Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1327/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Tihomiru Voliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Virovitice, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 A, Rijeka, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj: P-765/2022-29 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj: P- 765/2022-29 od 25. srpnja 2024.:

- potvrđuje u točki I.1. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju zateznu kamatu na slijedeće iznose i za razdoblje:

- 15,64 EUR od 1. svibnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- 1,66 EUR od 1. lipnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- 3,32 EUR od 1. srpnja 2008. do 29. rujna 2015.,

- 0,56 EUR od 1. rujna 2008. do 29. rujna 2015.,

- 4,52 EUR od 1. listopada 2008. do 29. rujna 2015.,

- 23,31 EUR od 1. studenog 2008. do 29. rujna 2015.,

- 9,02 EUR od 1. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.,

- 17,33 EUR od 1. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 42,55 EUR od 1. veljače 2009. do 29. rujna 2015.,

- 28,10 EUR od 1. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

- 24,87 EUR od 1. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 37,91 EUR od 1. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 34,19 EUR od 1. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 29,83 EUR od 1. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.,

- 31,62 EUR od 1. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.,

- 34,44 EUR od 1. rujna 2009. do 29. rujna 2015.,

- 32,04 EUR od 1. listopada 2009. do 29. rujna 2015.,

- 31,41 EUR od 1. studenog 2009. do 29. rujna 2015.,

- 30,72 EUR od 1. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.,

- 42,39 EUR od 1. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 41,51 EUR od 1. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

- 37,27 EUR od 1. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

- 51,55 EUR od 1. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 46,08 EUR od 1. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 47,63 EUR od 1. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 65,19 EUR od 1. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.,

- 61,31 EUR od 1. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

- 64,33 EUR od 1. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

- 76,47 EUR od 1. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

- 49,34 EUR od 1. studenog 2010. do 29. rujna 2015.,

- 75,03 EUR od 4. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

- 82,75 EUR od 16. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

- 88,30 EUR od 15. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 113,79 EUR od 30. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

- 25,93 EUR od 6. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana;

- preinačuje u točki I.1. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.401,92 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedine u toj točki navedene mjesečne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan;

- preinačuje u točki I.2. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.287,32 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan;

- preinačuje u točki I.3. izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.056,73 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan;

- preinačuje u točki III. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I.1. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.401,92 EUR sa zateznom kamatom na iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom I.2. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.287,32 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, dok je točkom I.3. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.056,73 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa preko dosuđenog u točki I.1. izreke u iznosu od 1.401,92 EUR do ukupno potraživanog iznosa od 6.636,14 EUR (50.000,00 kn) s osnova preplate po ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa potraživanim zateznim kamatama na taj iznos, kao i za iznos koji prelazi dosuđeni iznos u točki I.3. izreke od 1.056,73 EUR do potraživanog iznosa od 2.081,38 EUR (15.682,16 kn) s osnova utvrđenog manjka prilikom konverzije zajedno sa potraživanom zateznom kamatom na taj iznos, kao neosnovani. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.212,58 EUR sa zateznom kamatom od 25. srpnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu u odnosu na točke I.1., I.2., I.3. i III. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te mu dosudi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103725421 sklopljenog 9. studenog 2007. između njega kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koje odredbe se odnose na otplatu kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu isplati iznos od 6.636,14 EUR/50.000,00 kn (kojeg je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 19. lipnja 2024. smanjio na iznos od 1.401,92 EUR, međutim, tuženik se protivio povlačenju tužbe) sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose, zatim zahtjev za isplatu razlike u obračunatoj nedospjeloj glavnici na dan konverzije (30. rujna 2015.) u iznosu od 1.287,32 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, te zahtjev za isplatu utvrđenog manjka prilikom konverzije u iznosu od 2.081,38 EUR/15.682,16 kn (kojeg je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 19. lipnja 2024. smanjio na iznos od 1.056,73 EUR, međutim, tuženik se protivio i tom povlačenju tužbe).

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je 9. studenog 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103725421 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju isplaćen iznos od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja 180 mjeseci i redovnu kamatu od 8,250% godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama Banke

- da su stranke ugovorile valutnu klauzulu - da se kredit otplaćuje u kunama po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, što proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja (da je kredit uzeo za izgradnju kuće za stanovanje), koji ugovor je obuhvaćenom presudom donesenom u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu između „Potrošača“ - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka, dakle i ovdje tuženika kao trećetuženika, pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a koja je u odluci o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., te u odluci o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF 14. lipnja 2018.

- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamata, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

- da se tužitelj imajući u vidu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/19, 112/19, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku NN 70/19 s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) opravdano u ovoj parnici poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, jer je tom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, i to zato što je protivno zakonu unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom u ovoj parnici, u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača usvojen

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je osobni bankar preporučio kredit u CHF, navodeći da je valuta CHF stabilnija od valute EUR, zatim da je ugovor sastavila banka, te on nije mogao utjecati na ugovorne odredbe, koje mu nisu pojašnjavane, dakle ni odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju CHF

- da je 11. siječnja 2016. između tužitelj i tuženika sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5103725421 (dalje: Aneks ugovora o kreditu) u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2005.

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), te je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, dakle u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4) i u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10), pa kako je tužba podnesena 31. svibnja 2019., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

- da je prigovor zastare neosnovan i u odnosu na potraživanje s osnova razlike u glavnici prilikom konverzije (čiju isplatu je tužitelj zatražio podneskom od 31. svibnja 2023.), jer također proistječe iz ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na koju zastara potraživanja nastupa 14. lipnja 2023.

- da je temeljem nalaza i mišljenja financijske vještakinje Marijane Matijević, dipl.ing. agr. iz Mentat d.o.o. Bjelovar, utvrđeno da je u razdoblju od siječnja 2008. do konverzije kredita u rujnu 2015. tužitelj ukupno uplatio 166.119,21 kn, dok je prema početnom anuitetu trebao uplatiti 155.556,45 kn, pa razlika anuiteta iznosi 10.562,76 kn i to zbog promjene kamatne stope 3.074,95 kn - sada 408,10 EUR, a zbog promjene tečaja CHF 7.487,81 kn - sada 993,81 EUR, zatim na dan 30. rujna 2015. iznos glavnice kredita u EUR po konverziji tuženika da je 15.585,40 EUR, što preračunato prema srednjem tečaju daje preostali iznos glavnice od 118.948,98 kn, dok je iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu u CHF 24.712,09 CHF, što preračunato po početnom srednjem tečaju na dan sklapanja kredita daje iznos od 109.249,68 kn, pa je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 9.699,30 kn odnosno 1.287,32 EUR, dok je utvrđeni manjak kod konverzije iznosio 1.056,73 EUR, koji se dodaje glavnici te ukupna razlika uz već utvrđenu razliku anuiteta iznosi 3.745,97 EUR.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi prethodno ocijenio ništetnim, te cijeneći da provedenom konverzijom tužitelju nisu nadoknađene preplate s osnova ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, te da postoji razlika u glavnici obračunatoj na dan konverzije i manjak utvrđen prilikom konverzije, dakle da u konkretnom slučaju nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje, obvezao je tuženika točkom I.1. izreke isplatiti tužitelju na ime preplaćenih anuiteta kredita vezano uz promjenu kamatne stope i tečaja CHF iznos od 1.401,92 EUR sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose od dana plaćanja do isplate, zatim točkom I.2. izreke isplatiti na ime razlike u obračunatoj nedospjeloj glavnici na dan konverzije iznos od 1.287,32 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, te točkom I.3. izreke isplatiti na ime utvrđenog manjka prilikom konverzije iznos od 1.056,73 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, sve to pozivajući se na odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, dok je preostali (povučeni - čemu se tuženik usprotivio) dio zahtjeva tužitelja za isplatu odbio kao neosnovanog (točka II. izreke).

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika (u konkretnom slučaju nalaza i mišljenja financijske vještakinje), te da je obrazloženje presude manjkavo i u suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokazima, ističući i povredu načela ocijene dokaza i povredu odredbe čl. 338. ZPP-a, kao i povredu Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje i jednakost oružja. Navodi da je kao odlučnu činjenicu trebalo uzeti u obzir da je s tužiteljem 11. siječnja 2016. zaključio Aneks ugovora o kreditu, dakle da je izvršena konverzija osnovnog kredita u CHF u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK/15, pri čemu su uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, što je potvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, pa se neosnovanim ukazuju navodi prvostupanjskog suda da odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Aneksa, odnosno da bi postojala preplata koja nije uzeta u obzir ili razlika nedospjele glavnice, budući da iznos od 1.287,32 EUR ne predstavlja iznos kojeg bi tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji više platio s osnove povećanja tečaja, nego je isti posljedica Aneksa, na čije sklapanje je tužitelj pristao i kojim su sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje, što da se odnosi i na potraživanje s osnove utvrđenog manjka, nastalog zbog neurednosti tužitelja prilikom otplate kredita, a koji je utvrđen sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15, te je uračunat u ukupno potraživanje koje predstavlja preostalu nedospjelu glavnicu u iznosu od 17.135,87 EUR. Ističe i da je konverzija predmetnog kredita (koja je odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15) isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, te da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i njega kao trgovca. Nadalje, osporava stajalište prvostupanjskog suda o nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, navodeći da nije dovoljno u pojedinačnim postupcima samo se pozvati na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno provesti kontradiktoran postupak u kojem će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran, u svezi čega navodi da prvostupanjski sud nerazumljivost spornih odredbi temelji samo na iskazu tužitelja, dok zanemaruje brojnu dokumentaciju i reklamni materijal kojeg je dostavio u spis, a kojim dokazuje razinu informiranosti tužitelja. Tvrdi i da sporne odredbe nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, obzirom je dopuštena odredbom čl. 22. ZOO-a. Osporava i stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare i o dosuđenom tijeku zatezne kamate na pojedinačne preplaćene iznose.

9. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi tuženika, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, valja navesti da pravilno tuženik u žalbi ukazuje da o odlučnoj činjenici koja se tiče izračuna konverzije i uzimanja u obzir svih uplata, dakle i preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju nalaza i mišljenja financijske vještakinje i samog tog nalaza i mišljenja, čime je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, no usprkos tome ostvareni su zakonski razlozi za donošenje drugostupanjske presude u smislu odredbe čl. 373.a ZPP-a, jer je navedenu odlučnu činjenicu moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

10.1. Nasuprot tome, ispitujući preostali dio pobijane odluke u smislu žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da ista nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, u bitnome sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni, razumljivi i neproturječni, pa u tom dijelu (o ništetnosti ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, neosnovanosti prigovora zastare i tijeku zatezne kamate) nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. U odnosu na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, o čemu je prvostupanjski sud odlučio kao o prethodnom pitanju za odlučivanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva za isplatu na temelju tih ništetnih odredbi, nisu počinjene niti daljnje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP-a na koje u žalbi ukazuje tuženik, jer je prvostupanjski sud do svog uvjerenja o bitnim činjenicama došao na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, te pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, činjenice koje su u postupku utvrđivane, dokaze koji su radi utvrđenja ih činjenica izvedeni te ocjenu provedenih dokaza.

12. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i jednakost oružja uz tvrdnju da je prvostupanjski sud zanemario po njemu predložene dokaze (dostavljenu dokumentaciju) i okolnosti koje isti dokazuju (informiranost tužitelja). Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud imao u vidu priložene isprave, da je saslušao tužitelja, dok je od prijedloga da se u svojstvu svjedoka saslušaju njegovi djelatnici tuženik odustao (od saslušanja svjedokinje FF podneskom od 9. rujna 2020. i od saslušanja svjedoka ĆF podneskom od 18. kolovoza 2023.). Što se tiče dokumentacije, odnosno reklamnog materijala kojeg je tuženik dostavio na okolnost informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, valja navesti da iz te dokumentacije, odnosno reklamnog materijala proizlazi da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute i u kojima je objašnjen opći pojam značenja valutne klauzule, dok ti materijali ne sadrže nikakve pojedinosti vezane uz sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF i o načinu promjene kamatne stope.

13. Nadalje, neosnovano tuženik pobija utvrđenje prvostupanjskog suda da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na otplatu kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu ništetne, o čemu je prvostupanjski sud prethodno odlučio, pri čemu je pravilno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

13.1. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravilno utvrđujući da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/07, kao i da tuženik na kojem je teret dokaza sukladno odredbi čl. 96. st. 4. istog Zakona nije dokazao postojanje okolnosti koje bi isključile pretpostavke za primjenu direktnog učinka tih odluka u konkretnom slučaju, pa tako ni da je pregovarao sa tužiteljem i da ga je unatoč tome što u Ugovoru o kreditu nisu ugovoreni nikakvi parametri ostvarenjem kojih bi bio ovlašten mijenjati redovnu kamatu, tužitelja obavijestio o tome na drugi način, kao i da bi ga u potpunosti informirao o svim mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF za njegove buduće obveze.

13.2. Neodlučni su žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na dopuštenost ugovaranja valutne klauzule sukladno čl. 22. ZOO-a, budući da odredba o valuti obveze vraćanja kredita vezana za CHF nije utvrđena ništetnom zbog toga što bi bila protivna prisilnom propisu, već stoga što je nepoštena u smislu čl. 96. ZZP/07 jer tuženik prije zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, na koji način je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/07, i to čl. 96., 97. i 100., a zbog čega je navedena odredba sukladno čl. 102. st. 1. tog Zakona ništetna.

13.3. Također, neodlučni su, a ujedno i neosnovani žalbeni navodi tuženika o razumljivosti spornih ugovornih odredbi i nastavno tome isključenju istih iz testa poštenosti, jer se radi o odredbama koje su u kolektivnom sporu ocijenjene netransparentnima, koje, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, nisu jasno i razumljivo sastavljene i koje su nepoštene jer stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.4. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima osporava da su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se isto ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 98. ZZP/07, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.5. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje je prihvaćeno i kroz sudsku praksu ovog suda. Valja navesti i da je svoj stav u svezi zauzetog Objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odluci broj: U-III-3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj navodi: „Time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz članka 115. stavka 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu“.

14. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točki I.1. izreke pobijane presude zahtjev za isplatu iznosa od 1.401,92 EUR na ime preplaćenih anuiteta kredita koji su tijekom otplate do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, zatim prihvativši u točki I.2. izreke zahtjev za isplatu iznosa od 1.287,32 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate na ime razlike u obračunatoj nedospjeloj glavnici na dan konverzije i prihvativši u točki I.3. izreke zahtjev za isplatu iznosa od 1.056,73 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate na ime utvrđenog manjka prilikom konverzije.

15. Naime, odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nastavnom odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita i to na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđeni otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s toč. 1. i 2. ovoga stavka, a na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz toč. 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, a ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz toč. 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, time da se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač,

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz toč. 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz toč. 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u toč. 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u toč. 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

15.1. Iz predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu od 11. siječnja 2016. i izračuna konverzije kredita broj 5103725421 na dan 30. rujna 2015. proizlazi:

- da kao razlika između uplaćenih iznosa kojima su podmireni anuiteti po CHF kreditu i redovnih anuiteta po EUR kreditu do 30. rujna 2015. može biti evidentirana preplata ili manjak uplata, te u konkretnom slučaju iz izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. proizlazi manje uplaćeni iznos od 1.056,73 EUR, koji se ovisno o uplatama, odnosno neizvršenim uplatama po dospjelim obvezama može promijeniti tijekom prijelaznog razdoblja

- da je člankom 4. Aneksa utvrđeno postojanje dugovanja korisnika kredita prema Banci na dan 30. rujna 2015., i to po osnovi dospjele glavnice kredita u iznosu od 805,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dospjele ugovorne kamate u iznosu od 6.167,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dospjele zatezne kamate u iznosu od 172,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenje i nedospjele glavnice kredita u iznosu od 25.105,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, zatim je člankom 5. Aneksa utvrđeno da nedospjela glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 15.585,40 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, da obveze korisnika kredita na ime manje uplaćenog iznosa (manjka) na dan 11. siječnja 2016. iznose 2.054,77 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, čije podmirenje će se regulirati Sporazumom iz članka 7., pri čemu potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 1. listopada 2015. do 11. siječnja 2016. uzete u obzir pri izračunu iznosa navedenog manjka, te člankom 7.2. Aneksa da Banka na dan sklapanja Aneksa ima ukupno potraživanje prema korisniku kredita u iznosu od 17.135,87 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, koje sklapanjem tog Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu, s čime su potpisnici Aneksa u potpunosti suglasni.

15.2. Dakle, imajući u vidu odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 propisani način konverzije te da tužitelj niti ne tvrdi da bi predmetni Aneks ugovoru o kreditu bio sklopljen protivno odredbama ZID ZPK/15 i da njegovu valjanost tijekom postupka nije doveo u pitanje, a u svezi čega iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje proizlazi i da su sve uplate tužitelja uključene u izračun konverzije i da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15, povezujući navedeno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši isti usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, istaknuvši istodobno da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanja produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, to nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Aneksa od 11. siječnja 2016. nisu obvezivale tužitelja jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštenih ugovornih odredbi sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07 jer kada je riječ o pravnim posljedicama nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima takvu ugovornu odredbu, u načelu, valja smatrati kao da nikada nije postojala (ništetnost djeluje ex tunc).

15.3. Parnične stranke su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. (osim onih koji su plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15) iskorišteni u korist tužitelja, i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene navedenim Aneksom, dakle i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Obzirom da su dakle i te uplate iskorištene za ispunjenje obveze tužitelja ugovorene Aneksom ugovoru o kreditu od 11. siječnja 2016. to je evidentno da Aneks ugovoru o kreditu ima restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom ugovoru o kreditu. Zbog toga, prema shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripada zahtijevani novčani iznos s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu jer u imovini tuženika više nema imovine tužitelja koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi primjenom čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti tužitelju. Štoviše, a kako je naprijed navedeno ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način propisan čl. 19.c. st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15 bio je manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način propisan čl. 19.c. st. 1. toč. 3. tog Zakona, a koji manjak se prema toč. 7. istog stavka namiruje vjerovniku od strane potrošača sukladno njihovom sporazumu, u konkretnom slučaju pribrajanjem manje uplaćenog iznosa (manjka) nedospjeloj glavnici kredita, koja na dan sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu ukupno iznosi 17.135,87 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja (čl. 7.2. Aneksa).

15.4. Dakle, pravno je shvaćanje ovog suda da je tužitelj sklapanjem predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu od 11. siječnja 2016. restituiran za nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi koje su sadržane u Ugovoru o kreditu od 9. studenog 2007. jer ga navedene ugovorne odredbe ne obvezuju, a isplate koje je temeljem njih izvršio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu od 11. siječnja 2016.

15.5. Kako je dakle prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1111. ZOO-a u vezi čl. 19.c. ZID ZPK/15 kada je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.401,92 EUR, obzirom da u kontekstu prethodno navedenog tužitelju ne pripada pravo ni na kakvu isplatu s osnova preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, valjalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I.1. izreke i odbiti zahtjev za isplatu iznosa od 1.401,92 EUR, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na navedene pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. kao dana konverzije do isplate.

15.6. Također, nije bilo osnove na temelju ništetnih odredbi koje su izmijenjene suglasnošću tužitelja u skladu sa ZID ZPK/15, koji propis je za tuženika prisilnog karaktera, određivati razliku glavnice prilikom konverzije i s tog osnova obvezivati tuženika da plati tužitelju iznos od 1.287,32 EUR, kao ni da plati tužitelju utvrđeni manjak prilikom konverzije u iznosu od 1.056,73 EUR, jer je obveza nadoplate tog iznosa navedena u čl. 5.3. Aneksa, a u odredbi čl. 7.2. Aneksa taj je iznos naznačen kao potraživanje banke (jer se radi o manjku uplaćenih obroka), dok je razlika glavnice posljedica konvertirane glavnice i iznosa glavnice kakva bi bila na dan 30. rujna 2015. bez primjene ništetnih odredbi. Dakle, u pitanju su iznosi koji su posljedica sklapanja Aneksa ugovora o kreditu između stranaka i njihovog valjanog dogovora o navedenom, time da tužitelj niti ne tvrdi da su odredbe istog ništetne, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti (na koju sud pazi po službenoj dužnosti), kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u točkama I.2. i I.3. izreke i odbiti kao neosnovane zahtjeve za isplatu iznosa od 1.287,32 EUR i iznosa od 1.056,73 EUR, oba sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate.

16. Međutim, ostaje činjenica da je utvrđeni preplaćeni iznos s osnova ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od 1.401,92 EUR tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu pojedini mjesečni iznosi plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), te da o tom pitanju ZID ZPK/15 kao specijalni zakon u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima, nije ništa uredio. Odredbom čl. 2. st. 2. ZZP/07 propisano je da će se ako tim Zakonom nije drukčije određeno na obveznopravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, te je i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 bilo propisano da se ako posebnim zakonima iz stavka 1. ovoga članka ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga je zaključak ovog suda da Aneks ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih odredbi ugovora o kreditu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Stoga u skladu s općim pravilom iz čl. 1115. ZOO-a tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu sadržanih u Ugovoru o kreditu do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim Aneksom ugovoru o kreditu dana 30. rujna 2015. s kojim danom je i provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

18. Naime, imajući u vidu razloge ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima nije informirao tužitelja, dakle njihovu nepoštenost u smislu čl. 96. st. 1. tada važećeg ZZP/07 jer su protivno načelu savjesnosti i poštenja stvarale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao do konverzije kao nepošteni stjecatelj. Obzirom da prema čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a koji su iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim Aneksom ugovoru o kreditu na dan obračuna konverzije s kojim danom je prestala obveza vraćanja, dugovao istome i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi tekle od dana kada ih je primio pa do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015.

18.1. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022.

19. Iz navedenih razloga ovaj sud zaključuje da postoji obveza tuženika plaćanja nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Aneksu ugovora o kreditu, pa je stoga žalba tuženika djelomično odbijena i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženik u točki I.1. izreke obvezan tužitelju na pojedine pretplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi platiti zateznu kamatu od dana plaćanja do 29. rujna 2015.

20. Obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka.

20.1. Stranke su uspjele u sporu djelomično - tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice, a tuženik u odnosu na zahtjeve za isplatu glavnice. Pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelj bi trebao naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka, međutim u okolnostima konkretnog slučaja u kojem zahtjeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unio nepoštene ugovorne odredbe, obzirom na visinu troškova sukladno vrijednosti predmeta spora, troškovi postupka koje je već snosio tužitelj i oni koje bi morao platiti tuženiku bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena čl. 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje svog vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023., koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Osim toga, o predmetu spora kakav je predmetni - osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena sudska praksa, pa se ne može zaključiti da je predmetna tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao bi miješnje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

20.2. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo je i Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojem čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, obzirom da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u ZZP/14 pa je navedena odluka Suda EU primjenjiva i u ovom predmetu.

21. Posljedično izloženom pravnom shvaćanju ocjena je ovog suda da u okolnostima ovog predmeta valja primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove i u tom smislu primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a uvažiti žalbu tuženika i preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke pobijane presude.

22. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijede i za troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

23. Točka II. izreke prvostupanjske presude nije osporavana žalbom, pa ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer