REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2403/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Hrvoje Matć, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 4. prosinca 2024. u prisutnosti odvjetničkog vježbenika ŠĆ, zamjenika punomoćnika tužitelja i odvjetničkog vježbenika KĆ, zamjenika punomoćnika tuženika, dana 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu 306-625/2004, s a Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog 29. lipnja 2004. između tuženika kao kreditora i ČĆ kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno''.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 201,48 EUR s zateznim kamatama od 14. srpnja 2004. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu 306-625/2004, s a Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog 29. lipnja 2004. između tuženika kao kreditora i ČĆ kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.''

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 416,00 EUR s zateznim kamatama od 15. srpnja 2016. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 201,48 EUR i na dosuđeni iznos od 416,00 EUR u visini razlike između potraživane stope koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i stope dosuđene stavkom II. i IV. izreke ove presude.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 EUR s zateznim kamatama od 21. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 470,68 EUR s zateznim kamatama od 21. svibnja 2025. do isplate te za isplatu zateznih kamata na troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 EUR po stopi koja čini razliku između potraživane stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka

IV. izreke ove presude, kao neosnovan.

VIII. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženik kao kreditor i ČĆ kao korisnik kredita 29. lipnja 2004. sklopili Ugovor o kreditu 306-345/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), temeljem koje je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 25.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Nadalje, odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu da je ugovoreno da banka u slučaju prijevremene otplate (konačne ili djelomične) kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge pravnog prednika tuženika. Tako da je u konkretnom slučaju naplaćena naknada za obradu zahtjeva za odobrenje kredita dana 13. srpnja 2004. u iznosu od 201,48 EUR/1.518,06 kn, a dana 14. srpnja 2016. da je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 416,00 EUR/3.134,36 kn. Tvrdi se da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, kojeg je unaprijed u cijelosti sastavio tuženik, koji je pri tom postupao u okviru svoje trgovačke djelatnosti, dok je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), budući da je kredit uzimao u svrhu adaptacije kuće, a ne u svrhu obavljanja svog zanimanja ili eventualne poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Korisnik kredita da je, dakle, u odnosu na tuženika bio u podređenom, slabijem položaju, koji nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju predmetnih odredaba o ulaznoj i izlaznoj naknadi, kao sastavnom dijelu od strane tuženika unaprijed pripremljenog Ugovora o kreditu, a niti da su mu navedene odredbe bile pojašnjene od strane tuženika. Time da je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a tuženik da je postupao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pored toga, da je korisniku kredita isplaćen iznos kredita koji je bio umanjen za iznos ulazne naknade, a da mu je tuženik ugovorne kamate obračunavao na ukupno ugovoreni iznos kredita. Ističe da je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s predmetnim Ugovorom o kreditu. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj smatra da su ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva za odobravanje kredita te ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a time i, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetne. Napominje da je i Sud Europske unije u presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni. Pored toga, odredba čl. 8. Ugovora o kreditu o naknadu za prijevremenu otplatu kredita da je ništetna i temeljem odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO) budući da je visina te naknade neodređena i neodrediva. S obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takva ugovora (čl. 323. ZOO-a), to da je i korisnik kredita ČĆ imao prema tuženiku tražbinu povrata iznosa od 617,48 EUR plaćenog temeljem ništetnih odredaba čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine ČĆ da je tu tražbinu ustupio tužitelju. Stoga tužitelj u ovom postupku zahtijeva da se utvrde ništetnima odredbe čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu (stavak I. i III.) te da se naloži tuženiku isplata iznosa od 201,48 EUR s zateznim kamatama od 14. srpnja 2004. do isplate (stavak II.) te isplata iznosa od 416,00 EUR s zateznim kamatama od 15. srpnja 2016. (stavak IV.).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se priroda eventualne potrošačke tražbine povrata iznosa plaćenog po osnovi ulazne i izlazne kreditne naknade protivi prenošenju na drugoga, slijedom čega da je ustup takve tražbine nedopušten, uslijed čega da niti Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi nikakve pravne učinke prema tuženiku pa da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati od tuženika nikakvu isplatu. Pored toga, tvrdi da nije dokazano da je Ugovor o ustupu tražbine sklopljen.

3. Osporava da bi odredba čl. 5. Ugovora o kreditu bila ništetna, tvrdeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega da u smislu odredaba ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost/ništetnost. Osim toga, da je visina obveze korisnika kredita koja proizlazi iz te odredbe jasno određena u samom Ugovoru o kreditu, da ju je korisnik kredita sam mogao izračunati te da ista predstavlja cijenu korištenja usluge kreditiranja, zajedno s ugovornim kamatama, a da se ne može preispitivati poštenost ugovorne odredbe koja predstavlja cijenu. Sve i da je dopušteno ocjenjivati poštenost navedene odredbe, da tužitelj nije dokazao da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke da moraju biti ispunjene da bi se neka odredba smatrala nepoštenom.

4. Tuženik navodi da zakonom nije propisano da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova koji se njome podmiruju.

5. Sve to da je potvrdio i Sud Europske unije u presudi u predmetu C-565/21 Caixabank protiv X, prema kojoj da davatelj zajma nije dužan u ugovoru o zajmu konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, da s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

6. Na istom tragu da je i presuda Suda Europske unije u predmetu C-621/17 Kiss protiv CIB Bank, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u ugovornim odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje konkretno usluge se pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, protivno uvjetu dobre vjere, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13.

7. Tuženik osporava i da bi bila ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, budući da navedena odredba služi obeštećenju davatelja kredita, kao što mu to pravo priznaje i odredba čl. 1068. ZOO-a u slučaju prijevremene otplate kredita. Naime, kreditor da novčana sredstva koja isplaćuje korisniku kredita osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom, ali da on, za razliku od korisnika kredita, nema mogućnost prijevremeno vratiti tu pozajmicu, već će biti dužan plaćati kamate do kraja ugovorenog razdoblja, čime trpi štetu. Nadalje, da taj neočekivani (vraćeni) priljev novca ne može odmah plasirati na tržište, s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta, već da je ta sredstva prisiljen položiti kod Citybank i/ili Deutsche Bank i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Čak i kada bi mogao odmah plasirati ta vraćena kreditna sredstva, da to sigurno ne bi mogao učiniti pod istim uvjetima pod kojima je kredit plasirao ranijem korisniku kredita, stoga da tuženik trpi štetu u visini razlike kamata koje je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti u novom ugovoru o kreditu. Dakle, da je evidentno da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu, ali da je njen iznos unaprijed paušalno određen, budući da bi utvrđivanje stvarnog iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Navodi da je čak i Europska komisija zauzela stav da banke imaju pravo naplatiti tzv. izlaznu naknadu jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Stoga da ugovaranjem takve klauzule nije prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali smatra da se u konkretnom slučaju eventualno radi o zabranama manjeg značaja, u smislu odredbe čl. 326. ZOO- a, koje, kad je ugovor o cijelosti ispunjen, kao što je to u konkretnom slučaju, nemaju za posljedicu ništetnost.

9. Ističe prigovor zastare te osporava tijek zateznih kamata, budući da se on ne može smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

10. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj ističe da je cesija potrošačke tražbine valjana, slijedom čega da je on aktivno legitimiran zahtijevati isplatu od tuženika u ovom postupku. Smatra da činjenica da je korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog sadržaja ugovora, ali da će to potvrditi i sam korisnik tijekom njegovog saslušanja. Osporava da bi odredbe čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu o ulaznoj i izlaznoj naknadi predstavljale odredbe o predmetu ili cijeni ugovora, budući da to ne proizlazi iz odredbe čl. 1021. ZOO-a koja definira ugovor o kreditu. Prema toj odredbi da tuženik kao banka nema pravo na naplatu ulazne i izlazne naknade o korisnika kredita, slijedom čega da proizlazi da su navedene odredbe ništetne uslijed protivnosti prisilnoj normi. Nadalje, te odredbe da se ne mogu smatrati niti jasnima, niti lako razumljivima niti lako uočljivima. Ovo iz razloga što korisniku kredita nisu bili prezentirani troškovi koje tuženik ima u vezi obrade kreditnog zahtjeva i njegova odobravanja, niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji s iznosom kredita koji se traži, a niti da je bilo jasno po kojem tečaju će se ta naknada obračunavati. Osim toga, da sama činjenica da je trošak ulazne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kojima je odobren viši iznos kredita plaćaju veći iznos ulazne naknade, ukazuje na to da se tom naknadom ne pokrivaju stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi i odobravanju kreditnog zahtjeva, pri čemu su sve te radnje neminovno u opisu radnog mjesta odgovarajućih zaposlenika banke, a koji za taj rad nisu plaćeni prema ostvarenom broju odobrenih kredita. Zbog svega toga tužitelj zaključuje da su troškovi koji su na opisani način prebačeni na korisnika kredita, ugovaranjem ulazne naknade, nerazmjerni njihovoj stvarnoj visini. Tužitelj ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda dana 5. studenog 2020. prema kojem da ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu iz odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Osporava stajalište tuženika o početku tijeka zastarnog roka te se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici njegova građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

11. Tijekom dokaznog postupka pročitani su obavijest tuženika o cesiji (list 51. – 52. spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu 306-645/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 23. veljače 2016. (list 54. – 5. spisa), pisana izjava svjedoka ČĆ (list 58. – 60. spisa), Ugovor o krediti 306-645/2004 sklopljen 29. lipnja 2004. između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i određene osobe kao korisnika kredita (list 61. – 70. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), dopis tuženika o iznosu i datumu naplate ulazne i izlazne naknade (list 71. spisa), isplatni nalog – obračun za predmetni kredit (list 72. spisa), pregled prometa po predmetnom Ugovoru o kreditu (list 73. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 30. svibnja 2023. između korisnika kredita ČĆ kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 76. – 80. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), isprave dostavljene uz odgovor na tužbu (list 157. – 237. spisa), pisana izjava svjedoka EĆ (list 238. – 240. spisa), pisana izjava svjedokinje DĆ (list 241. – 244. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ČĆ (list 348. - 349. spisa).

12. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

13. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu te povrat iznosa koje je tuženik primio od korisnika kredita, ČĆ, temeljem tih odredaba.

14. Među strankama nije sporno da je ČĆ prilikom sklapanja Ugovora o kreditu imao status potrošača te visina tužbenog zahtjeva.

15. Među strankama je sporno jesu li navedene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, je li nastupila zastara utuženog potraživanja i početak tijeka zateznih kamata.

16. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 29. lipnja 2004.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

17. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je ČĆ sklapao taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje nekretnine koja bi mu trebala služiti u svrhu obavljanja njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza samog ČĆ, koji je naveo da se je radilo o stambenom kreditu u svrhu adaptacije stambenog prostora u kojem je tada živio (kao što se to i navodi u čl. 2. Ugovora o kreditu), koji se nije nikada iznajmljivao niti koristio kao poslovni prostor, slijedom čega se zaključuje da je ČĆ Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

20. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

21. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

22. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

23. Iz iskaza svjedoka ČĆ proizlazi da on nije imao mogućnost pregovaranja u pogledu sadržaja pojedinih odredaba Ugovora o kreditu te da je taj ugovor u cijelosti pripremila banka (tuženik). Naveo je da je plaćanje troškova obrade prema odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu bio uvjet za odobrenje kredita, da mu je rečeno da se radi o naknadi za ostvarenje kredita, ali da mu nije specificirano koji bi se troškovi njome podmirivali. Ta naknada da je podmirena iz iznosa odobrenog kredita. Što se tiče odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, konkretno onog dijela u kojem se navodi da je banka u slučaju prijevremene otplate ovlaštena zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama banke, izjavio je da on prilikom sklapanja ugovora nije uopće znao na što se odnosi ta odredba, ali kada sam odlučio prijevremeno otplatiti predmetni kredit, banka mi je temeljem te odredbe zaračunala naknadu. Nikada da mu nije predočena ta Odluka o naknadama Hypo Alpe-Adria bank d.d.

24. Iz iskaza svjedoka ČĆ sud je utvrdio da odredbe čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnog pregovaranja.

25. Tuženik pogrešno smatra da mogućnost pojedinačnog pregovaranja podrazumijeva samo slobodnu volju korisnika kredita da se odluči za taj ili neki drugi kreditni proizvod tuženika ili neke druge banke. Pojedinačno pregovaranje znači da je korisniku kredita bilo dopušteno pregovarati s bankom oko sadržaja pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, a tuženik ne osporava da ČĆ tu mogućnost nije imao. Dakle, ČĆ nije mogao pregovarati oko ugovornih klauzula koje se odnose na plaćanje tzv. ulazne i izlazne naknade, niti na način da se iste maknu iz ugovora, niti da se promijeni njihova visina.

26. Nadalje, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi glasi ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.'' te odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.'' nisu niti predmet niti cijena tog ugovora.

27. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a, koji sadržajno odgovara odredbi čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje u tekstu: ZOO/91/).

28. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

29. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 25.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, radilo se je o stambenom kreditu za adaptaciju kuće, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju do 31. srpnja 2023., u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje (čl. 2., 3. i 6. Ugovora o kreditu).

30. Iz toga proizlazi da odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

31. Isto tako niti odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojim se izvršenje prijevremene otplate kredita vezuje za plaćanje jednostrano određene naknade od strane kreditora, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu

32. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati jesu li te odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

33. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu, a niti je tuženik te troškove jasno specificirao u ovom postupku.

34. Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu. S obzirom da iz samih navoda tuženika proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

35. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

36. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

37. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i osiguranje kredita (čl. 5. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

38. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

39. Što se tiče odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem kojim se izvršenje prijevremene otplate kredita vezuje plaćanje naknade jednostrano određene od strane kreditora, valja istaknuti da se u toj odredbi navodi da će se naknada (''taksa'') obračunati sukladno Odluci o naknadama kreditora. Odluka o naknadama kreditora predstavlja, u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, opće uvjete ugovora, a osnovni preduvjet za primjenu općih uvjeta ugovora je taj da su isti poznati suugovaratelju njihova sastavljača (čl. 295. st. 5. ZOO-a), a tuženik nije dokazao da je Odluku o naknadama kreditora, u kojoj se navodno navode parametri za obračun naknade kod prijevremene otplate kredita, ikada uručio korisniku kredita ČĆ niti da mu je ukazao gdje bi iste mogao pronaći, ako je eventualno poslovna politika tuženika bila da se isti osobno ne uručuju, već da se javno objavljuju na određenom mjestu (primjerice tuženikovoj internetskoj stranici), a sam ČĆ osporava da bi mu navedena odluka kreditora ikada bila predočena.

40. Stoga valja zaključiti da ČĆ ti parametri iz Odluke o naknadama kreditora nisu bilu poznati, slijedom čega ga ti opći uvjeti, u smislu odredbe čl. 295. st. 5. ZOO- a, nisu mogli niti obvezivati.

41. Bez primjene Odluke o naknadama kreditora, kao općih uvjeta ugovora, u smislu odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a, odredba čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi da da je slučaju prijevremene otplate kredita, konačne ili djelomične, banka ovlaštena korisniku kredita obračunati naknadu u skladu s Odlukom o naknadama banke, ostaje neodređena i neodrediva.

42. Naime, nije jasno koju činidbu korisnik kredita mora izvršiti da bi mu se omogućila prijevremena otplata kredita.

43. Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva (čl. 269. st. 2. ZOO-a).

44. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

45. S obzirom da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ugovorna činidba plaćanja naknade od strane korisnika kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, a niti su strane ostavile trećoj osobi da odredi tu činidbu, već tuženiku, kao trgovcu i u ugovoru jačoj strani, što je protivno prisilnim propisima, to je odredba čl. 8. u citiranom dijelu neodređena i neodrediva.

46. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a).

47. U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo navedeni dio odredbe čl. 8. Ugovora.

48. Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

49. Plaćanje izlazne naknade kod prijevremene otplate kredita nikako ne može biti odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

50. Valja napomenuti da sve i da je navedena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu određena/odrediva po pitanju uvjeta (iznosa naknade) prijevremene otplate kredita, ista bi bila ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a/03 u vezi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03.

51. Naime, i tu se primjenjuje sve ono što je rečeno za ulaznu naknadu. Dakle, u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti izlaznu naknadu (pod uvjetom da je znao da se ista plaća, a dokazano je da nije), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo, budući da je ugovor unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi'', pri čemu nije dokazana opravdanost plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (tuženikovi navodi da banci najvjerojatnije nastaje šteta prijevremenom otplatom, ovisno o izvoru financiranja iz kojeg je pribavila kreditna sredstva, nisu dokaz nastanka stvarne štete u konkretnom slučaju), slijedom čega bi ugovorna odredba kojom je ugovoreno njeno plaćanje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

52. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) ČĆ imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem tih ništetnih odredaba, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

53. Visina naknade koju je ČĆ platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu nije sporna i ista iznosi 201,48 EUR/1.518,06 kn[1] te je ista naplaćena 13. srpnja 2004., kao što to proizlazi iz dopisa tuženika od 10. listopada 2024.

1 Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK

54. Nije sporna niti visina naknade koju je ČĆ platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 8. Ugovora o krediti i ista iznosi 416,00 EUR/1.518,06 kn te je naplaćena 14. srpnja 2016., kao što to proizlazi iz dopisa tuženika od 10. listopada 2024.

55. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

56. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

57. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je ČĆ ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

58. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

59. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

60. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

61. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 10. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

62. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

63. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

64. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od ČĆ u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi.

65. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

66. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

67. S obzirom da odredbe čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu još uvijek nisu utvrđene ništetnima pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

68. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbama čl. 5. i dijela čl. 8. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od ukupno 617,48 EUR s zateznim kamatama.

69. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetne naknade naplatio, dakle, na iznos od 201,48 EUR po osnovi ulazne naknade od 13. srpnja 2004., a na iznos od 416,00 EUR po osnovi izlazne naknade od 14. srpnja 2016. (iako ih tužitelj potražuje tek od sljedećeg dana), iz razloga što je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (čl. 1115. ZOO-a).

70. Međutim, zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata preko te niže kamatne stope do potraživane više kamatne stope (koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora – ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), valjalo odbiti kao neosnovan.

71. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

72. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.944,71 EUR (1.327,23 EUR za nenovčane tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti /663,61 EUR za svaki/, 617,48 EUR za novčane tužbene zahtjeve na isplatu) i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 19. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 14. travnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 66,36 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe, dakle, ukupno mu pripada 1.099,54 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

73. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, a kako tužitelj zahtijeva njihovu isplatu po višoj stopi (onoj koja je propisana za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora), valjalo je u donosu na razliku između navedene dvije stope zateznih kamata odbiti tužbeni zahtjev.

74. Tužitelju ne pripada naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka te ju sud strankama dostavlja zajedno s presudom putem informacijskog sustava e-Komunikacija.

75. Ne pripada mu niti naknada za sastav podneska od 5. ožujka 2025., budući da u istom predlaže da se svjedok Š, umjesto neposredno u sudnici, sasluša putem video poveznice na daljinu, slijeodm čega navedeni podnesak niti trošak kojeg je tužitelj imao zbog njegova sastavljanja nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

76. Naposljetku, tužitelju ne pripada niti naknada za sastav dopisa kojeg su njegovi odvjetnici poslali tuženiku prije pokretanja ovog postupka radi pribavljanja podatka o iznosu naplaćenih ulaznih i izlaznih naknada.

77. Prije svega, radi se o dopisu od 27. rujna 2024. sastavljenom po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u kojem se navodi da su oni zastupnici korisnika kredita ČĆ, a ne ovdje tužitelja, dakle, sve i da se radi o opravdanom trošku, isti nije nastao tužitelju, već korisniku kredita osobno pa je već iz tog razloga neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu tog ''troška'' (u svakom slučaju se ne radi o odvjetničkom trošku u smislu odredbe Tbr. 36 OT-a na koju se poziva tužitelj).

78. Osim toga, korisnik kredit ČĆ je morao znati da su mu naplaćene navedene naknade, iznos u kojem su iste naplaćene te datum kada su iste naplaćene, a ako se nije mogao sjetiti točnih iznosa i datuma uplata, mogao se je, kao stranka Ugovora o kreditu, samostalno obratiti tuženiku s zahtjevom za dostavu tih podataka, prije nego li je s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu tražbine

79. Sve to upućuje na zaključak da je odvjetnički trošak sastava navedenog dopisa od 27. rujna 2024. bio nepotreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

80. Stoga je preko iznosa od 1.099,54 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.570,22 EUR, za iznos od 470,68 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

81. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 21. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnici