Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-999/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Laptalo, predsjednika vijeća, Vesne Stokrp, člana vijeća i suca izvjestitelja te Vesne Britvec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-108/2021-28 od 11. rujna 2024. u sjednici vijeća 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i tuženika te se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-108/2021-28 od 11. rujna 2024., potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P- 108/2021-28 od 11. rujna 2024. pod točkom I. izreke utvrđeno je da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 2135109 koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao davatelja kredita 8. siječnja 2008. u dijelu pod točkom 2.1. koji glasi: …"u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora", u dijelu pod točkom 2.4. koji glasi: …"po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora", u dijelu pod točkom 4. koja glasi: …"VALUTNA KLAUZULA: Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti", u dijelu pod točkom 8. koja glasi: ..."u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. tečaju za devize važećem na dan dospijeća.”, u dijelu pod točkom 6.1. koji glasi. "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (slovima: jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.", te u dijelu pod točkom 6.2. koja glasi: „Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,20% (dvacijeladvadesetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Pod točkom II. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju novčani iznos od 3.138,74 EUR zajedno s pripadajućom kamatom koja teče od dospjelosti svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, kako je to precizirano pod navedenom točkom. Pod točkom III. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 701,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućoj na taj iznos počam od 12. siječnja 2008. pa do isplate, dok je pod točkom IV. izreke tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva kojim traži isplatu preko iznosa od 701,08 EUR do iznosa 784,03 EUR. Pod točkom V. izreke tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.365,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od prvostupanjskog presuđenja pa do isplate.

1.1. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tužitelj u dijelu pod točkom IV. izreke. Žalbu ulaže zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi navodi u bitnome da je prvostupanjski sud pogrešno odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, obzirom trošak solemnizacije ugovora predstavlja značajni izdatak za tužitelja, a tužena je izbjegla troškove zaključenja ugovora koji je bio u interesu obiju ugovornih strana. Upućuje na stavove iz odluka suda Europske unije broj C-244/19 i C-84/19. Predlaže žalbu usvojiti i presudu u pobijanom dijelu preinačiti usvajanjem tužbenog zahtjeva.

2. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.

3. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik u dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke. Žalbu ulaže zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe kako je sud pogrešno ocijenio da je točka 6.1. Ugovora nepoštena, da sud neosnovano smatra kako je koristio nepoštenu poslovnu praksu, da je pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru, te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka, predlaže žalbu usvojiti, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno predlaže odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 2135109 i to točke 2.1., točke 2.4., točke 4., točke 8., točke 6.1. te točke 6.2. u dijelu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu, jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita kao i naknadu za osiguranje kredita pri osiguravajućem društvu.

6. U predmetu nije sporno da je između tužitelja i prednika tuženika 8. siječnja 2008. zaključen Ugovor o kreditu kojim je prednik tuženika stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 17.811,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, nema spora da se radi o namjenskom kreditu – kreditu za kupnju vozila. Neprijeporno je da je točkom 2.4. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, da je točkom 4. ugovorena valutna klauzula, te da je tužitelj odredbom iz točke 6.1. obvezan platiti naknadu za obradu kredita i administraciju kredita, dok je pod točkom 6.2 Ugovora obvezan platiti naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporno je jesu li ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati, valutnoj klauzuli, "ulaznoj" naknadi, kao i odredbe o platežu naknade za osiguranje kredita. Nadalje, prijeporno je može li tužitelj osnovano zahtijevati povrat novčanog iznosa sa osnova plaćene javnobilježničke nagrade i pristojbe.

8. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tužitelja i tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23

– dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ni tuženik u žalbi određeno ne upire da bi bila počinjena neka od ovih povreda.

9. O žalbi tužitelja protiv presude.

10. Prvostupanjski sud odbija dio tužbenog zahtjeva za platež javnobilježničke nagrade i pristojbe, obrazlažući odbijanje navodom da se ne radi o trošku koji je plaćen tuženiku nego javnom bilježniku te da se radi o uobičajenom trošku naplate na kojeg ima pravo javni bilježnik, a taj trošak tužitelju nije ustegnut iz odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud nalazi da nije nepoštena (ova ugovorna odredba), pa kako nije ni ništetna odbija tužbeni zahtjev.

11. Neosnovano tužitelj žalbom pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda pozivom na pravno shvaćanje koje je Sud Europske unije izrazio u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020. U navedenoj odluci je između ostalog odgovoreno da: "Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Sl. 1993 L 95, strana 25) (Sl posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, strana 24, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav kojim dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njene nepoštenosti, obzirom da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13." Dakle, navedena odluka odnosi se na troškove sudskih postupaka vezanih za eventualno odvraćanje potrošača od ostvarivanja prava na sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba, a ne na troškove javnog bilježnika pri solemnizaciji ugovora.

12. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19 – Profi Credit Polska SA protiv Qj, predmet C 222/19 – BW protiv DR, C 252/19 QL protiv CG, po zahtjevu za prethodnu odluku uz ostalo i naveo – "… radi osiguranja široke zaštite potrošača zakonodavac unije u članku 3. točki (G) navedene Direktive odlučio se za široku definiciju pojma "ukupni troškovi kredita za potrošača", na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika.

13. Slijedom navedenog, neosnovano je pozivanje tužitelja na citirane odluke Suda Europske unije. I po stajalištu ovog suda tužitelj je troškove javnobilježničke nagrade i pristojbe platio bilježniku, tuženik mu ih nije ustegnuo sa iznosa kredita, i naposlijetku odredba o platežu javnobilježničkih troškova sadržana je pod točkom 11. točka 5. stavak 5. Ugovora o kreditu u odnosu na koji tužitelj nije istakao zahtjev za utvrđenje ništetnosti.

14. Slijedom navedenog žalba tužitelja nije osnovana pa je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalba odbijena.

15. O žalbi tuženika.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje zakonite i pravilne odluke o predmetu.

17. Tako je u postupku utvrđeno, te iz stanja spisa proizlazi:

- da je za trajanja ugovornog odnosa između stranaka došlo do promjene kamatne stope, odnosno njenog povećanja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu,

- da je za trajanja kreditnog odnosa došlo i do promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita,

- da je tužitelj kredit realizirao radi kupovine osobnog vozila,

- da s tužiteljem u banci nitko nije pojedinačno pregovarao ni u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu kao ni valutnu klauzulu, da nije izviješten o mogućem riziku povećanja CHF, te da mu nije rečeno što plaća naknadama

- da je tužitelj podmirio troškove solemnizacije ugovora i javnobilježničke pristojbe.

18. Sva ova činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika, te ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

19. Pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodima tuženika prema kojima sud nije utvrđivao da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru.

20. Naime, iz stanja spisa – priležećeg Ugovora o kreditu, proizlazi da je sačinjen po tuženiku na unaprijed formuliranom obrascu, a upravo je tuženik taj koji je morao dokazivati drugačije.

21. Prvostupanjski sud je provedenim financijskim vještačenjem (kojem niti jedna od stranaka nije prigovarala) utvrdio da je tužitelj uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na početno ugovoreni, te promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kredit preplatio ukupno u iznosu od 3.138,74 EUR.

22. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je usvajanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo.

22.1. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na prednika tuženice u predmetu (potvrđena u točki 8. tužbenog zahtjeva). Navedenom odlukom je utvrđeno da je prednik tuženika u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom je nadalje utvrđeno da je tuženik u vremenu od 10. rujna do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača pri zaključivanju ugovora o kreditu jer je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka utemeljenim na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, sve suprotno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Prema odredbi iz članka 118. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudionike u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem

tuženika. Identičnog sadržaja bila je i odredba iz članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13).

24. Obzirom na navedeno prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe iz članka 502.c ZPP-a (vezanu za utvrđenje u parnici po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač) utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je pravilno, pozivom na odredbu iz članka 323. stavak 1. u vezi s odredbom iz članka 1111. stavak 1. i odredbu iz članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO), obvezao tuženika na platež novčanih iznosa zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja (koji izrijekom navodi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu, pa tako ni odredbi za isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciji kredita, kao ni o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva) zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o dijelovima ugovornih odredaba iz točke

6.1. i točke 6.2. Ugovora.

26. Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda da iz sadržaja navedenih ugovornih odredaba nije vidljivo na što se točno odnose troškovi za obradu kredita u iznosu od 1,5 % od iznosa kredita, kao što nije vidljivo ni na što se odnose troškovi jednokratne uplate po premijskoj stopi od 2,2 % na iznos glavnice uvećane za 20 %, sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom, a iz stanja spisa nije vidljivo da bi djelatnici banke tužitelju objasnili na što se odnose takve naknade i je li banka uistinu imala stvarne troškove za navedene naknade.

27. Tuženik u postupku nije ni obrazlagao niti dokazivao koje usluge ili troškovi su podmireni iz naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu, te je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako banka nije dokazala opravdanost ugovaranja ulazne naknade, kao ni naknade za osiguranje, iz čega je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača.

28. Naime, prema odredbi iz članka 81. stavak 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu stavka 2. ovog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

29. Osim toga, prvostupanjski sud se pravilno poziva i na odluke Suda Europske unije u predmetima C-224/19 i C-259/19 iz kojih proizlazi kako članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu zaključenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da to provjeri.

30. Ponovo se ističe kako tuženik tijekom postupka nije dokazao koji su to troškovi i usluge obuhvaćeni ovom naknadom, pa je sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju vrati s ovog osnova iznos od 206,12 EUR opet pozivom na odredbu iz članka 323. stavak 1. u vezi s odredbom iz članka 1111. stavak 1. i članka 1115. ZOO-a.

31. Iz istih razloga pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna i odredba o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. Tuženik ni u odnosu na ovaj utuženi dio nije dokazao da je imao stvarnih troškova prema osiguravajućem društvu.

32. I naposlijetku valja napomenuti kako tuženik neosnovano ističe da se ne radi o tipskom ugovoru. Naime, iz stanja spisa i to Ugovora zaključenog između parničnih stranaka proizlazi upravo suprotno, odnosno proizlazi da se radi o ugovoru o kreditu koji je ispunjen na unaprijed pripremljenom formularu po tuženiku.

33. Slijedom svega iznesenog žalba tuženika nije osnovana pa je na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena, a odluka je potvrđena u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke.

34. Tuženik je izgubio parnicu te je dužan u smislu odredbe iz članka 154. stavak 1. ZPP-a nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak čiju visinu (po pojedinim dosuđenim stavkama) tuženik u žalbi ne osporava.

35. Obzirom ni tužitelj ni tuženik nisu uspjeli sa žalbom ne pripada im pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. ZPP-a).

36. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Karlovcu 21. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Alenka Laptalo