Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-498/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, zastupanog po punomoćnici Daši Vrzić, odvjetnici u Zagrebu, protiv prvotuženice BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotuženika TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Zoranu Rajiću, odvjetniku u Zagrebu, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-196/2024-25 od 4. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-196/2024-25 od 4. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja se djelomično odbija, a djelomično uvažava pa se točka II. izreke presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-196/2024-25 od 4. ožujka 2025.:

- potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženicima troškova postupka od 687,50 EUR sa zateznim kamatama od 4. ožujka 2025. do isplate i

- preinačuje u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženicima troškova postupka od 2.750,00 EUR na način da se odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj od tuženika zahtijevao predaju u posjed dvoiposobnog stana od 74,73 m[2] na trećem katu zgrade A6-2 u [adresa] u [adresa] s pripadajućim spremištem u podrumu od 3,24 m[2] , a koji je stan kao posebno vlasništvo etaža E-850 povezan sa 89/100000 suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženicima troškove parničnog postupka od 3.437,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 4. ožujka 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe od 625,00 EUR i sudskih pristojbi na presudu i žalbu u neodređenom iznosu.

3. Tuženici nisu odgovorili na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povreda parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. S obzirom na to da iz točke 14. obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio činjenicu da se drugotuženik DN nalazi u posjedu spornog stana zajedno s prvotuženicom BN i njihovom djecom te da je stoga pasivno legitimiran u odnosu na zahtjev za iseljenje, bespredmetni su žalbeni navodi „da nije dostavljen niti jedan dokaz da (drugotuženik, op.a.) ne živi u navedenom stanu“. Iz točke 16. obrazloženja pobijane presude proizlazi da su izneseni razlozi zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na prvotuženicu BN primjenjivi i za tužbeni zahtjev uperen protiv drugotuženika DN. Zbog toga su netočni žalbeni navodi da pobijana presuda u odnosu na drugotuženika nema razloga o odlučnim činjenicama čime tužitelj sadržajno (opisno) upućuje na bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev za predaju u posjed dvoiposobnog stana od 74,73 m[2] na trećem katu zgrade A6-2 u [adresa] u [adresa] s pripadajućim spremištem u podrumu koji tuženici drže u posjedu bez pravne osnove.

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje su utvrđene čitanjem isprava koje su u spisu, saslušanjem prvotuženice BN i svjedoka, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je sporni stan u vlasništvu Zagrebačkog holdinga d.o.o.

- da je na temelju ugovora o najmu stanova na lokaciji [adresa] zaključenim u siječnju 2008. sa Zagrebačkim holdingom d.o.o. tužitelj stekao pravo za svoj račun davati u najam predmetni stan

- da je između tužitelja kao najmodavca i SN kao najmoprimca 19. kolovoza 2009. zaključen ugovor o najmu predmetnog stana na određeno vrijeme (od 3 godine) sa zaštićenom najamninom na temelju kojeg je RN stupila u posjed predmetnog stana 15. svibnja 2009. te da ga je koristila sa svoje troje djece, među ostalima prvotuženicom BN, kao članovima obiteljskog domaćinstva

- da je ugovor o najmu stana prestao protekom roka na koji je sklopljen

- da su tuženici zajedno sa troje maloljetne djece u posjedu predmetnog stana bez pravne osnove i

- da je predmetni stan njihov dom.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud zaključio da tužitelj koji nije vlasnik predmetnog stana nema građanskopravnu legitimaciju zahtijevati da mu se taj stan preda u posjed pa odbija tužbeni zahtjev. Osim toga, zaključuje da bi u svakom slučaju predaja stana u posjed tužitelju predstavljala neopravdano miješanje u ustavno i konvencijsko pravo tuženika na poštivanje doma pa, podredno, i zbog toga odbija tužbeni zahtjev.

11. Činjenična utvrđenja navedena u točci 9. ovog obrazloženja prihvaća i drugostupanjski sud.

11.1. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu žalitelj niti kada tek paušalno navodi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ne navodeći pritom koje su činjenice pogrešno utvrđene, odnosno koje od odlučnih činjenica nisu utvrđene. Naprotiv, iz točke IV. žalbe proizlazi da su činjenice koje žalitelj u žalbi opisuje kao „nesporno utvrđene“ podudarne činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

12. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o (ne)osnovanosti zahtjeva za predaju u posjed pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužitelj nije legitimiran zahtijevati predaju u posjed spornog stana. Iz isprava koje su u spisu proizlazi da je tužitelju kao najmoprimcu na temelju pravnog posla – ugovora o najmu stanova na lokaciji [adresa] sklopljenog u siječnju 2008. s vlasnikom stana, Zagrebačkim holdingom d.o.o., predan u posjed predmetni stan uz ovlaštenje da ga za svoj račun (dalje) iznajmljuje.

13.1. U skladu s člankom 166. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "Narodne novine" br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012. i 152/2014., dalje: ZV), onoga tko u postupku pred sudom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju. Pritom će predmnijevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on (članak 166. stavak 2. ZV-a).

13.2. S obzirom na to da ugovor o najmu stanova na lokaciji [adresa] – [adresa] na temelju kojeg mu je vlasnik stana predao sporni stan u posjed predstavlja pravni temelj za tužiteljev posjed predmetnog stana, a tuženici posjeduju taj stan bez pravne osnove, tuženici su dužni na temelju članka 166. stavka 2. ZV-a tužitelju koji u odnosu na njih ima (jače) pravo na posjed predati posjed stana pa je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 166. stavak 1. i 2. ZV-a kada je ocijenio da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati predaju posjeda spornog stana.

14. Unatoč tome što sud prvog stupnja pogrešno primijenio propise iz članka 166. stavaka 1. i 2. ZV-a čime je u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno i unatoč tome što su se ostvarile zakonske pretpostavke iz tih propisa da se tužitelju pruži zaštita njegova imovinskih prava na posjed i iznajmljivanje stana uz najamninu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog toga što bi nalog tuženicima da isele iz predmetnog stana predstavljao neopravdano miješanje u njihovo pravo na poštivanje doma.

15. Naime, u ustavnom poretku Republike Hrvatske, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) koju je Republika Hrvatska ratificirala još u studenom 1997. po pravnoj je snazi iznad zakona, uključivo i ZV-a. Nijednu pravnu odredbu domaćeg prava, uključivo i odredbe ZV-a o reivindikacijskog tužbi predmnijevanog vlasništva, ne treba tumačiti i primjenjivati na način nespojiv s obvezama Republike Hrvatske iz Konvencije.

16. Ta Konvencija, u članku 8. stavku 1. jamči pravo na poštivanje doma kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Pritom je pojam „doma“ u smislu članka 8. Konvencije autonomni pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Pojam "dom" u smislu članka 8. nije ograničen na prostorije koje su zakonito nastanjene odnosno zaposjedanje kojih je utemeljeno na zakonu. Predstavljaju li neke prostorije "dom" koji privlači zaštitu članka 8. stavak 1. ovisi o činjeničnim okolnostima i to o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom. Stoga je pitanje treba li neke prostorije razvrstati kao "dom" činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda prema domaćem pravu. Zbog toga su neodlučne (točne) tvrdnje tužitelja da tuženici žive u predmetnom stanu bez pravne osnove.

16.1. U ovom je predmetu utvrđeno da je riječ o stanu u kojem tuženica sa svojom obitelji, najprije majkom, bratom i sestrama, a onda i sa svojom djecom i suprugom, neprekidno živi od 2008. s time da troje njezine maloljetne djece nikada nije živjelo nigdje drugdje. Iz činjenica ovoga predmeta vidljivo je da oni nemaju nikakav drugi dom. U tom je smislu pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženici imaju dostatne i trajne veze sa stanom o kojem je riječ da ga se može smatrati njihovim „domom“ u svrhu zaštite prema članku 8. Konvencije niti taj zaključak tužitelj u žalbi dovodi u pitanje.

16.2. Pravo na poštivanje doma nije apsolutno i miješanja u to pravo su dopuštena ako su u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (članak 8. stavak 2. Konvencije).

16.3. Tužbenim zahtjevom traženi nalog tuženicima da predaju predmetni stan u posjed tužitelju, što podrazumijevanja njihovo iseljenje, bez sumnje predstavlja miješanje u njihovo pravo na poštivanje doma iz članka 8. stavka 2. Konvencije. Usvajanje reivindikacijskog zahtjeva temelji se na ranije citiranim odredbama članka 166. stavka 1. i 2. ZV-a. Cilj tih odredbi je štiti posjed osoba s jačim pravom na posjed od presizanja osoba koje nemaju pravni temelj posjedovanja ili je njihov pravni temelj slabiji i na taj način ostvariti legitimni cilj zaštite posjeda drugih. U tom je smislu prema pravnom shvaćanju ovog suda riječ o zakonitom miješanju koje slijedi legitiman cilj.

16.4. Međutim, jamstva Konvencije zahtijevaju da miješanje u pravo na poštivanje doma ne bude samo utemeljeno na zakonu nego i razmjerno legitimnom cilju iz stavka 2. članka 8. koji se miješanjem želi ostvariti, vodeći računa o osobitim okolnostima predmeta.

16.5. Miješanje će se smatrati 'nužnim u demokratskom društvu' za postizanje legitimnog cilja ako zadovoljava 'neodgodivu društvenu potrebu' i, posebice, ako je razmjerno s legitimnom cilju koji želi postići.

16.6. Ocjenjujući nužnost iseljenja tuženika iz njihova doma, prvostupanjski je sud pravilno cijenio činjenicu da je tužitelj jedinica lokalne samouprave. Riječ je o javnoj vlasti te nikakvi drugi interesi privatnih stranaka ne postoje. U okolnostima konkretnog predmeta, zaštita posjeda tužitelja koji se sastoji u tome da predmetni stan daje u najam trećim osoba uz (zaštićenu) najamninu, a koja se zaštita sastoji u tome da se obitelji s troje djece naloži iseliti iz njihova doma, nije nužna u demokratskom društvu jer nije razmjerna cilju – zaštiti prava tužitelja da predmetni stan iznajmi drugim također socijalno ugroženim osobama.

16.7. Imajući na umu uvjerenje ovog suda da legitimni interes tužitelja da iznajmljuje stanove za koje ga je na to ovlastio vlasnik stana dolazi na drugo mjesto u odnosu na pravo tuženika na poštivanje njihovog doma, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Na pravilnost i zakonitost pobijane odluke ne utječu žalbeni navodi u kojima tužitelj insistira na tome da tuženici nisu podmirivali troškove najamnine te komunalnih i vodnih naknada niti su im ta dugovanja otpisana. To stoga što je, s jedne strane, riječ o okolnostima koje nisu mjerodavne za ocjenu opravdanosti miješanja u temeljno ljudsko pravo tuženika na poštivanje doma niti je riječ o kriterijima utvrđenim u sudskoj praski Europskog suda za ljudska prava u vezi s tom vrstom predmeta to tim više što iseljenje ne utječe na ispunjenje novčanih potraživanja i, s druge strane, što tužitelju stoje na raspolaganju druga pravna sredstva za prisilno ostvarenje novčanih potraživanja prema tuženicima imajući na umu da konvencijsko pravo na poštivanje doma ne podrazumijeva pravo na besplatan dom. To znači da tužitelj može svoja nepodmirena potraživanja ostvariti na način kojim se ne ograničava temeljno ljudsko pravo (na poštivanje doma).

17. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a unatoč tome što je materijalno pravo u pogledu građanskopravne legitimacije tužitelja pogrešno primijenjeno, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, na temelju odredbi članka 368. stavaka 1. i 2. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

18. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu.

18.1. Osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 155. stavka 2. u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 138/2023, dalje: OT) kad je tuženicima za sastav podneska od 16. lipnja 2024. dosudio naknadu troškova odvjetničke nagrade uz primjenu Tbr. 8/1 OT-a u iznosu od 687,50 EUR (naknada za zastupanje više osoba i PDV uključeni). To stoga što je riječ o postupku iz stambenih odnosa (radi iseljenja) pa tuženicima uz primjenu Tbr. 7/2, Tbr. 40/1, Tbr. 46. i Tbr. 54. OT-a pripada jednokratna naknada za zastupanje u visini 687,50 EUR. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično uvažena žalba tužitelja pa je odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude djelomično preinačena na način da je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka od 2.750,00 EUR odbijen dok je u odnosu na ostatak dosuđene naknade troškova postupka (od 687,50 EUR) uz primjenu članka 380. točke 2. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude.

19. Tužitelj koji sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari nije uspio dok je u odnosu na odluku o troškovima postupka uspio djelomično, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 21. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer