Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1710/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Bušurelo, Žužul i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Danku Škare, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-5261/2021 od 23. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-5261/2021 od 23. rujna 2024. u točkama I), II), IV), V) i VIII) izreke u cijelosti, te u točci III) izreke uz istovremeni ispravak te toč. III) izreke na način:

- da u drugom retku umjesto slova i brojki „ukupno 3.365,93 EUR“ treba pisati „ukupno 3.365,43 eura „.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o [broj kredita] od 25.03.2008. sklopljen između tužiteljice i tuženika koji glasi: ''promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora'', dok je toč. II) izreke utvrđen ništetnim dio odredbe sadržan u odredbi članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: "važećem na dan dospijeća", a toč. III) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.365,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos. Također je toč. IV) izreke utvrđen ništetnim dio odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: "3./treće/ NAKNADA 3.70% (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", dok je toč. V) izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 338,92 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29.03.2008. do isplate. Isto tako je toč. VI) izreke odbijena tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 223,10 eura zajedno sa zateznim kamatama, dok je toč. VII) izreke odbijena tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetne odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: "kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.", a toč. VIII) izreke je naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.457,48 eura zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv točke I), II), III), IV), V) i VIII) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je sud počinio relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 281., čl. 106. st. 2., čl. 190. st. 1. i 4., čl. 186. st. 1. i čl. 186.b ZPP-a koje su utjecale na zakonitost pobijane presude, kao i apsolutno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a jer da presuda ime nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da tužba tužiteljice nije sadržavala određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, pa da ju je trebalo odbaciti, a tužbeni zahtjev da nije postavljen kao stupnjevita tužba prema odredbi čl. 186.b. ZPP-a. Navodi da je izreka nerazumljiva i da proturječi razlozima presude jer da iznosi navedeni u specifikaciji tijeka zatezne kamate u toč. III) izreke u zbroju iznose 3.365,43 eura, a ne iznos koji je dosuđen od 3.365,93 eura. Navodi da je sud prilikom ocjene ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da nije cijenio okolnosti iz čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07 i 125/07, dalje ZZP/07) i čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ), niti je dao razloge za zaključak da je povreda načela savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi nije bitna odredba, već nuzgredna. Navodi da je sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare. Navodi da tužiteljica nema pravnog interesa za vođenje ovog postupka jer da je ugovor u cijelosti ispunjen, a odredbe o ulaznoj naknadi, promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da su manjeg značaja. Također navodi da je sud pogrešno dosudio tužiteljici trošak sastava podnesaka od 17.09.2021., 30.03.2022. i 18.04.2023. jer da isti nisu bili potrebni za vođenje postupka, kao i da joj je pogrešno dosudio trošak vještačenja u cijelosti, iako je tužiteljica djelomično uspjela u sporu.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi čl. 2., čl. 7. i čl. 3. Ugovora o kreditu, br. 148-50-4782556 od 25.03.2008. zaključenog između stranka koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i trošak jednokratne naknade ( tzv. ulazna naknada ) uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedenih ugovornih odredbi.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da su nesporno tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.125,66 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), s ugovorenom kamatnom stopom od 6,75% godišnje, a koja stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2.), uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4.), te otplatu u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu i plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7.),

- da iz navedenih ugovornih odredbi proizlazi da je predmetnim ugovorom ugovorena valutna klauzula, kojom je obveza vezana uz valutu CHF, te promjenjiva kamatna stopa i to jednostranom odlukom tuženika

- da iz predmetnog ugovora proizlazi da je isti sklopljen s namjenom kupnje novog vozila (čl. 6.), te da iz sadržaja istog proizlazi da je isti sklopljen na standardiziranom obrascu

- da nije sporno niti da je čl. 3. ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,70%, kao i troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu tužiteljice kod nadležnog tijela

- da nije sporno niti da je predmetni kredit otplaćen 31.03.2015.,

- da je neosnovan prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača u smislu čl. čl. 3. st. 1. ZZZP/07 jer da iz iskaza tužiteljice, a kojeg sud cijeni logičnim i uvjerljivim, proizlazi da je predmetni kredit podigla za kupnju novog vozila kojeg koristi za potrebe vlastite obitelji,

- da je sukladno čl. 502.a ZPP-a vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv tuženika i drugih banaka, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012, u kojem je presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa da je time postupio suprotno odredbama ZZP-a i ZOO-a,

- da je navedena prvostupanjska presuda potvrđena presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž- 6632/17 od 14.06.2018, te odlukama Vrhovnog suda RH pod posl. br. Revt-249/14 i Rev-2221/18,

- da je sud sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da je vezan za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF,

- da tuženik neosnovano smatra da se odluke iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ne primjenjuju na predmetni postupak iz razloga što je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit, jer da nema razloga da to bude zapreka za njihovu primjenu, pa da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe usmjerene na utvrđenje ništetnosti odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koje sadržajno odgovaraju onim odredbama koje su u navedenom postupku utvrđene ništetnima,

- da tuženik tijekom postupka, iako je na njemu teret dokaza, nije niti predložio dokaze na okolnost da su vođeni pregovori oko pojedinačnih ugovornih odredbi, već da je tek predložio saslušanje u svojstvu svjedoka javnog bilježnika Željka Kajića, koji je ugovor solemnizirao, i to na okolnost da je isti tužiteljici pojasnio, odnosno upozorio je na značaj i rizike ugovornih odredbi, a koji dokazni prijedlog da je odbijen kao nepotreban, jer je odlučna okolnost da li je bilo pregovora pri sklapanju ugovora o njegovim pojedinačnim odredbama, a ne pitanje tumačenja istih nakon potpisivanja ugovora,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se za kredit s valutnom klauzulom u CHF odlučila jer joj je u banci rečeno da je to najpovoljniji kredit, da joj ništa nije rečeno o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, niti joj je bilo poznato da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, niti su joj objašnjeni parametri promjene kamatne stope, kao niti na što se odnosi ugovorena jednokratna naknada, a ugovor da je bio sastavljen na unaprijed sačinjenom obrascu,

- da je provedenog financijskog vještačenja kojeg sud prihvaća u cijelosti kao nepristranog, obrazloženog i u skladu s pravilima struke proizlazi da pretplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 1.690,04 kn, zatim preplata po osnovi promjene tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita da iznosi 25.096,03 kn ukoliko se uzmu u obzir i manje plaćeni iznosi zbog nižeg tečaja, odnosno 25.360,58 kn, ukoliko se uzmu u obzir samo više plaćeni iznosi, dok da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.553,63 kn.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, te djelomično prihvaća restitucijski tužbeni zahtjev i to samo u odnosu na primjenu odredbe o valutnoj klauzuli po kojoj osnovi dosuđuje tužiteljici iznos od 3.365,93 eura, dok zahtjev za isplatom primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odbija zbog nastupa zastare. Također utvrđuje i da je odredba o ugovorenoj jednokratnoj naknadi ništetna sukladno odredbi čl. 102. ZZP/07 jer da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je istom nametnuta obveza tužiteljici kao potrošaču plaćanja iznosa koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, pa da je stoga ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega prihvaća restitucijski zahtjev po toj osnovi i dosuđuje tužiteljici iznos od 338,92 eura.

9. Također prvostupanjski sud odbija u preostalom dijelu prigovor zastare jer da je zastara u odnosu na restitucijski zahtjev osnovom primjene odredbe o valutnoj klauzuli ponovno počela teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok, dok da u odnosu na restitucijski zahtjev osnovom primjene odredbe o jednokratnoj naknadi zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi načina ustanovljena ništetnost ugovora. Odluku o trošku donosi prema uspjehu tužiteljice u parnici primjenom odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. Nadalje donošenjem pobijane odluke nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s odredbama čl. 281., 106., čl. 190. i čl. 186.b ZPP-a.

12. Naime iz stanja u spisu proizlazi da je u konkretnom slučaju tužiteljica u tužbi postavila stupnjevitu tužbu u smislu čl. 186. b ZPP-a samo u odnosu na restitucijski zahtjev primjenom ugovorne odredbe o jednokratnoj ulaznoj naknadi, s time da je pri tom postavila određeni zahtjev u pogledu glavne stvari ( isplaćena jednokratna naknada ) i sporednih tražbina, osim što nije specificirala visinu tražbine jer da ne raspolaže potrebnom dokumentacijom, pa nisu osnovani žalbeni navodi da se radilo o tužbi po kojoj se nije moglo postupati.

13. Nadalje iz spisa proizlazi da je tužiteljica na pripremnom ročištu, a prije zaključenja prethodnog postupka ( list 240 spisa ) specificirala visinu predmetne novčane tražbine, te je odustala od prijedloga da se naloži tuženiku dostava dokumentacije, odnosno odustala je od stupnjevite tužbe. Kako je dakle tužiteljica postavila još u tužbi određeni kondemnatorni tužbeni zahtjev i u pogledu glavne stvari i u pogledu sporednih tražbina, a čiju visinu je potom naknadno prije zaključenja prethodnog postupka specificirala, to se nije radilo o preinaci tužbe u smislu čl. 190. ZPP-a, pa su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani. Pri tom okolnost da u konkretnom slučaju eventualno ne bi bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe ni u čemu ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer se zbog navedenog predmetna tužba u ovom stadiju postupka više ne može odbaciti.

14. Vezano za žalbeni navod da iznosi navedeni u specifikaciji tijeka zatezne kamate u toč. III) izreke u zbroju iznose 3.365,43 eura, a ne iznos koji je dosuđen od 3.365,93 eura ističe se slijedeće.

15. Točno je da zbroj iznosa u specifikaciji tijeka kamata iskazan u eurima u toč. III) izreke pobijene presude ( dosuđeni iznos po osnovi ugovorene valutne klauzule ) ne iznosi ukupno dosuđeni iznos od 3.365,93 eura, već 3.365,43 eura ( za 0,5 eura manje ), međutim navedeno nije utjecalo na zakonitost pobijane odluke jer se očito radi o pogrešci u računanju u smislu odredbe čl. 342. st. 1. ZPP-a.

16. Naime, prema sačinjenom vještačkom Nalazu i mišljenju pretplata po osnovi primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 25.360,58 kn ( list 218 spisa), odnosno 3.365,93 eura koji iznos je tužiteljica konačno preciziranim tužbenim zahtjevom i potraživala ( list 243 spisa ).

17. Međutim prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi posljednji pojedinačni zatraženi iznos na koji teku kamate ( 64,26 eura što odgovara iznosu od 484,14 kn iz vještačkog nalaza ) umanjio za 0,5 eura ( toč. 26. obrazloženja ) i dosudio iznos od 63,76 eura, te je za taj iznos i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev ( toč. VII. izreke ), ali pri tom za taj iznos očitom pogreškom u računanju nije umanjio dosuđenu glavnicu.

18. Stoga je navedena pogreška u računanju otklonjena ovom presudom jer ukupan iznos od 3.365,43 eura odgovara zbroju pojedinačnih iznosa na koje teku kamate.

19. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

20. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

21. Stoga naprijed citirane pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014 i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

22. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužiteljice, te provedeno financijsko vještačenje.

23. Nadalje valja istaknuti da utvrđenja prvostupanjskog suda u svezi utvrđene djelomične ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik sadržajno žalbom niti ne osporava.

24. Naime, žalba tuženika sadržajno je usmjerena na osporavanje utvrđene djelomične ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. koja se odnosi na jednokratnu ulaznu naknadu, a koja odredba nije bila predmetom raspravljanja u kolektivnom sporu.

25. Stoga se u odnosu na žalbene navode ističe slijedeće.

26. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 25.03.2008. ) bio na snazi ZZP/07 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

27. Tako je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

28. Isto tako odredbom čl. 99. ZZP/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

29. Također je odredbom čl. 102. ZZP/07 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba je ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

30. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da jednokratna naknada iznosi 3,70% iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

31. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužiteljici i ista je bila jasno sastavljena, te joj je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

32. Stoga je u odnosu na predmetnu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužiteljici kao korisnici kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 99. ZZP/07.

33. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

34. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, a temeljem čl. 98. ZZP/07 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

35. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

36. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,70 %). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

37. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 3,70% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužiteljici kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

38. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njezina obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

39. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 74. toč. 3. ZZP/07 ( koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ) prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

40. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 3. ugovora o kreditu očito na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 74. toč. 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,70 % od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

41. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

42. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

43. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 96. st. 4. ZZP/07 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, niti je na te okolnosti predložio provođenje bilo kakvih dokaza. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

44. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

45. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljičine tražbine.

46. Naime, u odnosu na predmetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli ( u odnosu na koju je prihvaćen restitucijski zahtjev ) ništetnost je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.g. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012.g. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

47. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018.g. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

48. Nadalje glede zastare u odnosu na ugovorenu jednokratnu ulaznu naknadu valja istaknuti da se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužiteljice predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski.

49. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

50. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

51. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetnih odredbi, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

52. Neosnovano tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne može isticati ništetnost jer je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i to iz razloga što je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

53. Pri tom okolnost što je ugovor o kreditu ispunjen nema karakter zabrane manjeg značaja koja bi tužiteljici odricala pravo na sudsku zaštitu bez isticanja zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF ( stav VS RH, Revd- 4381/2022 od 22.11. 2022.).

54. Također je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 2. 1. i čl. 155. ZPP-a prema uspjehu tužiteljice u sporu. Pravilno je sud dosudio tužiteljici trošak sastava podneska od 17.09.2021. kojim se tužiteljica očitovala na navode iz odgovora na tužbu, kao i sastav podneska od 30.03.2022. kojim se tužiteljica očitovala na izrađeni vještački nalaz, te trošak sastava podneska od 18.04.2023. kojim je tužbeni zahtjev usklađen sa valutom euro, jer se radi o radnjama koje su bile potrebne za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Isto tako je sud pravilno dosudio tužiteljici trošak vještačenja u cijelosti jer se radi o trošku koji je bio nužan, odnosno neophodan za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, a kojeg je snosila tužiteljica.

55. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, uz istovremeni ispravak očite pogreške u računanju temeljem čl. 342. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

56. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točci VI) i VII) izreke.

U Rijeci, 21. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec