Poslovni broj Gž-1816/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bujasu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Egle dizajn d. o. o. iz Lučkog, Ježdovečka ulica 103, OIB: 33709721045, zastupanog po punomoćniku Zvonimiru Perkušiću, odvjetniku iz Imotskog, uz sudjelovanje Allianz Hrvatska d. d. iz Zagreba, Heinzelova 70, OIB: 23759810849 kao umješača na strani tuženika, zastupanog po punomoćniku Ruđeru Aniću, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-172/2023-13 od 13. rujna 2024. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 21. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-172/2023-13 od 13. rujna 2024. godine.

II Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 16.046,99 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki II. izreke naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 13. rujna 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

3. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije, te također potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Žalba nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te iskaza tužitelja i zakonskih zastupnika tuženika JĆ i FĆK, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog ozljeda koje je zadobio puknućem stakla na tuš kabini koju je tuženik prodao trgovačkom društvu Brezak servis j. d. o. o.

7. U vezi toga utvrđuje kako nije sporno da se tužitelj ozlijedio zbog puknuća stakla na tuš kabini, te da tuženik nije proizvođač tog stakla, kao niti tuš kabine čiji integralni dio je bilo puknuto staklo, a da je predmetnu tuš kabinu tuženik prodao kupcu Brezak servis j. d. o. o., s time da je tuženik istu tuš kabinu ugradio i montirao u objekt u kojem se dogodio utuženi štetni događaj.

8. Prvostupanjski sud utvrđuje da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženika prema tužitelju kao osobi različitoj od kupca (trećoj osobi) po pravilima ugovorne odgovornosti za materijalne nedostatke kupljene odnosno prodane stvari, jer da se radi o odgovornosti koja nastaje i proizlazi iz ugovora o kupoprodaji, pa time stvara posljedice i proizvodi učinke za subjekte tog ugovornog odnosa, slijedom čega utvrđuje da tužitelj kao treća osoba nije aktivno legitimiran potraživati naknadu utužene štete od tuženika temeljem činjenice da isti nije ispunio ili je manjkavo ispunio ugovor time što je isporučio proizvod s nedostatkom.

9. Nadalje utvrđuje da odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj proizlazi iz izvanugovorne odgovornosti za štetu, i to uz uvjet da isti dokaže pretpostavke odgovornosti za štetu, te da je u konkretnom slučaju riječ o subjektivnoj odgovornosti za štetu, u smislu odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), jer da tuš kabina od kaljenog stakla nije po svojim osobinama opasna stvar od koje potječe povećana opasnost za okolinu, zbog čega se za rukovanje tom stvari ne traži i ne očekuje povećana pažnja i oprez, pa da se za odgovornost tuženika traži da tužitelj dokaže pretpostavke odgovornosti za štetu, i to subjekte tog odnosa (štetnika i oštećenika), štetnu radnju, štetu, protupravnost, te uzročnu vezu između radnje i štete.

10. U vezi toga utvrđuje kako iz činjeničnih navoda tužbe i iskaza tužitelja ne proizlazi da je ostvaren odnos iz kojeg tužitelj može od tuženika potraživati naknadu utužene štete, jer da tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da tuženikova odgovornost proizlazi iz činjenice da je isporučio i montirao proizvod s nedostatkom, pri čemu ne tvrdi da je riječ o manjkavoj usluzi montaže, već navodi da odgovornost postoji već samo temeljem činjenice da je staklo puklo iz razloga koji potječu od samog proizvoda, dakle da nije riječ o mehaničkom oštećenju stakla, već o nekom nedostatku koji se nalazi u samom proizvodu. Stoga utvrđuje kako iz takvih činjeničnih navoda ne proizlazi odgovornost tuženika za štetu, odnosno zaključak o tuženiku kao osobi štetnika, o protupravnosti na njegovoj strani, niti o uzročnoj vezi između tuženikovog propusta ili djelovanja i nastale štete, te da tužitelj pogrešno smatrajući da mu tuženik odgovara kao prodavatelj neispravnog proizvoda ne navodi u tužbi činjenice odlučne za ocjenu protupravnosti, štetne radnje i uzročne veze između štetnog događaja i nastale štete.

11. Osim toga, utvrđuje da u konkretnom slučaju ne bi postojala odgovornost tuženika za predmetnu štetu sve i kada bi navedena tuš kabina od kaljenog stakla predstavljala opasnu stvar, jer da za štetu nastalu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a da je to osoba različita od tuženika.

12. Stoga utvrđuje da tuženik nije odgovoran za utuženu štetu, pa odustaje od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka na okolnosti iz tužbe (da se radi o neispravnom proizvodu ili stvari s nedostatkom), jer utvrđuje da te činjenice nisu pravno relevantne za odgovornost tuženika, a odustaje i od provedbe dokaza na okolnost osnova i visine štete, budući utvrđuje kako ne postoji osnov štete, pa time niti odgovornost tuženika.

13. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 7., 219., i 221.a ZPP-a, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

14. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

15. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

16. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tužitelj, a to iz slijedećih razloga.

17. Naime, prije svega valja navesti kako iz sadržaja predmetne tužbe i tijeka prvostupanjskog postupka proizlazi da je tužitelj tvrdnje o odgovornosti tuženika za utuženu štetu temeljio na činjenici da je tuženik staklo na tuš kabini uslijed čijeg je puknuća tužitelj ozlijeđen prodao trgovačkom društvu Brezak servis j. d. o. o., dakle sadržajno se pozivao na odgovornost tuženika kao prodavatelja za materijalne nedostatke prodane stvari (tuš kabine sa kaljenim staklom), a ne zbog toga što bi tuženik istome montirao navedeni proizvod s nedostatkom, jer tužitelj do zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu koje je održano dana 20. svibnja 2024. godine uopće nije isticao da mu je tuženik montirao tuš kabinu sa staklom, što je naveo tek u svojem stranačkom iskazu sa ročišta od 09. rujna 2024. godine, pa je isticanje potonje činjenice nakon zaključenja prethodnog postupka bilo u smislu odredbe članka 299. stavak 3. ZPP-a nedopušteno, jer je tužitelj te navode mogao i trebao isticati prije zaključenja prethodnog postupka, pa su posljedično navedenom u smislu odredbe članka 352. stavak 1. ZPP-a nedopuštene i žalbene tvrdnje tužitelja da je predmetna šteta nastala radi pogrešne montaže stakla od strane tuženika, odnosno njegovih djelatnika.

18. Budući je odredbom članka 7. stavak 3. ZPP-a između ostalog propisano da je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno, te sud s obzirom na gore navedeno nije bio ovlašten uzeti u obzir naknadne (nakon zaključenja prethodnog postupka) tvrdnje tužitelja kojima indirektno ukazuje na eventualnu odgovornost tuženika za nastanak predmetne štete zbog pogrešne montaže stakla na tuš kabini, već je o (ne)odgovornosti tuženika za utuženu štetu mogao prosuđivati samo na temelju činjenica koje su iznesene do zaključenja prethodnog postupka, dakle jedino ocjenjujući da li tuženik odgovara za štetu kao prodavatelj predmetne tuš kabine trećoj osobi-trgovačkom društvu Brezak servis j. d. o. o., u vezi čega je pravilno utvrdio da ne postoji odgovornost tuženika prema tužitelju kao osobi različitoj od kupca (trećoj osobi) po pravilima ugovorne odgovornosti za materijalne nedostatke kupljene odnosno prodane stvari (naznačene tuš kabine), jer se radi o odgovornosti koja nastaje i proizlazi iz ugovora o kupoprodaji, pa time stvara posljedice i proizvodi učinke za subjekte tog ugovornog odnosa, to je već iz tih razloga pravilno utvrđena neosnovanost tužbenog zahtjeva, jer za takvu odgovornost tuženika nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 400. ZOO-a.

19. S obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud u skladu s odredbom članka 220. stavak 2. ZPP-a odustao od svih dokaza na koje se tužitelj poziva u žalbi, jer bi provođenje tih dokaza bilo suvišno, posebno stoga jer tužitelj nije niti naveo na koje konkretne okolnosti bi trebalo saslušati predložene svjedoke, pa odustajanjem od saslušanja tih svjedoka, kao i od dokaza medicinskim vještačenjem po vještaku kirurgu i ortopedu, tužitelju nije na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje pred sudom.

20. Iako s obzirom na navedeno sud prvog stupnja nije bio ovlašten prosuđivati odgovornost tuženika po osnovi odgovornosti za štetu od opasne stvari, valja samo usput navesti kako je i po toj osnovi prvostupanjski sud pravilno isključio njegovu odgovornost, jer je šteta nastala od stvari (tuš kabine s kaljenim staklom) koja u trenutku nastanka štete nije bila u vlasništvu tuženika (članak 1064. ZOO-a), niti je ta stvar njemu bila povjerena (članak 1066. stavak 1. ZOO-a).

21. Na navode tužitelja da je tuženik nakon nastanka predmetnog štetnog događaja pristupio istome i montirao novo staklo, valja odgovoriti da ta okolnost u konkretnom slučaju ne znači da bi time tuženik priznao svoju odgovornost za opisani štetni događaj, jer iz iskaza njegovih zakonskih zastupnika sa ročišta od 09. rujna 2024. godine, koje tužitelj u tom dijelu nije osporio, proizlazi da su stranke prije utuženog štetnog događaja bile u dugotrajnom poslovnom odnosu, pa su logične tvrdnje zakonskih zastupnika tuženika da je isti opisanu zamjenu stakla na tuš kabini učinio zbog želje da sa tužiteljem nastavi poslovni odnos.

22. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tužitelja.

23. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 151. stavak 3., 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

24. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

25. Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka, a na jednaki način odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troškova u vezi izjavljene žalbe, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Rijeci, 21. svibnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar