Poslovni broj: Gž-2558/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffesenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Osijeku broj Su-738/2011, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-418/2022-22 od 27. lipnja 2024., u sjednici održanoj 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-418/2022-22 od 27. lipnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao što se potvrđuje i u dijelu po točkom III. kojom je tužiteljici priznat trošak u visini od 1.429,61 eura.

II. Uvažava žalba tužiteljice pa se preinačuje točka III. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-418/2022-22 od 27. lipnja 2024., kojom tužiteljici nije dosuđen i daljnji trošak, na način da se nalaže tuženiku da tužiteljici pored dosuđenog troška naknadi i trošak u iznosu od 125,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. lipnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 152,45 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu br: 528-50-3939679, sklopljenog 27. veljače 2007. između tužiteljice i tuženika, potvrđenog 2. ožujka 2007. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem: OV-5764/2007, u dijelu odredbe koji glasi: „...po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“. (točka I. izreke).

1.1. Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku da tužiteljici isplati preplaćeni iznos od 3.122,02 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka II. izreke).

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.429,61 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv te presude u cijelosti žali se tuženik pobijajući je, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev odbije, uz nadoknadu parničnog troška i troška žalbenog postupka uvećanog za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

2.1. Protiv odluke o trošku pod točkom III. izreke žali se tužiteljica predlažući da se ista preinači u skladu s žalbenim navodima. Ujedno je zatražila i trošak žalbenog postupka.

2.2. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

2.3. Žalba tuženika nije osnovana.

2.4. Žalba tužiteljice protiv odluke o trošku je osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, te da naloži tuženiku da joj isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta.

5. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužiteljici, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 21.262,47 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 5,20%, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke - dakle da je određeno da se utvrđuje temeljem jednostrane odluke tuženika, te da je ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za devize važećem na dan dospijeća. Nije sporno niti da je ugovor ispunjen.

6. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., 46/07. i 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Također je utvrđeno da takve ugovorne odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu predstavljaju odredbe unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je nastala razlika u otplati kredita na temelju valutne klauzule te je tako vještak izračunao da je preplata po valutnoj klauzuli 3.122,02 eura.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koja je pitanja sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

9.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Također je utvrđeno da je mijenjana kamatna stopa bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni o kojoj nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

9.2. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

9.3. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

9.4. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu utvrđivanja činjenice je li se s potrošačem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku stranke su predložile izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice na okolnost utvrđenja činjenice da su joj u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetne odredbe bile jasne i razumljive, koji dokaz je prvostupanjski sud izveo te utvrdio da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja, te da su ništetne ugovorne odredbe bile uvjet kako bi joj kredit bio odobren i isplaćen. Pritom se napominje da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze radi na okolnost primjene utvrđenja iz kolektivne tužbe ne tužiteljicu jer osim tužiteljičinog dokaznog prijedloga za njezinim saslušanjem, i prijedloga tuženika za saslušanjem javnog bilježnika HJ, kojeg je sud odbio tuženik nije imao drugih dokaznih prijedloga. Pritom se napominje da je prijedlog za saslušanjem svjedokinje HJ pravilno odbijen jer se saslušanjem predložene svjedokinje koja je sudjelovala u sklapanju ugovora kao javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor o kreditu, na čemu inzistira tuženik, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača jer javni bilježnik, prema postojećem zakonskom okviru, nije imao ovlast, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.

9.5. Izvođenjem predloženog dokaza saslušanjem tužiteljice zadovoljeno je načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornim odredbama predmetnog ugovora nije pregovaralo.

10. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

10.1. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

11. Nadalje, osnovano ističe tužiteljica da je sud prvog stupnja pri izračunu troška djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je tužiteljici trebalo priznati trošak u većem iznosu nego što je odredio prvostupanjski sud i to u pogledu troška za zastupanje na ročištu održanom 12. siječnja 2023.

11.1. Ovo iz razloga što se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari te su se iznosili dokazni prijedlozi i zaključen je prethodni postupak pa je trošak za zastupanje na tom ročištu trebalo odmjeriti po Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/2023. – u daljnjem tekstu: Tarifa) u visini od 100 bodova (200,00 eura), pa kako je tužiteljici trošak za zastupanje na tom ročištu obračunat po Tbr. 9. toč. 1. Tarife, to joj je trebalo priznati i daljnji trošak u visini od 125,00 eura (50 bodova, uvećano za 25% PDV-a).

12. Kako je tužiteljica uspjela sa žalbom trebalo joj je dosuditi i troškove žalbenog postupka, i tuženika na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, a u vezi s Tbr. 10.1. Tarife, obvezati da tužiteljici isplati iznos od 152,45 eura koji se sastoji od troška žalbe uvećanog za iznos od 25% PDV-a i pristojbe žalbe koji je tužiteljica platila. Tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, pa nema pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

13. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

Split, 21. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić