Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-977/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčevič kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia banke d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 32247795989, zastupanog po punomoćniku Ivanu Mišetiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika SK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sonji Majetić Pavlinić, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 69 P-2380/2022-61 od 19. siječnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj 69 P-2380/2022-65 od 8. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 69 P-2380/2022-61 od 19. siječnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj 69 P-2380/2022-65 od 8. veljače 2024., u pobijanom dijelu pod točkama I. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

„I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ovrvmj-132/2000 od 15. studenog 2006. godine u dijelu po točkom I. u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 114,20 eur.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ovrvmj-132/2000 od 15. studenog 2006. godine u dijelu pod točkom I. za iznos od 78.293,99 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 14.03.2000. godine do isplate, kao i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 10.100,00 kn / 1.340,50 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana plaćenog troška pa do isplate.

III. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 8.699,98 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i IV. izreke i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u pobijanom dijelu sukladno žalbenim navodima. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da iz Ugovora o kratkoročnom kreditu za obrtna sredstva od 26. studenog 1991. (list 4-5 spisa) proizlazi da je ovdje tužitelj Croatia banka d.d. s poduzećem Trgoteks s.p.o. Zagreb, Svačićeva 32, dana 26. studenog 1991. zaključio Ugovor o kratkoročnom kreditu za obrtna sredstva broj 920-1309 u iznosu od 1.000.000.00 dinara s mjesečnom revalorizacijom po stopi rasta cijena na malo u RH,

- da su obveze po navedenom kreditu dospjele 27. veljače 1992. u skladu s točkom 2. navedenog ugovora o kreditu,

- da je ugovorena kamata od 115% godišnje koja se obračunava i naplaćuje svakih 30 dana od datuma korištenja kredita uz komforni obračun unatrag, kao i da su instrumenti osiguranja kredita između ostalog hipoteka na nekretnini i mjenica,

- da iz Izvatka iz poslovnih knjiga od 13. ožujka 2000. (list 6 spisa) te nalaza i mišljenja vještaka Zrinko Ručević proizlazi da je ukupan dug 589.906,03 kuna (glavnica kredita 1.860,46 kuna i zatezna kamata 589.906,03 kuna),

- da iz izvornika mjenice na listu 17 spisa proizlazi kako je tuženik potpisao mjenicu tri puta i to u svojstvu trasanta-izdavatelja vlastite mjenice (potpis u donjem desnom kutu na licu mjenice), kao indosant mjenice (potpis na poleđini mjenice), i kao osoba ovlaštena za zastupanje društva TRGOTEKS s.p.o, a koje nastupa u svojstvu indosanta na poleđini mjenice (drugi potpis na poleđini mjenice),

- da je predmetna mjenica vlastita mjenica, budući da to proizlazi iz sadržaja same mjenice, koja sadrži potpis tuženika kao izdavatelja,

- da je navedenim upravo tuženik u svojstvu izdavatelja vlastite mjenice, a koju je osobno potpisao, dužan podmiriti tražbinu sadržanu u predmetnoj mjenici,

- da je tužitelj podnio na protest predmetnu mjenicu (14. ožujka 2020.),

- da je OK kao generalna punomoćnica tuženika SK koja punomoć je bila potpisana kod javnog bilježnika uputila ovdje tužitelju Croatia banka d.d. dopis od 23. svibnja 2000. u kojem navodi da je provjerom u evidencijama utvrđeno da je ukupno dugovanje ovdje tuženika Franje Kazića 1.860,00 kn, a što je isti spreman platiti po dogovoru čim mu se stornira naplata mjenice,

- da se radi o potraživanju tužitelja upravo po predmetnoj mjenici,

- da je OK bila ovlaštena za priznanje ovog duga,

- da predmetna mjenica nema naznačen datum dospjelosti, a na temelju zakonske presumpcije sadržane u članku 110. stavak 2. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94 i 92/10, dalje: ZM), vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost, smatra se kao mjenica po viđenju,

-da mjeničnopravni zahtjevi na naplatu protiv izdavatelja vlastite mjenice (koji sukladno čanku 112. stavak 1. ZM-a odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice) zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti,

- da kako je prema predmetnom Ugovoru o kreditu iz 1991. cijela tražbina dospjela do kraja veljače 1992., to je tužitelj naznačivši na mjenici dan dospijeća 13. ožujka 2000. istu ispunio protivno navedenom Ugovoru o kreditu,

- da kako je mjenična obveza po Ugovoru o kreditu iz 1991. dospjela krajem veljače 1992., a tužitelj je prijedlog za ovrhu podnio 12. travnja 2000., to je od dospijeća mjenične tražbine sukladno navedenom Ugovoru o kreditu do podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – mjenice, protekao rok od tri godine, pa je osnovan prigovor zastare tuženika za utuženu tražbinu, ali samo glede zateznih kamata,

- da naime, kako je tuženik po svojoj punomoćnici OK dopisom od 23. svibnja 2000., priznao dug s osnova glavnice u iznosu od 1.860,00 kuna, isto se temeljem članka 220. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) smatra odricanjem od zastare, čime prigovor zastare za taj iznos glavnice nije osnovan, dok je u preostalom dijelu utuženo potraživanje tužitelja u zastari,

- da kako je u međuvremenu tuženik podmirio iznos od 1.000,00 kuna, to je od priznatog iznosa glavnice oduzet ovaj iznos koji je tužitelj namirio.

6. Osnovom gornjih utvrđenja koja svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, sud prvog stupnja održao je na snazi platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi za iznos glavnice od 860,46 kuna / 114,20 eur (bez ikakvih zateznih kamata), dok je za iznos od 589.906,03 kuna/ 78.293,99 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 14. ožujka 2000. do isplate ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ovrvmj-132/2000 od 15. studenog 2006.

7. Sporno je u ovoj fazi postupka je li nastupila zastara i tog dijela tužiteljeva potraživanja, odnosno je li rok zastarijevanja toga potraživanja prekinut tuženikovim priznanjem duga (potraživanja tužitelja). S druge strane, u uvjetima neosnovanosti prigovora zastare osnova i visina ovog tužiteljeva potraživanja nije sporna.

8. Priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida (u smislu odredaba članka 240. ZOO-a, prema kojima se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug, a priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja: radi se o specifičnim odredbama koje štite vjerovnikovo povjerenje da će mu dug biti isplaćen u cijelosti), neovisno da li je ono učinjeno na posredan ili neposredan način - uvijek mora biti takvo da se njime na siguran, nedvojbeni način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje. K tome ono mora, da bi rađalo pravne posljedice, biti dano (kako to i prvostupanjski sud zaključuje) od osobe ovlaštene davati priznanje duga za dužnika (potpisano po osobi koja takva očitovanja za tuženika može dati, a to je samo njegov ovlašteni zastupnik).

9. Činjenica postojanja priznanja duga, tako shvaćena, utvrđuje se ovisno o okolnostima svakog zasebnog slučaja, a u okolnostima ovoga slučaja prvostupanjski sud pravilno je zaključio da prijeporni dopis (podnesak tuženika od 23. svibnja 2000. upućen tužitelju), potpisan po osobi u to vrijeme ovlaštenoj zastupati tuženika u poslovima potpisivanja takvog podneska, predstavlja valjanu ispravu o priznanju duga kako to prvostupanjski sud pravilno utvrđuje i u svojoj presudi obrazlaže dostatnim i razumnim razlozima za to utvrđenje.

10. Pored toga, ovaj dopis i sam za sebe, ima značaj nedvojbenog (sigurnog), jasnog, određenog i bezuvjetnog očitovanja tuženikove volje da, pored potvrđivanja da mu je predočena evidencija njegovog dugovanja tužitelju, poduzimanjem tog čina potvrđuje ili priznaje iznos glavnice od 1.860,00 kuna kao svoj dug (takvo je shvaćanje izraženo primjerice i u odlukama poslovni broj Revt 16/2011-2 od 17. srpnja 2012. i Revt 156/2006-2 od 29. studenoga 2006.).

11. Pritom, okolnost što je njegova supruga saslušana u ovome postupku kao svjedok izjavila da se ne sjeća tog dopisa, ne može nadomjestiti navedenu pravno relevantnu volju tuženika iz doba potpisivanja istog odnosno ta njena izjava sada "samo" kao svjedoka podliježe ocjeni vjerodostojnosti ili istinitosti te logičnosti, kao i svaki drugi dokaz, a kako to ispravno cijeni i sud prvog stupnja, te ne može oduzeti značaj danom priznanju duga.

12. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik nije priznao dug koji se odnosi na kamatu budući je u konkretnom slučaju tuženikova volja bila plaćanje glavnice, a kako je to i naznačio u predmetnom dopisu uz napomenu kako priznanje jednog dijela obveze ne znači i priznanje drugog dijela, pa tako i u odlukama: posl. br. Revt 109/04-2 od 27. siječnja 2005., posl. br. Rev 371/05-2 od 10. siječnja 2006., posl. br. Rev-x 1004/13-2 od 25. ožujka 2014. i posl. br. Revt- 199/09-2 od 29. travnja 2015.

13. Priznanjem duga iz članka 240. ZOO-a došlo je do odricanja od zastare prema članku 220. stavak 1. ZOO-a.

14. Odredbama članka 240. ZOO-a propisano je da se zastarijevanje prekida kada tuženik prizna dug (stavak 1.), a priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja (stavak 2.).

15. Iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri.

16. Prema odredbi članka 220. stavak 1. ZOO-a pisano priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastare.

17. Stoga, imajući na umu prethodno navedeno te polazeći i od pravilnih pravnih shvaćanja suda prvog stupnja - opravdano je bilo (pravilnom primjenom materijalnog prava na već utvrđeno činjenično stanje) zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu ocijeniti osnovanim kako je to učinio i prvostupanjski sud budući je priznanje duga u konkretnom slučaju bilo jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine (dopis od 23. svibnja 2000., sukladno zaključku prvostupanjskog suda, sadrži sve elemente pisanog priznanja duga), te se takvo priznanje ima smatrati odricanjem od zastare u smislu odredbe članka 220. stavak 1. ZOO-a za iznos duga koji je naveden u dopisu, a koji iznos duga je u međuvremenu smanjen uplatom iznosa od 1.000,00 kuna.

18. Svako drugačije tumačenje bilo bi, u ovakvoj činjeničnoj situaciji, suprotno smislu i svrsi odredbi čanka 240. i članka 220. stavak 1. ZOO-a.

19. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je sukladno Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) u svezi s odredbom Tbr. 54. Tarife kod odlučivanja o naknadi troškova postupka primijenio tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka, pa utoliko isti neosnovano pobija odbijajući dio odluke o trošku, jer s tim u vezi ne postoji nikakva razlika, koju bi onda trebalo priznati.

20. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

21. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen, jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

U Splitu 21. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

dr. sc. Ivan Tironi