Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3827/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja JL, iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Iva Marjanović Dujmović, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-125/2023-7 od 19. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-125/2023-7 od 19. travnja 2024. pod točkom I. do V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 628-50-3354017, sklopljenog 21. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika, a potvrđenog (solemniziranog) dana 22. ožujka 2006. po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke pod brojem OU-427/06, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika:

- sadržana u članku 2. stavku 1. u dijelu koji glasi: „... promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.“

te se utvrđuje da kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. Pod točkom II. izreke utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 628- 50-3354017, sklopljenog dana 21. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika, a potvrđenog (solemniziranog) dana 22. ožujka 2006. po javnom bilježniku Darku

Paraviću iz Rijeke pod brojem OU-427/06,

- sadržana u članku 9. stavku 3. koji glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“ te se utvrđuje da kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. Pod točkom III. izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:

628-50-3354017, sklopljenog dana 21. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika, a potvrđenog (solemniziranog) dana 22. ožujka 2006. po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke pod brojem OU-427/06, u dijelu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarski franak:

- sadržana u članku 7. stavku 1. u dijelu koji glasi: „... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća...“

te se utvrđuje da kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.478,73 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to pobliže označeno u izreci.

Pod točkom V. izreke nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.139,05 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

Pod točkom VI. izreke odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i vrati na ponovni postupak. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamata sukladno odluci banke, zahtjev za isplatu iznosa od 1.478,73 eura sa zateznim kamatama s osnove preplaćene razlike tečaja.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (članak 355. ZPP-a).

7. Sud prvog stupnja je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da je na temelju spisu priležećeg ugovora o kreditu br. 628-50-3354017 od 21. ožujka 2006., a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili ugovor na iznos od 14.999,95 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja u 84 mjeseca,

-da visina tužbenog zahtjeva između stranaka nije sporna, ali je sporna osnovanost istog,

-da je uvidom u ugovor o kreditu br. 628-50-3354017 od 21. ožujka 2006. utvrđeno da je tužitelj potrošač, da se radi o kreditu za kupnju osobnog vozila, dakle proizlazi iz sadržaja samog ugovora da je tužitelj potrošač, a isto je utvrđeno iz iskaza tužitelja kao stranke,

-da tužitelj saslušan kao stranka navodi da je zaključio kredit radi kupnje osobnog vozila i to koje je služilo za njegove privatne obiteljske potrebe, nikako za poslovne, kredit mu je predočen kao najpovoljniji i zato je ugovoren u valuti CHF, nitko od strane djelatnika banke nije ga upozorio na rizike ugovora kredita u valuti CHF, već upravo suprotno koliko se može sjetiti upravo mu je preporučeno da se zaključi ta vrsta proizvoda,

-da je navedeni ugovor o kreditu br. 628-50-3354017 zaključen 21. ožujka 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003., dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora,

-da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2 ZZP/03), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP/03),

-da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03),

-da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03),

-da je odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava,

-da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st.1. i 2. ZZP/03),

-da polazeći od stava izraženog u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 16. srpnja 2014. pod posl.br. Pž-7129/2013-4 prvostupanjski sud utvrđuje da se prije sklapanja Ugovora o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu,

-da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.,133/2009., 78/2012.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe, a isto je propisano i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 44/2014., 110/2015. i 14/2019., dalje ZZP/14) koji je sada na snazi,

-da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača,

-da cijeneći sadržaj spornih odredbi ugovora o kreditu br. 628-50-3354017 od 21. ožujka 2006., u čl. 2. i čl. 9. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranim odlukama banke, i čl. 7. kojom je ugovorena valutna klauzula, ocjena je prvostupanjskog suda da takve odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84. ZZP/03 koja propisuje nedopuštenu ocjene pojedinih ugovornih odredbi,

-da kako je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva to je dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili ne,

-da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81. ZZP/03,

-da kao mjerilo ponašanja na strani potrošača treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika,

-da prema odredbi čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83. ZZP/03,

-da vezano za odredbe Ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća, u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak tužitelju jasno objasnili neke kriterije o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru,

-isto i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu jednostranim odlukama banke, jer tuženik nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču predočio sve parametre i metodologiju promjene kamatne stope, te sve kriterije o kojim takva promjena kamatne stope ovisi,

-da činjenica da je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato, a kako je to i naznačeno u ugovoru o kreditu br. 628-50-3354017 od 21. ožujka 2006. da će se povrat obveza iz ugovora vršiti po srednjem tečaju banke za CHF, te da je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalih uslijed promjene tečaja, sama po sebi ne predstavlja okolnost zbog kojih bi među strankama ugovorena valutna klauzula u CHF u konkretnom slučaju bila valjana,

-da je odlučno da je predmetni ugovor o kreditu za kupnju vozila sklopljen na duže vremensko razdoblje, te da tuženik tužitelju prilikom i u vrijeme sklapanja ugovora nije dao nikakvih informacija vezano uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF temeljem kojih bi tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora mogao procijeniti da će iznosi anuiteta u protuvrijednosti kuna znatno porasti, kao što je to u ovom slučaju, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora mogao procijeniti takve ekonomske posljedice,

-da tužitelj ima položaj potrošača, te isti kao potrošač uživa zaštitu prava prema odredbama ZZP/03 koji se primjenjuje na ovaj ugovorni odnos stranaka, te se učinci presude donijete u kolektivnom sporu u pogledu nevaljanosti ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno odlukama tuženika, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF reflektiraju i na tužitelja,

-da je u smislu odredbe čl. 87. st. 1 ZZP/03 odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama banke te valutnoj klauzuli ugovora o kreditu broj 628-50- 3354017 od 21. ožujka 2006. kao nepoštena ugovorna odredba i ništava, pa je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu stečenog bez osnove na strani tuženika temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli osnovan, to je valjalo odlučiti kao u točki I. do III. izreke presude.

-da je neosnovan prigovor zastare,

-da kako tuženik na temelju ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli primio ukupni novčani iznos od 1.478,73 eura, pozivom na odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima( „Narodne novine“, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) tuženik je obvezan na povrat predmetnog iznosa tužitelju uz obvezu da tužitelju isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate,

-da je odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8. Stoga je slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope jednostranim odlukama banke i valutne klauzule i presudio kao u točki I. do III. izreke presude, a također usvojio je zahtjev za isplatu stečenog bez osnove temeljem ništetne valutne klauzule i presudio kao u točki IV. izreke presude.

9. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

10. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i primjeni valutne klauzule bile ništetne, pa suprotni žalbeni navodi tuženika su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

11. Tužitelj se pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 2. siječnja 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

13. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao i to iz razloga koje je i sam naveo, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

14. Radi toga je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredaba čl. 87. st. 1.

ZZP/03 te Zakona o obveznim odnosima.

15. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako su navedene presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženik u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno da je upravo ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 (čl. 81., 82. i 90.), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama strana, a sve na štetu potrošača čime je postupio suprotno zakonskim odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno čl. 96. i 97. ZZP/07.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika da se u tzv. pojedinačnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužiteljice te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu dok druge dokaze tuženik nije predlagao. Stoga, kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

17. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnova valutne klauzule. Naime, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sporu, odnosno taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (30. siječnja 2023.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

17.1. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je i u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je presuđeno:

"Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke)". Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO, odnosno 104. ZOO/91. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, odnosno čl. 210. ZOO/91. Odluke Suda EU na koje se poziva tuženik nisu od značaja za odlučivanje o osnovanosti prigovora zastare u konkretnom slučaju.

18. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/03, odnosno ZZP/07 te odredbe Zakona o obveznim odnosima. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

19. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike preplate uslijed promjene tečaja CHF iznos od 1.478,73 eura sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s obzirom da tužitelj ima pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka.

20. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak.

21. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj