Poslovni broj:P-118/2025-41
Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Zadar, Plemića Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužitelja AED, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Ivani Mihovilčević, odvjetnici iz Zadra protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 07. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja i uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave 21. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 41/05 kreditna partija 7102831915 (OU-510/05-1 30.08.2005.god) koji su dana od 16.08.2005. godine sklopili tužitelj AED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kao kreditor u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama Oduke o kamatnim stopama Zagrebačka Banka d.d. odnosno sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačka banka d.d.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 isplatiti tužitelju AED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.644,93 Eura / 27.462,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče:
na iznos od 33,05 (248,99 kn) od dana 15.11.2007. godine,
na iznos od 32,48 Eura (244,72 kn) od dana 15.12.2007. godine,
na iznos od 33,46 Eura (252,12 kn) od dana 15.01.2008. godine,
na iznos od 65,89 Eura (496,48 kn) od dana 02.12.2008. godine,
na iznos od 69,31 Eura (522,24 kn) od dana 31.12.2008. godine,
na iznos od 69,99 Eura (527,31 kn) od dana 01.02.2009. godine,
na iznos od 70,29 Eura (529,61 kn) od dana 01.03.2009. godine,
na iznos od 69,57 Eura (524,16 kn) od dana 01.04.2009. godine,
na iznos od 69,46 Eura (523,37 kn) od dana 01.05.2009. godine,
na iznos od 68,33 Eura (514,83 kn) od dana 01.06.2009. godine,
na iznos od 67,33 Eura (507,31 kn) od dana 01.07.2009. godine,
na iznos od 97,63 Eura (735,60 kn) od dana 01.08.2009. godine,
na iznos od 98,70 Eura (743,64 kn) od dana 01.09.2009. godine,
na iznos od 98,09 Eura (739,05 kn) od dana 01.10.2009. godine,
na iznos od 105,88 Eura (797,73 kn) od dana 01.05.2010. godine,
na iznos od 93,41 Eura (703,79 kn) od dana 01.06.2010. godine,
na iznos od 99,23 Eura (747,62 kn) od dana 01.07.2010. godine,
na iznos od 97,90 Eura (737,64 kn) od dana 01.08.2010. godine,
na iznos od 102,87 Eura (775,06 kn) od dana 01.09.2010. godine,
na iznos od 100,25 Eura (755,32 kn) od dana 01.10.2010. godine,
na iznos od 98,28 Eura (740,48 kn) od dana 01.11.2010. godine,
na iznos od 71,83 Eura (541,23 kn) od dana 01.12.2010. godine,
na iznos od 74,39 Eura (560,46 kn) od dana 01.01.2011. godine,
na iznos od 72,54 Eura (546,52 kn) od dana 01.02.2011. godine,
na iznos od 72,81 Eura (548,56 kn) od dana 01.03.2011. godine,
na iznos od 71,48 Eura (538,55 kn) od dana 01.04.2011. godine,
na iznos od 71,89 Eura (541,64 kn) od dana 01.05.2011. godine,
na iznos od 76,41 Eura (575,68 kn) od dana 01.06.2011. godine,
na iznos od 126,91 Eura (956,20 kn) od dana 01.07.2011. godine,
na iznos od 118,40 Eura (892,07 kn) od dana 01.08.2011. godine,
na iznos od 115,78 Eura (872,33 kn) od dana 01.09.2011. godine,
na iznos od 111,70 Eura (841,58 kn) od dana 01.10.2011. godine,
na iznos od 111,59 Eura (840,77 kn) od dana 01.11.2011. godine,
na iznos od 111,14 Eura (837,41 kn) od dana 01.12.2011. godine,
na iznos od 63,50 Eura (478,42 kn) od dana 01.01.2012. godine,
na iznos od 64,42 Eura (485,35 kn) od dana 01.02.2012. godine,
na iznos od 64,44 Eura (485,56 kn) od dana 01.03.2012. godine,
na iznos od 63,87 Eura (481,20 kn) od dana 01.04.2012. godine,
na iznos od 64,10 Eura (482,57 kn) od dana 01.05.2012. godine,
na iznos od 64,45 Eura (485,57 kn) od dana 01.06.2012. godine,
na iznos od 64,07 Eura (482,77 kn) od dana 01.07.2012. godine,
na iznos od 64,11 Eura (483,01 kn) od dana 01.08.2012. godine,
na iznos od 63,76 Eura (480,42 kn) od dana 01.09.2012. godine,
na iznos od 63,13 Eura (475,64 kn) od dana 01.10.2012. godine,
na iznos od 63,90 Eura (481,47 kn) od dana 01.11.2012. godine,
na iznos od 64,18 Eura (483,59 kn) od dana 01.12.2012. godine,
na iznos od 64,44 Eura (485,56 kn) od dana 01.01.2013. godine,
na iznos od 111,80 Eura (842,37 kn) od dana 01.01.2013. godine,
na iznos od 109,83 Eura (827,52 kn) od dana 01.02.2013. godine,
na iznos od 64,01 Eura (482,31 kn) od dana 01.03.2013. godine,
na iznos od 64,19 Eura (483,66 kn) od dana 01.04.2013. godine,
na iznos od 63,84 Eura (481,00 kn) od dana 01.05.2013. godine,
na iznos od 62,59 Eura (471,59 kn) od dana 06.06.2013. godine,
na iznos od 62,14 Eura (468,22 kn) od dana 01.07.2013. godine,
na iznos od 62,72 Eura (472,56 kn) od dana 01.08.2013. godine,
na iznos od 63,12 Eura (475,55 kn) od dana 01.09.2013. godine,
na iznos od 64,13 Eura (483,19 kn) od dana 01.10.2013. godine,
na iznos od 63,57 Eura (478,95 kn) od dana 01.11.2013. godine,
na iznos od 63,82 Eura (480,86 kn) od dana 01.12.2013. godine,
na iznos od 64,03 Eura (482,40 kn) od dana 01.01.2014. godine,
za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 30.06.2023.godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.07.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.767,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženicom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu dana 16. kolovoza 2005. i to u kunskoj protuvrijednosti od 138.000,00 CHF, te da je čl. 2. navedenog Ugovora ugovorena kamata 4,40 % godišnje uz redovnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i da je čl. 7. određen mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti, uz povećanje ili smanjenje anuiteta za slučaj izmjene redovne kamate sukladno odlukama banke.
1.1. Nadalje da se odredba članka 2. ugovora odnosi na kamatnu klauzulu koja je ništetna u dijelu kojim se uglavljuje visina kamatne stope jer je predmet obveze tužitelja neodređen i neodrediv, a da je tuženik višekratno jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu čime je povrijedio prava i interese tužiteljice, na način da je u ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala u skladu s jednostranom odlukom banke, a o tome se nije pregovaralo između ugovornih strana, te da je povećanjem kamatne stope došlo do više naplaćenih mjesečnih anuiteta. Dakle, povećanjem kamatne stope da je došlo do više naplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta, a to veće naplaćivanje tužitelj potražuje od tuženika po osnovi stjecanja bez osnova.
1.2. Isto tako da je posljedično ništetna i odredba članka 7. navedenog Ugovora iz istih navedenih razloga, jer da je tuženi nakon sklapanja predmetnog ugovora mijenjao kamatnu stopu i to na više u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora 03. siječnja 2007.god. iznosila 4,40 % i to na način da je kamatna stopa po kojoj je tuženik vršio obračun i naplatu kredita u razdoblju od 01.11.2007.g. iznosila 5,05% godišnje, od 15.02.2008.g. iznosila 5,70% godišnje, od 01.08.2009.g. iznosila 6,30% godišnje, od 01.12.2010.g. iznosila 5,50% godišnje, 01.03.2014.god. iznosila 3,23% godišnje. od 01.07.2011.g. iznosila 6,30% godišnje, od 01.08.2011.g. iznosila 5,25% godišnje, da bi od 1. ožujka 2014. iznosila 3,23% godišnje.
1.3. Između stranaka da je dana 03. ožujka 2016., sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu (konverzija kredita i kredit uz valutni klauzulu u EUR) kojim Aneksom je riješeno pitanje i to odredbom članka 8. valutna klauzula, dok se pravno pitanje "promjenjive kamate" nije diralo. Odredbe članaka 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu između stranka su nepoštene, a kao takve su ništave i to "od početka" te odredbe spornih članaka jesu jasne i uočljive, ali nisu lako razumljive, te da se o takvim ugovornim obvezama nije pojedinačno pregovaralo, a i da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužena da je u obvezi vratiti tužitelju ono što je stekla bez osnove, a to predstavlja iznos koji u mjesečnim obrocima prelazi početnih 4,40 % godišnje kamate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, jer da građevinsko zemljište kupljeno kreditnim sredstvima (članak 6. Ugovora o kreditu), tužitelj nije kupio izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
2.1.Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 3. ožujka 2016. godine sklopili III. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Tužitelj da je po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražio konverziju i sklopio o tome dodatak ugovoru o kreditu, sve u skladu s odredbama specijalnog zakona, ZID ZPK/15, te da stoga (ii) nema ni potrebe za utvrđivanjem činjenica u odnosu na visinu preplate (stjecanje bez osnove na strani banke) po osnovi povijesnog kretanja tečaja odnosno kamatne stope, budući da su sklapanjem konkretnog dodatka ugovoru o kreditu, na temelju kojega je tužitelj izjednačen s pravnim položajem potrošača koji je sklopio ugovor u protuvrijednosti EUR, čime su ugovorne strane razriješile sve svoje pravne odnose s učinkom ab initio, dakle retroaktivno.
2.2.Tužitelj da u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time da je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to, da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. U pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Pored toga, posebno da je potrebno istaknuti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u Odluci broj Gos/2019-36 od 4. ožujka 2020., a prema kojem stajalištu Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog nemogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu. (…) Da nije osnovano pozivanje žaliteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), jer se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, obzirom da prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, sukladno odredbama tog Zakona, a drugo, taj sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine).“
3. Dana 05. veljače 2024 godine ovaj sud je pod ranije posl. br. P-1616/2019-3 donio Presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koja odluka je povodom žalbe tuženika Rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-620/2024-3 od dana 11. prosinca 2024 godine ukinuta i vraćena ovom sudu na ponovni postupak
4. U ovoj pravnoj stvari ovaj sud je izveo dokaze, pročitao i izvršio uvid u III. Dodatak Ugovora o kreditu od 3. ožujka 2016. (l.s. 6-12), izvadak iz zemljišne knjige (l.s. 13), Ugovor o kreditu od 16. kolovoza 2005. (l.s. 15), Dodatak Ugovora o kreditu od 5. veljače 2008. (l.s. 22), Dodatak Ugovora o kreditu od 12. ožujka 2010. (l.s. 22), kreditnu dokumentaciju (l.s. 39-77), te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Petra Bajlo od 2. prosinca 2023. (l.s. 168-174) te proveo dokaz saslušanja i dosaslušanja tužitelja u svojstvu stranke.
5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
6. Nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci ove presude, kojem uređenju se tuženi protivio, no ovaj sud smatra da se radi o uređenju tužbenog zahtjeva, a ne preinaci tužbe kako navodi tuženik, i to u smislu odredbe čl. 109. u vezi čl. 186. ZPP- a, a sve imajući na umu inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev, koji je bio neodređen, ali odrediv, pa je tužitelj tek po provedenom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja.
7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijelova odredaba Ugovora o kreditu, a koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, te zahtjev za isplatu novčanog iznosa primljenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope.
8. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:
-da su tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor sklopili uvodno navedeni Ugovor, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 138.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita u svrhu kupnje građevinskog zemljišta, da je čl.2. ugovorena redovna kamatna stopa od 4,40 % godišnje, da je čl. 7. Ugovora određen mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti uz povećanje ili smanjenje anuiteta za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odlukama tuženika (l.s. 15-21),
- da je Založni dužnik uz tužitelja u Ugovoru o kreditu, suvlasnik u 1/2 dijela nekretnine čest. br. 949/4 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Lasić Leonardo, a koja nekretnina je u cijelosti uzeta kao sredstvo osiguranja kredita (založno pravo) uz ostale instrumente osiguranja,
-da iz povijesti zk. izvatka za predmetnu nekretninu (l.s. 131-150) proizlazi da je predmetna nekretnina etažirana na 6 etažnih jedinica 2006 godine, i to na :
-stan u prizemlju, površine 84,44 m2, sada u suvlasništvu AE i A, svakog u ½ dijela, ranije vlasnice prodavateljice PE (2010)
-stan na prvom katu površine 122,21 m2, suvlasništvo ĆE i NE, svakog u po ½ dijela, ranijeg vlasnika prodavatelja FE, (2011), a ranije tvrtke TRIGON d.o.o. (kao i ranije upisane hipoteke na taj stan (etažu 2) u korist RBA za iznos od 188.700,00 EURA- a upravo kad je Založni dužnik (vlasnik stana) bila tvrtka TRIGON d.o.o. (l.s. 138)
-stan na drugom katu površine 60,56 m2, vlasništvo PED za cijelo, ranije vlasnice TE a ranije ZE P,
-stan na drugom katu površine 204,70 m2, suvlasništvo PE i AED, svakog u po ½ dijela;
- garaže u prizemlju zgrade vlasništvo PED za cijelo, ranije vlasnice TE a ranije ZE P,
-garaža u prizemlju zgrade u vlasništvu NE, ranije vlasnice prodavateljice ĆED
- da su stranke dana 03. ožujka 2016. sklopile III. Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (l.s. 6-13).
- da je tužitelju u konverziji priznata preplata u iznosu od 6.684,86 kuna odnosno 887,23 EUR-a, (l.s. 38, 180).
9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao kod tuženog radi rješavanja svoga stambenoga pitanja i to radi kupnje zemljišta i kreditiranje izgradnje kuće a inače da je po zanimanju inženjer građevine, pa da je gledao kredite u nekoliko banaka, ali da je kredit u CHF bio kredit čiju je ratu mogao plaćati, i da ga u banci nitko nije upozorio na rizik podizanja kredita s valutnoj klauzulom u CHF i na rizik promjenjive kamatne stope, a inače da je znao što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, s tim da o odredbama ugovora o kreditu u banci nije mogao pregovarati već da se radilo o kreditu koji je bio špranca banke. Tužitelj iskazuje da je bitne odredbe ugovora pročitao ali baš ugovor u cijelosti da nije pročitao, a bankar mu je pojasnio odredbe ugovora, kao i da je obavijesti o promjenama kamatne stope od strane banke primao te odlazio u banku i prigovarao promjeni kamatne stope. Iskazuje da je kredit koristio za kupnju građevinskog zemljišta na kojem je izgradio kuću u kojoj živi na adresi ME u [adresa]. U vrijeme sklapanja ugovora da je bio suvlasnik trgovačkog društva Trigon d.o.o. koji je od prije dvije godine na adresi njegovoga prebivališta, ali da je ovu kuću koju je izgradio sredstvima kredita, nije koristio za iznajmljivanje niti za obavljanje drugih poslovnih djelatnosti osim što je zadnje dvije godine na toj adresi prijavljeno sjedište firme iako ured ima na drugom mjestu, a u vrijeme podizanja kredita da je bio zaposlenik Telekoma d.d.
9.1.Tužitelj je doslušan, pa je tako izjavio da mu je nakon nekoliko godina rata kredita naglo porasla pa skoro i duplo, te da je s bankom sklopio i dodatak ugovora i to 2015 godine a što je i država preporučila i pretvorio kredit u eure, i na kraju je rata nakon sklapanja dodatka bila stabilna. U jednom trenutku kada je supruga ostala trudna, zatražio je moratorij kredita pa je zaključio još jedan dodatak sa tuženom. Kredit koji da je podigao bilo je za kupnju zemljišta i zajedno s ostalim i drugim fizičkim osobama da je napravio zgradu u kojoj je svatko dobio po jedan stan. S tim da su bila 4 stana u zgradi i jedan od tih stanova je financiran od kredita u kojem žive on, supruga i djeca. Iskazuje da je od 2003. godine suvlasnik tvrtke Trigon d.o.o. te da tvrtka nikad nije bila suvlasnik stana u kojem je živio sa obitelji, a da je tvrtka Trigon bila suinvestitor jedne polovine od 4 stana u zgradi, ali ne onog u kojem živi, te da je tvrtka Trigon prodala svoj suvlasnički dio na stanu u kojem su bili uknjiženi za jednu polovinu trećoj fizičkoj osobi, dok tvrtka Trigon na preostalim stanovima nije ni bila upisana, osim na samo jednom stanu u jednoj polovini dijela.
10. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.
11. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.
12. U konkretnom slučaju, iz iskaza tužitelja kao i iz Ugovora o kreditu i povijesnog zk. izvatka, jasno proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imao status potrošača. Naime, ovaj sud cijeni iskaz tužitelja kao vjerodostojan i iskren, budući da isti nije proturječan dokumentaciji koja se nalazi u spisu. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi iz čl. 6. da je namjena kredita kupnja građevinskog zemljišta (l.s. 16), dok je iskaza tužitelja proizlazi da je svrha kredita bila kupnja zemljišta i izgradnja zgrade radi rješavanja stambenog pitanja. Da li je po proceduri Banke da ako već odobrava kredit radi kupnje zemljišta, da li bi stvarno cjelokupni iznos kredita trebala isplatiti u cijelosti Korisniku kredita, ili bi trebala imati pokriće u vidu predugovora zaključenog između prodavatelja i Korisnika Kredita, i prodavatelju na račun isplatiti iznos kredita (radi praćenja namjene kredita) koji je odobren tužitelju radi kupnje zemljišta kako stoji u Ugovoru u čl. 6. Isto tako prije nego se obrazloži status potrošača tužitelja, za navesti je ako tuženi u ovom predmetu isti osporava, zašto je onda sa tuženim zaključio Dodatak Ugovora 2016. godine (konverziju u EUR) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015, ako smatra da tuženi nema status potrošača, te zašto tada Banka nije odbila zaključiti takav Ugovor kada je zakonom bilo propisano da se dodaci ugovora zaključuju sa osobama koji su „potrošači“. S druge strane tužitelj je ovom sudu dokazao da ima status potrošača, i ovaj mu sud poklanja vjeru u iskazu da je od 2003 godine suvlasnik tvrtke Trigon d.o.o., da je sredstva iz predmetnog kredita zaista koristio za izgradnju nekretnine i to upravo one na kojoj je bio upisani suvlasnik zajedno sa založnim dužnikom (l.s. 21) u trenutku podizanja kredita, a koja je bila instrument osiguranja kredita, da je nakon podizanja kredita nekretnina etažirana na više etažnih jedinica, (što i proizlazi iz povijesnog zk. izvatka), da nije on kao fizička osoba prodavao stanove, već treće fizičke osobe kao i on kao suvlasnik tvrtke TRIGON d.o.o., da od izgradnje kao i danas zajedno sa svojom ženom i djecom živi u stanu koji stan je izgradio sredstvima iz predmetnog kredita (ista adresa prebivališta), ako i da je tvrtka TRIGON d.o.o. a čiji je suvlasnik prodao ½ dijela stana na etaža 2, što je razvidno iz (l.s. 138).
12.1. Slijedom svega navedenog, sud je nedvojbeno utvrdio da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj imao status potrošača. A isto tako za navesti da je iz povijesnog zk. izvatka za predmetnu nekretninu (l.s. 136-137) razvidno da je tvrtka TRIGON d.o.o. kao vlasnik stana (etaže 2) bila Založni dužnik i to dugoročnog kredita podignutog kod banke ZABA d.d. u iznosu od 200.000,00 EUR- a, kao i RBA banke d.d. u iznosu od 188.700,00 EUR-a, a koje hipoteke su naknadno i brisane.
13. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
13.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
13.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
13.3. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13.4. Naime, prema odredbi čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13.5. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
13.6. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
14. Kako je dakle, i ovaj sud vezan odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
15. Iz iskaza tužitelja, u bitnom, proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogao pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskom ugovoru, te da nije upozoren na postojanje rizika u vezi tečaja. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužitelja, da je podigao kredit, pri čemu da je već bila određena kamatna stopa o kojoj se dakle nije pregovaralo, kao i da mu je za kredit u valuti CHF rečeno da je najstabilniji i očito kao takav jedino i ponuđen.
16. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog Ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, što i proizlazi iz iskaza tužitelja.
17. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
18. Što se tiče nesporne činjenice i to da su stranke sklopile Dodatak ugovoru tzv. konverziju, navesti je da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog Zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.
19. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
20. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
21. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja, sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, a koji je napravljen u cijelosti prema pravilima struke, a koje je sud prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran, iz kojeg proizlazi da ukoliko se uzme u obzir samo pozitivna razlika anuiteta, tužitelj je od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR (30.09.2015. god.) po osnovi promjene kamatne stope tuženiku preplatio iznos od 34.176,25 HRK, odnosno 4.535,97 EUR, a ukoliko se uzmu u obzir i pozitivna i negativna razlika anuiteta, tužitelj je od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR (30.09.2015.) po osnovi promjene kamatne stope tuženiku preplatio iznos od 27.462,70 HRK, odnosno 3.644,93 EUR, koji potonji iznos je tužitelj i postavio uređenim tužbenim zahtjevom, opisanim u izreci presude.
22. Tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s istim uredio tužbu i precizirao tužbeni zahtjev, dok su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka uglavnom materijalnopravne prirode, a koje prigovore ne otklanja vještak.
23. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj bio dužan uračunati tzv. negativne razlike, za navesti je da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev na isplatu u iznosu po izračunu vještaka u kojem se uzela i pozitivna i negativna razlika anuiteta od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR (30.09.2015.) po osnovi promjene kamatne stope, dok se ovom tužbom ne traži isplata negativne razlike na ime valutne klauzule, kako tvrdi tuženik, koja je nesporno priznata tuženiku utvrđenom preplatom (l.s. 180, l.s. 38) u dodatku Ugovora - konverzija, koji iznos među strankama nije sporan.
24. Tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.).
24.1. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.
25. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.
26. U odnosu na prigovor zastare, valja reći da je zastarni rok za stjecanje bez osnove pet godina, te da je prigovor neosnovan. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. kada je pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pa zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 22. svibnja 2023., to od 14. lipnja 2018. do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.
27. Slijedom navedenog, tuženik je dužan naknaditi tužitelju navedeni iznos, u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos, po stopi koja je propisana odredbom čl. 29. ZOO, kako je i odlučeno u izreci presude pod točkom I. i II.
28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav podnesaka od 20. prosinca 2023. u iznosu od 100,00 bodova (Tbr.br. 8.1. Tarife), zastupanje na ročištima od 21. rujna 2023., 20. prosinca 2023., 15. siječnja 2024. i 07. travnja 2025, svako po 100 bodova (Tbr.br. 9.1.Tarife), (1 bod -2 Eur-a) čemu treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te već plaćenu pristojbu na tužbu u iznosu od 156,74 EUR, što ukupno iznosi 1.756,40 EUR, sve uvećano za zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude, kako je i odlučeno točkom III. Izreke presude.
Zadar, 21. svibnja 2025.
Sutkinja
Maja Nevešćanin
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
Dostaviti:
1.Tužitelju, po punomoćniku,
2.Tuženici, po punomoćnicima.
