REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-3518/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DINAMIC TRADE d.o.o., Čakovec, Braće Graner 6, OIB: 02534545068, kojeg zastupa Andreja Štefan, odvjetnica u Čakovcu, O. Keršovanija 1, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Ivan Glamuzina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Dodatka 7. Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom 06218020002, sklopljenog 22. prosinca 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi:

''Kamatna marža je promjenjiva sukladno odluci Kreditora. Ukoliko se Kreditoru za vrijeme trajanja Ugovora poveća cijena izvora sredstava iz kojih financira plasman koji je predmet ovog Ugovora, i to iz razloga povećanja troškova slijedom promjene zakona, podzakonskih propisa, mjera HNB-a, uvođenja novih ili povećanja postojećih obveznih rezerviranja, promjena cijene financiranja na domaćem ili inozemnom tržištu novca, nemogućnost financiranja Banke na temelju referentnih kamatnih stopa i sl. , Kreditor je ovlašten u bilo koje doba povećati kamatnu maržu, te će Kreditor o tome obavijestiti Korisnika kredita najkasnije 2 (dva) radna dana prije početka primjene. Korisnik kredita je obvezan plaćati povećanu kamatnu maržu, a ako to ne želi, Korisnik kredita je dužan najkasnije slijedećeg radnog dana pisanim putem obavijestiti Kreditora da ne prihvaća povećanje kamatne marže, te je dužan u roku od 30 dana prijevremeno otplatiti kredit, bez plaćanja naknade za prijevremenu otplatu. Obavijest Korisnika kredita je neopoziva.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.059,78 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

- 39,63 EUR od 7. travnja 2009. do isplate,

- 82,99 EUR od 7. svibnja 2009. do isplate,

- 82,42 EUR od 8. lipnja 2009. do isplate,

- 77,07 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

- 0,01 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 78,14 EUR od 7. kolovoza 2009. do isplate,

- 76,99 EUR od 7. rujna 2009. do isplate,

- 72,80 EUR od 7. listopada 2009. do isplate,

- 72,93 EUR od 6. studenog 2009. do isplate,

- 69,85 EUR od 7. prosinca 2009. do isplate,

- 71,24 EUR od 11. siječnja 2010. do isplate,

- 70,55 EUR od 8. veljače 2010. do isplate,

- 62,03 EUR od 8. ožujka 2010. do isplate,

- 68,20 EUR od 7. travnja 2010. do isplate,

- 63,96 EUR od 10. svibnja 2010. do isplate,

- 70,97 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate,

po stopi koja se određuje za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.694,20 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

− 2,41 EUR od 7. ožujka 2006. do isplate,

− 8,76 EUR od 7. travnja 2006. do isplate,

− 2,81 EUR od 8. svibnja 2006. do isplate,

− 3,33 EUR od 7. lipnja 2006. do isplate,

− 0,02 EUR od 12. srpnja 2006. do isplate,

− 0,72 EUR od 10. listopada 2006. do isplate,

− 1,84 EUR od 9. siječnja 2007. do isplate,

− 0,18 EUR od 8. ožujka 2007. do isplate,

− 0,29 EUR od 9. srpnja 2007. do isplate,

− 0,18 EUR od 9. listopada 2007. do isplate,

− 26,52 EUR od 14. siječnja 2008. do isplate,

− 97,01 EUR od 6. veljače 2009. do isplate,

− 108,64 EUR od 9. ožujka 2009. do isplate,

− 116,38 EUR od 7. travnja 2009. do isplate,

− 110,49 EUR od 7. svibnja 2009. do isplate,

− 109,54 EUR od 8. lipnja 2009. do isplate,

− 102,60 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

− 104,02 EUR od 7. kolovoza 2009. do isplate,

− 102,56 EUR od 7. rujna 2009. do isplate,

− 96,90 EUR od 7. listopada 2009. do isplate,

− 97,08 EUR od 6. studenog 2009. do isplate,

− 92,96 EUR od 7. prosinca 2009. do isplate,

− 95,61 EUR od 11. siječnja 2010. do isplate,

− 93,84 EUR od 8. veljače 2010. do isplate,

− 82,82 EUR od 8. ožujka 2010. do isplate,

− 90,74 EUR od 7. travnja 2010. do isplate,

− 85,09 EUR od 10. svibnja 2010. do isplate,

− 61,16 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.934,57 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

- 2.908,34 EUR od 4. lipnja 2010. do isplate,

- 26,23 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu 06218020002 sklopljenog 24. siječnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to:

- dijela odredbe čl. 2. u kojem je ''za iznos kredita ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana valuta švicarski franak'',

- dijela odredbe čl. 5. u kojem se ''za otplatu kredita u mjesečnim anuitetima ugovara valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak'',

- dijela odredbe čl. 6. u kojem je ''ugovorena otplata glavnice uz valutnu klauzulu uz koju je vezana valuta švicarski franak'',

- dijela odredbe članak 7. kojim je ugovoreno da je ''Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope i kamatne marže koju utvrđuje Banka sukladno Pravilniku o obračunu kamata te mogućnost uvećanja kamatne marže po čl. 4.4. Dodatka br. 1.: 2.00 do postotna/ih poena'',

- dijela odredbe članak 8. kojim je ugovoreno ''da se na obračun kamate primjenjuje Odluka o kamatnim stopama Kreditora i Pravilnik o obračunu kamata i naknada, zajedno sa svim svojim naknadnim izmjenama i dopunama. Obračun kamate vrši se po srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan obračuna kamate proporcionalnom metodom.''

VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba Dodatka 1. Ugovora o kreditu 06218020002, sklopljenog 24. siječnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to:

- dijela odredbe članka 4. kojim je ugovoreno ''da se primjenjuje stopa redovne kamate, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i Pravilnikom o obračunu kamata,

- dijela odredbe članka 4. kojim je ugovoreno ''da su ugovorne strane sporazumne da, dodatno uz obračun i naplatu zakonske zatezne kamate, Kreditor ima pravo povećati redovnu kamatnu stopu odnosno kamatnu maržu za iznos naveden u Ugovoru o kreditu u slučaju neuredne otplate glavnice kredita ili redovne kamate te u slučaju da se Korisnik kredita djelomično ili u cijelosti ne pridržava obveze obavljanja platnog prometa na način kako je ugovoreno Ugovorom o kreditu'',

- dijela odredbe članka 15. kojim je ugovoreno ''da se na isti Ugovor primjenjuje Odluka o kamatnim stopama, Pravilnik o obračunu kamata i naknada, Odluka o visini naknade za usluge i drugi opći uvjeti poslovanja Kreditora, sa svim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu, a s kojima su sve stranke Ugovora o kreditu upoznate i pristaju na njihovu promjenu.''

VII. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba Dodatka 7. Ugovora o kreditu 06218020002, sklopljenog 22. prosinca 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to:

- dijela odredbe članka 2. ''u kojem stoji da ugovorne strane sporazumno mijenjaju kamatnu stopu po kreditu iz Osnovnog ugovora kako slijedi: Redovna kamata: 1- mjesečni LIBOR ZA CHF plus kamatna marža u visini od 6.50 postotna poena godišnje koji utvrđuje Kreditor mjesečno, dva radna dana prije svakog 1. u mjesecu, s time da se prva stopa redovne kamate utvrđuje dva radna dana prije prvog korištenja kredita, sukladno Pravilniku o obračuna kamata i naknada.''

VIII. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba Dodataka Ugovora o kreditu 06218020002, i to Dodatka 2. sklopljenog 11. travnja 2006., Dodatka 3. sklopljenog 12. svibnja 2006., Dodatka 4. sklopljenog 22. studenog 2006., Dodatka 5. sklopljenog 29. svibnja 2007., Dodatka 6. sklopljenog 15. svibnja 2008., Dodatka 7. sklopljenog 22. prosinca 2008., sve između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to:

- dijela odredbe čl. 1. ''svih Dodataka u dijelu u kojem je za iznos kredita ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana valuta švicarski franak'',

- dijela odredbe čl. 3. Dodatka 2. kojim se ''za otplatu kredita u mjesečnim anuitetima ugovara valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.''

IX. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog

postupka, kao neosnovan.

X. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu

od 1.032,90 EUR, u roku od 15 dana.

XI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 967,10 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke, tuženika kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita, dana 24. siječnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu 062180020002 (namjena – izgradnja i opremanje tužiteljevog autosalona) te još šest dodataka, i to Dodatak 1. od istog dana, koji da je sastavni dio Ugovora o kreditu, Dodatak 2. od 11. travnja 2006. kojim se produljuje rok korištenja kredita te mijenja broj mjesečnih obroka, Dodatak 3. od 12. svibnja 2006. kojim se iz ugovora brišu odredbe o obvezi etažiranja i dostavi procjene, Dodatak 4. od 22. studenog 2006. kojim se u ugovor unosi obveza upisa salona u zemljišne knjige, Dodatak 5. od 29. svibnja 2007. te Dodatak 6. od 15. svibnja 2008. kojima se mijenja založno pravo te Dodatak 7. od 22. prosinca 2008. kojim se mijenja visina i način obračuna ugovornih kamata.

2. Tužitelj citira odredbe Ugovora o kreditu kojima je regulirana valutna klauzula te promjenjivost stope ugovornih kamata. Tako je osnovnim Ugovorom o kreditu, u odredbama čl. 7., ugovoreno plaćanje redovne kamate u visini 1-mjesečnog LIBOR-a za CHF uvećanog za kamatnu maržu u visini od 4,5 postotna poena godišnje, koji utvrđuje kreditor, sukladno Pravilniku o obračunu kamata, plaćanje zateznih kamata po stopi od 15% godišnje (promjenjivo) te uvećanje kamatne marže sukladno odredbi čl. 4.4. Dodatka 1 – do 2 postotna poena. S druge strane, odredbom čl. 2. Dodatka 7. izmijenjena je stopa redovnih (ugovornih) kamate tako da se ista određuje uvećanjem 1-mjesečnog LIBOR-a za CHF za kamatnu maržu u visini od 6,5 postotna poena godišnje, s time da LIBOR utvrđuje kreditor mjesečno, dva radna dana prije svakog 1. u mjesecu, s time da se prva stopa redovnih kamata utvrđuje dva radna dana prije prvog korištenja kredita, sukladno Pravilniku o obračunu kamata i naknada, uz napomenu da je kamatna marža promjenjiva sukladno Odluci kreditora. Nadalje, u toj istoj odredbi se navodi da ako se kreditoru za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu poveća cijena izvora sredstava iz kojih se financira novčani plasman koji je predmet tog ugovora, da je kreditor ovlašten u bilo koje doba povećati kamatnu maržu, koju je korisnik kredita dužan platiti, a ako ne želi plaćati povećanu maržu, u tom slučaju je dužan najkasnije sljedećeg radnog dana o tome obavijestiti kreditora, što će dovesti do toga da će morati prijevremeno otplatiti cjelokupni kredit u sljedećih 30 dana, ali bez plaćanja posebne naknade za prijevremenu otplatu.

3. Nadalje, odredbama čl. 2., 5. i 6. osnovnog Ugovora o kreditu ugovorena je otplata kredita čija glavnica iznosi 155.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća (najprije u 75 jednakih mjesečnih obroka, a potom je ta odredba promijenjena na način da se je otplata trebala izvršiti u 73 jednaka mjesečna obroka).

4. Tužitelj navodi da nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu i njegovih dodataka, da su mu trebali novci za izgradnju autosalona, a ugovor je sklapan po principu ''uzmi ili ostavi''. Nadalje, da mu tuženik nije nikada pojasnio da postoje posebni rizici kod ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, a koje se svode na činjenicu da Hrvatska narodna banka štiti tečaj valute HRK naspram valute EUR, ali to ne čini naspram niti jedne druge strane valute, a niti je bio upozoren da valuta CHF naglo jača u odnosu na druge valute za vrijeme recesije, zbog čega je ista vrlo rizična za dužnike, pri čemu da je Međunarodni monetarni fond višekratno upozoravao sve banke o izvjesnosti rasta valute CHF u odnosu na valutu EUR. Osim toga, da mu tuženik nije nikada pojasnio od kojih parametara ovisi promjena kamatne marže, a time da tužitelju nije moglo biti jasno niti kako dolazi do jednostrane promjene ugovorne kamatne stope.

5. Navedene ugovorne odredbe da su protivne načelu savjesnosti i poštenja, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega da su iste ništetne. Osim toga, da su predmetne odredbe kojima je uređena visina mjesečnog obroka kredita neodređene i neodredive pa da su iste ništetne i u smislu odredbe čl. 269. st. 1. i 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO). Naposljetku da su te odredbe ništetne i jer su protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, u smislu odredbe čl. 271. ZOO-a.

6. Kako je tužitelj primjenom navedenih ništetnih ugovornih odredbi tuženiku preplatio iznos od 48.475,69 kn/6.433,83 EUR, to da ima pravo od tuženika zahtijevati povrat tog preplaćenog iznosa.

7. Stoga tužbom zahtijeva:

1) utvrđenje ništetnosti određenih odredaba Ugovora o kreditu i to dijela odredbe čl. 2. kojom je za iznos kredita ugovorena valutna klauzula u CHF, dijela odredbe čl. 5. kojom se za otplatu kredita u mjesečnim anuitetima ugovara valutna klauzula u CHF, dijela odredbe čl. 6. kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, dijela odredbe čl. 7. kojim je ugovoreno da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i kamatnu maržu sukladno Pravilniku o obračunu kamata te povećati kamatnu maržu sukladno čl. 4.4. Dodatka 1. do 2 postotna poena te dijela odredbe čl. 8. kojim je ugovoreno da se na obračun kamate primjenjuje Odluka o kamatnim stopama kreditora i Pravilnik o obračunu kamata i naknada, dok se obračuna kamata vrši po srednjem tečaju banke kreditora važećem na dan obračuna kamata proporcionalnom metodom,

2) utvrđenje ništetnosti određenih odredbi Dodatka 1. Ugovora o kreditu i to dijela odredbe čl. 4. kojim je ugovorena primjena stope redovnih kamata sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora i Pravilniku obračunu kamata, dijela odredbe čl. 4. kojim je ugovoreno da, uz obračun zateznih kamata, kreditor ima pravo povećati kamatnu maržu za iznos naveden u Ugovoru o kreditu u slučaju neuredne otplate glavnice ili redovnih kamata iz kredita te u slučaju da se korisnik kredita na pridržava obveze obavljanja platnog prometa na način kako je ugovoreno Ugovorom o kreditu, kao i dijela odredbe čl. 15. kojim je ugovorena primjena Odluke o kamatnim stopama, Pravilnika o obračunu kamata i naknada, Odluke o visini naknade za usluge i drugih općih uvjeta poslovanja kreditora, s kojima da su sve stranke upoznate, 3) utvrđenje ništetnosti dijelova odredaba Dodatka 7. Ugovora o kreditu i to dijela odredbe čl. 2. kojim se ugovara plaćanje redovnih kamata u visini 1-mjesečnog LIBOR- a, kojeg utvrđuje kreditor jednom mjesečno, dva radna dana prije svakog prvog u mjesecu, uvećanog za kamatnu maržu od 6,5 postotna poena godišnje, s time da je kamatna marža promjenjiva, a može ju promijeniti kreditor u slučaju da mu se povećaju troškovi izvora financiranja konkretnog kreditnog plasmana, u kojem slučaju, ako korisnik kredita ne želi plaćati tako povećanu kamatnu maržu, dužan je o tome obavijestiti kreditora te jednokratno otplatiti cijeli preostali kredit u roku od 30 dana, 4) utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1. svih Dodataka kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te dijela odredbe čl. 3. Dodatka 2. kojim za otplatu mjesečnih anuiteta ugovorena valutna klauzula u CHF,

5) isplatu iznosa od 6.433,83 EUR s zateznim kamatama na pojedinačne iznose mjesečnih preplata.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužbeni navodi predstavljaju kompilaciju navoda iz tužbi podnesenih radi zaštite pojedinačnih interesa i prava potrošača, a koji da se temelje na sudskim odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, što tužitelj nedvojbeno nije. Ne vidi razloge za ništetnost valutne klauzule te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tvrdi da je kamate uvijek obračunavao sukladno ugovoru te da za vrijeme otplate kredita nije došlo do znatnih promjena kamatnih stopa temeljem jednostranih odluka kreditora. Osporava visinu utuženog potraživanja te ističe prigovor zastare.

9. Tužitelj se poziva na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ništetnost konkretnog ugovora ili ugovorne odredbe. Nadalje, da se u konkretnom ugovoru kamatna marža, odnosno njeno povećanje ugovoreno kao svojevrsna kazna zbog neuredne otplate kredita te da se u osnovnom Ugovoru o kreditu ne navodi na koji dan će se utvrđivati 1-mjesečni LIBOR za CHF, kao i da tuženik nije nikada tužitelja upoznao sa svojim internim aktima.

10. Sukladno načelu otvorenog pravosuđenja sud je na ročištu održanom 2. svibnja 2024. ukazao strankama da je radi utvrđenja da li su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču ugovornih (redovnih) kamata (čl. 7. osnovnog ugovora te čl. 2. Dodatka 7.) bile odredive, potrebno utvrditi sadržaj Pravilnika o obračunu kamata na koji se te odredbe pozivaju, zatim da li je tuženik i, ako jest, kada te pozivom na koje ugovorne odredbe mijenjao kamatnu maržu, a time i stopu ugovornih kamata te, radi utvrđenja ima li mjesta ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 296. ZOO-a, da li je tužitelj mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi.

11. Tužiteljica je navela da joj nije nikada predan tuženikov Pravilnik o obračunu kamata, dok je tuženik tvrdio suprotno uz napomenu da su tužitelju bili poznati svi interni akti tuženika koji su se primjenjivali na Ugovor o kreditu.

12. Sud je naložio tuženiku dostaviti navedeni Pravilnik o obračunu kamata na koji se pozivaju odredbe Ugovora o kreditu te podatke o kamatnoj marži i ukupnoj stopi ugovornih kamata koju je primjenjivao tijekom cijelog ugovornog razdoblja s obrazloženjem, u slučaju promjene iste, temeljem koje ugovorne odredbe je izvršena promjena kamatne marže.

13. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o kreditu 06218020002 sklopljen 24. siječnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (list 12. – 14. spisa, Dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), Dodatak 1. Ugovoru o kreditu od 4. siječnja 2006. (list 14. – 17. spisa, dalje u tekstu: Dodatak 1. Ugovoru o kreditu), Dodatak 2. Ugovoru o kreditu od 11. travnja 2006. (list 18. spisa, dalje u tekstu: Dodatak 2. Ugovoru o kreditu), Dodatak 3. Ugovoru o kreditu od 12. svibnja 2006. (list 20. – 22. spisa, dalje u tekst: Dodatak 3. Ugovoru o kreditu), Dodatak 4, Ugovoru o kreditu od 22. studenog 2006. (list 24. spisa, dalje u tekstu: Dodatak 4. Ugovoru o kreditu), Dodatak 5. Ugovoru o kreditu od 29. svibnja 2007. (list 26. – 27. spisa, dalje u tekstu: Dodatak 5. Ugovoru o kreditu), Dodatak 6. Ugovoru o kreditu od 15. svibnja 2008. (list 28. – 29. spisa, dalje u tekstu: Dodatak 6. Ugovoru o kreditu), Dodatak 7. Ugovoru o kreditu od 22. prosinca 2008. (list 30. – 31. spisa, dalje u tekstu: Dodatak 7. Ugovoru o kreditu), od strane tužitelja naručeni nalaz vještakinje Vlaste Santo Olđa (list 32. – 46. spisa), tuženikova kartica kredita (list 47. – 57. spisa), otplatni plan za predmetni Ugovor o kreditu (list 58. – 70. spisa), tuženikov Pravilnik o obračunu kamata i naknada od 31. listopada 2005. (list 212. – 239. spisa), isprave koje su stranke dostavile za potrebe financijskog vještačenja (list 251., 287. – 289., 360. – 401. spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje ŠČ (list 209. – 211. spisa) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Vještačenja Živković d.o.o. (list 258. – 276. spisa – osnovni nalaz i mišljenje, list 292.

– 302. spisa – prva dopuna nalaza i mišljenja, list 335. – 336. spisa – usmeni iskaz vještakinje, list 402. – 426. spisa – druga dopuna nalaza i mišljenja).

14. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da je osnovan jedan od tužbenih zahtjeva u dijelu kojim se zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Dodatka 7. Ugovora o kreditu kojim se tuženiku dopušta da povisi kamatnu maržu, a time i ukupnu kamatnu stopu redovnih (ugovornih) kamata u slučaju povećanja vlastitih troškova financiranja izvora sredstava predmetnog kredita, a ako tužitelj ne bi pristao na takvo povećanje, morao bi odjednom otplatiti cjelokupni kredit, kao i dio tužbenog zahtjeva kojim se traži povrat novčanih sredstava koja su tuženiku plaćena temeljem tog jednostranog povećanja kamatne marže, dok su preostali tužbeni zahtjevi neosnovani.

15. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu i njegovih dodataka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu stopu ugovornih (redovnih) kamata te na povrat novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao primjenom tih ugovornih odredbi.

16. Među strankama je nesporno sklapanje Ugovora o kreditu i njegovih dodataka i činjenica da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen.

17. Sporno je da li su osporavane ugovorne odredbe ništetne, visina novčanog tužbenog zahtjeva te pitanje zastarjelosti novčane tražbine.

18. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je uz valutnu klauzulu, s obzirom da je glavnica kredita koja se ima isplatiti korisniku kredita ugovorena u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 155.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora – tuženika na dan korištenja kredita te s obzirom da je povrat kredita ugovoren u kunskoj protuvrijednosti ugovorene valute po srednjem tečaju kreditora – tuženika važećem na dan dospijeća (čl. 2. i 5. Ugovora o kreditu).

19. S obzirom da tužitelj nije potrošač (radi se o pravnoj osobi, koja po definiciji nikada ne može biti potrošač, a osim toga, kredit je ishođen u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti tužitelja, budući da je njegova namjena bila izgradnja i opremanje autosalona u Čakovcu, Braće Graner 6), isti se ne može pozivati na pravna utvrđenja sudova iz kolektivnog potrošačkog spora, koja se temelje na primjeni Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03).

20. Stoga je bilo potrebno ispitati mogu li se sporne ugovorne odredbe (o valutnoj klauzuli te o promjenjivoj stopi ugovornih kamata) smatrati ništetnima u smislu odredaba ZOO-a.

21. Tužitelj se poziva na opća načela obveznog prava i to na načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) i načelo jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a), ali i na odredbe ZOO-a koje govore o nedopuštenosti, neodređenosti i neodredivosti činidbe, kao razlogu ništetnosti (čl. 270. st. 1. u vezi čl. 269. st. 1. i čl. 271. ZOO-a), uz koje valja razmotriti i ništetnost odredaba općih uvjeta ugovora (čl. 296. ZOO-a).

22. Prema načelu savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

23. Prema načelu jednake vrijednosti činidaba pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, a zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.

24. Protivno shvaćanju tužitelja, sud ne nalazi da bi pobijana valutna klauzula bila protivna protivne bilo kojem od navedenih općih načela obveznog prava.

25. Naime, sklapanje ugovora s valutnom klauzulom je izričito dopušteno odredbom čl. 22. ZOO-a. Konkretno dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske (čl. 22. st. 1. ZOO-a).

26. Dakle, valutna klauzula je sama po sebi dopuštena, a tužitelj nije dokazao da je tuženik time što mu je ponudio sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u valuti CHF na bilo koji način postupao prijevarno ili da mu je zatajio određene informacije koje je imao po pitanju budućeg kretanja tečaja za CHF.

27. Svjedokinja ŠČ, koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i njegovih dodataka bila direktor tužitelja, u svom iskazu navodi da je ona potpisala te ugovore u ime i za račun tužitelja, da je te ugovore u cijelosti sastavila banka te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih odredbi. Nije znala objasniti na koji dan je banka utvrđivala 1-mjesečni LIBOR, u smislu odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu, nije joj je bila jasna i razumljiva odredba čl. 2. Dodatka 7. Ugovora o kreditu, iako je bila sigurna da joj je banka u tom pogledu (radi se o načinu određivanja visine stope ugovornih kamata) davala određena pojašnjenja, ali da njoj kao laiku to nije bilo do kraja jasno. Navela je da je pristala potpisati Dodatak 7. Ugovora o kreditu kojim se povećava visina stope ugovornih kamata zato što bi u protivnom tužitelj morao odjednom otplatiti cijeli kredit, kako se to i navodi u toj odredbi. Navela je da joj nisu dane nikakve informacije o tome temeljem čega banka može promijeniti kamatnu maržu ili kamatnu stopu, da joj nisu dane informacije o LIBOR-u niti informacije da postoje posebni rizici kod sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na one s valutnom klauzulom u EUR, niti da HNB štiti tečaj HRK naspram valute EUR, ali ne i u pogledu valute CHF, već da joj je rečeno da je ona (pretpostavlja se da ej svjedokinja mislila na tužitelja kao korisnika kredita) kreditno sposobna za sklapanje ugovora o kreditu isključivo s valutnom klauzulom u CHF. Naposljetku, navela je da joj nije nikada predan Pravilnik banke o obračunu kamata i naknada, niti da je ikada vidjela takav pravilnik te da tužitelj nije mogao utjecati na visinu stope ugovornih kamata, iako je to pokušao.

28. Valutna klauzula je odredba koja je sama po sebi jasna, a niti svjedokinja u svom iskazu nije tvrdila da joj ista ne bi bila jasna. Uostalom, sve i da joj valutna klauzula nije bila jasna, to, s obzirom da tužitelj nije potrošač, ne bi moglo dovesti do ništetnosti te odredbe.

29. Dakle, budući da sam ZOO predviđa valutnu klauzulu, to njeno ugovaranje ne može biti protivno prisilnim propisima, a niti Ustavu ili moralu društva, a niti može biti protivno načelu savjesnosti i poštenja ili jednake vrijednosti činidaba.

30. Što se tiče ništetnosti valutne klauzule u kontekstu nepoštenih općih uvjeta ugovora, valja naglasiti da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (čl. 295. st. 1. ZOO-a).

31. Predmetni Ugovor o kreditu jest formularni (tipski) ugovor koji je unaprijed pripremio tuženik, ali nije svaka odredba u tom ugovoru preuzeta iz tuženikovih općih uvjeta ugovora, već određene odredbe predstavljaju posebne pogodbe ugovornih strana.

32. Valutna klauzula je u konkretnom slučaju sadržana u odredbama čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu (ista se spominje i u brojim drugim odredbama ugovora i njegovih dodataka, ali ove dvije su ključne za ugovaranje valutne klauzule) i njena primjena je posebno ugovorena za predmetni Ugovor o kreditu, dakle, ne radi se ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena za veći broj ugovora pa ista nije dio općih uvjeta ugovora, slijedom čega nema mjesta preispitivanje njene ništetnosti u tom kontekstu.

33. Međutim, sve i kada bi se valutna klauzula u konkretnom slučaju mogla smatrati dijelom općih uvjeta ugovora tuženika, valja ukazati na sljedeće odredbe ZOO-a.

34. Prema odredbi čl. 296. st. 1. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

35. Međutim, ta odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (čl. 296. st. 3. ZOO- a).

36. Sadržaj valutne klauzule (prema kojem tečaju i koje valute će se utvrđivati obveza korisnika kredita na povrat kredita) nije preuzet iz važećih propisa, niti se je o toj klauzuli prethodno pojedinačno pregovaralo (tužitelj je jedino i mogao dobiti kredit s tom valutnom klauzulom), a niti ista čini predmet ili cijenu Ugovora o kreditu.

37. Naime, uzimajući u obzir odredbu čl. 1021. ZOO-a prema kojoj se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, očito je da valutna klauzula nije niti predmet niti cijena ugovora o kreditu, slijedom čega bi načelno bilo moguće ispitivati njenu poštenost kada bi se ista smatrala dijelom općih uvjeta ugovora.

38. Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (čl. 296. st. 2. ZOO-a).

39. Dakle, za utvrđenje ništetnosti neke odredbe općih uvjeta ugovora, sukladno odredbi čl. 296. ZOO-a, važno je uzeti u obzir sve okolnosti koje su postojale prije i u vrijeme sklapanja ugovora, ali ne i one koje su nastale nakon sklapanja ugovora.

40. Tužitelj se u ovom predmetu upravo poziva na određene okolnosti koje su nastale nakon sklapanja ugovora, a svode se na veliko povećanje srednjeg tečaja RBA banke za valutu CHF.

41. Do povećanja tečaja su dovele okolnosti na financijskom tržištu koje su nastale nakon sklapanja Ugovora o kreditu i koje su bile izvan sfere utjecaja tuženika.

42. Sud je, doduše, financijskim vještačenjem utvrdio koliko bi iznosila razlika između iznosa kojeg je tužitelj platio po osnovi valutne klauzule predmetnog Ugovora o kreditu i iznosa kojeg bi platio da nije ugovorena valutna klauzula (uzimajući u obzir kao početnu vrijednost onu glavnicu koja se dobije primjenom tečaja za CHF na dan sklapanja predmetnog ugovora) te je utvrdio koliko bi iznosila mjesečna ''preplata'', međutim, zaključak je suda da tužitelj nema pravo zahtijevati povrat tako plaćene razlike, jer odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna.

43. Dakle, uzimajući u obzir sve kriterije iz odredbe čl. 296. st. 3. ZOO-a, sud ne nalazi da bi pobijane odredbe o valutnoj klauzuli bile protivne načelu savjesnosti i poštenja, niti da iste uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, kao suugovaratelja sastavljača općih uvjeta (tuženika), a niti da ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora

44. Stoga je sve tužbene zahtjeve koji se odnose na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule, kao i dio novčanog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat novčanog iznosa koji je tuženiku plaćen primjenom tih odredbi, valjalo odbiti kao neosnovane.

45. U odnosu na odredbe ugovora o promjenjivoj stopi ugovornih (redovnih) kamata valja navesti sljedeće.

46. Odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je plaćanje redovnih kamata po stopi u visini 1-mjesečnog LIBOR-a, kojeg utvrđuje kreditor sukladno Pravilniku o obračunu kamata, uvećanog za kamatnu maržu u visini od 4,5 postotna poena godišnje, koja kamatna marža da se može uvećati sukladno odredni čl. 4.4. Dodatka

1. za do 2 postotna poena.

47. U odredbi čl. 4.4. Dodatka 1 Ugovora o kreditu, sklopljenog istog dana kad i sam Ugovor o kreditu, navodi se da su ugovorne strane suglasne da kreditor smije, uz naplatu zateznih kamata, povećati stopu redovnih kamata, odnosno kamatnu maržu za iznos naveden u Ugovoru o kreditu (dakle, za 2 postotna poena) u slučaju neuredne otplate glavnice kredita ili redovne kamate ili u slučaju da se korisnik kredita ne pridržava obveze obavljanja platnog prometa na način kako je ugovoreno Ugovorom o kreditu (odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu, korisnik kredita se je obvezao usmjeravati 50% svog kunskog i deviznog prometa preko računa otvorenih kod kreditora te držati 50% prosječnog stanja na računima otvorenim kod kreditora u posljednjih 30 dana, koja odredba je izmijenjena Dodatkom 3. ta odredba je izmijenjena na način da je ''50%'' zamijenjeno s ''90%'').

48. Prema odredbi čl. 27. st. 1. i 2. ZOO-a ništetna je odredba ugovora kojom se predviđa da će na kamate, kad dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene. Ali se može, uz ograničenja iz čl. 26. ZOO-a, unaprijed ugovoriti povećana godišnja kamatna stopa, ako dužnik ne isplati dospjele kamate na vrijeme.

49. Dakle, u dijelu u kojem je odredbom čl. 4.4. Dodatka 1. Ugovora o kreditu ugovorena mogućnost povećanja kamatne marže, kao sastavnog dijela stope redovnih (ugovornih) kamata, u slučaju ako korisnik kredita zakasni s plaćanjem redovnih kamata, radi se u suštini o povećanju godišnje kamatne stope ugovornih kamata uslijed zakašnjenja s plaćanjem istih, što je izričito dopušteno odredbom čl. 27. st. 2. ZOO-a, a s obzirom da je dopušteno povećanje godišnje stope redovnih kamata zbog zakašnjenja s plaćanjem kamata, to je isto dopušteno i zbog zakašnjenja u plaćanju glavnice (bez da se to smatra ugovaranjem ugovorne kazne zbog zakašnjenja s ispunjenjem novčanih obveza, što je inače, u smislu odredbe čl. 350. st. 3. ZOO-a, nedopušteno).

50. U odnosu na ugovaranje mogućnosti povećanja kamatne marže, kao sastavnog dijela godišnje stope redovnih kamata, za do 2 postotna poena u slučaju neispunjenja korisnikove ugovorne obveze koja se tiče načina vođenja platnog prometa (čl. 12. Ugovora i kreditu), pojašnjava se da se radi o ugovaranju ugovorne kazne za slučaj neispunjenja nenovčane obveze, u smislu odredbe čl. 350. i čl. 351. ZOO-a.

51. Dakle, nema govora da bi odredba čl. 4.4. Dodatka 1. Ugovora o kreditu bila protivna prisilnim propisima.

52. S druge strane, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je regulirana visina godišnje stope redovnih kamata je po pitanju činidbe plaćanja odrediva.

53. Naime, LIBOR (eng. London Interbank Offered rate) bila je referentna kamatna stopa po kojoj su prvoklasne banke mogle pribaviti novac na londonskom tržištu novca i to u jednoj od pet valuta (CHF, EUR, GBP, USD i JEN) pri čemu se je uzimalo u obzir 11 do 18 najvećih londonskih banaka (nisu se uzimale u obzir realizirane kamatne stope po kojima su si banke međusobno posuđivale novac, već se je davala procjena očekivanih kamatnih stopa za koje se smatra da bi banke platile drugoj banci za posuđena sredstva), a za njegovu svakodnevnu objavu bio je zadužen Intercontinental Exchange (ICE) Benchmark Administrator (BA), a objavu je vršio i Thomson Reuters.

54. Primjena LIBOR-a, kao referentne kamatne stope primjenom koje su se izračunavale redovne (ugovorne) kamate, u vrijeme u kojem je sklapan predmetni Ugovor o kreditu bila je uobičajena, kao i primjena EURIBOR-a.

55. S obzirom da se je LIBOR određivao za više razdoblja (1-mjesečni, 3-mjesečni, 6-mjesečni i 12-mjesečni), to je u ugovoru bilo potrebno navesti koji će LIBOR biti mjerodavan, a i na koje dane će se utvrđivati, jer su od toga ovisile različite vrijednosti LIBOR-a.

56. U predmetnom Ugovoru o kreditu navodi se da se ugovara 1-mjesečni LIBOR kojeg utvrđuje kreditor sukladno Pravilniku o obračunu kamata, koji se je, zajedno s ostalim općim aktima kreditora, primjenjivao na predmetni Ugovora o kreditu (čl. 15. Dodatka 1. Ugovora o kreditu).

57. Tužitelj je potpisom Dodatka 1. Ugovora o kreditu priznao da je upoznat sa sadržajem tih općih akata tuženika.

58. Neuvjerljivi su navodi nekadašnje direktorice tužitelja da joj nije bio poznat sadržaj Pravilnika o obračunu kamata i naknada, s obzirom da je upravo suprotno tvrdila u samom Ugovoru o kreditu.

59. Iako tužitelj pobija i tu odredbu čl. 15. Dodatka 1. Ugovora o kreditu, kojim se ugovara primjena određenih tuženikovih općih akata, ne pojašnjava u čemu bi se sastojali razlozi ništetnosti te odredbe pa kako ti opći akti tuženika po svom sadržaju predstavljaju opće uvjete ugovora, ugovaranje kojih je dopušteno i uobičajeno u pravnom prometu, sud nalazi tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti te odredbe neosnovanim.

60. U točki XI. B) Pravilnika o obračunu kamata i naknada od 31. listopada 2005., koji se je primjenjivao na predmetni Ugovor o kreditu, se detaljno opisuje i pojašnjava što je LIBOR, kao se utvrđuje i od strane koga se objavljuje.

61. Tako je, između ostalog, točkom XI. B) a) pojašnjeno da je za utvrđivanje visine LIBOR-a mjerodavna objava na stranici Reutersa (za dogovoreno obračunsko razdoblje, u konkretnom slučaju 1 mjesec) dva radna dana prije početka obračunskog razdoblja, a kako je obračunsko razdoblje bio jedan mjesec, to znači da se je 1- mjesečni LIBOR utvrđivao dva radna dana prije svakog prvog u mjesecu.

62. Stoga je način na koji je određena visina godišnje stope redovnih kamata u čl. 7. Ugovora o kreditu dostatan za njeno utvrđenje, odnosno činidba plaćanja redovnih kamata jest odrediva, kao što propisuje i odredba čl. 269. st. 2. ZOO-a.

63. Dakle, prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a ako nije, onda je ugovor ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO- a).

64. S obzirom da je činidba plaćanja redovnih kamata iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu moguća, dopuštena i odrediva, to nema mjesta njenoj ništetnosti u tom kontekstu.

65. Plaćanje ugovornih kamata kao cijene za isplaćeni kredit ne može biti niti protivno načelu savjesnosti i poštenja ili načelu jednake vrijednosti činidaba.

66. Međutim, način na koji je odredbom čl. 2. Dodatka 7. Ugovora o kreditu ugovorena promjena godišnje stope redovnih kamata jest problematičan s aspekta odredivosti činidbe.

67. Dakle, tom se odredbom, sada već u samom tekstu ugovora, specificira da se godišnja stopa redovnih kamata određuje u visini 1-mjesečnog LIBOR-a kojeg utvrđuje kreditor dva radna dana prije svakog 1. u mjesecu, uz uvećanje za kamatnu maržu u visini od 6,50 postotnih poena godišnje.

68. Uočljivo je povećanje kamatne marže, kao sastavnog dijela stope redovnih kamata, s 4,5 na 6,5 postotnih poena godišnje (nije jasno zašto je tužitelj pristao sklopiti taj Dodatak 7., tadašnja direktorica tužitelja navodi da je to iz razloga što bi u protivnom tužitelj mora u cijelosti otplatiti preostali iznos kredita, što ne može biti točno, jer takva obveza za tužitelja nije proizlazila iz Ugovora o kreditu i njegovi prvih 6 dodataka, već je uvedena tek predmetnim Dodatkom 7. kao što će biti pojašnjeno u nastavku).

69. Uz to, ugovorena je mogućnost povećanja kamatne marže sukladno odluci kreditora, a u nastavku se navodi da je kreditor ovlašten u bilo koje doba povećati kamatnu maržu ako mu se poveća cijena izvora sredstava iz kojih se financira predmetni kredit, a ako korisnik kredita ne bude htio plaćati tako povećanu kamatnu maržu, morati će odjednom vratiti cjelokupni kredit.

70. S obzirom da se radi o načinu ugovaranja kamatne stope redovnih kamata, a da su redovne (ugovorne) kamate cijena predmetnog Ugovora o kreditu, to nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost niti valjanost u kontekstu ništetnosti općih uvjeta ugovora.

71. Međutim, ovako određena visina stope redovnih kamata, u dijelu koji se tiče kamatne marže koja će se povećati za unaprijed nepoznati iznos, temeljem nejasnih parametara, jest neodređena i neodrediva.

72. U toj odredbi se navodi da se radi o povećanju kamatne marže zbog povećanja cijene izvora sredstava iz kojih se financira predmetni kredit zbog povećanih troškova uslijed promjene zakona, podzakonskih propisa, mjera HNB-a, uvođenja novih ili postojećih obveznih rezerviranja, promjena cijene financiranja na domaćem ili inozemnom tržištu novca, nemogućnosti financiranja banke na temelju referentnih kamatnih stopa i sl.

73. Nije jasno kako navedene okolnosti utječu na povećanje cijene izvora sredstava iz kojih se financira predmetni kredit, a osobito kada se uzme u obzir da je korištenje predmetnog kredita ugovoreno u razdoblju od 24. siječnja 2006. do 15. lipnja 2006. (čl. 4. Ugovora o kreditu, kako je izmijenjen Dodatkom 4.), a Dodatak 7. Ugovora o kreditu, kojim se unosi navedena sporna odredba, je sklopljen tek 19. prosinca 2008., dakle, u to vrijeme cijeli kreditni iznos je već bio iskorišten, a prema iskazu tadašnje direktorice tužitelja i sama zgrada – autosalon je već bila izgrađena i opremljena.

74. Stoga nije jasno kako bi se u trenutku kada je financiranje kredita već dovršeno mogli povećati troškovi tog financiranja i to u mjeri koja utječe na visinu kamatne marže, a time i na visinu cjelokupne stope redovnih (ugovornih) kamata.

75. Stoga je ocjena ovog suda da odredba čl. 2. Dodatka 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se ugovara mogućnost povećanja kamatne marže sukladno odluci kreditora u slučaju povećanja cijene izvora sredstava iz kojih se financira plasman koji je predmet tog ugovora, na koju povećanu kamatnu maržu da je korisnik kredita dužan pristati, u protivnom mora vratiti cjelokupni kredit odjednom, neodređena i neodrediva po pitanju činidbe plaćanja redovnih (ugovornih) kamata i stoga ništetna.

76. Stoga je bilo potrebno utvrditi da li je tuženik nakon sklapanja Dodatka 7., 19. prosinca 2008., jednostrano povećavao kamatnu maržu primjenom te ništetne odredbe i, ako jest, koji iznos mu je tužitelj platio temeljem te ništetne odredbe (ukupan iznos preplate ugovornih kamata te pojedinačni iznosi preplate u okviru mjesečnog obroka s naznakom datuma plaćanja).

77. Radi utvrđenja te činjenice sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Vještačenja Živković d.o.o.

78. U osnovnom nalazu i mišljenju imenovani sudski vještak nije postupio po zadatku suda, budući da je utvrđivao ukupni iznos kamata koji je plaćen primjenom svih ugovornih odredbi koje se tiču redovnih kamata od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do cjelokupnog povrata kredita (35.450,24 CHF) te iznos kamata koji bi bio plaćen da se je cijelo vrijeme primjenjivala kamatna stopa koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora (31.730,09 CHF) te je utvrdio razliku između tog dvoje.

79. Prvom dopunom nalaza i mišljenja vještak ispravlja nalaz sukladno primjedbi tužitelja, temeljem novodostvaljene dokumentacije, ali ponovno utvrđuje nešto što mu nije bio zadatak (ukupno plaćeno 35.966,60 CHF po osnovi redovnih kamata, a da se je cijelo vrijeme primjenjivala stopa koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora bilo bi plaćeno 31.730,09 CHF po osnovi redovnih kamata te utvrđuje da neto razlika između te dvije vrijednosti iznosi 4.236,51 CHF/20.749,70 kn/2.753,98 EUR).

80. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, mada ga je tuženik smatrao pravo irelevantnim za ovu pravnu stvar.

81. Sud je na ročištu od 17. veljače 2025. vještakinji Ljerki Živković dao uputu da utvrdi da li je tuženik povećavao kamatnu maržu nakon 22. prosinca 2008., kada je sklopljen Dodatak 7. Ugovora o kreditu, s ugovorenih 6,5 postotnih poena godišnje na viši iznos, sve pozivom na promjenu uvjeta financiranja, a ako jest, koliko je tužitelj platio temeljem tako povećane marže. Nadalje, uzimajući u obzir promjene stajališta Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske po pitanju ništetnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu sklopljenima s korisnicima koje nisu potrošači, sud je proširio zadatak vještačenja te naložio vještakinji da utvrdi i mjesečnu anuitetnu preplatu po osnovi eventualno ništetne valutne klauzule.

82. U drugoj dopuni nalaza i mišljenja stalni sudski vještak Vještačenja Živković d.o.o. utvrdio je preplatu po osnovi valutne klauzule, ako bi se smatralo da je ista ništetna (pozitivne tečajne razlike iznose 37.502,50 kn/4.977,45 EUR, a negativne tečajne razlike iznose 15.392,00 kn/2.042,88 EUR, slijedom čega neto tečajne razlike iznose 22.110,50 kn/2.934,57 EUR) te je utvrdio da je tuženik kroz cijelo razdoblje otplate kredita primjenjivao 1-mjesečni LIBOR za CHF kako je to navedeno u početnom otplatnom planu, dakle, da po pitanju LIBOR-a početni otplatni plan odgovara realiziranom otplatnom planu. Nadalje, da se je sukladno odredbi čl. 2. Dodatka 7. Ugovora o kreditu kamatna marža povećala preko ugovorenih 6,5 postotnih poena godišnje i to prvi puta 1. ožujka 2009. na 7,18%, a drugi puta 1. travnja 2019. na 8,00% (do 31. prosinca 2008. da se je primjenjivala kamatna marža od 4,5 postotnih poena godišnje, sukladno osnovnom Ugovoru o kreditu). Tako je utvrdila da je tužitelj temeljem tako promijenjene kamatne marže platio ukupno 7.984,88 kn/1.059,78 EUR više nego što bi platio da se nije primjenjivala ta odredba o promjeni kamatne marže. Vještak je dao pregled pojedinačnih preplata po toj osnovi s datumima na koji su te uplate u korist tuženika izvršene.

83. Niti jedna stranka nije imala prigovora na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

84. Tužitelj je nakon provedbe financijskog vještačenja specificirao novčani tužbeni zahtjev tako što potražuje isplatu iznosa od 2.753,98 EUR (''preplata'' po osnovi klauzule o promjenjivoj stopi ugovornih kamata, s obzirom da ju tužitelj smatra u cijelosti ništetnom) i isplatu iznosa od 2.934,57 EUR (''preplata'' po osnovi valutne klauzule).

85. Tuženik je smatrao da je time preinačena tužba, usprotivio se je preinaci i istaknuo prigovor zastare.

86. Navedenim postupanjem tužitelja tužba nije preinačena u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, budući da niti je povećan novčani tužbeni zahtjev, niti je tražena isplata temeljem činjenične osnove drugačije od one opisane u tužbi, niti je pored postojećeg zahtjeva istaknuti dodatni, već je zahtjev za isplatu razdvojen na dva iznosa, pri čemu je njihov zbroj manji od ukupnog novčanog iznosa koji se je potraživao u tužbi.

87. Tužitelj nema pravo na isplatu cjelokupnog novčanog iznosa kojeg potražuje u ovom postupku, budući da odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, kao što nije ništetna niti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopu ugovornih (redovnih) kamata. Ono što je ništeno je dio odredbe čl. 2. Dodatka 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara mogućnost jednostranog povećanja kamatne marže, iznad 6,5 postotnih poena godišnje, uslijed navodnog povećanja cijene financiranja tog kreditnog plasmana pa tužitelju pripada povrat isključivo iznosa koji je naplaćen temeljem te ništetne odredbe.

88. Tako je tužitelju dosuđena isplata iznosa od 1.059,78 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

- 39,63 EUR od 7. travnja 2009. do isplate,

- 82,99 EUR od 7. svibnja 2009. do isplate,

- 82,42 EUR od 8. lipnja 2009. do isplate,

- 77,07 EUR od 7. srpnja 2009. do isplate,

- 0,01 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 78,14 EUR od 7. kolovoza 2009. do isplate,

- 76,99 EUR od 7. rujna 2009. do isplate,

- 72,80 EUR od 7. listopada 2009. do isplate,

- 72,93 EUR od 6. studenog 2009. do isplate,

- 69,85 EUR od 7. prosinca 2009. do isplate,

- 71,24 EUR od 11. siječnja 2010. do isplate,

- 70,55 EUR od 8. veljače 2010. do isplate,

- 62,03 EUR od 8. ožujka 2010. do isplate,

- 68,20 EUR od 7. travnja 2010. do isplate,

- 63,96 EUR od 10. svibnja 2010. do isplate,

- 70,97 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate,

89. dok je u preostalom dijelu, preko iznosa od 1.059,78 EUR do zahtijevanog iznosa od 2.753,98 EUR, za iznos od 1.694,20 EUR s zateznim kamatama (promjenjiva kamatna stopa) te za iznos od 2.934,57 EUR s zateznim kamatama (valutna klauzula), tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

90. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja napomenuti da tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

91. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

92. S obzirom da pobijane odredbe Ugovora o kreditu i njegovih dodataka, osobiti odredba čl. 2. Dodatka 7. Ugovora o kreditu, još uvijek nisu utvrđene ništetnima pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

93. U tužbi koja je predmetom ovog postupka istaknuta su četiri nenovčana tužbena zahtjeva i dva novčana. Novčani tužbeni zahtjevi imaju vrijednost predmeta spora koja odgovara iznosu novčane svote koja je njihov predmet. Za nenovčane tužbene zahtjeve je tužitelj dužan posebno naznačiti njihovu vrijednost predmeta spora.

94. U predmetnoj tužbi je tužitelj kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos koji odgovara iznosu novčane svote na koju se odnose novčani tužbeni zahtjevi. Međutim, kako tako naznačena vrijednost predmeta spora ne može pokrivati sve tužbene zahtjeve te kako naznačivanje vrijednosti predmeta spora za novčane tužbene zahtjeve uopće nije potrebno, to je sud uzeo da se naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 5.688,55 EUR odnosi isključivo na nenovčane tužbene zahtjeve, dok vrijednost predmeta spora za novčane tužbene zahtjeve iznosi još toliko, 2.753,98 EUR i 2.934,57 EUR.

95. Svaki od četiri nenovčana tužbena zahtjeva sudjeluje u vrijednosti predmeta spora u iznosu od 5.688,55 EUR u jednakom dijelu, što znači da na svaki od četiri nenovčana tužbena zahtjeva otpada vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.422,14 EUR.

96. Dakle, ukupna vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi 11.377,10 EUR.

97. Tužitelj je izgubio parnicu u odnosu na prva dva nenovčana tužbena zahtjeva te u odnosu na četvrti nenovčani tužbeni zahtjev, u odnosu na 50% trećeg nenovčanog tužbenog zahtjeva (50% od 1.422,14 EUR je 711,07 EUR), u odnosu na novčani tužbeni zahtjev po osnovi povrata preplaćenog temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj je izgubio parnicu u omjeru od 61,52% (dosuđenih 1.059,78 EUR/potraživanih 2.753,98 EUR = 0,38481, dakle, uspio je u omjeru od 38,48%, a izgubio u omjeru od 61,52%) te je izgubio parnicu u odnosu na novčani tužbeni zahtjev po osnovi povrata preplaćenog temeljem odredbe o valutnoj klauzuli u cijelosti.

98. Tužitelj je uspio u predmetnoj parnici samo u odnosu na 50% trećeg nenovčanog tužbenog zahtjeva te u odnosu na 38,48% novčanog tužbenog zahtjeva po osnovi povrata preplaćenog temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

99. Dakle, tužitelj je u ovoj parnici uspio u omjeru od 15,57% ((0+0+711,07+0+1.059,78+0)/11.377,10=1.770,85/11.377,10=0,15565), a tuženik u omjeru od 84,43% pa kada se od uspjeha tuženika oduzme uspjeh tužitelja, proizlazi da tužitelj nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, a dužan je iste naknaditi tuženiku u omjeru od 68,86%.

100. Prema navedenoj vrijednosti predmeta spora i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku bi pripadala naknada troškova parničnog postupka za odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za ročište od 2. srpnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 19. rujna 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 7. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 17. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a)i za ročište od 14. travnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), dakle, ukupno bi mu pripadalo 1.600,00 EUR, ali kako je u ovoj parnici tuženik uspio tek u omjeru od 68,86%, to mu pripada naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 1.032,90 EUR.

101. Tuženiku ne pripada naknada troška za sastav podneska od 10. rujna 2024. (ponavljanje već iznijetih navoda i to nakon nastupanja prekluzije) te od 4. prosinca 2024. (protivljenje prekidu ovog postupka), jer isti po svom sadržaju nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

102. Stoga je preko iznosa od 1.032,90 EUR do zahtijevanog iznosa od 2.000,00 EUR, za iznos od 967,10 EUR, zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

103. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 21. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćnici

- tuženiku po punomoćniku