Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4712/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica u Svetom Ivanu Zelini, protiv tuženika Ersste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj P-626/2023-16 od 7. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Ersste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj P-626/2023-16 od 7. kolovoza 2024. te se kao neosnovan odbija i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda kao nedopušten.

II. Odbija se žalba tužitelja SŠ iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom III. izreke presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj P-626/2023-16 od 7. kolovoza 2024. u dijelu kojim zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa od 358,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 7. kolovoza 2024. do isplate

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbi kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607-5102529053, koji su stranke sklopile 18. srpnja 2005., koji Ugovor je solemniziran po javnoj bilježnici Biserki Lovrić iz Zagreba, pod poslovnim brojem OU- 206/05-1 i to u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200 HRK (dvjestoHRK), obračunato s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade plati prilikom isplate plasmana“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 326,94 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2025. do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 358,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 7. kolovoza 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Prvostupanjsku presudu, u odluci o troškovima postupka koja je sadržana pod točkom III. izreke, u dijelu kojim zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen preko iznosa od 358,18 eura s pripadajućim kamatama, žalbom pobija tužitelj, pozivom na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud uvaži žalbu i da preinači prvostupanjsku odluku na način kako se predlaže žalbom, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Protiv te presude žalbu je podnio i tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti i da tuženiku prizna naknadu troškova nastalih vođenjem ovog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Žalbe nisu osnovane, a zahtjev tuženika za izuzeće nije dopušten.

5. Prije upuštanja u odgovaranje na navode žalbe, valja odgovoriti na navode žalbe u vezi općenitog zahtjeva za izuzeće sudaca žalbenog suda.

5.1. Tuženik u žalbi zahtjeva izuzeće sudaca ovog suda smatrajući - u bitnome - da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP - da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženice ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP-a, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl.72. st. 2. ZPP-a.

6.1. Međutim, prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu (kao što je slučaj u ovom predmetu u kojem se u vrijeme podnošenja žalbe nije znalo ni kojem će žalbenom sudu predmet biti dodijeljen u rad, niti je bilo poznato koji će sudac i vijeće tog nekog suda biti zaduženi za donošenje odluke u ovom predmetu).

6.2. Razmatrajući stoga činjenični sadržaj zahtjeva, valja navesti da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženica ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti, čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP, ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće. To više što je isti podnesen, kako sama tuženk navodi - uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost.

6.3. Obzirom da tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP, posljedično čemu je valjalo odlučiti kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja, odnosno isti odbaciti temeljem odredbe čl. 73. st. 3. ZPP (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

7. Dalje valja reći da je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe sadržane u 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 53/91., 74/91., 3/94., 7/96., 112/99., 88/01., dalje: ZOO/91, sada čl. 322. ZOO, Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO/05), čl. 1065. ZOO791 (sada čl. 1021. ZOO/05), čl. 1163., čl. 104. st. 1., čl. 323. ZOO/91, čl. 1111. i čl. 11115. ZOO/05 i čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93713 EEZ od 5. travnja 1993. uz obrazloženje:

- da tuženik nije izrijekom osporio tužiteljev status potrošača, a da iz iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos upotrijebljen za kupovinu kuće tužitelja u [adresa] u kojoj tužitelj i sada živi,

- da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na predmetnu ugovornu odredbu jer se o njoj nije pregovaralo,

- da tuženik tužitelju nije obrazložio koje se usluge podmiruju tim iznosim i

- da je stoga postupanje tuženika, kao jače strane, bilo nepošteno u odnosu na tužitelja, koji da je kao jedna od strana ugovora stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika,

- te da je kraj takvog ponašanja tuženika neodlučno što se radi o odredbi koja je gramatički i semantički razumljiva i

- da postoji stoga obveza tuženika da tužitelju plati iznos od 326,94 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2005. do isplate.

7.1. Također, sud je neosnovanim ocijenio prigovor zastare i to pozivom na čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a u vezi sa shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

8. Ispitujući pobijanu odluku ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona.

9. Ocijenjeno je i da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u skladu s čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

10. Suprotno navodima žalbe tuženika nisu osnovani niti žalbeni razlozi iz čl. 353. st. 1. točke 2. i 3. ZPP-a.

11. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Zbog toga valja odgovoriti, glede pozivanja na odluku Suda Europske unije u predmetu broj C- 621/17 (BĆ protiv CIB Bank Zrt.), da tuženik zanemaruje da se ne radi o usporedivim činjeničnim situacijama. Ovo jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik, u Ugovoru o kreditu, kojeg je sam sastavio, na standardiziranom obrascu, nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je time tužitelju zaista bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva mu je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja

13. Neutemeljeno tuženik osporava i ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare utuženog potraživanja. Kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva sukladno odredbi čl. 328. ZOO to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe, a koje je shvaćanje zauzeo i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj 30. siječnja 2020. na koje se pravilno poziva prvostupanjski sud. Slijedom toga, jer je tek ovom odlukom utvrđena ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu glede naknade za obradu kredita nije osnovan niti prigovor zastare.

14. Prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. ZZP i to jer se o njoj nije pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati, što postupanje tuženika čini protivnim čl. 4. i čl. 7. ZOO.

15. U vezi s tim žalitelju se ukazuje i na to da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje navodeći da čl. 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije, kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje, može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, a što je situacija upravo u konkretnom slučaju. Ovo jer niti je tužitelju išta pojašnjeno, a i saslušana djelatnica tuženika iskazala je da ni ona sama nije znala od čega se ta naknada sastoji.

16. Stoga je pravilno sud naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 326,94 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2005., sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a i pravilno je tuženika, s obzirom na takvo postupanje utvrdio nepoštenim stjecateljem.

17. Zaključno valja reći da se Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Nar. nov. broj 53/20. i 83/20.) primjenjuje isključivo na ovršne i stečajne postupke, a ne na parnične postupke. Stoga se odredbe tog zakona o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnose na tražbine koje su predmet parničnog postupka kakav je predmetni.

18. Zbog navedenog je, po žalbi tuženika, u odnosu na odluku o glavnoj stvari odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

19. U odnosu na navode žalbe tužitelja glede odluke o troškovima postupka valja reći da je VPS pravilno određen rješenjem koje je sud donio na ročištu koje je održano 4. srpnja 2024. (list 195. spisa). Sukladno čl. 35. st. 1. ZPP-a vrijednost predmeta spora u predmetima kakav je predmetni utvrđuje se imajući u vidu samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva. Ovo jer deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe). istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe). treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) pa je slijedom izloženog vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju označena novčanim zahtjevom od 326,94 eura (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).

20. S obzirom na izneseno, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim zahtjev tužitelja nije prihvaćen preko iznosa navedenog pod točkom III. izreke pobijane odluke (čl. 380. točka 2. ZPP-a), dok je po žalbi tuženika ta odredba potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a.

21. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troškova nastalih im podnošenjem žalbi temelji se na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 20. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević