, 21. svibnja 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku