Poslovni broj: Us I-1301/2023-6
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Miladinu, te zapisničarki Sanji Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja ŽŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Predrag Petričević, odvjetnik u Zagrebu, Alagovićeva 14, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB 18683136487, radi poreznog nadzora, dana 20. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/22-01/270, URBROJ: 513-04-23-2 od 30. siječnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-471-02/22-01/19, URBROJ: 513-07-07/22-01 od 20. svibnja 2022. tužitelju je utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. travnja 2021. do 30. travnja 2021. u iznosu od 87.791,78 kuna.
2. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-02/22-01/270, URBROJ: 513-04-23-2 od 30. siječnja 2023. odbijena je žalba tužitelja protiv uvodno citiranog prvostupanjskog rješenja.
3. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te ističe kako je u provedenom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo uz povredu pravila postupka. Smatra kako porezno tijelo nije s jednakom pozornošću uzelo u obzir sve činjenice utvrđene tijekom postupka, odnosno one činjenice koje tužitelju idu u prilog. Poziva se na načelo neutralnosti PDV-a u kom smislu ukazuje da je prema praksi Suda Europske unije trebao ostvariti odbitak PDV- a ako zadovoljava materijalne uvjete, čak i ako određeni formalni uvjeti nisu zadovoljeni. Smatra da se uvidom u svu dokumentaciju koju je predočio tijekom nadzora, moglo utvrditi da su radovi navedeni u računima stvarno obavljeni jer uz račun postoji vjerodostojna dokumentacija, kao i Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji i radni nalozi. Ističe kako se porezno tijelo ne može ograničiti na ispitivanje samog računa, koji je u svemu ispostavljen na zakonit način, nego mora uzeti u obzir i dodatne informacije koje dostavi porezni obveznik ili je trebalo napraviti dodatne provjere u interesu poreznog obveznika. Navodi kako su usluge branja kukuruza i silaže, za koje su ispostavljeni računi, primljeni radi potrebe oporezivih transakcija tužitelja, kako je zakonom propisano. Predlaže poništiti osporavano rješenje uz naknadu troška ovog spora.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže riješiti spor bez rasprave te tužbu odbiti kao neosnovanu.
5. Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja izvršen je uvid u osporavano rješenje tuženika, te u ostale isprave priložene tužbi i odgovoru na tužbu. Dana 20. svibnja 2025. održana je usmena i javna rasprava, u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, čime je u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24, dalje: ZUS), strankama dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog spora.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz podataka spisa Sud nalazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor poreza na dodanu vrijednost, za mjesec travanj 2021. o čemu je sastavljen Zapisnik o nadzoru od 4.4.2022.
7.1 Zapisnikom o nadzoru utvrđene su nepravilnosti, te je tužitelj na isti Zapisnik podnio prigovor koji nije usvojen, slijedom čega je doneseno citirano porezno rješenje, kojim su tužitelju utvrđene obveze PDV-a primjenom odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 73/13-138/20, dalje: Zakon o PDV-u) i Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj: 79/13-1/21, dalje: Pravilnik o PDV-u).
8. U odnosu na utvrđenu obvezu PDV-a, nadzorom prava na odbitak pretporeza u spornom razdoblju, izvršen je uvid u ulazne račune dobavljača tužitelja [obrt] (vl. RŽ) i OPG Vuksan Ivica, te je utvrđeno da tužitelj nema popratnu dokumentaciju o nastanku poslovne promjene, odnosno dokumentaciju kojom bi dokazao da su isporuke istih dobavljača, onako kako su fakturirane i izvršene, slijedom čega mu je temeljem članka 57. i članka 58. Zakona o PDV-u u vezi članaka 131. i 133. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, osporen pretporez.
8.1 Člankom 58. st. 1. Zakona o PDV-u propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.
8.2 Člankom 131. st. 1. Pravilnika o PDV-u, propisano je da porezni obveznici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga imaju pravo na odbitak pretporeza ako je isporuka poreznom obvezniku obavljena u svrhe njegove gospodarske djelatnosti.
8.3 Člankom 133. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, propisano je da porezni obveznik ima pravo na odbitak pretporeza u razdoblju oporezivanja u kojem je primio dobro ili su mu obavljene usluge za što ima račun sa podacima iz članka 79. Zakona.
9. Po izvršenom uvidu u cjelokupni spis predmeta, Sud nalazi da je tuženik na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
10. Prvotno, Sud uočava kako tužitelj u tužbi u bitnom ponavlja žalbene prigovore koje je tuženik osporavanim rješenjem pravilno otklonio.
11. Prema podacima spisa, tužitelju je omogućeno sudjelovanje u postupku nadzora, te je tijekom postupka dostavio svu dokumentaciju koja se odnosi na nadzor poreza na dodanu vrijednost u spornom razdoblju, a koju je porezno tijelo i uzelo u obzir, te je iznijelo razloge zbog kojih se prema istoj tužitelju ne može priznati odbitak poreza na dodanu vrijednost.
11.1 Stoga se ne mogu ocijeniti osnovanim tužbeni prigovori da je porezno tijelo povrijedilo pravila postupka, odnosno da nije s jednakom pozornošću uzelo u obzir sve činjenice utvrđene tijekom postupka.
12. Pravilno obrazlaže tuženik kako je u situaciji kada koristi pravo na odbitak pretporeza po računima dobavljača, porezni obveznik dužan osigurati materijalne dokaze za ostvarivanje tog prava te predočiti dokumentaciju prema kojoj se može identificirati poslovni događaj, odnosno iz koje se može nesporno utvrditi da je isporuka, onako kako je fakturirana i izvršena, za obavljanje gospodarske djelatnosti tužitelja.
13. Sud ukazuje da je u postupku poreznog nadzora jedno od osnovnih načela, načelo dokumentarnosti, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje dokazuju poslovnom dokumentacijom odnosno vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, a što proizlazi iz odredbe članka 65. i članka 66. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16 – 42/20, dalje: OPZ). Dokument kojim se dokazuje osnovanost iskazanog poslovnog događaja, treba biti vjerodostojan i uredan, te sastavljen na mjestu i u vrijeme nastanka poslovnog događaja i nedvojbeno i istinito sadržavati sve podatke o poslovnom događaju.
14. Odbitak pretporeza nije moguć samo temeljem činjenice postojanja računa/otpremnica, ako otpremnice ne sadrže podatke o tome tko je, kada i na koji način vršio isporuku, te ukoliko takvi računi/otpremnice, nedvojbeno ne ukazuju na poslovnu promjenu i stvarnu isporuku.
15. U odnosu na prigovore tužitelja o postojanju Ugovora i vjerodostojne dokumentacije koja dokazuje izvršenje usluga, Sud nalazi da u konkretnom slučaju tužitelj nije predočio materijalne dokaze prema kojima bi se mogle identificirati osobe koje su sudjelovale u poslovnom događaju, identifikacija samog poslovnog događaja i mjesto i vrijeme nabave.
15.1 Stoga se prigovori tužitelja da je temeljem ispostavljenih računa pravilno izvršio odbitak PDV-a, nisu mogli prihvatiti iz razloga na koje ukazuje porezno tijelo, a vezano za primjenu članka 66. stavak 1. i 3. OPZ-a.
16. Sud ističe kako je za ostvarivanje prava na odbitak pretporeza potrebno vjerodostojnim ispravama dokazati da je isporuka obavljena od drugog poreznog obveznika odnosno primljena, što u konkretnom slučaju niti po ocjeni Suda tužitelj nije dokazao (prema pravilima o teretu dokazivanja iz članka 88. OPZ-a), odnosno nije predočio valjane i vjerodostojne dokaze u smislu članka 66. OPZ-a, da su mu isporuke po predmetnim ulaznim računima dobavljača obavljene.
16.1. Polazeći od navedenog, kraj okolnosti da je tužitelj sudjelovao u postupku nadzora, u kojem je po pozivu poreznog tijela predočio svu dokumentaciju na koju se poziva, Sud nije našao potrebnim saslušavati tužitelja na okolnosti vjerodostojnosti dostavljene dokumentacije (kako je predloženo u tužbi).
17. U odnosu na prigovor tužitelja da je narušeno načelo neutralnosti sustava PDVa valja napomenuti da je ovo načelo ustanovljeno s ciljem neometanog odvijanja poduzetničke aktivnosti i omogućavanja ravnopravne tržišne utakmice, ali se ne radi o apsolutnom pravu.
17.1 Odbitak pretporeza je temeljni dio sustava PDV-a, ne samo po propisima Europske unije već i nacionalnim zakonima, te je svrha režima odbitaka u cijelosti rasteretiti poduzetnika tereta PDV-a, dugovanog ili plaćenog u okviru svih njegovih ekonomskih aktivnosti.
17.2. U tom smislu porez i pretporez moraju biti neutralni, ali se kao preduvjet za ostvarivanje neutralnosti podrazumijeva zakonito obračunavanje i iskazivanje poreza, dok bi suprotno postupanje narušavalo uspostavljenu neutralnost. Tako zajednički sustav PDV-a jamči neutralnost oporezivanja svih ekonomskih aktivnosti, ma kakvi bili ciljevi ili rezultati istih, pod uvjetom da su načelno same spomenute aktivnosti podvrgnute PDV-u.
17.3 Međutim, porezni obveznik koji zahtijeva odbitak PDV-a mora dokazati da je ispunio uvjete propisane za korištenje tim odbitkom, te porezna tijela stoga mogu od poreznog obveznika zahtijevati dokaze koje smatraju nužnima za ocjenu treba li odobriti traženi odbitak.
18. Sud nije mogao ocijeniti osnovanim prigovor tužitelja o povredi prakse Suda Europske Unije (iako tužitelj niti ne navodi konkretnu presudu, već općenito ukazuje na primjenu sudske prakse).
18.1. S tim u vezi, valja ukazati kako je u predmetu broj C-516/14 (Barlis 06 – Investmentimentos Imobiliarios e Turisticos SA), Sud EU polazio od toga da ako porezna uprava raspolaže podacima koji su nužni za utvrđenje da su materijalni uvjeti ispunjeni, ona ne može u odnosu na pravo poreznog obveznika na odbitak tog poreza nalagati dodatne uvjete čija posljedica može biti neučinkovitost tog prava.
18.2 Iz iste presude se može iščitati kako „sadržaj“ može imati prevagu nad „formom“, te kao takav dovesti do priznanja odbitka pretporeza (unatoč određenim manjkavostima računa temeljem kojeg porezni subjekt traži odbitak), u situacijama kada porezna tijela pojedine države članice, po pribavi svih potrebnih informacija i dokumentacije, provjere i utvrde da postoje uvjeti za korištenje tog prava.
18.3. Pored navedenog, Sud EU je u više svojih presuda (primjerice u predmetu C- 230/94 i C-184/05), zauzeo stajalište da je na poreznom obvezniku teret dokaza da je pravo na pretporez osnovano i da je isporuka stvarno obavljena poduzetniku, za što moraju postojati objektivni dokazi, temeljem kojih bi bilo koja treća osoba mogla nesporno utvrditi postojanje i sadržaj poslovnog odnosa.
18.4 U konkretnom slučaju, prema podacima spisa predmeta proizlazi da se niti po prikupljanju dodatne dokumentacije nije moglo utvrditi postojanje uvjeta za odbitak pretporeza.
18.5 Slijedom navedenog, nije se mogao ocijeniti osnovanim prigovor tužitelja da bi praksa Suda EU utjecala na drugačije rješavanje ove stvari.
19. Po razmatranju svih tužbenih prigovora, Sud nalazi da utvrđeno činjenično stanje u konkretnom predmetu ne daje temelja za zaključak da su osporene isporuke poreznom obvezniku stvarno izvršene, odnosno isporučene za obavljanje njegove gospodarske djelatnosti.
20. Stoga, imajući u vidu primjenjive odredbe Zakona i Pravilnika o PDV-u, kojima se propisuju uvjeti koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se poreznom obvezniku priznalo pravo na pretporez, Sud nalazi kako je uvidom u izvedene dokaze, osnovano utvrđeno da tužitelj ne ispunjava zakonske uvjete za priznavanje prava na pretporez u spornom razdoblju.
21. Sud nalazi kako je tuženik otklanjajući žalbene prigovore tužitelja potvrdio razloge za utvrđenje obveze prema detaljno obrazloženom poreznom rješenju, u kojem su cijenjeni svi izneseni prigovori tužitelja.
21.1 Činjenično stanje u provedenom postupku tužitelj svojim navodima nije ničim doveo u sumnju, a niti je u tužbi i tijekom ovog spora predočio dokaze iz kojih bi ovaj Sud utvrdio suprotno u odnosu na utvrđenja poreznih tijela.
22. Kako Sud ne nalazi ni bilo kakve druge povrede prava koje bi mogle dovesti do drugačijeg rješenja predmetne stvari, otklanjaju se prigovori tužitelja da je osporavanim rješenjem povrijeđen zakon na njegovu štetu.
23. Stoga je na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).
24. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora (kako je traženo tužbom, bez specificiranja traženog iznosa), odbijen je kao neosnovan, pozivom na odredbu članka 147. stavak 4. i 6. ZUS-a, s obzirom da tužitelj nije uspio u ovom sporu (točka II. izreke).
U Zagrebu, 20. svibnja 2025.
Sudac:
Hrvoje Miladin
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove Presude.
DNA:
1. Odvjetnik Predrag Petričević – putem e komunikacije
2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – putem e komunikacije
