Poslovni broj: Gž-3399/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jurica Tončić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević i partneri, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7787/2021-36 od 23. listopada 2024., u sjednici održanoj 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana, pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7787/2021-36 od 23. listopada 2024. potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkama I., VI., VII. i VIII. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu odluke o trošku pod točkom IX. za iznos od 1,715,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok se presuda u odluci o trošku preinačuje na način da se za više traženo preko iznosa od 1,715,22 eura do iznosa od 2.315,22 eura s pripadajućim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija kao neosnovan (za iznos od 600,00 eura).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u visini od 3.630,94 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka I. izreke), dok je odbijen kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 3,19 eur s osnova valutne klauzule s zateznom kamatom tekućom na iznos od 0,70 eura od 1. lipnja 2006. do isplate, na iznos od 1,31 eura od 1. rujna 2006. do isplate, na iznos od 0,52 eura od 1. listopada 2006. do isplate, na iznos od 0,66 eura od 1. studenog 2006. do isplate (točka II. izreke).

1.1. Nadalje je tom presudom odbijen kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate zatezne kamate na dosuđeni iznos od 87,91 eura za razdoblje od 1. studenog 2011. do 17. studenog 2011., na dosuđeni iznos od 23,08 eura za razdoblje od 1.siječnja .2012. do 18. siječnja 2012., na dosuđeni iznos od 23,45 eura za razdoblje od 1. veljače 2012. do 7. veljače 2012., na dosuđeni iznos od 21,49 eura za razdoblje od 1. ožujka 2012. do 19. ožujka 2012., na dosuđeni iznos od 22,90 eura za razdoblje od 1. travnja 2012. do 18. travnja 2012., na dosuđeni iznos od 23,03 eura za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 17. svibnja 2012., na dosuđeni iznos od 23,57 eura za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 18. lipnja 2012., na dosuđeni iznos od 22,10 eura za razdoblje od 1. srpnja 2012. do 18. srpnja 2012., na dosuđeni iznos od 22,59 eura za razdoblje od 1. kolovoza 2012. do 17. kolovoza 2012., na dosuđeni iznos od 20,70 eura za razdoblje od 1. rujna 2012. do 17. rujna 2012., na dosuđeni iznos od 21,96 eura za razdoblje od 1. listopada 2012. do 17. listopada 2012., na dosuđeni iznos od 23,41 eura za razdoblje od 1. studenog 2012. do 27. studenog 2012., na dosuđeni iznos od 115,81 eura za razdoblje od 1. prosinca 2012. do 16. siječnja 2013., na dosuđeni iznos od 135,05 eura za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 16. siječnja 2014., na dosuđeni iznos od 137,16 eura za razdoblje od 1. veljače 2013. do 2. travnja 2015., na dosuđeni iznos od 137,16 eura za razdoblje od 1. travnja 2013. do 3. rujna 2015., na dosuđeni iznos od 189,79 eura za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 4. siječnja 2017., na dosuđeni iznos od 183,12 eura za razdoblje od 1. lipnja 2013. do 6. veljače 2017., na dosuđeni iznos od 178,44 eura za razdoblje od 1. srpnja 2013. do 6. ožujka 2017., na dosuđeni iznos od 181,45 eura za razdoblje od 1. kolovoza 2013. do 6. travnja 2017., na dosuđeni iznos od 170,34 eura za razdoblje od 1. rujna 2013. do 5. lipnja 2017., te na dosuđeni iznos od 168,60 eura za razdoblje od 1. listopada 2013. do 15. lipnja 2017. (točka III. izreke).

1.2. Nadalje je tom presudom odbijen kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 544,06 eura s osnova preplaćenih kamatnih stopa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka IV. izreke), te je odbijen kao djelomično neosnovan i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.130,72 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka V. izreke).

1.3. Također je tom presudom odbijen i zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja u iznosu od 216,02 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka VI. izreke), odbijen je i njegov zahtjev za utvrđenje potraživanja u iznosu od 258,01 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka VII. izreke), te je odbijen i zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja u iznosu od 18.502,67 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 1. listopada 2013. do isplate, po stopi koja se računa za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te je temeljem navedenog odbijen i prigovor prijeboja s osnova odbijenih potraživanja tuženika iz točke VIII. izreke te presude (točka VIII. izreke)

1.4. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.315,22 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 23. listopada 2024. (točka IX. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelu pod točkama I., VI., VII. i VIII. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu pod točkom IX. izreke koji sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.

- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju, uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

5.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. U odnosu na okolnosti radi kojih je tuženik u žalbi podnio zahtjev za izuzeće odgovoriti je kako ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće kako ga označava sam tuženik navodeći: "…ukoliko na strani uređujućeg suca ili sudaca u žalbenom postupku postoji bilo koja od okolnosti opisanih pod a) i b) u toč. II. ovog podneska, ovaj dio podneska treba smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu odredbe članka 73. ZPP-a u vezi odredbe članka 71. stavka 7. ZPP-a, podredno tuženik predlaže da u tom slučaju sukladno odredbi članku 72. stavku 2. ZPP-a uređujući sudac ili suci u tim okolnostima obavijeste predsjednika suda, koji će odlučiti o izuzeću". U zahtjevu tuženik ne konkretizira ni osobu uređujućeg suca, niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka, pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost, zbog čega prijedlog tuženika ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće i po njemu nije potrebno postupiti.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike između anuiteta po početnoj kamatnoj stopi te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta.

7. 1. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu da je tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužiteljici, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 39.402,76 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, u jednakim mjesečnim anuitetima, na rok otplate od 120 mjeseci (članak 6. ugovora) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, da je u članku 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena početna kamatna stopa od 7,79%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora - dakle da je određeno da se utvrđuje temeljem jednostrane odluke tuženika.

8. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF i ima li tužiteljica pravo na povrat uplaćenih sredstava s navedenih osnova. Konačno, sporno je i jesu li potraživanja tužiteljice s navedenih osnova u zastari.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu i kamatnu stopu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, niti su u ugovoru jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te da takva ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koja je pitanja sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

11.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Također je utvrđeno da je mijenjana kamatna stopa bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni o kojoj nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe

12. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

12.1. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

12.2. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu utvrđivanja činjenice je li se s potrošačem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. Pritom se napominje da neosnovano tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije proveo kontradiktoran postupak radi utvrđenja odlučnih činjenica jer je osim tužiteljice saslušao i djelatnicu tuženika UZ, te pribavio pisani iskaz djelatnice tuženika RZ koja je obavljala poslove voditeljice službe upravljanja ciljanim proizvodima i zamjenice direktora Direkcije podrške prodaji i koje su iskazivale općenito o proceduri prilikom sklapanja ugovora o kreditu, dok im tužiteljica nije osobno poznata, pri čemu tuženik nije imao drugih dokaznih prijedloga.

12.3. Izvođenjem predloženih dokaza zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornim odredbama predmetnog ugovora nije pregovaralo.

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, dok kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li, imajući u vidu da su predmetne odredbe sadržane na standardiziranom obrascu ugovora, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

14. U odnosu na istaknuti prigovor zastare treba istaći da je riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO), pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

14.1. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a.

14.2. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 1. listopada 2021., pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tražbina tužiteljice s osnova preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule iz točke I. izreke nije zastarjela, budući se taj rok računa od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je u pogledu valutne klauzule nastupila 14. lipnja 2018., slijedom čega je ovaj zahtjev podnesen unutar zastarnog roka od pet godina. Međutim, tražbina tužiteljice s osnova preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope u cijelosti je u zastari s obzirom da je od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe u pogledu promjenjive kamatne stope koja je nastupila 13. lipnja 2014. pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, pa je pravilno prvostupanjski sud u tom dijelu odbio zahtjev tužiteljice za isplatom iz osnova promjenjive kamatne stope.

15. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.

16. Žalbeni prigovor tuženika u svezi prijeboja također je trebalo odbiti jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo. (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), a povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

17. Osnovano tuženik pobija odluku o trošku jer iz stanja spisa proizlazi da prvostupanjski sud presudom nije obvezao tuženika na isplatu tužiteljici za cjelokupno tužbeno potraživanje, jer je za potraživanje iz osnova promjenjive kamatne stope utvrdio da je u zastari, slijedom čega je odluku o trošku trebalo korigirati u skladu s uspjehom tužiteljice u sporu. Pritom se napominje da odluke suda EU na koje se poziva prvostupanjski sud nisu primjenjive u konkretnom slučaju jer je tužiteljica u cijelosti odbijena s dijelom zahtjeva koji se odnosio na isplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U smislu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

17.1. Dakle, tužiteljica je uspjela po osnovi, odnosno kvalitativno u cijelosti jer je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, dok je djelomično uspjela sa zahtjevom na isplatu. Stoga je uspjeh tužiteljice u sporu 85%, a tuženika 15% pa je tužiteljici odmjeren trošak od 70% od zatraženih 1.600,00 eura uvećano za 25% PDV-a za zastupanje na ročištima i sastavljanje podnesaka (članak 154. stavak 2. ZPP-a). Tužiteljici je priznat i trošak vještačenja (265,45 eura) u cijelosti kao nužan trošak i trošak plaćenih sudskih pristojbi (49,77 eura) sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23.), pa ukupni trošak koji je tuženik u obvezi nadoknaditi tužiteljici iznosi 1,715,22 eura, dok je za više traženo zahtjev trebalo odbiti.

18. Slijedom svega navedenog pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

19. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, osim u svezi dijela odluke o parničnom trošku, a u pogledu koje mu posebni trošak nije ni nastao, to nema pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

Split, 21. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić