Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-1442/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Doneski, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Borisu Porobiji, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7972/2021-40 od 9. travnja 2024., ispravljenoj rješenjem poslovni broj P-7972/2021-44 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e i  r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7972/2021-40 od 9. travnja 2024., ispravljenoj rješenjem poslovni broj P-7972/2021-44 od 26. travnja 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom od 9. travnja 2024. ispravljenom rješenjem od 24. travnja 2024. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime tečajne razlike iznos od 40.091,31 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u izreci, a točkom I. rješenja je dopuštena preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 28. srpnja 2022. i 27. prosinca 2022. te je točkom II. rješenja naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.730,73 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude 9. travnja 2024. do isplate.

2.Protiv citirane odluke pravovremenu žalbu podnosi tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga. Žalbeni je prijedlog preinačiti prvostupanjsku presudu i zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno, pobijanu odluku ukinuti i odrediti ponovno odlučivanje.

2.1.Odgovor na žalbu nije podnesen.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -dalje:ZPP), na koje ukazuje žalba, jer je presuda sukladno odredbi članka 342. ZPP-a ispravljena u pogledu oznake tužitelja prema podacima u spisu. Također, nisu počinjene ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a tako da se zakonitost i pravilnost presude može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, te se može ispitati.

4.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

4.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

4.3.Točan je žalbeni navod kako je prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 40.091,31 eura te da tom iznosu ne odgovora zbroj pojedinačnih iznosa određenih radi početka tijeka zatezne kamate, jer je ovaj potonji manji (39.982,31 eur) od dosuđene svote. Međutim, time što je tužitelju dosuđena manja kamata od one koja bi mu pripadala, izreka presude prvostupanjskog suda u tom dijelu nije nerazumljiva niti proturječna, kako to tuženik u žalbi prigovara.

5.Predmet spora u ovoj parnici je restitucijski zahtjev tužitelja s osnova preplate u otplati kredita i to u iznosu od 40.091,31 eura s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

6.Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- kako je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 216.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a Ugovorom o kreditu 25. kolovoza 2005. određeno da je rok otplate kredita 30 godina, te tražbina dospijeva najkasnije 25. kolovoza 2036., uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, promjenjivu, sukladno odlukama o kamatnim stopama kreditora, a koja se inače tijekom trajanja otplate stopa u više navrata mijenjala u odnosu na početno ugovorenu, da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.082,89 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u narednom mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta te da je ugovorena kredita kupnja i adaptacija stana, time da nije sporno da je tužitelj predmetni kredit otplatio

- kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj,

-kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,

- kako sukladno odredbi članka 118. ZZP i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i taj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- kako postupanje tuženika glede valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora,

- kako je nespornim utvrđeno da ukupno više plaćenog po osnovi valutne klauzule i to iznosa kojeg je tužitelj stvarno plaćao i iznosa koji bi platio da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi ukupno 40.091,31 eura

- kako potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule nije zastarjelo.

7.Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od 25. kolovoza 2005. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu te je pozivom na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 40.091,31 eura, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 225.,323., 1111. i 1115. ZOO-a.

8.Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, koji se odnosio na kupnju i adaptaciju stana nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

9.Naime, tijekom postupka između stranaka bilo je sporno ima li tužitelj svojstvo potrošača, a pobijanom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja temeljem činjeničnog utvrđenja i s razlozima kako je iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, a prihvaćeno je kazivanje tužitelja prema kojem je kredit uzeo radi kupnje i adaptacije stana i za potrebe stanovanja, kako se stan i koristio, osim kasnije jedne sobe da bi u njoj obavljao posao, što je povezao i sa kazivanjem svjedokinje ŠN, osobne bankarice koja također ničim konkretnim nije ukazala na izostanak potrošačkog karaktera ugovora, slijedom čega je tuženikova protivna tvrdnja ocijenjena neosnovanom.

10.Sa izloženim je u potpunosti suglasan i ovaj žalbeni sud.

11.Prema odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je prema točki 2. trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti....“, a iz stanja spisa, posebno sadržaja ugovora te iskaza tužitelja i posredno svjedokinje ŠN proizlazi da je svrha predmetnog ugovora o kreditu bila upravo rješavanje stambenog pitanja tužitelja

12.Pretpostavke valjanosti (konkretno pravne posljedice ništetnosti) ugovora (poslovna sposobnost suugovaratelja, suglasnost njihovih volja, dopustivost i mogućnost činidbe, postojanje određenog oblika), odnosno nekih ugovornih odredbi u smislu općih odredbi obveznog prava (čl. 322. st. 1. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23

– dalje: ZOO/) cijene se prema trenutku sklapanja ugovora.

13.Prema općim odredbama obveznog prava (čl. 1023. st. 1. ZOO-a), ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka ako je kredit korišten protivno ugovorenoj namjeni. Kako posebne odredbe ZZP-a (čl. 3. st. 1., čl. 81. – 88. ovog Zakona) i ZPK-a (čl. 2. st. 1. t. 1. ovog Zakona) ne sadrže različito pravno uređenje po ovom pitanju, to i status potrošača u smislu ovog posebnog pravnog uređenja valja cijeniti prema sadržaju ugovora s trenutkom njegova sklapanja. Naime, prema izričitoj odredbi čl. 83 ZZP-a (slično kako to uređuje i odredba čl. 55. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača /"Narodne novine" broj 19/22 i 53/23/), prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

14.Ugovorena namjena predmetnog kredita bila je kupnja i adaptacija stana (članak 5. i 6.), kako je to potvrdio i sam tužitelj, a nije osporila svjedokinja ŠN.

15.Slijedom navedenog tuženiku je odgovoriti kako status potrošača u smislu posebnog pravnog uređenja ZZP-a i ZPK-a valja cijeniti prema sadržaju ugovora s trenutkom njegova sklapanja te da pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima (ugovora koji je sklopljen kao potrošački) ostaju neizmijenjene i u okolnostima kada je nakon sklapanja ugovora jedna soba od nekoliko m2 korištena kao tzv. showroom kozmetičkog salona koji se bavio prodajom kozmetičkih aparata (tako i VSRH u odluci Rev 984/2023 od 3. srpnja 2024.).

16.Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17.Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

18.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

19.Na navedenu okolnost tuženik je predložio saslušanje svjedokinje ŠN, osobne bankarice koja je ustvrdila kako su ugovori banke sastavljeni od njihovih pravnika te ih klijenti mogu prihvatiti jedino onakvima kakvi su, kao i da ona nije bila ovlaštena mijenjati odredbe ugovora. Nije se sjećala da bi tužitelj pitao ili da bi razgovarali o parametrima na temelju kojih se tečaj može mijenjati te da inače ona sama nije znala kako će se tečaj kretati, a strankama da su objašnjavali valutnu klauzulu i kamatnu stopu ujedno navodeći da isto može rasti ovisno o tečaju valute pri čemu su klijentima prilikom predaje ugovora objašnjavali glavne parametre poput iznosa kredita, roka plaćanja, iznosa rate i kamate i jesu li fiksne ili promjenjive. Tužitelj je bio određen u kazivanju da prilikom sklapanja ugovora nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama.

20.Dakle, saslušana svjedokinja iskazivala je općenito, nije se mogla detaljno sjetiti konkretnog ugovora o kreditu, a ni iz iskaza tužitelja ne može se zaključivati da je bio upoznat sa svim parametrima i kriterijima zbog kojih može doći do promjene kamatne stope tijekom ugovornog odnosa niti je upozoren na rizik zaključenja ugovora u kojem je glavnica vezana u CHF. Sa svim navedenim je tuženik kao bankarska institucija bio upoznat i raspolagao s potrebnim znanjima s kojima je trebao upoznati tužitelja pa proizlazi kako tuženik u ovom pojedinačnom sporu nije oborio predmnijeve djelomične ništetnosti ugovora o kreditu.

21.Osim toga na navedenu okolnost nije predložio ni drugih konkretnih dokaza, budući se takvim ne može cijeniti sadržaj članaka objavljenih u tiskovinama (Večernji list, Novi list, Vjesnik, Jutarnji list).

22.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

23.Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

24.Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 H i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

25.Imajući u vidu da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

26.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

27.Tijekom postupka tuženik je vještačkom nalazu i mišljenju isticao prigovore pravne naravi pogrešno smatrajući da takav obračun nema uporišta u propisima, a ujedno je predložio da vještak prikaže razlike anuiteta kod kojih je došlo uslijed tečaja nižeg od početnog, odnosno da se vještaku dostavi njegov podnesak od 11. kolovoza 2022. Vještak se na prigovore i prijedloge tuženika iz podnesaka od 11. kolovoza 2022. i 14. studenog 2023. očitovao u dopuni nalaza i mišljenja od 21. prosinca 2023. na koju se očitovao tuženik podneskom od 4. ožujka 2023. kojim je u točci 3. samo naveo kako ustraje u prigovorima na nalaz i mišljenje, a na ročištu od 11. ožujka 2024. je izričito naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga te da odustaje od eventualno predloženih a neizvedenih dokaza.

28.Dakle, time što je vještak nije usmeno saslušan nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. toč. 6. ZPP-a na koju ukazuje žalba tuženika niti je tuženik onemogućen u raspravljanju.

29.Naime, tuženik nije konkretno prigovarao matematičkom izračunu vještaka, već je tražio izračun negativnih razlika, čemu je i udovoljeno, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, pa upućivanje tuženika na predmet Gos-1/2019 predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog pravilno nije prihvaćen, pa slijedom navedenog nije bilo potrebno odrediti usmeno saslušanje vještaka.

30.Osim toga, u konkretnom slučaju tuženik nije predlagao usmeno saslušanje vještaka nego je tražio dopunu nalaza i mišljenja radi izračuna tzv. negativnih razlika te u bitnom smatrajući kako je izračun vještaka u pravnom smislu irelevantan a to prvenstveno pozivom na odluku VSRH poslovni broj Gos 1/2019-36, dok matematički izračun ničim konkretnim nije osporio, pa kako i ovaj sud smatra da se u takvoj situaciji ne radi o utvrđivanju činjenica za koje sud nema stručnih znanja i za čije utvrđivanje sudu nije potrebna stručna pomoć vještaka, nego da se radi o pravnom pitanju o kojem je jedino mjerodavan svoje shvaćanje izreći sud, u takvoj situaciji, kada uz to na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo konkretno obrazloženih prigovora matematičkom izračunu vještaka, i kada je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao objektivan i stručan, tada upućivanje tuženika na odluku Gos 1/2019 zaista predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog pravilno nije prihvaćen, tada nije ni bilo potrebno odrediti dopunsko vještačenje. Osim toga, pitanje vezano za obvezno saslušanje vještaka na ročištu nije pitanje koje bi moglo dovesti do nezakonitosti pobijane presude iz razloga što tuženik, u navedenim okolnostima, nije ni predlagao saslušanje vještaka, već dopunu nalaza i mišljenja vještaka, odnosno pisano očitovanje vještaka, čemu je i udovoljeno, a sve drugo je u domeni pravnog pitanja za koje sudu ne treba stručno znanje vještaka (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev-945/2024-2 od 22. listopada 2024.).

31.U pogledu tvrdnji tuženika kako sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, valja reći da je sud prvog stupnja u obrazloženju pravilno otklonio istaknuti prigovor tuženika.

31.1.Člankom 323. stavkom 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

31.2.U odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. donesenoj u Proširenom vijeću prema članku 390. stavku 2. ZPP izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“.

31.3.Iz navedenoga proizlazi da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojega dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnome smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne naravi ovih instituta i odredbi članka 333. stavka 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavka 6. ZPP.

31.4.U tome smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tuženika nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članaka 195. i 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

31.5.U ovome predmetu tuženik samo osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, smatrajući da je vještak prilikom izračuna iznosa koje je tužitelj preplatio na ime takve ništetne odredbe trebao uzeti u obzir i iznose koje je tužitelj manje platio u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži, a da pri tome nije stavio prigovor u smislu shvaćanja prethodno izraženog u ovoj odluci.

31.6.Proizlazi, dakle, da je prvostupanjska presuda donesena u skladu s izloženim shvaćanjem ovoga suda.

32.Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 40.091,31 eura koji je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

33.U odnosu na žalbeni navod tuženika nedostatka aktivne legitimacije odgovoriti je kako niti taj žalbeni navod nije osnovan. Ovo iz razloga jer je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, pri čemu nije od utjecaja što tuženiku nije vidljivo tko je uplatitelj jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita, a tužitelj je svoju ugovornu obvezu ispunio.

34.O preinaci tužbenog zahtjeva prema podnescima tužitelja od 28. srpnja 2022. i 27. prosinca 2022. je posebno odlučeno i protivno žalbenim navodima nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 190. stavak 2. ZPP-a jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 190. stavak 2. ZPP-a, (kojom je propisano da iznimno od odredbe stavak 1. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka), odlučivao o preinačenom zahtjevu, jer to u konkretnom slučaju tužitelj nije mogao učiniti dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, obzirom da i nije raspolagao potpunim informacijama o vršenim isplatama, kao ni znanjem iz financijske struke, radi čega je i u odnosu na prvotno postavljenu visinu i taj zahtjev zatražio prema izrađenom izračunu kojeg tuženik i nije prihvatio.

34.1.Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid "prava na sud" sadržano u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99-pročišćeni test 6/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija). To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka povećanjem tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio zahtjeva a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te se izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovih prava na isplatu čime mu se nameće prekomjerni teret.

34.2.Neovisno o tome za navesti je kako je sukladno Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Posl. br. Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a o kojoj preinaci se očitovao i Ustavni sud RH u odluci pod brojem U-III-4474/19 od 29.03.2022. Dakle, time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, koji predstavlja povišenje zahtjeva u odnosu na inicijalni zahtjev iz tužbe, pa time i preinaku tužbe, on je pravilno postupio.

35.Tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor zastare kojeg je prvostupanjski sud s pravom ocijenio neosnovanim, kako je to obrazloženo pod točkom 15 pobijane odluke, što u potpunosti prihvaća ovaj žalbeni sud.

35.1.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).

35.2.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi.

35.3.To nadalje znači da petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope počinje teći od 13. lipnja 2014., a glede nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 8. listopada 2021. a preinačena 28. srpnja 2022. (podneskom od 27. prosinca 2022. tužitelj je samo eurizirao iznos iz podnesak od 28. srpnja 2022.) proizlazi da nije nastupila zastara glede zahtjeva po ništetnoj valutnoj klauzuli u iznosu od presuđenih 40.091,31 eur.

36.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

37.Također, a odgovarajući na žalbene navode tuženika, treba reći da odredbama ZOO nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu žalitelja, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz članka 326. stavak 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).

38.Glede odluke o troškovima postupka, prvenstveno je reći kako tuženik neosnovano u žalbi navodi kako je zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka trebalo odbiti budući da isti nije dostavljen putem e-komunikacije, već neposredno na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, pogrešno smatrajući da je odredba čl. 106.a ZPP specijalna odredba koja se primjenjuje i na zahtjev za naknadu troška. Naime, u konkretnom slučaju radi se o zahtjevu u smislu članka 164. stavak 1. ZPP koji je tužitelj pravilno podnio najranije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima (članak 164. stavak 3. ZPP) pa je o njemu kao pravilno i na vrijeme podnesenom prvostupanjski sud i odlučio.

39.Ni žalbeni navodi tuženika glede prvostupanjske odluke o troškovima postupka nemaju utemeljenja budući je sud pravilno i zakonito odmjerio troškove postupka tužitelju po odredbi članka 154. stavak 1., 155. i 164. ZPP-a u svezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 dalje: OT), dajući za odluku razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud pa je radi svega navedenog žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti te potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje (članak 368. stavak 1. u svezi sa člankom 380. točka 2. i člankom 381. ZPP).

U Splitu, 21. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić