Poslovni broj: Gž-3037/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Arijane Bolanče članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Meznariću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u OD Žurić i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2397/2024-20 od 31. srpnja 2024., u sjednici održanoj 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2397/2024-20 od 31. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., III., IV., V., VI., VII., VIII. i IX. izreke kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u dijelu pod točkom X. izreke koji sadrži odluku o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u visini od 3.052,16 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka I. izreke), dok je odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev po točkom II. u dijelu kojim tužitelj s osnove promjenjive kamatne stope potražuje iznos od 941,26 eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Također je tom presudom naloženo tuženiku da tužitelju s osnove promjenjive kamatne stope isplati preplaćeni iznos u visini od 115,88 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka III. izreke),

1.1. Nadalje je tom presudom utvrđeno da je ugovor o kreditu broj: 600666 od 12. veljače 2008. ništetan u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (točka IV. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju s te osnove isplati iznos od 121,81 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od 14. veljače 2008. do isplate (točka V. izreke).

1.2. Također je tom presudom utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojemu je uglavljena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva (točka VI. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju s te osnove isplati iznos od 279,06 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od 14. veljače 2008. do isplate (točka VII. izreke).

1.3. Nadalje je tom presudom utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (točka VIII. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 309,03 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od 5. studenog 2011. do isplate (točka IX. izreke)..

1.4. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.139,82 eura sa zateznim kamatama koje teku od 31. srpnja 2024. pa do isplate (točka X. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelu pod točkama I., III., IV., V., VI., VII., VIII. izreke kojima je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva, kao i u dijelu pod točkom X. izreke koja sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužbeni zahtjev prihvati, uz nadoknadu parničnog troška, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje i tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude.

5.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ulazna naknada za kredit, trošak osiguranja kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te da se tuženiku naloži isplata na ime navedenih naknada s pripadajućim kamatama, kao i isplata preplaćenog iznosa na ime valutne klauzule.

7. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu da je tuženik kao kreditor, korisniku kredita ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 18.333,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen, da je ugovorena početna kamatna stopa od 5,50%, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora - dakle da je određeno da se utvrđuje temeljem jednostrane odluke tuženika, kao i da je u članku 6.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1.10%, dok je odredbom 6.2. ugovorena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u iznosu od 2,1% na iznos glavnice uvećane za 20%, dok je odredbom članka 11.1 ugovoren način prijevremene otplate kredita sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

8. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe tog ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF. Također je sporno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim su ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. i 41/14., u daljnjem tekstu: ZZP/07)

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu i kamatnu stopu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, niti su u ugovoru jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te da takva ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te odredbi kojima je utvrđena naknada za obradu i osiguranje kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud. Tako ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koja je pitanja sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Također je utvrđeno da je mijenjana kamatna stopa bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni o kojoj nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

13. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

13.1. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

13.2. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu utvrđivanja činjenice je li se s potrošačem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja čiji iskaz je pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

13.3. Napominje se da tuženik nije imao drugih dokaznih prijedloga pa je izvođenjem predloženog dokaza saslušanjem tužitelja zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ujedno je time prvostupanjski sud utvrdio da se doista o spornim odredbama predmetnog ugovora nije pregovaralo.

14. Nadalje, a u svezi sporne naknade za obradu kredita (ulazne naknade) i naknade za osiguranje kredita ističe se da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su okolnosti da tuženik nije tužitelju pojasnio kakvi sve troškovi ulaze u sporne naknade, da se radi o tipskom ugovoru, kao i da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 96 i 97. ZZP/07.

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što nužno ne znači da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i osiguranje kredita, ali se kod provođenja testa poštenosti mora ispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

16. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetnih naknada, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi ulaze u naknadu i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanju predmetnih naknada i da je mogao razumno izvesti zaključak o njihovoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i o njihovoj krajnjoj svrsi.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li, imajući u vidu da su predmetne odredbe sadržane na standardiziranom obrascu ugovora, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na sporne ugovorne odredbe. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Uzrokuje li se predmetnim spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu, prijevremenu otplatu i osiguranje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a kako iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je bankarski službenik tužitelju priopćio da te naknade mora platiti kako bi mu se kredit uopće odobrio i isplatio, to je jasno da je tužitelj bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora jer nije imao objektivne mogućnosti pregovaranja, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. U svezi ugovorne odredbe kojom je regulirana prijevremena otplata kredita ističe se da pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s člankom 1024. st. 2., 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. - dalje ZOO) koja propisuje pravo korisnika kredita vratiti kredit prije roka određenog za vraćanje i naknaditi štetu ako je davatelj kredita pretrpio, kao ni da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ništavo. Međutim, kako je u konkretnom slučaju način ugovaranja protivan citiranim odredbama ZZP-a, koji se na pravni odnos primjenjuje kao lex specialis, da se u konačnici obračunata visina naknade ne dovodi u vezu sa stvarno nastalim troškovima jer tuženik nije dokazao da imao troškove, te da ugovaranje naknade ima za svrhu odvraćajući efekt za korištenje prava potrošača na prijevremenu otplatu, to i po ocjeni ovoga suda članak 11.1 predmetnog ugovora čini nepoštenom ugovornom odredbom, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava prethodno ocijenio da je navedena odredba ništetna i da tužitelju pripada pravo na povrat plaćenog iznosa s osnova stečenog bez osnova.

19.1. Uzimajući u obzir da je formulacija odredbe iz članka 11.1. Ugovora sastavljena od tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, a niti tuženik tijekom postupka tvrdi suprotno, te da način na koji je propisana u Odluci o naknadama tuženika ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženika, njome je tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je imao troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita. Dakle, tužitelj nije mogao utjecati na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira te od čega ovisi.

19.2. S tim u vezi ističe se da se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. ZOO-a, na što se poziva tuženik, koja propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a, pa odredba članka 345. stavka 3. ZOO-a koja propisuje mogućnost ugovaranja naknade za slučaj povrede ugovorne obveze ne može biti primjenjiva, što također pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

20. Ovaj sud zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice bitne za presuđenje, kao i da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Kod toga se napominje da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos kojeg je naplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od kada je primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošten stjecatelj sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima.

21. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer se pravilno temelji na Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), kao i odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a, s time što je tužitelj posebnim žalbenim navodima i ne pobija.

22. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, nema pravo niti na naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

Split, 21. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić