REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1189/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. svibnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 20. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj 9010223830, sklopljenog dana 14. svibnja 2004., između tužiteljice JO i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici JO iznos od 26,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2005. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.1. Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj 9010223830, sklopljenog dana 14. svibnja 2004., između tužiteljice JO i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% od iznosa kredita.

IV Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici JO iznos od 69,68 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 2004. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 602,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su dana 14. svibnja 2004. stranke sklopile su potrošački Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9010223830, i to tuženik kao kreditor, a tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač. Navedenim Ugovorom ugovorena je obveza korisnika kredita na plaćanje naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,50% od iznosa kredita (čl. 11.1.) i za prijevremenu otplatu kredita (čl. 9. st. 2.). Međutim, tvrdi da u Ugovoru nije jasno i određeno naznačeno na što se naknada za obradu kredita stvarno odnosi i koja je struktura troškova, a sama visina te naknade određena je paušalno i to u postotku od iznosa kredita, a temeljem odredbe čl. 11.1. Ugovora, tuženik je od tužiteljice dana 20. svibnja 2004., na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, naplatio iznos od 525,00 kn. Nadalje, u čl. 9. st. 2. Ugovora određeno je da je, u slučaju prijevremene otplate kredita, korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate. Tužiteljica je prijevremeno otplatila kredit dana 10. lipnja 2005. uplatom iznosa od 13.466,74 kn. Prilikom prijevremene otplate, a temeljem odredbe čl. 9. st. 2. Ugovora, tuženik joj je istog dana na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita naplatio iznos od 202,00 kn, te je naknada obračunata i naplaćena u paušalnom iznosu, odnosno u visini od 1,50% od preostalog iznosa glavnice. Nadalje, tužiteljica navodi da su sporne odredbe čl. 11.1. i 9. st. 2. Ugovora, kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita, ugovorene na način koji je protivan zakonu. Naime, tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o potrošačkom kreditiranju te da isti predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je tuženik unaprijed sastavio, te se o spornim odredbama među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, tvrdi da tuženik prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, tužiteljicu nije informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi spornih naknada. Tako je tuženik nije informirao o tome na što se te naknade točno odnose i zašto su iste određene u paušalnom iznosu (postotku), te kakva je struktura troškova koji se tim naknadama podmiruju, odnosno u pogledu naknade za prijevremenu otplatu, tuženik je odredio da se ista plaća u visini utvrđenoj njegovim internim aktima, pa je tuženik na taj način za sebe odredio pravo da jednostranim izmjenama takve odluke utječe na samu visinu te naknade, dok s druge strane tužiteljica u odnosu na to pitanje nije imala nikakvog utjecaja, te se radi o odredbama koje je tuženik unaprijed stipulirao u svoj standardizirani obrazac ugovora. Uglavljivanjem i nametanjem neodređenih i netransparentnih odredaba u ugovor, a na koje odredbe tužiteljica, kao potrošač i slabija ugovorna strana, nije imala utjecaj, tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. Zakona o obveznim odnosima i to zato jer je tužiteljici nametnuo plaćanje nejasnih, neodređenih i nedefiniranih troškova, uz mogućnost jednostranog određivanja njihove visine, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se takve ugovorne odredbe smatraju nepoštenima. Nepoštena ugovorna odredba je ništava te su stoga navedene ugovorne odredbe ništetne zbog načina kako su ugovorene te smatra da je tuženik bio nesavjestan i nepošten stjecatelj jer je sporne ugovorne odredbe, koje su nepoštene i ništetne, sam sastavio i iste nametnuo tužiteljici. Stoga smatra da je na iznos koji je neosnovano stekao dužan platiti i zateznu kamatu tekuću od dana neosnovanog stjecanja pa do isplate. Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila da sud utvrdi da su sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne te da naloži tuženiku da joj vrati naplaćene iznose naknada, odnosno po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 26,81 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2005. do isplate, te po osnovi naknade za obradu kredita iznos od 69,68 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 2004. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kako u osnovi, tako i visini, te je istaknuo prigovor zastare, jer je naknada za obradu kredita plaćena 20. svibnja 2004. a naknada za prijevremenu otplatu je plaćena 10. lipnja 2005., dok je predmetna tužba podnesena 9. veljače 2024., pa je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos naplaćenih naknada u zastari. Nadalje, tuženik navodi kako su odredbe kojima se ugovara naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu jasne, razumljive i lako uočljive, a tvrdi i da je na te odredbe tužiteljici ukazano u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, te je informirana o njima i tijekom pregovora prilikom ugovaranja kredita na način da joj je službenik tuženika koji je ugovarao kredit jasno dao do znanja i objasnio joj da postoji njena obveza za isplatu naknade za obradu kredita, kao i u slučaju prijevremene otplate kredita. Osim toga, iznos tzv. ulazne naknade bio joj je poznat od samog sklapanja ugovora, jer je isti bio u određen u fiksnom iznosu od 3,50% od iznosa kredita. Stoga smatra da je tužiteljici, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogla donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora i mogla je shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, iz čega jasno proizlazi da se o spornim odredbama koje određuju naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo. S obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu tužiteljici isplaćen iznos od 15.000,00 kn, iznos ulazne naknade od 26,81 EUR te iznos izlazne naknade od 69,68 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, neosnovana je tužiteljičina tvrdnja da bi predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, pa da bi se imale smatrati nepoštenima, odnosno ništetnima. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženik napominje kako su navedenom odredbom ugovorne strane suglasno ugovorile mogućnost da tužiteljica u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Kako tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita, odnosno dospijeća kredita suprotno prvotno ugovorenom, nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova. Upravo je stoga, u smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u trenutku prijevremene otplate ovisno o tadašnjim okolnostima, a ne u apsolutnom, fiksnom iznosu. U odnosu na štetu, tuženik ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti (npr. zaduživanjem na financijskim tržištima), a u kojim slučajevima tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (npr. kreditoru na financijskom tržištu). Ako tuženik izvanredno primljeni novac nije bio u mogućnosti plasirati dalje, tada je isti bio u obvezi položiti kod središnje banke i na tako položena sredstva plaćati negativnu kamatu. Ujedno, tuženik ističe i kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope, po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Tuženik ističe kako je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog predložio je odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška. Tijekom postupka je učinio nespornim da su tužiteljici naplaćene naknade kako je to navedeno u tužbi, odnosno učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva u dijelu zatraženih isplata.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9010223830 od 14. svibnja 2004. (dalje: Ugovor), e-mail korespondenciju, knjigovodstvenu karticu, obavijest o definitivnoj otplati kredita, Opće uvjete poslovanja s građanima, te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora tj. da su isti sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, kao i da je istim tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 15.000,00 kn. Iz istog proizlazi i da se točkom 11.1. Ugovora korisnik obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 3,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Proizlazi i da je točkom 9. st. 2. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita s obvezom plaćanja naknade u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Nije sporno niti da se na predmetni odnos ne primjenjuju utvrđenja suda iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/2012 kojom su pravomoćno utvrđene povrede prava potrošača od strane, između ostalih, i tuženika, ali te se povrede odnose na kredite s valutnom klauzulom u CHF, sklapane u drugom razdoblju te se odnosi i na druge ugovorne odredbe (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa). Nije sporno niti da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita dana 20. svibnja 2004. u iznosu od 69,68 EUR, te da joj je prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 26,81 EUR dana 10. lipnja 2005. , dok je sporno radi li se o ništetnim odredbama kojima su ugovorne predmetne naknade i pripada li tužiteljici pravo na povrat po toj osnovi naplaćenih naknada.

6. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit bio nenamjenski te da ga je podigla za tekuće životne potrebe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 dalje: ZZP/03). Iskazala je i da nije bilo nikakvih pregovara o pojedinim ugovornim odredbama, te da je ugovor već bio spreman kada ga je došla potpisati. Djelatnica tuženika joj je pritom pročitala osnovne ugovorne odredbe i nije joj pojašnjavala iz kojih razloga je ona u obvezi platiti naknadu za obradu kredita, kao i za prijevremenu otplatu, odnosno na koje troškove se te naknade odnose, niti u kojoj visini će ih platiti.

7. Dakle, u postupku je utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom od strane tuženika, a utvrđeno je i da nije bilo nikakvih pregovara o pojedinim ugovornim odredbama, te je utvrđeno da tužiteljica utjecala na sadržaj ugovornih odredbi, pa tako niti spornih o naknadama za obradu kredita i prijevremenu otplatu istog. Utvrđeno je i da je djelatnica tuženika pročitala osnovne ugovorne odredbe tužiteljici te da joj pritom nije pojašnjavala iz kojih razloga je tužiteljica u obvezi platiti sporne naknade, kao i na koje troškove se te naknade odnose, a niti u kojoj visini će biti u obvezi platiti te naknade. Nadalje je utvrđeno da iz sadržaja Ugovora nije razvidno na što se te naknade odnose, odnosno koje troškove i koju štetu, kao ni koliko točno će iznositi, već je samo u dijelu naknade za obradu kredita u Ugovoru naveden postotak od iznosa kredita u kojem se ista naplaćuje, dok je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita bila u cijelosti nedefinirana u dijelu visine, već je samo navedeno da će se ista kredita naplatiti u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Sporne ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa se na njih ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako su iste naizgled jasne i razumljive, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za troškove obrade kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, u ugovoru nije određeno na što se iste odnose, odnosno koje troškove i kakvu štetu, niti je određena njihova visina, već je naveden samo postotak od iznosa kredita za naknadu za obradu kredita, ali ne i konkretni iznos, dok je za naknadu za prijevremenu obradu kredita navedeno da će se ista naplatiti u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, pa se radi o neodređenoj obvezi, što je suprotno i čl. 46. st. 2. ZOO/91. Stoga su odredbe spornog ugovora, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je tuženik za sebe ugovorio plaćanje tih, bez da je istovremeno precizno odredio na što se te naknade odnose i u kojoj konkretnoj visini ih je tužiteljica dužna platiti, te imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, koja nije zanemariva, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora trebao objasniti razloge naplate tih naknada i upoznati tužiteljicu s njihovom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj joj način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO/91, jer su za tužiteljicu ugovorene obveze za koje ne zna na što se konkretno odnose te su iste i nedovoljno određene, odnosno nepoznata njihova visina, a na nju je prebačen i cijeli teret eventualnih troškova povezanih s ugovorom, odnosno naknade štete zbog prijevremene otplate kredita, a da pritom tuženik nije dokazao da je iste imao, odnosno štetu doista i pretrpio. Navedeno je dovelo do neravnopravnosti u ugovornom odnosu na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenim ugovornim odredbama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima joj je nametnuta obveza plaćanja naknade u iznosu od nespornih 26,81 EUR i 69,68 EUR, koji iznosi, uzimajući u obzir visinu kredita i vrijeme kada je isti podignut, nisu zanemarivi iznosi, te je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje i na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Još je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača. Glede njegovih navoda o pretrpljenoj šteti zbog prijevremene otplate kredita, za dodati je i da ničim nije dokazao tvrdnju o pozajmici za potrebe kredita i ostale navode, između ostalog, o razlici u kamatnim stopama, kojima je obrazložio svoju štetu.

10. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama, koje su kao takve ništetne, sukladno čl. 87. ZZP/03, s tim da ništetnost tih odredbi ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez njih. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćenih naknada, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO.

11. Slijedom navedenog, prihvaćeni su tužbeni zahtjevi usmjereni na utvrđenje ništetnima odredbi o naknadi za obradu kredita i odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a za dodati je i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. ZOO/91.

12. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi, iz čega slijedi da se na potraživanje usmjereno na povrat plaćenih iznosa naknada primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnih iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo i to iz razloga što je tužiteljica u ovom postupku zatražila da sud sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu utvrdi ništetnim. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice usmjerene na povrat isplaćenih iznosa na ime predmetnih naknada ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

13. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici nesporne iznose naplaćenih naknada i to iznos od 26,81 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita i iznos od 69,68 EUR na ime naknade za obradu kredita i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim, kako je to i zatraženo, od dana naplate istih, odnosno na iznos od 26,81 EUR tekućih od 10. lipnja 2005. do isplate, a na iznos od 69,68 EUR od 20. svibnja 2004. do isplate. Pravo tužiteljice na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknada postoji jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenih iznosa naknade ne opravdavaju troškovi, odnosno šteta na koje se odnose, a znao je i da tužiteljica nije u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi te da su takve odredbe stoga ništetne.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

15. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7 toč. 1. (50 bodova), sastav podneska od 3. rujna 2024. po Tbr. 8. toč. 1. (50 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 3. prosinca 2024. i 7. svibnja 2025., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x50 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (25 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 112,50 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 26,54 EUR.

16. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 602,31 EUR, i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

17. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini kamatne stope (Narodne novine br. 153/04) i 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 20. svibnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika