REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-2378/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nataliji Horvatić, u pravnoj stvari tužitelja VTO Marker d.o.o., OIB: 85250660511, Zagreb, Ozaljska 90, zastupano po punomoćniku Marko Židić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika NV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 13. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvane tužene, 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Denisa Krajcara iz Pule, Flanatička 10, poslovni broj Ovrv-1231/2020 od 19. ožujka 2020. u dijelu kojim je naloženo tuženoj NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju VTO Marker d.o.o., Zagreb, Ozaljska 90, OIB: 85250660511, iznos od 148,65 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 22. veljače 2020. do isplate, po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i u dijelu kojim je naloženo isplatiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 170,88 eura.

II. Nalaže se tuženoj NV, OIB: [osobni identifikacijski broj], da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju VTO Marker d.o.o., OIB: 85250660511, troškove postupka u iznosu od 822,20 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 20. veljače 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj tužbom zahtijeva od tuženice isplatu iznosa od 812,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 22. veljače 2020. pa do isplate te naknadu troškova ovršnog i parničnog postupka.

Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 19. ožujka 2020. pod poslovnim brojem Ovrv-1231/2020, naloženo je ovršenici – sada tuženici, isplatiti ovrhovoditelju – sada tužitelju utuženo potraživanje u roku od 8 dana, a radi namirenja istog potraživanja određena je ovrha općenito na imovini ovršenice – sada tuženice. Povodom pravovremenog prigovora ovršenice, isto je rješenje stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te je postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

2. Zahtjev za isplatom tužitelj temelji na činjenici da je 21. siječnja 2020. među strankama sklopljen Ugovor o kratkoročnom zajmu broj 5300400300 na temelju kojeg je tužitelj kao zajmodavac tuženoj kao zajmoprimki 21. siječnja 2020. pozajmio iznos od 663,61 eura s rokom povrata zajma dana 21. veljače 2021. (točke 1. i 5. Ugovora o zajmu) i naknadom u visini od 3,98 eura koja dospijeva prije ili prilikom isplate zajma (točka 4. Ugovora o zajmu).

Osim toga, stranke su ugovorile obvezu zajmoprimke da najkasnije u roku od tri dana od isplate zajma dostavi zajmoprimcu bianco zadužnice i suglasnosti o zapljeni primanja za sebe i solidarnog jamca kao instrumente osiguranja povrata zajma (točka 6. Ugovora o zajmu). Naposljetku, stranke su za slučaj propuštanja obveze zajmoprimca da u ugovorenom roku dostavi ugovorene instrumente osiguranja kredita ugovorile ugovornu kaznu zbog neispunjenja nenovčane ugovorne obveze na predaju instrumenta osiguranja u visini od 0,8% isplaćenog iznosa zajma za svaki dan zakašnjenja (članak 7. Ugovora o zajmu).

Kako tuženica pozajmljenu svotu nije vratila o dospijeću, a nije predala niti ugovorene instrumente osiguranja, to tužitelj predlaže da sud presudom naloži tuženoj ispunjenje glavne ugovorene obveze u iznosu od 663,61 eura i obveze ispunjenja ugovorne kazne u iznosu od 148,65 eura za 28 dana zakašnjenja (0,8% od 663,31 eura = 5,31 euro x 28 dana = 148,65 eura) zajedno s pripadajućim kamatama tekućim na ukupni iznos od 812,26 eura od 22. veljače 2020. do isplate i troškovima postupka.

3. Radi utvrđenja istinitosti svojih tvrdnji tužitelj je predložio razgledati dugovanje po zajmu broj 5300400300 (izvod iz poslovnih knjiga) na dan 21. veljače 2020. (list 3), ugovor o zajmu (list 17), potvrdu o izvršenom nalogu za isplatu iznosa od 4.970,00 kn (list 18), Opće uvjete o zajmovima tužitelja br. 1/2018 (list 19 i 20) i račun od 14. rujna 2020. (list 21).

4. Tuženica je, očitujući se na zahtjev tužitelja, u prigovoru protiv rješenja o ovrsi i kasnije tijekom postupka osporila utuženo potraživanje cijelosti tvrdeći kako je predmetni ugovor o zajmu ništetan jer je protivan prisilnim propisima i moralu društva te je zelenaški. Svoje prigovore u prvom redu obrazlaže činjenicom da ugovorena kazna u stvarnosti ima značaj kamate od 22,4% mjesečno, odnosno 268,8% godišnje. Tvrdi da joj je bilo poznato da će platiti naknadu od 3,98 eura, a tijekom sklapanja ugovora da nije bilo riječi ni o kakvim instrumentima osiguranja. Osim toga, tvrdi da tužiteljevi opći uvjeti nisu bili niti spomenuti, a kamoli učinjeni dostupnima zajmoprimcima.

5. Radi utvrđenja osnovanosti svojih prigovora tuženica je predložila razgledati ispis mrežne stranice tužitelja na kojima oglašava brze pozajmice (list 32 i 33).

6. Imajući na umu navode tužbe i prigovore tuženice prvostupanjski sud je prvotno provedenom postupku utvrdio kako među strankama nema spora o sljedećim činjenicama:

- da su stranke i to tužitelj kao zajmodavac i tuženica kao zajmoprimac zaključile ugovor o zajmu kojim je tužitelj tuženoj pozajmio iznos od 663,63 eura dana 21. siječnja 2020. koji mu se ona obvezala vratiti do 21. veljače 2020.,

- nije sporno niti to da se tuženica obvezala isplatiti tužitelju naknadu za zajma od 30,00 kn koju je platila prilikom isplate zajma na način da je isplaćen zajam umanjen za iznos od 30,00 kn (4.970,00 kn) dana 21. siječnja 2020.,

- da tuženica nije o dospijeću vratila pozajmljenu svotu,

- da je zajam beskamatan,

- da su stranke ugovorile obvezu tuženice da u roku od tri dana od isplate zajma preda tužitelju ugovorene instrumente osiguranja,

- da tuženica nije predala tuženiku ugovorene instrumente osiguranja do ugovorenog roka za povrat zajma,

- da su stranke za slučaj neispunjenja obveze na predaju instrumenata osiguranja ugovorile ugovornu kaznu u visini od 0,8% visine isplaćenog zajma dnevno za svaki dan zakašnjenja,

- da tuženica nije ispunila obvezu na plaćanje ugovorne kazne.

7. U ovom predmetu sporna je osnovanost zahtjeva za isplatu imajući na umu tvrdnje tuženice da je riječ o ništetnom pravnom poslu.

8. Radi utvrđenja osnovanosti zahtjeva za isplatu izveden je dokaz uvidom u sve isprave koje prileže spisu, a na temelju rezultata tako provedenog postupka prvostupanjski sud je prvotno provedenom postupku ocijenio da je zahtjev za isplatom djelomično osnovan te je dana 9. lipnja 2022. donio presudu poslovni broj Povrv-87/22, kojom je pod točkom I. održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u dijelu za iznos od 663,63 eura, a točkom II. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u dijelu za iznos od 148,65 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je točkom III. odlučeno o parničnom trošku.

9. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu protiv točke II. i III. presude.

10. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3519/22 od 5. srpnja 2023., ukinuta je prvostupanjska presuda u točki II. i točki III. u dijelu preko dosuđenog troška u iznosu od 285,62 eura, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak.

Navedeno iz razloga što je prvostupanjski sud donio ocjenu o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovornoj kazni, bez da je prethodno sa strankama razmotrio pravno pitanje i ne dajući mogućnost tužitelju da predloži dokaze.

Stoga je sud u ponovljenom postupku pristupio razmatranju navedenog pravnog pitanja.

11. Uvidom u Ugovor o kratkoročnom zajmu od 21. siječnja 2020. (l. 17. spisa) vidljivo je da je točkom 7. Ugovora određeno da ukoliko zajmoprimac ne dostavi zajmodavcu ugovorene instrumente osiguranja povrata zajma u roku od 3 dana od dana isplate zajma isti se obvezuje platiti zajmodavcu ugovorenu kaznu na nenovčanu obvezu u iznosu od 0,8% isplaćenog iznosa zajma za svaki dan zakašnjenja.

12. Na ročištu dana 13. svibnja 2025. tužitelj u odnosu na ocjenu ništetnosti nije imao daljnjih dokaznih prijedloga, dok je istaknuo kako smatra da je prilikom ocjene sporne odredbe o ugovornoj kazni sud prvenstveno dužan suditi jesu li ugovorene strane za konkretnu obvezu dužnika uopće smjele ugovoriti ugovornu kaznu ne ulazeći pritom u ocjenjivanje njezine visine. Tužitelj smatra da je nesporno da su i ugovorne strane za konkretnu obvezu dužnika smjele ugovoriti ugovornu kaznu. Navodna previsoko određena ugovorna kazna ne može imati za posljedicu da je cijela odredba ugovorne kazne ništetna, jer dužnik ima mogućnost potraživati da sud utvrditi da je ista previsoko određena i da sud dosudi primjerenu visinu ugovorne kazne. Smatra da sud to može isključivo po zahtjevu dužnika, te da previsoko ugovoreni iznos ugovorne kazne nije razlog za ništavost ugovoren odredbe što proizlazi iz odluke VSRH-a, od 13.12.2019., poslovni broj Rev-x-1015/16. Na navedeno ročište, tuženica, iako uredno pozvana, nije pristupila.

13. U odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu ugovorne kazne ističe se da je predmetni Ugovor u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP-a) potrošački ugovor. Sustav zaštite potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavača ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija pa obzirom na takav slabiji položaj potrošača, članak 6. st. 1. Direktive/93 predviđa da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a radi se o onoj odredbi s obveznim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovo uspostaviti jednakost između suugovaratelja. U tom smislu nacionalni sudac, odnosno ovaj sud, dužan je po službenoj dužnosti procijeniti nepošteni karakter ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavača ili pružatelja čim raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima (presuda C- 280/2013).

14. Dakle, obzirom je sud dužan odlučivati po službenoj dužnosti o ništetnosti sporne odredbe, upravo je na tužitelju teret dokaza da iznese dokazne prijedloge u svoju korist odnosno da dokaže da je tuženicom pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi (ugovornoj kazni), ali tužitelj u ponovljenom postupku nije niti iznio svoje pravno shvaćanje navedenog pravnog pitanja, niti je iznio nove činjenice niti nove dokazne prijedloge u vidu primjene odredbe čl. 49. st. 1. ZZP-a.

Iako tužitelj u ovom postupku upire na činjenicu da previsoko ugovorena ugovorna kazna ne može imati za posljedicu ništetnost, valja napomenuti da čak i kada ugovorna kazna nije previsoka, da ista ukoliko se o njoj nije pregovaralo, može dovesti do neravnoteže između ugovornih strana, a time i do ništetnosti same odredbe.

15. Naime, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao zajmodavca, a koja sadrži odredbu prema kojoj se tuženik obvezuje prilikom isplate kredita platiti zajmodavcu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Isto je dovelo do toga da je tuženica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tužitelja, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tužitelj je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu ugovorne kazne u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Tužitelj, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost niti odredivost, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

Naime, prema mišljenju suda predmetna odredba nije jasno napisana u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tuženici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (kako u iznosu tako i u opravdanosti).

Spornom ugovornom odredbom u biti je tužitelj sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a.

Pošavši od osnovnih načela obveznopravnog ugovornog odnosa stranaka propisanih čl. 3., 4. i 6. ZOO-a i položaja tuženika kao potrošača u smislu odredbi ZZP u kojima su implementirane i prethodno citirane Direktive o zaštiti prava potrošača, ovaj sud je slijedom izloženog utvrdio da je odredba o određivanju ugovorne kazne kojom je tužitelj kao zajmodavac zaračunao tuženici kao zajmoprimcu platiti ugovornu kaznu u iznosu 148,65 eura, nepoštena te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tuženice kao potrošača, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo pa potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te ugovorne odredbe, sve to u smislu odredbe čl. 49. st. 1. i 2. ZZP-a.

Pritom je sud cijenio i sve utvrđene okolnosti sklapanja prijepornog pravnog posla te preostalih ugovornih odredbi, a kako to nalaže odredba čl. 51. ZZP-a.

16. Slijedom navedenog, s obzirom da su temeljem odredbe čl. 51. st. 1. ZZP-a nepoštene odredbe ništetne, a na ništetnost sud pazi tijekom cijelog postupka po služenoj dužnosti, kao i da ništetne odredbe ne proizvode pravne učinke, sud je utvrdio da tuženik nije u obvezi isplatiti tužitelju ugovornu kaznu u utuženom iznosu 148,65 eura sa traženim zateznim kamatama, a za koji iznos je ukinut predmetni platni nalog (toč. II. izreke presude).

17. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje s osnove ugovorne kazne kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

18. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015) u daljnjem tekstu: OT., a uzevši u obzir da je u ovom predmetu pravomoćno usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 663,61 eura, sa zateznim kamatama.

19. Glede troškova postupka odmjerenih i sadržanih u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kao i zateznih kamata na iste, valja istaknuti da se o istom trošku odlučuje presudom, kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim tijekom parničnog postupka, a zatezne kamate na dosuđene troškove teku od donošenja prvostupanjske presude (Zaključak br. 3 sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-204/17, održanog u Zagrebu 2. lipnja 2017.). Stoga je valjalo ukinuti platni nalog i u dijelu odluke o troškovima postupka, kako je odlučeno u toč. I. izreke presude.

20. Tužitelj je uspio u sporu s 82%, a tužena s preostalih 18%. U pogledu osnove zahtjeva stranke su uspjele podjednako jer je zahtjev za isplatu zajma osnovan, a zahtjev za isplatu ugovorne kazne neosnovan.

Kao potrebni za svrhovito vođenje postupka tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i to za sastav ovršnog prijedloga od 19.3.2020. (Tbr. 11/1 OT) u iznosu od 150,00 eura, sastav podneska od 25.1.2021. (Tbr. 8/1 OT) u iznosu od 150,00 eura, zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi 17.5.2022. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 150,00 eura, trošak sastava žalbe u iznosu od 187,50 eura, zastupanje na ročištu dana 5. studenog 2024. u iznosu od 75,00 eura i zastupanje na ročištu dana 19. veljače 2025. u iznosu od 75,00 eura, zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi 13.5.2025. (Tbr. 9/1 OT) u iznosu od 150,00 eura, uz pripadajući pdv, što ukupno iznosi 1.171,87 eura.

Tome treba dodati trošak javnobilježničke nagradu prema članku 6. tada važećeg Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" br. 8/11., 112/12., 114/12. i 131/20.) u iznosu od 33,18 eura, trošak plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 39,82 eura, što ukupno iznosi 1.284,70 eura. Odmjeravajući naknadu dijela ukupnih troškova koja odgovara 64% (82%- 18%) tužitelju je na ime naknade troškova ovršnog i parničnog postupka dosuđen iznos od 822,20 eura.

21. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 20. svibnja 2025.

Sutkinja:

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude.

Presuda donesena u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženoj