P-2256/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Mariu Skejiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, (kao pravni sljednik SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d.), zastupano po pun. Niki Šobat Šimić, odvj. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Maria Skejića, odvj. u Splitu objavljene istog dana,

p r e s u d i o  j e

„I/ Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba čl.1. i čl.8. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 48526/06 od 04.08.2006. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Slobodanom Zlokić u Splitu dana 04.08.2006. pod brojem OU-739/2006.

II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.107,33 € s kamatama koja na pojedine mjesečne iznose od:

- 1,54 € teče od 11.09.2006.

- 2,21 € teče od 10.10.2006.

- 0,70 € teče od 11.12.2006.

- 0,01 € teče od 04.04.2008.

- 0,39 € teče od 10.10.2008.

- 7,99 € teče od 14.11.2008.

- 2,68 € teče od 31.12.2008.

- 12,98 € teče od 12.02.2009.

- 15,38 € teče od 06.03.2009.

- 11,91 € teče od 30.03.2009.

- 9,27 € teče od 08.05.2009.

- 9,47 € teče od 09.07.2009.

- 9,88 € teče od 09.07.2009.

- 8,63 € teče od 19.08.2009.

- 9,52 € teče od 21.08.2009.

- 9,14 € teče od 10.09.2009.

- 7,06 € teče od 12.10.2009.

- 8,91 € teče od 10.11.2009.

- 7,85 € teče od 10.12.2009.

- 12,16 € teče od 11.01.2010.

- 12,27 € teče od 01.03.2010.

- 14,38 € teče od 10.03.2010.

- 16,79 € teče od 12.04.2010.

- 20,25 € teče od 10.05.2010.

- 23,33 € teče od 10.06.2010.

- 29,24 € teče od 12.07.2010.

- 23,46 € teče od 10.08.2010.

- 38,15 € teče od 10.09.2010.

- 30,44 € teče od 11.10.2010.

- 31,93 € teče od 10.11.2010.

- 38,32 € teče od 10.12.2010.

- 46,77 € teče od 10.01.2011.

- 37,27 € teče od 10.02.2011.

- 40,22 € teče od 10.03.2011.

- 36,05 € teče od 11.04.2011.

- 45,49 € teče od 10.05.2011.

- 51,95 € teče od 10.06.2011.

- 54,89 € teče od 11.07.2011.

- 87,51 € teče od 10.08.2011.

- 56,57 € teče od 12.09.2011.

- 51,95 € teče od 10.10.2011.

- 53,09 € teče od 10.11.2011.

- 52,67 € teče od 12.12.2011.

- 56,70 € teče od 10.01.2012.

- 59,51 € teče od 10.02.2012.

- 60,38 € teče od 12.03.2012.

- 58,22 € teče od 10.04.2012.

- 59,43 € teče od 10.05.2012.

- 60,55 € teče od 11.06.2012.

- 58,86 € teče od 10.07.2012.

- 58,71 € teče od 10.08.2012.

- 55,53 € teče od 10.09.2012.

- 56,61 € teče od 10.10.2012.

- 58,97 € teče od 12.11.2012.

- 58,22 € teče od 10.12.2012.

- 59,31 € teče od 10.01.2013.

- 56,23 € teče od 11.02.2013.

- 55,03 € teče od 11.03.2013.

- 58,43 € teče od 10.04.2013.

- 55,11 € teče od 10.05.2013.

- 53,35 € teče od 10.06.2013.

- 27,51 € teče od 10.07.2013. do isplate, sa zakonskom kamatom na navedene iznose do

31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena;

III/ Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbi Ugovor o kreditu broj 48526/06 od 04.08.2006.g. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Slobodanom Zlokić u Splitu dana 04.08.2006.g. pod brojem OU-739/2006, kojom je trošak obrade kredita sadržan u čl.4. Ugovora o kreditu (ulazna naknada).

IV/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime povrata naknade troškova za obradu kredita (ulazna naknada) isplatiti tužitelju iznos od 102,24 €, sa zakonskom kamatom na navedene iznose do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena;

V/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.225,00 eura sa kamatom koja se na navedeni iznos obračunava po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.”

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako su stranke 4.8.2006. sklopile ugovor o kreditu broj 48526/06 temeljem kojega je tuženik isplatio tužitelju iznos od 16.556,00 CHF radi kupnje motornog vozila. Tuženik da je pritom koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu. Odredba koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF da je nerazumljiva, nepoštena i ništetna, budući korisnik kredita nije informiran o činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz valutnu klauzulu, posebno ugovorenu valutnu klauzulu u CHF u odnosu na onu ugovorenu u valuti EUR-a. Tužitelju da je ugovorena valutnu klauzulu prezentirana kao povoljnija te postupajući s povjerenjem prihvatio prezentirane činjenice kao točne. Ugovorena naknada za obradu kredita također da je nepoštena jer o visini iste stranke nisu pojedinačno pregovarale. Tužitelj da je svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom obrascu gdje korisniku kredita nije ostavljena mogućnost o pojedinačnom pregovaranju glede ugovorenih odredbi, te da je tuženik iskoristio položaj jače ugovorne strane. Tužitelj se pritom poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača te odluke donesene u postupcima kolektivne zaštite potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, kao i na odluke Europskog suda u predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/18. Konačno uređeni tužbeni zahtjev kako isti glasi u izreci ove presude tužitelj je postavio podneskom od 08.04.2025.

2.U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Smatra kako je tužba s procesnog aspekta neuredna, jer da nije postavljena sukladno odredbi čl. 186. ZPP-a. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa da je pravno valjanja i nije protivna kogentnim odredbama ZOO-a. Stranke da su ugovorile odredivu činidbu pa se ne radi o ništetnosti u smislu odredbe čl. 270. i 272. ZOO-a, niti je riječ o ugovaranju suprotno načelima obveznog prava. Ugovor o kreditu da sadrži više kreditnih klauzula glede ugovorene kamate pa tako i klauzuli o visini početne kamatne stope, promjenjivost kamate i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, s time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti korisnika kredita što je i činio. Iz dikcije odredbe čl. 272. st. 1. ZOO-a proizlazi da je jedna ugovorna strana imala slobodu ugovoriti visinu kamatne stope, te se tuženik poziva i na odluku VSRH Rev-360/14, gdje se navodi da su ugovaranjem izmjene odluke o kamatama, odnosno vezujući je za odluke banke, stranke ugovorile odredivu činidbu. Tuženik tvrdi da se na razrješenje odnosa među strankama ne mogu primijeniti odredbe zakona o potrošačkom kreditiranju jer je taj zakon stupio na snagu 1. 1. 2010. dok je ugovor o kreditu sklopljen 2006. Ističe se kako je tuženik obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa. Tuženiku je pravno neprihvatljivo i neodrživo pozivanje tužitelja na odluku VTSRH Pž-7129/13 o kojoj bi ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope bila ništetna. Ističe kako je tom odlukom potrošačima pružena apstraktna zaštita te da nije ostvarivo subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja postojanja osnova i visine tužbenog zahtjeva, što se mora dokazivati u svakom pojedinom postupku. Činjenična utvrđenja iz postupka vođenim pred VTSRH broj P-5104/12 da nisu relevantna za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom postupku, pri čemu se tuženik poziva na odredbu čl. 220. i 221. ZPP-a. U suprotnom da bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja. Odlukom VTSRH broj Pž- 7129/13 da nije uopće dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima što je potvrđeno donošenjem presude VSRH. Eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope da ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Tuženik ističe kako ugovor o kreditu kojega su stranke sklopile nije tipski ugovor jer se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tužitelj uredno obavještavan o promjeni kamatne stope te da je uredno otplaćivao kredit po novim otplatnim planovima, ne ističući nikakve prigovore i ne tražući bilo kakva obrazloženja, pa se može zaključiti kako je bio makar prešutno suglasan s promjenama kamatnih stopa. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, jer da nije jasno kojom metodologijom je izvršen izračun, posebno spori izračun napravljen po privatnom zahtjevu tužitelja. Na koncu ističe prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 226. ZOO-a, da bi se radilo o povremenim davanjima koja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom ugovora o kreditu broj 48526/06 od 04.08.2006., konto kartice kredita, izvodak po računu za plaćanje kredita i završnog otplatnog plana, te vještačenjem po vještaku financijske struke Marijanu Joviću dipl.oec.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.U postupku je kao sporno trebalo raspraviti i utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 04.08.2006. kojega su zaključile parnične stranke u dijelu koji se odnosi na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbe koje se odnose na naknadu s osnova troškova obrade kredita.

6.Među strankama nije sporno sljedeće:

-kako je 04.08.2006. između tužitelja i prednika tuženika zaključen ugovor o kreditu s sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 48526/06 potvrđen kod JB Slobodana Zlokića iz Splita broj OU-739/206 istog dana

-kako je navedenim ugovorom tužiteljici kao korisnici kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.556,00 CHF po deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

-kako je riječ o namjenskom kreditu za kupnju vozila,

-kako je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca uz kamatnu stopu od 5,15% kao promjenjivu,

-kako je tužitelj trebao isplatiti 83 mjesečna anuiteta u iznosu od po 235,83 CHF i jednog od 235,91 CHF,

-kako je ugovorena naknada za obradu kredita i upravljanje kreditom u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno,

-kako je tužitelj isplatio kredit 12. 8. 2013.

7.Tužbeni zahtjev tužitelja kako je postavljen podneskom od 08.04.2025. u cijelosti je osnovan.

8.U postupku je kao sporno trebalo raspraviti i utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 48526/06 od 04.08.2006. u dijelu koji se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, te s tim u vezi je li osnovan zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa po oba osnova.

9.Među strankama nije sporno kako su 04.08.2006. zaključili Ugovor o kreditu temeljem kojega je banka isplatila tužitelju iznos kredita od 16.556,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju banke na dan korištenja, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,15%, da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, a mjesečni anuitet da je ugovoren u visini od 235,83 CHF (te jedan u iznosu od 235,91 CHF), kao i da je cijeli kredit isplaćen 12.08.2013.

10.Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik u ovoj parnici u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

11.Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika pod 7)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik pod 7) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

13.Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

14.U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

15.Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16.Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

17.Sud nije saslušavao tužitelja na okolnosti pregovaranja s djelatnicima tuženika glede sklapanja predmetnog ugovora, a tuženik nije niti predložio izvođenje tzv. personalnih dokaza na okolnost da bi prilikom sklapanja ugovora tužitelj od strane banke bio dovoljno upoznat o načinu na koji će se mijenjati kamatna stopa i značaj valutne klauzule. Na ročištu održanom 08.04.2025. stranke su se suglasile o tome da sud ne izvodi tzv. personalne dokaze. Za napomenuti je da niti u jednom postupku koji se o istom pravnom osnovu vodi pred ovim i drugim sudovima u RH nije utvrđeno da bi se prilikom sklapanja ugovora posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, te stoga sud nije smatrao potrebnim pozivati tužiteljicu i saslušavati je na te okolnosti, posebno imajući u vidu činjenicu da banka nije predložila svjedoke na sporne okolnosti. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

18.To, nadalje, znači da je dio odredbi sadržan u osporavanim člancima predmetnog ugovora o kreditu prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom tuženika ništetna, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

19.Temeljem odredbe čl. 324. ZOO-a, nadalje, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. U postupku je trebalo utvrditi jel ništetna odredba o valutnoj klauzuli s obzirom da tužitelj ima pravnog interesa na podnošenje ovakve tužbe pozivom na odredbu čl. 118. ZPP-a.

20. Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr. ) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( valutna klauzula ) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev iz točke 1. je trebalo usvojiti. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja zastarijeva 14.06. 2023.,(pravomoćna odluka VTS RH br. Pž 6632/17 od 14. 06.2018), s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove, u kojem slučaju se radi o zastarnom roku od 5 godina, prema odredbi čl. 230. ZOO/05. Kako je predmetna tužba podnesena 29.05.2023., to je očigledno da zastara nije nastupila.

21.Radi odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva izveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke Marijanu Joviću. Prema nalazu vještaka predniku tužitelju isplaćen je kredit 16.556,00 CHF te je banka tijekom otplatnog razdoblja mijenjala kamatnu stopu, zbog čega se mijenjao iznos mjesečnog anuiteta. Tuženik je naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 165,56 CHF(102,24 Eur-a). Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjetne valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu kroz otplatno razdoblje platio pojedinačno veće iznose anuiteta od onih koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog otplatnog razdoblja promijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 2.185,12 Eur-a primjenom fiksnog tečaja konverzije. Vještak je tabelarno prikazao pojedinačne razlike anuiteta, kao i izračun tzv. negativne razlike koja iznosi 77,79 Eur-a. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka konačno precizirao tužbeni zahtjev umanjujući svoje potraživanje za tzv. negativnu razliku u iznosu od 77,79 Eur-a, tako da ukupno potražuju iznos od 2.107,33 Eur-a, odnosno po mjesecima kako je to navedeno u izreci ove odluke.

22.Tužitelj je uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka uredio tužbeni zahtjev podneskom od 08.04.2025., na način da prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, odnosno izračun u kojem su uključeni iznosi manje plaćenih anuiteta za vrijeme nižeg tečaja ( tzv. negativne razlike) te potražuje isplatu iznosa od 2.107,33 eura s kamatama koji dospijevaju na svaki pojedinačni mjesečni iznos na način kako je to vještak prikazao tabelarno u svom nalazu i mišljenju.

23.Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka financijske struke s obzirom da je temeljem financijskih podataka tuženika utvrdio postojanje razlike po utuženom osnovu objektivno i sukladno pravilima struke. Radi svega navedenog , a s obzirom da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev na način da je prihvatio prigovor tuženika koji se odnosi na izračun tzv. negativne razlike, sud je takav zahtjev prihvatio imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

24. Prema ocjeno ovog suda, imajući u vidu sve naprijed navedeno, usvojen je i tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na povrat iznosa koji se odnosi na troškove obrade kredita, budući se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj. Tako ugovorena odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka. Stoga je tako ugovorena odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl.82. ZZP/03, pa je tuženik dužan vratiti ono što je primio temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe, i to od dana stjecanja.

25.Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

26.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju je obistinjen trošak kako slijedi: sastav tužbe, sastava podnesaka od 7.6.2024., 20.08.2024 i 07.03.2025., te zastupanje na ročištima od 08.10.2024., 14.03.2025. i 04.04.2025. po 200,00 eura, za pristup na ročište od 21.05.2025. 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.500,00 eura, uvećano za PDV u iznosu od 375,00 eura tako da trošak zastupanja iznosi 1.875,00 eura. Tužitelju pripada i trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eura, tako da ukupni trošak iznosi 2.225,00 eura.

U Splitu, 21. svibnja 2025.

S U D A C

Vica Roščić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis