Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1085/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasminke Pavković, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Jelić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-68/2024-8 od 1. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-68/2024-8 od 1. kolovoza 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-68/2024-8 od 1. kolovoza 2024.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka i zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o kreditu broj 918-50-2734263 od 29. ožujka 2005. solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu u [adresa] pod brojem OU-384/2005, sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u dijelu u članku 3./treće/ NAKNADA koji glasi: 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 688,79 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 23. travnja 2005. do isplate, a pod toč. III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 656,25 eura sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, dok je rješenjem prvostupanjskog suda odbijen prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je podnio tuženik, a iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te dosuditi tuženiku troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno pobijanu presudu ukinuti. Ujedno potražuje troškove žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 260,92 eura.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 187,50 eura.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije svega, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, za koju je odluku dao valjane i ovom sudu prihvatljive razloge. Naime, pravilan je zaključak suda da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca, na sadržaj koje tužitelj kao potrošač nije imao stvarni utjecaj te o kojoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu posebno pregovarale jer iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom ishođenja ugovora o kreditu nije bilo pregovora o sadržaju tog ugovora, dok tuženik nije dokazao suprotno tome u skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP). Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, jer za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužitelj mora putovati pred sud u Zagreb što mu, s obzirom na to da živi u [adresa] koji je udaljen cca dvije stotine kilometara od Zagreba te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji [adresa] uzrokuje značajne financijske troškove. Na temelju tako pravilno utvrđenoga činjeničnog stanja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je prorogacijska klauzula sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba u smislu čl. 81. i 87. ZZP-a te da je s obzirom na ništetnost ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti, mjesno nadležan Općinski sud u Slavonskom Brodu i to na temelju odredbe čl. 59. ZPP-a, jer je sporni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa].

5.1. U odnosu na žalbeni navod da u postupku nije bila potrebna osobna prisutnost tužitelja, a s obzirom na to da je isti zastupan po punomoćniku, vrijedi istaknuti da je u svrhe dokazivanja tužbenih navoda bilo potrebno provesti saslušanje tužitelja, a što je iziskivalo njegovu osobnu prisutnost pred sudom.

5.2. Pored svega navedenog, ovdje je za primijetiti i da je tužitelj hrvatski ratni vojni invalid, na koju okolnost se tužitelj pozvao prilikom podnošenja tužbe (u kontekstu oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi), pa ovaj drugostupanjski sud tim više nalazi da bi za tužitelja bilo pretjerano otegotno putovati u Zagreb radi pristupa na ročišta za raspravu.

5.3. Glede navoda da predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti tuženikove podružnice u [adresa], napominje se da je ovdje riječ o sporu koji je nastao u povodu Ugovora o kreditu, odnosno pojedine odredbe tog Ugovora, u pogledu koje tužitelj zahtijeva da se utvrdi djelomična ništetnost Ugovora. U takvom slučaju, prema shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, treba se smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice čiji djelatnici su istupali u ime tuženika prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem.

5.4. Slijedom izloženog, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, na koju upire tuženik u žalbi.

6. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju upire tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti tzv. ulazne naknade i da se naloži tuženiku da mu s naslova povrata iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi isplati iznos od 688,79 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 23. travnja 2005. do isplate.

9. Prvostupanjski je sud utvrdio da su 29. ožujka 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-2734263 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 108.600,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da je u tom Ugovoru ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti naknadu u visini od 1 %, jednokratno, koja će se naplatiti prilikom prvog korištenja kredita (članka 3.), da je kredit odobren kao stambeni kredit (članak 6.) i da je naknada naplaćena 22. travnja 2005. u iznosu od 1.086,00 CHF, odnosno 688,79 eura.

10. Nadalje, prvostupanjski sud je na temelju ocjene iskaza tužitelja utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, kao i da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije pojašnjeno radi čega je naknada ugovorena i zbog čega iznosi 1 %, da tužitelj nije mogao utjecati na visinu te naknade i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovi i visini na unaprijed sastavljenom ugovoru.

11. Cijeneći prethodno navedena utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. To stoga što u samom Ugovoru nije navedeno na što se odnosi trošak od 1 % od iznosa kredita, niti je to tuženik pojasnio tijekom prvostupanjskog postupka, pa nije moguće utvrditi odgovara li iznos te naknade stvarnim troškovima. Prema tome, kako već u kvantitativnom smislu nije moguće procijeniti radi li se o ugovornoj odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to se treba uzeti da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

12. Osim toga, ima li se na umu da se o toj ugovornoj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati, da je visina te naknade Ugovorom određena bez pojašnjenja na koje se troškove odnosi, da je tužitelj stavljen u položaj da bespogovorno mora prihvatiti takvu ugovornu odredbu ako želi zaključiti ugovor o kreditu radi kupnje obiteljske kuće, to je time uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, u kvalitativnom smislu. Naime, ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava se samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužitelj kao potrošač ima dati tuženiku kao trgovcu.

13. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se radi o nepoštenoj, a time i o ništetnoj ugovornoj odredbi, koji se zaključak temelji na odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Pri tome se, doduše, sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbe čl.1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), no i pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 210. i čl. 215. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), koji se ima primijeniti na odnos stranaka u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05 treba jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

14. Suprotno žalbenom prigovoru tuženika, takva ništetna odredba ne može se podvesti pod kategoriju zabrane manjeg značenja iz čl. 107. st. 2. ZOO/91, imajući pritom na umu potrošački karakter predmetnog Ugovora, odnosno okolnost da ništetnost u konkretnom slučaju proizlazi iz nepoštene ugovorne odredbe te da iz odredbi ZZP-a ne proizlazi da se ta odredba primjenjuje i na nepoštene ugovorne odredbe.

15. Nadalje, na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi ne primjenjuju se pravne posljedice spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, niti pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o utjecaju tog spora na zastaru pojedinačnih zahtjeva potrošača, već se ovdje primjenjuje pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela VRSH-a, održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.”

15.1. Prema tome, kako je tek prvostupanjskom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tražbina tužitelja koja se odnosi na povrat iznosa od 688,79 eura s pripadajućim zateznim kamatama nije zastarjela.

16. Nije u pravu tuženik ni kada navodi da predmetna tražbina tužitelja na povrat iznosa od 688,79 eura nije bila dospjela do utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i da je stoga zahtjev za isplatu tog iznosa preuranjeno istaknut. Naime, pitanje početka tijeka zastare nije od utjecaja na pitanje trenutka dospijeća tužiteljeve tražbine, jer je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženika povrat iznosa koji mu je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe i prije donošenja deklaratorne sudske odluke o ništetnosti te odredbe.

17. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio zatezne kamate od dana isplate spornih iznosa, u skladu s čl. 214. ZOO/91, a imajući na umu da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer nije tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima na koje se odnosi tzv. ulazna naknada, što je imalo za posljedicu zaključenje ugovora s takvom ugovornom odredbom i isplatu takve naknade, čime je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, a tuženik je znao, odnosno morao znati da je takva ugovorna odredba protivna propisima o zaštiti potrošača.

18. Budući da je tužitelj uspio u sporu, to mu je tuženik, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

18.1. U odnosu na trošak pristupa na ročište za objavu presude, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju taj trošak, a s obzirom na to da se na tom ročištu prisutnoj stranci uručuje presuda te joj od toga dana teče rok za žalbu, pa se ne radi o ročištu koje ne bi bilo svrsishodno za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Pored toga, za istaknuti je da na tom ročištu, osim što objavljuje sadržaj presude, sud u skladu s čl. 336. st. 1. ZPP-a ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude pa je stoga pravo na naknadu tog troška izravno povezano s pravom na pristup sudu, a koje je pravo zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

18.2. Glede troška sastava podneska od 28. svibnja 2024., budući da je riječ o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očitovao na bitne navode tuženika iz odgovora na tužbu, to isti svakako predstavlja trošak koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, dok okolnost što taj podnesak propustom prvostupanjskog suda nije dostavljen tuženiku ne dovodi u pitanje da je taj trošak tužitelju stvarno nastao.

18.3. Kako u preostalom dijelu tuženik nije osporavao odluku o parničnim troškovima, to odluka o troškovima nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u tom dijelu, a uvažavajući da u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava.

19. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi toč. I. i II. izreke pobijane presude, odnosno na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi toč. III. izreke pobijane presude, kao i pobijano rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

20. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba neosnovana, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen, jer ta radnja, a slijedom toga ni taj trošak, nije bila potrebna.

U Velikoj Gorici 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković