Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u
Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj 76 P-3248/2019-31
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ĐŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Josipu Puliću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. travnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, po objavi od 21. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9012757499 koji je sklopljen dana 10. srpnja 2007. godine između tužitelja ĐŠ iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Jelene Tus pod brojem OV-3854/2007 dana 14. srpnja 2007. godine u dijelu koji glasi: "(...) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (...)" pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.075,74 EUR (devettisućasedamdesetpet eura i sedamdesetčetiri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 14% godišnje od dana 15. rujna 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine pa do isplate, a u slučaju promjene prema stopi koja se računa sukladno odredbama članka 29. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, i to na iznose kako slijedi:
na iznos od 156,46 € od 16.9.2008 do isplate,
na iznos od 161,85 € od 16.10.2008 do isplate,
na iznos od 165,79 € od 16.11.2008 do isplate,
na iznos od 160,27 € od 16.12.2008 do isplate,
na iznos od 179,11 € od 16.1.2009 do isplate,
na iznos od 179,11 € od 16.2.2009 do isplate,
na iznos od 174,89 € od 16.3.2009 do isplate,
na iznos od 175,37 € od 16.4.2009 do isplate,
na iznos od 175,76 € od 16.5.2009 do isplate,
na iznos od 173,15 € od 16.6.2009 do isplate,
na iznos od 174,14 € od 16.7.2009 do isplate,
na iznos od 172,17 € od 16.8.2009 do isplate,
na iznos od 174,10 € od 16.9.2009 do isplate,
na iznos od 171,78 € od 16.10.2009 do isplate,
na iznos od 173,43 € od 16.11.2009 do isplate,
na iznos od 172,71 € od 16.12.2009 do isplate,
na iznos od 176,53 € od 16.1.2010 do isplate,
na iznos od 178,75 € od 16.2.2010 do isplate,
na iznos od 178,07 € od 16.3.2010 do isplate,
na iznos od 180,90 € od 16.4.2010 do isplate,
na iznos od 185,18 € od 16.5.2010 do isplate,
na iznos od 185,49 € od 16.6.2010 do isplate,
na iznos od 191,25 € od 22.7.2010 do isplate,
na iznos od 191,18 € od 16.8.2010 do isplate,
na iznos od 201,12 € od 17.9.2010 do isplate,
na iznos od 195,31 € od 20.10.2010 do isplate,
na iznos od 196,03 € od 23.12.2010 do isplate,
na iznos od 169,75 € od 1.1.2011 do isplate,
na iznos od 166,25 € od 1.2.2011 do isplate,
na iznos od 165,52 € od 11.3.2011 do isplate,
na iznos od 162,85 € od 12.4.2011 do isplate,
na iznos od 170,98 € od 7.5.2011 do isplate,
na iznos od 160,19 € od 8.7.2011 do isplate,
na iznos od 154,32 € od 10.8.2011 do isplate,
na iznos od 172,26 € od 1.9.2011 do isplate,
na iznos od 168,39 € od 9.9.2011 do isplate,
na iznos od 139,70 € od 8.10.2011 do isplate,
na iznos od 135,25 € od 8.11.2011 do isplate,
na iznos od 139,94 € od 9.12.2011 do isplate,
na iznos od 137,17 € od 10.1.2012 do isplate,
na iznos od 143,87 € od 8.2.2012 do isplate,
na iznos od 143,29 € od 10.3.2012 do isplate,
na iznos od 133,12 € od 7.4.2012 do isplate,
na iznos od 140,56 € od 20.6.2012 do isplate,
na iznos od 141,05 € od 6.7.2012 do isplate,
na iznos od 140,70 € od 6.7.2012 do isplate,
na iznos od 140,06 € od 5.8.2012 do isplate,
na iznos od 121,48 € od 11.9.2012 do isplate,
na iznos od 119,66 € od 16.9.2012 do isplate,
na iznos od 137,82 € od 3.12.2013 do isplate,
na iznos od 138,05 € od 3.12.2013 do isplate,
na iznos od 137,97 € od 3.12.2013 do isplate,
na iznos od 138,05 € od 3.12.2013 do isplate,
na iznos od 137,92 € od 16.12.2013 do isplate,
na iznos od 87,60 € od 14.2.2014 do isplate,
na iznos od 11,75 € od 18.4.2014 do isplate,
na iznos od 10,61 € od 18.4.2014 do isplate,
na iznos od 11,75 € od 22.4.2014 do isplate,
na iznos od 11,30 € od 18.6.2014 do isplate,
na iznos od 11,77 € od 10.9.2014 do isplate,
na iznos od 11,48 € od 10.9.2014 do isplate,
na iznos od 11,85 € od 10.9.2014 do isplate,
na iznos od 11,84 € od 10.10.2014 do isplate,
na iznos od 11,59 € od 11.12.2014 do isplate,
na iznos od 11,99 € od 13.1.2015 do isplate,
na iznos od 11,61 € od 13.1.2015 do isplate,
na iznos od 11,77 € od 11.3.2015 do isplate,
na iznos od 11,73 € od 10.4.2015 do isplate,
na iznos od 11,69 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 11,65 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 11,62 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 11,58 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 11,53 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 11,50 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 11,46 € od 24.9.2015 do isplate.
III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012757499 koji je sklopljen dana 10. srpnja 2007. godine između tužitelja ĐŠ iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 (ranije na adresi u [adresa]), OIB: 02535697732, Podružnica RIADRIA Rijeka, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Jelene Tus pod brojem OV-3854/2007 dana 14. srpnja 2007. godine kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak sadržane u čl. 4.2. st. 2. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF (...)" sadržane u čl. 5. st. 2. koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate." sadržane u čl. 6. st. 2. koja glasi: "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate." sadržane u čl. 7.2. st. 1. u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.177,25 EUR (desttisućastosedamdesetsedam eura i dvadesetpet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 14% godišnje od dana 15. siječnja 2009. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine pa do isplate, a u slučaju promjene prema stopi koja se računa sukladno odredbama članka 29. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, i to na iznose kako slijedi:
na iznos od 7,55 € od 16.9.2008 do isplate,
na iznos od 25,23 € od 16.10.2008 do isplate,
na iznos od 38,22 € od 16.11.2008 do isplate,
na iznos od 20,65 € od 16.12.2008 do isplate,
na iznos od 66,21 € od 16.1.2009 do isplate,
na iznos od 66,52 € od 16.2.2009 do isplate,
na iznos od 53,49 € od 16.3.2009 do isplate,
na iznos od 55,31 € od 16.4.2009 do isplate,
na iznos od 56,86 € od 16.5.2009 do isplate,
na iznos od 48,94 € od 16.6.2009 do isplate,
na iznos od 52,38 € od 16.7.2009 do isplate,
na iznos od 46,45 € od 16.8.2009 do isplate,
na iznos od 52,89 € od 16.9.2009 do isplate,
na iznos od 45,88 € od 16.10.2009 do isplate,
na iznos od 51,42 € od 16.11.2009 do isplate,
na iznos od 49,47 € od 16.12.2009 do isplate,
na iznos od 61,94 € od 16.1.2010 do isplate,
na iznos od 69,34 € od 16.2.2010 do isplate,
na iznos od 67,55 € od 16.3.2010 do isplate,
na iznos od 76,90 € od 16.4.2010 do isplate,
na iznos od 90,90 € od 16.5.2010 do isplate,
na iznos od 92,30 € od 16.6.2010 do isplate,
na iznos od 111,11 € od 22.7.2010 do isplate,
na iznos od 111,30 € od 16.8.2010 do isplate,
na iznos od 143,50 € od 17.9.2010 do isplate,
na iznos od 125,44 € od 20.10.2010 do isplate,
na iznos od 128,20 € od 23.12.2010 do isplate,
na iznos od 169,16 € od 1.1.2011 do isplate,
na iznos od 155,79 € od 1.2.2011 do isplate,
na iznos od 153,45 € od 11.3.2011 do isplate,
na iznos od 143,32 € od 12.4.2011 do isplate,
na iznos od 107,17 € od 7.5.2011 do isplate,
na iznos od 123,30 € od 8.7.2011 do isplate,
na iznos od 139,65 € od 10.8.2011 do isplate,
na iznos od 178,68 € od 1.9.2011 do isplate,
na iznos od 168,57 € od 9.9.2011 do isplate,
na iznos od 130,02 € od 8.10.2011 do isplate,
na iznos od 125,98 € od 8.11.2011 do isplate,
na iznos od 130,81 € od 9.12.2011 do isplate,
na iznos od 132,36 € od 10.1.2012 do isplate,
na iznos od 144,00 € od 8.2.2012 do isplate,
na iznos od 142,78 € od 10.3.2012 do isplate,
na iznos od 130,51 € od 7.4.2012 do isplate,
na iznos od 226,58 € od 20.6.2012 do isplate,
na iznos od 230,06 € od 6.7.2012 do isplate,
na iznos od 229,10 € od 6.7.2012 do isplate,
na iznos od 226,51 € od 5.8.2012 do isplate,
na iznos od 220,40 € od 11.9.2012 do isplate,
na iznos od 209,94 € od 16.9.2012 do isplate,
na iznos od 223,27 € od 3.12.2013 do isplate,
na iznos od 225,61 € od 3.12.2013 do isplate,
na iznos od 226,21 € od 3.12.2013 do isplate,
na iznos od 227,75 € od 3.12.2013 do isplate,
na iznos od 228,10 € od 16.12.2013 do isplate,
na iznos od 121,98 € od 14.2.2014 do isplate,
na iznos od 108,23 € od 18.4.2014 do isplate,
na iznos od 97,76 € od 18.4.2014 do isplate,
na iznos od 108,06 € od 22.4.2014 do isplate,
na iznos od 102,46 € od 18.6.2014 do isplate,
na iznos od 108,86 € od 10.9.2014 do isplate,
na iznos od 107,67 € od 10.9.2014 do isplate,
na iznos od 111,26 € od 10.9.2014 do isplate,
na iznos od 110,86 € od 10.10.2014 do isplate,
na iznos od 111,24 € od 11.12.2014 do isplate,
na iznos od 115,40 € od 13.1.2015 do isplate,
na iznos od 111,75 € od 13.1.2015 do isplate,
na iznos od 255,21 € od 11.3.2015 do isplate,
na iznos od 255,14 € od 10.4.2015 do isplate,
na iznos od 255,16 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 255,17 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 255,18 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 255,19 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 255,20 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 255,21 € od 24.9.2015 do isplate,
na iznos od 255,23 € od 24.9.2015 do isplate
V. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.391,76 EUR (pettisućatristodevedesetjedan euro i sedamdesetšest) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 30. rujna 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine pa do isplate, a u slučaju promjene prema stopi koja se računa sukladno odredbama članka 29. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose."
VI. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak postupka u visini od 3.229,39 EUR (slovima: tri tisuće dvjesto dvadeset i devet eura i trideset i devet centi) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sukladno odredbama članka 29. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, sve u roku od 15 dana.
VII.Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška, sve preko iznosa utvrđenog u točki VI izreke ove presude.
Obrazloženje
1.Tužitelj je ustao tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao trgovac 10. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 9012757499 kojeg je 14. srpnja 2007. solemnizirao javni bilježnik. Temeljem istog je banka isplatila tužitelju kredit za kupnju nekretnine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 166.234,00 CHF, a tužitelj se obvezao kredit vratiti u 300 jednakih mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tuženika s tim da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete o kojima će banka pismeno obavijestiti korisnika kredita. Ugovorena je promjenjiva kamata sukladno odlukama banke. Stranke da su 3. prosinca 2015. zaključile Dodatak I ugovoru o kreditu kojim su promijenile način otplate. Stranke su 13. kolovoza 2012. zaključile Dodatak II ugovoru o kreditu kojim su utanačile uvjete i način prijevremene djelomične otplate nedospjele glavnice, te su 29. prosinca 2015. zaključile i Dodatak ugovoru pozivom na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj smatra da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, te potražuje povrat preplaćenih iznosa, kao i razliku u glavnici. Poziva se na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13,te predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba i isplatu, sve uz zatezne kamate i naknadu parničnog troška.
2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, glede osnove i visine.Tuženik smatra da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo do uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredbe članka 138. a Zakona o parničnom postupku pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Sklapanjem Dodataka ugovoru da su obuhvaćene sve uplate, kamate i glavnica, učinjene do 30. rujna 2015. odnosno do sklapanja Dodatka, te je konverzijom došlo do potpune restitucije potrošača, Tužbeni zahtjev na isplatu nalazi neosnovanim jer niti jednim propisom nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija sklopljeni su sukladno izričitim i prisilnim odredbama Zakona u kojem je detaljno reguliran i objašnjen mehanizam konverzije slijedom čega je nedvojbeno da je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i informiranog pristanka na konverziju svakog potrošača koji je istu prihvatio.Ističe i prigovor zastare.Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.
3.Proveden je dokazni postupak uvidom u Ugovor o kreditu (list 8-10), plan otplate (list 11 do 14 spisa), u I. Dodatak Ugovoru o kreditu (list 15 -16 spisa), u plan otplate (list 16-19 spisa), u II. Dodatak ugovoru o kreditu (list 20- 21 spisa), u plan otplate (list 22-24 spisa), u III. Dodatak ugovoru o kreditu (list 25-27 spisa), u plan otplate (list 28-30 spisa), u Dodatak Ugovoru o kreditu i plan otplate (list 31-81 spisa), saslušan je svjedok FŠ (list 184-185 spisa),saslušana je tužiteljica (list 186 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću koji je u spis uložio pisani nalaz i mišljenje (list 192-212 spisa).
4.Stranke, izričito upitane, otklonile su usmeno iznošenje nalaza.
5.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 4. prosinca 2020. (list 111 do 121 spisa),od 8. svibnja 2023. (list 183 spisa), od 23. listopada 2024. (list 226 i 227 spisa), od 26. veljače 2025. (list 240 do 245 spisa), a tuženik podneskom od 20. rujna 2022. (list 178 do 180 spisa), od 11. listopada 2024. (list 221 do 225 spisa), od 24. veljače 2025. (list 236 do 239 spisa) i od 13. ožujka 2025. (list 246 i 247 spisa).
6.Nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 9012757499 dana 10. srpnja 2007. kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 166.234,00 CHF za kupnju stana,te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana.
7.Nije sporno niti da su stranke 3. prosinca 2015. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010939560 , temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) kojim se propisuje način konverzije kredita.
8.Tužiteljica smatra da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa da je s te osnove preplatila iznose koje potražuje u ovom postupku, te potražuje razliku u EUR glavnici definiranoj u postupku konverzije,a sve kako bi u potpunosti bila obeštećena.
9.Tuženik smatra da zbog činjenice zaključenja Dodatka ugovora sukladno odredbama ZID ZPK tužitelj nema pravo na zahtjev zbog stjecanja bez osnove jer je pitanje preplate riješeno upravo provedenom konverzijom i da je tužitelj restituiran. Smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije ništetno, da je tužitelj slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora, te ističe prigovor zastare.
10.Svjedok FŠ, suprug tužiteljice i solidarni dužnik, u svom iskazu u bitnome navodi da je kredit bio potreban radi rješavanje stambenog pitanja. Obratili su se tuženiku jer su bili njihovi klijenti. Dostavili su platne liste, te im je rečeno da ne mogu dobiti kredit u drugoj valuti osim u CHF. Ništa im posebno nije pojašnjeno glede promjenjive kamatne stope i valute CHF,a ugovor je bio unaprijed pripremljen. Konverziji su pristupili jer nisu imali drugog izbora.
11.Tužiteljica se pridružila iskazu svjedoka.
12.Ovaj sud cijeni i prihvaća iskaz tužiteljice i svjedoka, čija istinitost nije dovedena u pitanje. Tužiteljica je postupala kao prosječni potrošač, ugovor je zaključila kao fizička osoba radi rješavanja svog stambenog pitanja.Također nije utvrđeno da bi bilo govora o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope ili dodatnog pojašnjenja u odnosu na kredite sa valutnom klazulom u EUR u smislu razlike i eventualne zaštite od strane HNB-a.
13.Stalni sudski vještak financijske struke Tomislav Prpić, nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe, daje sljedeće mišljenje:
1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno zakonska kamatna stopa od 3,23% nakon 01.01.2014, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 9.075,74 €.
2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je na ime tečajnih razlika do konverzije , više uplatila 10.177,25 €.
3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatila 0,00 € odnosno nije bilo negativnih razlika.
4. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.rujna 2015. iznosi 5.391,76 € . Tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju.
5. Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 2 i 4 .
14.Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz vještaka, te je sukladno istom uredila tužbeni zahtjev.
15.Tuženik je iznio prigovore na nalaz koji su pravne prirode. Prvenstveno smatra da je tužitelj u potpunosti obeštećen provedenom konverzijom. Nalazu prigovora jer smatra da stranke nisu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu ugovorile fiksnu kamatnu stopu.
16.Ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, smatra da je isti stručan i temeljit, te da je vještak odgovorio na datu mu zadaću. Iz nalaza vještaka jasno je da tužiteljica provedenom konverzijom nije obeštećena.Po ocjeni ovog suda pravilno je vezati visinu tužbenog zahtjeva za početnu kamatnu stopu i početni tečaj jer je u odnosu na navedene parametre ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale.
17.Glede osnove postavljenog tužbenog zahtjeva obazlaže se kako slijedi.
18.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. iznio je pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 502. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radiostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.
19.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope,a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.
20.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.
21.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja.
22.Zakonom o zaštiti potrošača uređen je učinak odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na bitno sličan način određeni su učinci presude donesene povodom kolektivne tužbe i prema ZPP-u i to u članku 502. c ZPP-a, prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
23.Dakle, prema citiranim je odredbama za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužiteljovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan,a u konkretnom slučaju jest, sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu ĐŠI i EŠ Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.
24.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da su ništetne odredbe Ugovora kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak.
25.Samo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda brojPž- 7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer susadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Posebno je bitno da Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno navodi da u preostalom dijelu ugovornihodredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, a kojima jeodređenonaznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, nisu nepoštene, a time ništetne odredbe, a zbog čega njihova valjanost, primjena i učinak nije dovedena u pitanje. Dakle, ovom su argumentacijom otklonjeni prigovori da su tužene banke postupale sukladno tadašnjim propisima, kao i prigovori da nije moguće utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope bez da to ima utjecaja na ostatak pravnog posla.
26.Ništetna je i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, odnosno priroda i specifičnost valute švicarski franak nije bila poznata prosječnom građaninu kojeg banka o tome ni na koji način nije informirala i potrošač nije bio i ne može biti svjestan rizika koji je preuzeo.
27.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila natemelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom, kao i iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF.
28.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.
29.Prigovor zastare nije osnovan.
30.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO- a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.
31.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren i na utvrđenje ništetnosti. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega nema dvojbe da ukoliko je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
32.Pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti kamatne stope nastupila je 13. lipnja 2014. kada je počela teći zastara koja je istekla je 13. lipnja 2019. U odnosu na potraživanje s osnova tečajne razlike, zastara je počela teći 14. lipnja 2018.,te je istekla 14. lipnja 2023., dok je tužitelj tužbom ustao 12. lipnja 2019. slijedom čega zastara nije nastupila.
33.Konačno, treba reći da se kao ključno pitanje u ovom postupku pojavljuje pitanje posljedica ZID ZPK.
34.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR.
35.Citirani propis odredio je metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava,a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK).
36.Takav Dodatak ugovora potpisala je i tužiteljica,čime je po ocjeni ovoga suda osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.
37.Dakle, cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje,a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano).
38.U osnovi se može reći da je cilj ZID ZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji,a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.
39.Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita,a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.
40.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona.
41.U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditnim institucijama.
42.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda Đ ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi,a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.
43.Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda Đ i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao,a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.
44.Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.
45.Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj potražuje isplatu razlike u glavnici, isti se ne nalazi osnovanim.O visini glavnice utvrđene sklapanjem Dodatka ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača pa tužiteljici ne pripada pravo na ovu zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove jer tuženik pravo na utvrđeni iznos glavnice na dan sklapanja navedenog Dodatka nije stekao bez osnove već upravo temeljem navedenog pravnog posla - sklapanjem predmetnog Dodatka kojim su ugovorne strane riješile svoje buduće odnose proizašle iz prethodno ugovorenog osnovnog Ugovora o kreditu.
46.Tužbeni zahtjev u preostalom dijelu valjalo je usvojiti,a isti je sukladan nalazu vještaka.
47.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 2. ZPP-a.
48.Trošak tužiteljice odmjeren je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).
49.Tužiteljici je priznat slijedeći trošak:
-sastav tužbe 250 bodova/500,00 € (Tbr.7.1.)
-sastav podneska od 4.12.2020. 250 bodova/500,00 € (Tbr.8.1.)
-pristup ročištu 15.2.2021. 250 bodova/500,00 € (Tbr.9.1.)
-pristup ročištu 5.5.2023. 250 bodova/500,00 € (Tbr.9.1.)
-pristup ročištu 9.10.2023. 250 bodova/500,00 € (Tbr.9.1.)
-sastav podneska od 23.10.2024. 250 bodova/500,00 € (Tbr.8.1.)
-sastav podneska od 26.2.2025. 250 bodova/500,00 € (Tbr.8.1.)
-pristup ročištu 10.4.2025. 250 bodova/500,00 € (Tbr.9.1.)
-trošak PDV-a od 25% 1.000,00 € (Tbr.46.)
-sudska pristojba na tužbu 266,77 €
-trošak vještačenja 500,00 €.
50.Tužiteljica je u ovom postupku uspjela u visini od 78%, što znači da uspjeh tuženika iznosi 22%, te je isti dužan naknaditi prouzročeni parnični trošak tužiteljici u visini od 56% odnosno u visini od 3.229,39 Eur-a.
U Opatiji, 21. svibanj 2025.
S u d a c:
Senka Kirša
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
