Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-749/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Sande Crljen Ivančić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Biljani Grozdanić Pilat, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Otp banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovnog broja P-1014/2023-64 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovnog broja P-1014/2023-64 od 17. siječnja 2025.:

a) potvrđuje u točkama I., II. i V. izreke,

b) preinačuje u točkama III. i IV. izreke i sudi:

"Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju s osnova zatezne kamate na pojedine pretplate po valuti i kamati isplati iznos od 1.800,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 8. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.", dok se za više zatraženo do iznosa od 14.103,34 eura tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Preinačuje se odluka pod točkom VI. izreke o troškovima parničnog postupka i sudi:

" Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 2.122,40 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate u cijelosti za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.".

III. Nalaže se tužitelju da nadoknadi troškove žalbenog postupka tuženiku u iznosu od 156,25 eura u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su utvrđene ništetne odredbe:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 11.1 Ugovora o kreditu broj 44222/07 kojega su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 27. ožujka 2007. a koja glasi: "… a utvrđuje se Odlukom Kreditora." pa navedena odredba kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založenog prava, broj: 44222/07 od dana 27. ožujka 2007. godine te potvrđenog istog dana od strane javnog bilježnika Nansi Kopić iz [adresa] pod brojem: OV-4869/07 i to:

„2. IZNOS KREDITA

1. Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 109.500,00 (slovima: stotinu devet tisuća pet stotina švicarskih franaka).

2. Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.

3. Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj valuti (CHF – kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije.

4. Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.

5. Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora.

6. Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK.“ …

10. OTPLATA KREDITA:

a) otplata duga

1. Kredit se otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 180 (stotinu osamdeset) mjesečnih anuiteta (dospjeli obrok glavnog duga / otplatna kvota i kamata) i to u: 179 (stotinu sedamdeset devet) jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 867,86 CHF (slovima: osamsto šezdeset i sedam švicarskih franaka osamdeset i šest centa) i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 860,56 CHF (slovima: osamsto šezdeset švicarskih franaka pedeset i šest centa). …

d) tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene otplate

1. Mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti Ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.“ (točke I. i II.). Istom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo je tuženiku da tužitelju po osnovi jednostrane promjene kamatne stope isplati iznos od 2.554,51 eura sa zakonskom zateznom kamatom označeno u točki III., naloženo je tuženiku da tužitelju po osnovi tečajne razlike isplati ukupni iznos od 13.349,57 eura sa zakonskim zateznim kamatama označenim u točki IV., naloženo je tuženiku da tužitelju po osnovi razlike glavnice uplati iznos od 1.372,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je to označeno u točki V., te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznos od 5.211,23 eura dok je za više zatraženo za iznos od 8.232,76 eura odbijen zahtjev tužitelja označene u točki VI.

2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tuženik, pobijajući odluku suda prvog stupnja iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana odluka ukine, podredno preinači.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika sud prvog stupnja dostavio je tužitelju na odgovor.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnih pojedinih odredbi o kreditu koje su stranke zaključile 27. ožujka 2007. a koji reguliraju promjenjivu kamatnu stopu, i valutnu klauzulu te sukladno utvrđenoj ništetnosti isplata utuženog iznosa, i to po osnovi jednostrane promjene kamatne stope u iznosu od 2.554,51 eura po osnovi tečajne razlike 13.349,57 eura te po osnovi razlike glavnice 1.372,46 eura kao i naknada troškova parničnog postupka.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Iz utvrđenja suda prvog stupnja u bitnom proizlazi sljedeće:

- da su tužitelj i tuženik 27. ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu broj 44222/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 109.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan isplate kredita;

- da je tim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 180 mjeseci;

- da je predmetni kredit tužitelju odobren kao stambeni kredit;

- da je na dan sklapanja ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 5% ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana;

- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala više puta odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužitelju slane obavijesti o promjenama kamatne stope, tako da je u veljači 2009. iznosila 5,70%, prosincu 2009. 6,20%, u veljači 2011. 5,99%, a u rujnu 2012. je vraćeno na 5% a 1. siječnja 2014. na 3,23%,

- da je pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala tužitelj do konverzije na ime kamata više uplatio iznos od 2.554,51 eura,

- da je pod pretpostavkom da je do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj na ime tečajnih razlika više uplatio 13.349,57 eura,

- da nepriznati iznos umanjena glavnice na dan konverzije 12.veljače 2016. iznosi 3.173,21 eura,

- da je tužitelj uplatama premašio za 7.743,65 eura iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu na dan 12.veljače 2016., da zatezne kamate na pojedinačne preplate do konverzije iznose 5.942,91 eura, da nakon prijeboja sa priznatom preplatom u iznosu od 7.743,65 eura preostaje još 1.800,74 eura preplate, da prijebojem preostale preplate s razlikom glavnice 3.173,21 eura preostaje razlika glavnice od 1.372,46 eura,

- da je ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu i

- da ugovor o kreditu ne sadrži definirane parametre za promjenu kamatne stope,

- da su stranke 8. veljače 2016. zaključile Dodatak br.1. ugovoru o kreditu kojim je utvrđena konverzija postojećeg kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR pri čemu je utvrđeno da nedospjela glavnica iznosi 35.671,86 EUR.,

-da je sporazumom od 8. veljače 2016. utvrđena preplata u iznosu od 58.344,52 kune te će tužitelj do namirenja toga iznosa plaćati ½ mjesečnog aniteta.

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019..

- da nije osnovan prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

6. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja konačno postavljen prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužitelj osnovano zahtjeva utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku je utvrdio vještak u svom u nalazu i mišljenju.

7. U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi kako prema odredbi Direktive 93/13/EEZ člankom 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. Također se navodi da nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija, odnosno da korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute i da taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Nadalje se navodi kako se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Ovakav zaključak da proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

7.1. Kako prema obrazloženju prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu i da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, niti ga je informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to su sporne ugovorne odredbe ništetne, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323. stavku 1. u svezi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 25/13., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev.

8. Međutim, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženikom bankom sklopio Dodatak br. 1, 8. veljače 2016., kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac da je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača (čl.19.b ZID ZPK-načelo konverzije), te da predmet postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK-a, a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos preplate.

9. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

10. Naime, iz Dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-a. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19.a - čl. 19.i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

11. U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK-a, koji je stupio na snagu dana 8. veljače 2016. konvertiran u europski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa da su tako u cijelosti izmijenjene i sporna ugovorne odredbe ugovora o kreditu, za koje tužitelj tvrdi da su ništetne, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

11.1. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

12. Naime, tužitelj se u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

13. U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

13.1. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

13.2. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13.3. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. To je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev- 3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

14. Dakle, odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. U odnosu na prigovor zastare za odgovoriti je tuženiku da sukladno odredbi članka 20. točka 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine“ broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23.) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40. stavak 2.. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

16. Pravilno je prvostupanjski sud naveo da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem ZID ZPK-a tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

16.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako odredbe članka 19. b i čl. 19. c ZID ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 19.a ZID ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.). Dakle, ZID ZPK-a regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

16.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

16.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK-a. Kako zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

16.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a ZID ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja glave IV.a tog Zakona. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZID ZPK-a, proizlazi da se glavom IV.a ZID ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi glave IV.a ZID ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK- a ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK-a jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

16.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelj koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

16.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

17. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14., propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno citiranom članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14., potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

17.1. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

18. ZID ZPK-a je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

18.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 SK protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

18.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu SK protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

19. S obzirom na sve navedeno, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/03. i članka 1111. ZOO-a kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe također ističe tuženik.

20. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelju u visini preplate umanjene za iznos koji je tužiteljici priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

21. Kako je pred sudom prvog stupnja provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije OK, tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev. Osnovano tuženik u žalbi prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno postupio kad je dosudio tužitelju sve iznose utvrđenim vještačkim nalazom.

21.1. Naime, pravilnim iščitavanjem vještačkog nalaza, a imajući u vidu odredbe materijalnog prava koje su regulirane Zakonom o potrošačkom kreditiranju, sukladno kojim je i zaključen Dodatak br. 1 ugovora među strankama, proizlazi da je tužitelj svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema Euro kreditu, te tako utvrđena pretplata iznosi 7.743,65 eura na dan 8. veljače 2016. kada je sklopljen ugovor o konverziji. Zatezne kamate na pojedinačne pretplate i po valuti i po promjenjivoj kamatnoj stopi do dana provedene konverzije iznosi 5.942,19 eura, te kad se prebiju ta dva iznosa preostaje obveza tuženika prema tužitelju i po zateznoj kamati na valuti i kamatnoj stopi u iznosu od 1.800,47 eura, a u odnosu na osnov razlike glavnice pravilno je sud prvog stupnja dosudio iznos od 1.372,46 eura.

21.2. S obzirom na gornja utvrđenja što proizlazi iz vještačkog nalaza valjalo je preinačiti odluku suda prvog stupnja u pogledu isplata koju je dužan tuženik izvršiti tužitelju s osnova nišetnosti ugovornih odredbi, jer se tužitelju ne mogu opet priznati iznosi koji su mu pripali konverzijom.

22. Odredbom članka 323. stavkom 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi u CHF.

23. Isto tako, i prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno taj sud postupio kada je obvezao tuženika da plati i zatezne kamate od dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, jer tada utvrđena i razlika koja tužitelju nije priznata konverzijom i od kada je tuženik nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

24. Slijedom navedenoga, pravilno je stoga trebalo u skladu s odredbama članka 29. stavkom 2., člankom 323. stavkom 1. i člankom 1111. i člankom 1115. ZOO/05-a prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u preinačenom dijelu odluke suda prvog stupnja i naložiti vraćanje preplaćenog iznosa (koji nije obuhvaćen konverzijom) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od zaključenja Dodatka br. 1 ugovora.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužitelj doveden u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji jer da je dva puta ostvario korist, treba istaknuti da to u pogledu dosuđenja iznosa ovom odlukom nije tako. Ovo iz razloga što je vještak oduzeo od ukupnog iznosa koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi onaj dio koji je tuženik ugovorom o konverziji tužitelju priznao kao preplaćeni iznos.

26. U odnosu na istaknuti žalbeni prigovor tuženika u svezi prijeboja isti prigovor je trebalo odbiti, jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule i kamatne stope može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo. (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), a povrh toga se ističe kako plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

27. Inače, ostali vrlo opširni žalbeni navodi tuženika sadržajno su prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni tim žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

28. S obzirom na iznijeto valjalo je djelomično uvažiti žalbu tuženika a djelomično odbiti pa je shodno tome odlučeno kao u izreci odluke ovog žalbenog suda pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, i članka 373. stavak 3. ZPP-a i članka 370. ZPP-a te odlučiti kao u izreci odluke ovog suda pod točkom I.a, b.

29. S obzirom na činjenicu da je tužitelj prema procjeni ovog suda uspio sa 60% svog tužbenog zahtjeva a tuženik sa 40% (imajući u vidu odluku o glavnoj stvari), to je valjalo preinačiti odluku o trošku parničnog postupka, koju je tuženik pobijao u žalbi.

29.1. Ovaj žalbeni sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja u pogledu priznanja troška parničnog postupka tužitelju, te s obzirom na primjenu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa), tužiteljev bi trošak parničnog troška iznosio 3.638,20 eura kojem iznosu treba pridodati 25% PDV-a kao i troškove sudskih pristojbi u visini od 947,93 eura pa bi ukupni trošak iznosio 5.495,68 eura koji se umanjuje za 60% (uspjeh u sporu) i dobije se iznos od 3.297,40 eura.

29.2. Trošak postupka tuženika imajući u vidu popisani trošak u iznosu od 2.350,00 eura kojem iznosu se pridodaju troškovi PDV-a u iznosu od 587,25 eura što ukupno daje iznos od 2.937,50 eura koji je umanjen sukladno uspjehu tuženika u sporu i daje iznos od 1.175,00 eura.

29.3. Primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a kad se troškovi tužitelja i tuženika prebiju ostaje obveza tuženika da tužitelju isplati iznos od 2.122,40 eura kako je odlučeno odlukom ovog suda pod točkom II. sukladno odredbi članka 380. stavak 3. ZPP-a.

30. Tuženik je prema procjeni ovog suda uspio sa 50% u žalbenom postupku pa mu je sukladno tome i dosuđen trošak žalbenog postupka pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a, članka 155. ZPP-a i Tarife i odlučeno je kao u izreci pod točkom III.

U Splitu 21. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marija Šimičić